Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 2. март 2014.

Pedofilija, kurvanje ili...


            Pre desetak godina bio sam na venčanju jednog drugara. Veliki svatovi, skoro 500 duša. On 33 a ona 17. Godina... da godina. Njeni roditelji su potpisivali pristanak kod matičara kao da su treći i četvrti kum. I mnogi će reći; šta tebe boli uvo što je čovek našao toliko mlađu, ili... ko je tebi kriv što nisi našao takvu. Pa dobro. Neka bude. Ni ne marim puno. I sve je bilo u redu dok nije došlo čestitanje. Tada mi je, dok sam naslanjao svoj obraz na njen kroz glavu kao grom prostrujalo; Bože... pa ona je još dete. Ali stvarno... dete. Danas je ta razlika manje vidljiva. Rodila je troje dece, radi, trči, uvek je u frci. Ali ja... ja sam je zapamtio kao dete. I valjda će mi tako i ostati ucrtana u glavi. Kasnije sam slušao razne priče o njima, neke možda stvarne a neke sigurno ne, ali nikada od onda nisam smogao snage da ga pitam; Kako si mogao? Dobro... ako nisam ja, drugi jesu. Ali nikada normalno, ljudski, obično... uz kafu i piće, nego uvek u grupi, dovikivanjem iz rulje, sitnim podjebavanjima koja verovatno bole kao da te po leđima šaraju tupim žiletom ili jednostavno podsmešljivim izrazom lica koji sve govori. Neke stvari se dese da bi bile prećutane. Ceo život. Nije mu lako. A tek mu je 43 a njoj 27. Ostala je vitka, lepa i vedra, ali... više nije dete. Ne vraća se sat koji krcka minute, mesece i godine. Najlepše godine su počinjale sa 17. Ili mi se bar tako čini? Možda je to bilo u naše vreme a sada... možda ovi novi klinci gledaju svet iz neke donje tačke. Iz žablje perspektive. Možda tako vole, ili su primorani na to. Ko će sve to razumeti. Doduše... i ne pokušavam baš puno. Nije moj „mejn strim“, što bi se reklo savrenim rečnikom. Ali ipak... nisam mogao da shvatim.


            U međuvremenu došla su neka druga, čini mi se, nikada gora vremena. Moral, čast, dostojanstvo i svoje „Ja“ kao da više nema niko. Sve može i na sve smo spremni. Pa, dobro... ako se mora... kada počneš da toneš i u pitanju su tvoja porodica i ti... još nekako mogu da shvatim. Sila zakon menja. Čovek će u toj situaciji sve uraditi. Ali kada vidim da je postala uobičajena stvar za jednog matorca, kao što sam to i ja sam, koji je sebi nabio 50 godina u dupe, da ima „sa strane“ neku „ribicu“ koju redovno ili povremeno „kreše“ a da ribica ima 18, 19 ili 20 godina, onda se pitam gde je donja granica našeg moralnog posrnuća. Na žalost, to je sem što je uobičajeno, čak i vrlo moderno. „In“... što bi rekli klinci. Cena ti raste proporcionalno broju „ribica“ koje si imao, a obrnuto proporcionalno njihovim brojem godina. Ulazi se u veze sa maloletnicama... „Pa šta, ako ona hoće... šta me boli uvo?“, ili se ide čak do pedofilije. Ono što ja ne shvatam jeste šta je pedofilija i koje su granice koje je neko odredio kao dela za pedofiliju, odnos sa maloletnicama ili normalnu vanbračnu vezu. Da se razumemo... švaleraja i kurvanja je bilo i biće, i nisam nikakav moralista kada je to u pitanju. Onaj ko ima vanbračnu vezu sa drugom ženom koja ima... 31 a on 52,... i pored razlike u godinama mi je sasvim normalna. Ljubav se rađa i može da postoji i sa 60 godina. Ali imati „devojčicu“, kako je oni nazivaju, od 19 godina a u isto vreme imati ćerku koja završava studije... da li je to zaista normalno? I da li je i to pedofilija? Da li mozak tih ljudi funkcioniše normalno. Naravno i njen... ali... ona je još dete. Punoletna? Kada napuniš 18 godina ti si samo prespavao još jednu noć i ujutro se probudio kao punoletan. Ali ti si i dalje onaj stari... mlad i zelen k'o pačije govno.


            Zato se i postavlja pitanje gde je stvarno granica između pedofilije, odnosa sa maloletnicima i neke... recimo normalne vanbračne veze? Da li samo u tom datumu kada neko postaje punoletan? Ima li još igde išta za šta bi mogli da se vežemo ma kako da se to zove. Vo se vezuje za rogove a čovek? Bili smo svedoci poslednjih dana kako su neki roditelji, a i deca, imali strašno loše iskustvo sa pedofilima i Fejsbukom. I čovek se zapita da li stvarno postoje tako izvrnuti umovi koje privlači dete od 13 ili 15 godina. A tek kada je u pitanju sopstveno... njegovo dete? Doduše, slušao sam i o onima koje uzbuđuju deca od 8 godina! Šta raditi sa njima. Lobotomiju? Ali kog dela mozga? Duševna bolnica? Bojim se da tih bolesnika već ima toliko da bi tamo ili spavali po desetoro u istom krevetu ili bi sledeća najvažnija investicije buduće vlade bila izgradnja bar dvadesetak velikih ludnica... što od njih sigurno ne bi dočekali ni za sledećih 50 godina. Ali ne vidim drugo rešenje. Šta raditi sa čovekom koji preko Fejsbuka ili Skajpa priča sa devojčicom od 13 godina i pri tome joj govori stvari od kojih ti se povraća? Streljati ga? Pa... ja ne bih imao ništa protiv da nije onog, ipak otrežnjujućeg pitanja; šta ako streljamo pogrešnog čoveka? Ko to može da ispravi? Ako se pitate šta bih ja uradio da shvatim da je neko tako „opštio“ sa mojim detetom, odmah da vam kažem da ne znam. Važim za dosta plahovitog i prekog čoveka iako ja ne mislim da sam takav ali, kao što sam već jednom rekao, nismo mi ono što mi mislimo o sebi, mi smo ono što drugi misle o nama, pa onda... neka bude da je tako kako drugi kažu. Da li bih bio priseban, otkrio mu IP adresu i sve prijavio policiji ili bih otišao kod njega i rascopao mu glavu drškom pištolja ili mu pucao u oba kolena ali ga ostavio u životu... da se muči... ne znam. Ali zaista ne znam. Ne preostaje mi ništa drugo nego da se molim Bogu da do tako nečega nikada ne dođe. I to i radim. Samo to preostaje.    




           

2 коментара:

  1. Bez namjere da branim muškarce koji imaju mlade ljubavnice sa strane, još manje mi je namjera opravdavati njihove moralne stavove, ipak moram reći koju čisto s pozicije žene koja se zgraža i užasava ove nove degradacije žena, vrlo mladih, ali svejedno žena, za koje feminizam predstavlja stranu riječ sumnjivog značenja. Iskreno, ja se pitam gdje su mame tih djevojčica od 13 godina koje nemaju problema da im djeca izlaze van polugola i pretjerano našminkana. Kada je zanimanje sponzoruša postalo društveno prihvatljivo i poželjno? Kada je zabrana, negiranje i uskraćivanje potpune slobode postalo nepoželjno roditeljsko ponašanje? Ispada da ćeš biti dobar i moderan tata ako sjedneš i biraš tetovažu sa svojm kćeri, umjesto da joj unaprijed objasniš negativne posljedice i rizike. Kada se uvriježilo razmišljanje da će se zabranom nečega ili uskraćivanjem nečeg materijalnog djetetu stvoriti traume radi kojih će izgubiti san i apetit? Karikiram, ali činjenica je da nedostatak roditeljske kontrole otvara vrata i vezama sa starijim muškarcima. Nepojmljivo mi je vidjeti djecu koja na sebi nose više šminke nego ja potrošim u mjesec dana, koje ne dočekaju niti 18. rođendan i već se ponose tetovažama, radi kojih hlade bubrege i zimi, važno je da se vide. Današnja djeca su izložena seksualnim podražajima više nego ikada u povijesti, negirati da i djeca imaju svoju seksualnost je zatvarati oči pred istinom, ali to ne znači da je postojanje te seksualnosti otvoreni poziv da ih se iskorištava.
    Seksualnost je danas banalizirana do te mjere da maloljetnice postaju baby prostitutke za kikiriki, za neke status simbole, krpice i slične budalaštine. Otprilike i iz istog razoga se upuštaju i u vezu sa znatno starijim muškarcima koji imaju neki položaj, afirmirani su i materijalno si mogu priuštiti ono što njihovi vršnjaci ne mogu.
    Zašto će neki muškarac od 50 godina sa strane imati djevojku od 20 sasvim je lako objasniti, meni kao ženi koja godinama može biti majka jednoj od 20 nije problem prihvatiti da je spolno privlačnija od mene. Jesu li pak, oni svjesni da žive iluziju vlastite muškosti i privlačnosti? Ne znam, ali voljela bih vjerovati da ipak imaju dovoljno pameti da znaju da niti na nivou tjelesne privlačnosti, niti na terenu spolne izdržljivosti ne mogu parirati muškarcu od recimo 25 godina.

    Što se pak pedofilije tiče, u zakonu većine zemalja je definirana dob suglasnosti za spolni čin i unatoč tome još uvijek ima spornih tumačenja. Zaštiti svoju djecu ne možeš u potpunosti, ali možeš staviti ograničenja, iskreno, ne znam što jednom djetetu treba skype? A ako već skype koriste ili neki drugi vid chata, onda trebaju i znati da ne prihvaćaju nepoznate kontakte, baš kao što nekada nisu trebali uzimati bonbone od nepoznatih ... nije lako danas uz ove nove tehnologije, mene koji put užasava količina agresije i negativnosti kojoj su izložena ta djeca danas.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Sve znam, ali ne znam kako da se izborim?
      Stroga kontrola? Bojim se da ne bude kontraproduktivna.
      "Teško vrijeme za matore, prijatelju moj..." rekao bi Štulić... još osamdesete.

      Избриши