tag:blogger.com,1999:blog-8823126102161497443.post9778334316090600..comments2024-02-07T12:32:29.739+01:00Comments on Sindža Mrsomud: Jubilej mrsomuđenja, budalaština i laži Sindža Mrsomudhttp://www.blogger.com/profile/12079706669404915261noreply@blogger.comBlogger2125tag:blogger.com,1999:blog-8823126102161497443.post-69242101261697956782013-11-02T21:18:50.953+01:002013-11-02T21:18:50.953+01:00Da li se to nama čini zbog naših godina i da je ta...Da li se to nama čini zbog naših godina i da je tako bilo uvek u tom životnom dobu ili se zaista nešto radikalno promenilo i kod nas i kod dece.<br />Ali, na žalost, nemam odgovor.<br />Pozdrav, i pozdravi Đ.Sindža Mrsomudhttps://www.blogger.com/profile/12079706669404915261noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-8823126102161497443.post-3040456284023471702013-10-31T18:57:55.719+01:002013-10-31T18:57:55.719+01:00Na stranu nove tehnologije i komunikacija putem nj...Na stranu nove tehnologije i komunikacija putem njih koja je nama bila SF, ali mislim da su današnja djeca obilježena nečim što mi nismo doživljavali. Karakteristično je za mladost da se veseli budućnosti, iščekuje što će se dogoditi, iščekuješ novi rođendan, nadaš se lijepom ljetovanju, čekaš da budeš dovoljno odrastao za tulume i večernje izlaske ... kao da cijelu mladost provodiš u iščekivanju budućnosti! Tako je bilo sa nama, tako je i s djecom danas. <br />Ono što nas razlikuje su doživljaji i ideje koje su projicirali naši roditelji. Koliko god pokušavam prisjetiti se, moji mama i tata se nisu bojali budućnosti, nisu razmišljali o gubitku posla, plaćanju kredita, nisu strahovali od mirovine, odlaska u bolnicu, nisu se bojali stećaja firme, nisu znali što znači raditi bez plaće, bez doprinosa ... takvi roditelji su onda i nama govorili da je važno završiti školu, naći posao, nisu nas punili strahovima, jer objektivno, strahova nije ni bilo. <br />Danas, koliko god netko htio biti roditelj koji će učiniti sve za djecu i nastoji ih do maksimuma zaštiti od negativnosti svakodnevnice, ne možeš, a da djeca ne čuju strahove roditelja. Čuju priče o računima, čuju da tamo netko plače na tv jer mu dijete neće liječiti, čuju priče o penzićima i što je najgore vide te ljude kako prekapaju kontejnere i znaju da nema tog staklenog zvona kojim ih roditelji mogu zaštiti. Djeca se danas nadaju budućnosti jedanko kao i mi nekada, samo mi danas nismo u stanju dati toj djeci sigurnost da će sve biti dobro, da nemaju razloga za brigu. <br />Iskreno, moj život nije ono čemu sam se nadala, imala sam drugačije planove i u svjetlu nedavnog rođendana jedino što bih voljela je ponovno osjetiti onu neizvjesnost, radosno iščekivanje odraslosti, osjećaj da je cijeli svijet pred tobom i da te ništa ne može zaustaviti. <br /><br />Kada gledam mlade danas, mislim da su zakinuti. Godine moje mladosti su bile daleko naivnije, nevinije, siromašnije, ali istovremeno optimistične, zabavne, dinamične ... ili je to samo posljedični doživljaj starenja?!Roman Taleshttps://www.blogger.com/profile/06017029772550855961noreply@blogger.com