Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 12. април 2015.

Nestašni dečaci na rođendanu

                        
            Bio je, došao i prošao i taj dan, mojoj starijoj ćerki osamnaesti rođendan. Zvuči kao već poznat i otrcan stih. Proslava je pripremana dosta opsežno. Čak mi se u nekim momentima činilo da ću postati deda... U stvari, da se ona udaje i to navrat-nanos jer treba da se porodi u roku od 3 meseca. Taj utisak sam imao zbog histerije koja je na trenutke hvatala sve u kući sem mene. Ili sam ja to samo mislio da me ne hvata. Oko čega histerija.... ne znam... oko cipela, suknje, čarapa, frizure, torbe, šminke... za koju je posebno bila angažovana jedna od ženinih štrikerki koja je, kažu, izuzetan talenat za tu vrstu umetnosti. Ne za štrikanje... za šminkanje. Histerija je vladala i oko vremena polaska, vremena dolaska, spiska gostiju, nabavke pića... ma... oko svega što je imalo bilo kakve veze sa tom, sada najvažnijom ceremonijom u odrastanju jednog mladog čoveka. Ili žene. A to je... proslava osamnaestog rođendana. I... nekako smo se odvukli do kluba „Majami“ u Radničkoj ulici gde je već bilo spremno sve što smo platili... konobari, šankeri, izbacivači i di-džejevi... žive muzike, srećom, nije bilo. S obzirom da sam bio zadužen za prevoz putnika, gostiju, pratećeg osoblja i svega što se može voziti i prevoziti prvi sam stigao na licino mesto. Klub prazan, gosti se čekaju, osoblje priprema. Broji se piće... ića nema... i tako... sve što prethodi jednom takvom svečanom ceremonijalu. Gosti... pa... uglavnom fin mlad svet između 16 i 20 godina. Sedeo sam malo da se i ja malo osećam mlad i setim svog osamnaestog rođendana koji je isto tako bio spektakularan i svečan kao i ovaj. Samo sa oko 1.200% manje zvanica. Kod mene je bilo nešto manje od 10 a ovde se očekivalo nešto više od 120 ljudi. Ako se neko od 18 godina ubraja u ljude. Skromno, zar ne. Kada sam video da se društvo iskupilo u značajnom broju izvukao sam se k'o babi konac iz igle, seo u kola i... otiš'o da sa štrikerkom gledam nešto od naših obožavanih emisija na „Pinku“... kao i svake nedelje uveče, i dostojanstveno, kao što i priliči porodici našeg renomea, sačekam kraj ceremonije, pa da polako krenemo na spavanje. 


            Gledali smo razne emisije... sad već ne znam ni koje... a vreme je letelo kao u zatvoru. Minut prođe, sat nikad... Valjda zato što smo toliko željno iščekivali svečano zatvaranje tog ceremonijala koji je trebao da se desi oko... pola tri. S mogućnošću probijanja roka. I taman sam štrikerki prepričavao utiske o gostima koji su izgledali tako da sam i ja imao želju da ih izbacim i pre nego što je počela svečanost, kad je zazvonio moj mobilni telefon sa nepoznatim brojem telefona na displeju. Pun utisaka o momcima sa slavlja, znao sam da me zove ili vlasnik kluba ili... murija. E... nije bila murija, ali vlasnik kluba jeste. I... praktično mi je izrecitovao reči pesme „Nestašni dečaci“ grupe „Bulevar“ s početka osamdesetih godina prošlog veka, što je očit dokaz da vreme teče ali da mi stojimo. Rekao je da su dečaci te noći bili malo besni pa su počeli da razbijaju i glave i čaše... kao... imali su nesrećno detinjstvo, pa sad vole kada ih se plaše. Popili su po koju više, nešto im se zbrčkalo u glavi pa su se međusobno potrudili da budu krvavi i plavi. Obezbeđenje je reagovalo kruto i strogo, ali iznad svega pravedno... odnosno po pravilima zaštitarske službe... izbacili su ih napolje. E... ali oni su i dalje bili besni, pa su nastavili da divljaju i ispred kluba a to se nije dopalo okolnim stanarima... kakav smo to narod?!... koji su zvali organe Unutrašnjih poslova. Drugovi iz mupa su došli u opremi nindža-kornjača i povelikom broju jer nešto nisu imali živaca da se raspravljaju i razvlače pola noći s pijanim klincima... a vala ne bih ni ja... te su odmah upalili svetlo, ugasili muziku i rekli da se stolice okreću na stolove a da je fajront zvanično stupio na snagu u... ako se ne varam... 00,20 časova. Nežno ali snažno su pobacali po nekog pijanog dilindova i suptilno, ali pedagoški im rekli; „a sad... svi m'rš kući“!


            I tako sam i ja morao samog sebe da privedem do gore navedenog kluba... mora se reći da prisile nije bilo... i da odmah pri dolasku na lice mesta održavanja skupa prozborim... „šta je društvo... murija fajrontira, aaa!? Jebiga.. platili smo do tri sata, ali... vlast je vlast, a kreteni su kreteni, pa neka sad svi razmišljaju ko je koga zajeb'o!?“ S obzirom da sam usput... negde na ćošku Stražilovske i Maksima Gorkog... video grupicu pijanih kretena koji su mi ličili na budale dovoljnog kalibra da zaseru i šefa i stanicu, nisam bio raspoložen da slušam dalja objašnjenja o radnji fabule jer... otkud znam... možda se oni majmuni što sam ih video vrate da „raščiste stvar do kraja“ pa može da se desi da i ja završim u mardelju isto veče a nisam poneo prikladnu garderobu i krenuo sam bez ćebeta. Zato sam predložio „da se sva lica što hitnije udalje sa lica mesta“, pokupio gomilu poklona za osamnaesti rođendan... u vidu nebrojenih flaša raznih alkoholnih pića... maštovita mladost, zar ne?... potrpao članove svoje porodice i njihove najbliže srodnike i krenuo ka svojoj omiljenoj destinaciji... kući. Jest' da je propalo dva sata plaćenog entertejmenta, ali ću bar leći ranije nego što sam planirao. A ko je kriv?... Otkud znam... Ljudi, sutra se radi... zajebite prazne priče. Rođendan je završen. 'Ajmo kući.






недеља, 5. април 2015.

Budimpešta, moja druga prestonica


Eh, kakve je Pešta nekad kupleraje imala.... Samo ja ne pamtim ni jedan. Šta ćeš.... rođen sam posle onog velikog rata, a narodne vlasti koje su odlučno nastupile posle tog rata su dosta detaljno iskorenile te prljave ostatke još prljavijeg građanskog društva. A sada kada se Pešta vratila prljavoj tradiciji, pa je čak postala i meka za snimanje porno filmova, ja sam suviše mator.... dobro možda ne previše, ali svakako ne previše oran za razgibavanja te vrste sa nepoznatim devojčurama koje u sebi (možda) kriju i neku manje ili više opasnu bolest koja, ako i nije jako opasna, može da bude jako kompromitujuća.... za sve nas. I dosta dugo već nisam bio u tom gradu nekadašnjeg razvrata, bluda i požude. Ne usuđujem se. Sve mislim.... možda me spopadnu neke uspaljenice pa ne mogu da se odbranim. Tako su me jednom u Parizu, taman kad smo se sa Monmartra, kao poznatog umetničkog dela grada, spustili do Pigala, prepuni utisaka iz tog umetničkog kvarta u kome, sem par prodavnica ogavnih suvenira, nisam video ni jednu sliku a kamoli umetnika, ispred samog Mulen Ruža spopale neke dve raspomamljene lujke. Jedna crnkinja i jedna naša. Naša.... mislim belkinja, tj. Francuskinja, a ne neka stvarno naša.... iz Srbije, Hrvatske i ostalih bratskih nam zemalja. Jedva sam ih se otresao. A bio sam sa ženom i ćerkom.... I govorim im ja.... ali ne vredi.... ludo, drogirano, uspaljeno i pre svega željno mojih 50 Evra. Ali dobro.... to je Pariz.... nećemo sada o tome.


Počeo sam o Pešti. Fina varoš.... zaista. Ne znam zašto, ali stvarno sam bezbroj puta bio u tom gradu i svaki put mi je bilo lepo. Ne samo lepo.... nego.... kao da sam kod kuće u Novom Sadu.  Jedno vreme od skoro dva mesesca, dok je trajala ona operacija „Milosrdni Anđeo“ u kojoj su oni divni ljuti iz NATO pakta učinili sve da nam u tom odsudnom trenutku pomognu koliko god mogu, ja sam, sa ćerkom od dve godine i ženom sa stomakom do zuba, boravio u u Budimpešti. U najlepšem delu grada - Budimu, i to rezidencijalnom delu u kome je bilo dosta ambasada i konzulata. U onom delu,  tačnije u onoj ulici (Sarvaš Gabor) u kojoj je 1989. počela kontrarevolucija koja traje do danas jer niko od nas koji smo nekada živeli u nekoj vrsti socijalizma, mekšeg ili oštrijeg, još uvek ne zna šta je u stvari bila revolucija a šta kontrarevolucija, kao ni to kada je nešto od toga počelo a kada se završilo. Mada.... moram da priznam da mi je taj najduži boravak u Pešti nekako teško pao. Valjda zbog detonacija s one strane granice, koje se nisu mogle čuti.... ali mi smo ih čuli. Međutim.... vrlo brzo sam shvatio da ih ne čujemo samo mi „kratkoročne izbeglice“ iz Srbije kojima je Pešta tada bila preplavljena. Čuli su ih mnogi, ili bolje rečeno.... skoro svi Peštanci. I činilo mi se da su i tugovali i brinuli sa nama zajedno. Čuvši srpski, znali su da priđu i da otvoreno kažu kako ih je sramota što je i njihova zemlja na strani onih koji „milosrdno pomažu“. Znali su i da nenajavljeno dođu do kuće u kojoj smo boravili, u prelepoj ulici Sarvaš Gabor, i donesu gomilu igračaka našoj dvogodišnjoj ćerki. Ne starih, iskrzanih, i izanđalih igračaka. Bile su to nove igračke kupljene samo za tu namenu. Bilo je zaista teško odbiti takve stvari.... bila bi to uvreda za te ljude, iako mi nismo bili u nekoj teškoj materijalnoj situaciji.... naprotiv. 


Na dečijem igralištu u blizini kuće gde smo živeli, a koje se nalazilo pored jedne veoma lepe crkve, barokne katedrale, ljudi bi nam prilazili i raspitivali se o tome kako to stvarno izgleda u Novom Sadu ili Beogradu jer svojim televizijama nisu verovali. Više su verovali nama. Kome je tada bilo do priče.... ali.... U Segedinu su se detonacije mogle i čuti i osetiti, a neki od tih ljudi su tih dana bili baš u Segedinu i.... Da.... Budimpešta je u neku ruku i srpski grad. Neka naša rezervna prestonica.... ili je ja tako doživljavam. Možda je to neka veza iz vremena kada smo živeli u istoj državi.... ko zna. Išli smo u Peštu kao klinci od dvadesetak godina, kada je bila dosta siromašnija nego danas.... onako.... na kafu,.... iz zezanja. U čuvenu poslastičarnicu „Žerbo“, koja je nosila ime po kolačima koje najbolje pravi moja mama. Valjda su i oni čuli za njih. Ili smo pokušavali da uđemo u čuveni restoran „Saz Eveš“ iliti na po naškom „Stogodišnjak“ na samom početku Vaci ulice. Pokušavali, ali ni jednom nismo uspeli. Na teškim drvenim ulaznim vratima restorana postojala je ćuba, mali šubert, kroz koji bi provirio neki ukockani tip i naravno videvši nas sa 22 godine, kao i garderobu koju smo „gajili“, samo prezrivo bez i jedne reči zatvorio šubert, dok smo mi kao popišani ostajali ispred, ali uvek uz obećanje samima sebi da ćemo jednom, kad tad, ući u taj čuveni restoran. Ja sam i ušao.... petnaestak godina kasnije. I.... ma ništa naročito.... čak razočaravajuće. Ali načekao sam se.... dosta.... Za razliku od „Stogodišnjaka“ u „Maćeš Pince“, takođe čuveni restoran koji se nalazi samo par stotina metara dalje, se ulazilo bez problema. I ulazili smo i sedeli unutra bezbroj puta.... godinama. Pa jebiga.... biti u Pešti, a ne otići u „Maćeš Pince“.... ?


A Budimska tvrđava.... Nekako se uvek zalomilo da sam gore bio kada je hladno i kada oko njenih zidina duva nešto nalik našoj košavi.... a možda je i isto....?! I te davne osamdeset i pete kada sam se prvi put popeo bilo je hladno.... baš hladno. Trebalo je dodirnuti poznati kip devojke izliven u bronzi za guzu a tebi se i ne vade ruke iz džepova. Al’ običaj je običaj, i nećemo preskakati takve domaće zadatke. A posle... prolazio sam pored nje nonšalantno.... kao, boli me uvo.... Jedno od najlepših mesta „Ribarska tvrđava“ i nije nešto posebno, ali.... ostaje kao lepa slika u glavi. Najveća želja tada mi je bila da se dočepam hotela „Hilton“, a kada sam mogao on se preselio. Za neke stvari valjda moraš odrasti. Kasnije, kada sam dosta toga video po celoj Evropi nekako sam počeo da potcenjujem Peštu, da je smatram manje lepom, manje važnom i manje svojom. Jednom, pre samo tri godine, sam ljut otišao u 10 uveče kući jer su u hotelu izgubili našu rezervaciju. Rekao sam im da se jebu, seo u kola i krenuo pravac za Novi Sad. Ionako mi je trebalo samo 2 sata. Džaba su iz „Bukingkoma“ zvali da se vratimo i da je u pitanju greška. Kada je telefon zazvonio ja sam već izašao iz Kišpešte.... a kada tu tačku prođem.... ne vraćam se. Ali.... znam da sam u zabludi i da ću Peštu voleti i dalje, da ću odlaziti u nju, na nekom iskrivljenom engleskom i uz malo poznavanje mađarskog se sasvim lepo sporazumevati sa svima i da će mi biti dobro. Beograd ili Budimpešta?! Ne znam ni sam. Možda ja imam dve prestonice?!