Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 24. јануар 2016.

Pola veka Srbadija čeka


            Dok sam bio klinac... imao sam 11 ili 12 godina, slušao sam diskusiju „matoraca“ o završetku pruge Beograd - Bar, o tome koliko se dugo čekalo na takvu saobraćajnicu kao i priču da su tadašnji popularni narodnjaci braća Bajić zaglavili u zatvoru zbog neke pesme vezane za prugu Beograd - Bar. Pesma se zvala, kako sam ja tada razumeo, „Pola veka Srbadija čeka“, ali s obzirom da je to bio narodnjak, mene kao tek začetog rokera to nije interesovalo ni malo, pa sam celu tu priču gurnuo u neki periferni folder u glavi. Ali, oni su polemisali o tome kako ni kralj Aleksandar a do tada ni Tito nisu uspeli da povežu Beograd sa Crnom Gorom železničkom prugom... i to elektrificiranom. Ipak... Tito je uspeo. Doduše, započeta je za vreme kralja, a posle II svetskog rata gradila se punih 25 godina, da bi posle svih tih godina 28. maja 1976., Titov „Plavi voz“ prvi prošao tih 476 kilometara od Beograda do Bara. Sećam se toga kao da je juče bilo... „Jugoslovenski neimari natčovečanskim naporima spojili glavni grad SFRJ sa lukom Bar na Jadranskom moru.“ A onda... svečanosti, manifestacije, slavlja... Pijane budale koje se teturaju po lokalnim železničkim stanicama... Gradac, Uzići, Stapari, Gostun, Kolašin, Bratonožići... Ko zna koliko malih mesta je „izašlo u svet“ zahvaljujući gvozdenim šinama koje su vijugale kroz planine i doline. Ja se nisam provozao njome sve do 1992. kada se na more moralo ići bez kola jer se gorivo prodavalo skuplje nego voda u sred Sahare. I tada sam prošao samo u jednom smeru. Nazad smo ipak išli avionom... put vozom od Novog Sada do Bara je bio takvo mrcvarenje da smo se radije odlučili da malo letimo nego da puzimo... na putu nazad. Ali ipak... 476 kilometara pruge nije šala... 
              

            Juče, 23. januara, u Novom Sadu  je puštena u upotrebu poslednja, četvrta deonica Bulevara Evrope koja spaja kružni tok „Sever“ sa autoputem E-75. Ova poslednja deonica dugačka je 3.100 metara od ukupno 7.068 metara koliko je dugačak ceo Bulevar Evrope od kružnog toka „Jug“ na Limanu IV do autoputa. Izgradnja je počela 2006. godine?!? Ako znamo samo malo da računamo shvatićemo da je za 7 kilometara bulevara ovom jadnom gradu trebalo 10 godina da ga napravi. 10 godina!?! Što opet znači da su prosečno gradili 700 metara godišnje?!? Da su meni poverili taj „projekat“, ja bih ga, bez lažne skromnosti, uradio za najviše 3 godine. Građevinski, i 3 godine su nenormalno dugačak rok za 7 km bulevara, ali dobro... treba uračunati i „laktanje“ za kojekakve „trice i kučine“. Ali 10 godina?!? U isto vreme, proširenje autoputa kod Novog Sada, koje neki kompleksaši nazivaju „obilaznica“ radi se i duže od toga. A ta "obilaznica" je, u stvari, dodavanje po jedne kolovozne trake sa svake strane autoputa sa kojih se onda na tri mesta isključujete za Novi Sad?!! Šta se, i ko se tu obilazi... nemam pojma. A... koliko sve to košta?!? To ne zna ni BIA zvana DB. To sve zajedno je pojelo toliko para da smo, verovatno, mogli da napravimo autoput od Novog Sada do Temišvara i da ostane i nešto kusura. E moji Bajići... braćo... Srbadija čeka, ali Srbadija i krade toliko da svaki metar košta kao u Nemačkoj 10 metara. Bulevara, pruge, autoputa... nije važno. Ko će sve „Srbadijske“ lopove zadovoljiti. Teško je to. Sve nam na nos izađe.
     
 

           
Sada će se pokrenuti i priča o famoznoj drugoj „obilaznici“ koja bi trebalo u produžetku Bulevara Evrope na Limanu IV da premosti Dunav, produži se do Paragova i kroz tunele izađe sa druge, sremske strane Fruške Gore odakle bi se uključila na autoput Beograd - Zagreb. Da, da... Beograd - Zagreb, a ne Beograd - Batrovci. Ako Hrvati svoj deo nazivaju Zagreb - Lipovac, ne moramo i mi biti toliko iskompleksirani da ne smemo da spomenemo ime glavnog grada susedne nam države. To je uvek bio autoput Beograd - Zagreb i tako treba i da ostane... bar za nas s ove strane grane... a oni neka na znakovima obaveštenja pišu šta hoće. Mi ionako kada prolazimo kroz „Lijepu njihovu“ znamo put. Znakovi nam ne trebaju. Ako vidiš sunce na zalasku u retrovizoru svojih kola... samo gas... ne možeš da promašiš. E... ako do tog autoputa „obilaznica“ prolazi kroz sred sredine našeg grada... ja onda ne znam šta ona obilazi?! Grad ne obilazi sigurno. Ali... možda treba da prođe preko nečije zemlje pa da se ona otkupljuje za debele pare, ili... možda je neko naumio da otvori neku benzinsku pumpu na mestu gde je on zamislio... Šta god da je u pitanju, sigurno je jedino to da je to najveća glupost iznjedrena u poslednjih 40 godina. Prava obilaznica bi morala da obiđe ceo Novi Sad, Veternik i Futog pa da se onda preko Dunava „zabode“ u Frušku Goru i sa druge strane pripoji na autoput Beograd - Zagreb i to negde između sadašnje petlje za Mitrovicu i petlje za Rumu. To bi se moglo zvati obilaznica i to bi moglo da reši prilazne puteve gradu za narednih 50 godina. Ali... izgleda da neće moći tako. Biće opet neka pesma, samo malo drugačija... recimo...  „Pola veka Novi Sad čeka...“ Samo... teško da ćemo mi to dočekati. A braća Bajić... pa oni su jedva doživeli završetak ovog Bulevara što Novi Sad vodi u Evropu.Valjda?! Ili ćemo, izgleda, kao u jednoj drugoj njihovoj "satiričnoj pesmi"... svi u Nemačku da bi "napali" Švabice i p
reživeli. Izgleda da je ova druga opcija realnija.
                 

                 
     


недеља, 10. јануар 2016.

Još malo o nostalgiji


            Svega i svašta sam u prošlom postu napisao o nostalgiji i onome kako bi ona sve mogla da izgleda. I u celoj toj priči sa gomilom nostalgičnih priloga... bar za mene... preskočio sam jedan možda najlepši. U njemu dvojica verovatno najpoznatijih pesnika, umetnika i boema možda najbolje oslikavaju nešto što bi na jugu Srbije opisali kao „Žal za mladost“, a mi... nostalgija. Pogledajte. I zapamtite. Ovo više niko nikada neće moći da snimi.
           
                                                    

недеља, 3. јануар 2016.

Nostalgija, seta i malo melanholije... uz muziku


           
Nostalgija je čudan, nedokučiv i verovatno nikada potpuno objašnjen osećaj. Ili možda neko samo misli da je sasvim objašnjen. Jer, nekoga hvata, nekoga uopšte ne... ili se bar pravi da ga ne hvata... Nekoga hvata više a nekoga manje. Kažu da se kroz nju ogleda stepen obrazovanja i kulture... Obrazovani ljudi je, navodno, mnogo manje osećaju... Pa,... nisam siguran u to. To je, za mene, ipak nešto što je čvrsto vezano za duhovnu stranu čoveka i nema mnogo veze sa obrazovanjem. Jednostavno, nekoga pritiska manje a nekoga više. Nedavno sam boravio mesec dana po Zapadno-Evropskim zemljama i prvih desetak dana nisam osećao ništa. Ali, kako su dani prolazili tako je pritisak nostalgije rastao, da bi poslednjih nekoliko dana bio već toliki da sam samoga sebe uhvatio kako je to što radim potpuno beskorisno jer ne kontrolišem dovoljno osećanja... nisam bio dovoljno hladne glave da bih radio kako valja i pravio sam možda više štete nego koristi. A u pitanju je bilo samo mesec dana. Verovatno bi to nekoga drugoga uhvatilo tek posle tri ili šest meseci, ali ima i onih koji bi bili „slomljeni“ već nakon desetak dana. Naravno, pričam o situaciji u kojoj sam porodicu ostavio kod kuće dok sam ja s
âm bio u „tuđini“. Činjenica koja na to utiče je sigurno i broj godina koje smo odgulili ovde, u ovoj vukojebini od zemlje... a koju ipak smatramo svojom. Nije isto otići odavde sa 20 ili sa 50 godina. Što si duže ovde živeo toliko ti se ona više uvlačila pod kožu i na kraju toliko zalepila da to ne možeš tek tako da izbrišeš. Jer, ona vuče i nosi sa sobom jedan drugi vid nostalgije... vreme. Svo ono vreme koje je ostalo iza nas. Zvuke, slike, mirise, dodire i osećanja koje možemo da povučemo iz nekog zabačenog ćoška ovog našeg hard-diska koji imamo u glavi i ubacimo ih desk-top koji nam je istog trenutka pred očima. Bez obzira da li nas je neko svojom pričom povukao u to ili smo se sami, u nekim trenucima samoće, vratili u to vreme od pre 30 ili 40 godina. Jedna pesma na radiju i... otišao si u drugi svet i bez vremenske mašine.
            


            Danas, kada sam u društvu tamburaša, ne mogu da preskočim a da ne zatražim pesmu Arsena Dedića „O mladosti“, a pre 30 godina, ta pesma skoro da mi nije značila ništa. Mnoge pesme su obeležile delove našeg života i znače nam puno. Naravno, kada ih se setimo. A... nije ih se lako setiti. Nekada su to pesme iz ranog detinjstva koje se tek ponekada, i to na vrlo kratko, zavrte u glavi i onda opet nestanu. Ili te neko od drugara, i nehotice, zarazi groznicom i potragom za pesmom koje ni on ne može da se seti. I onda... kao pijanac, kao smeteni profesor, tražiš i vrtiš po Guglu i JuTjubu ne bi li našao samo neki znak koji bi te odveo do te pesme. A sve vreme dok je tražiš živiš skoro kao u bunilu. Ljudi ti nešto pričaju, govore... ti im kao robot potvrđuješ glavom a skoro stalno razmišljaš... „kako ono ide ta stvar?!... jebote... pa nisam valjda toliko ispario?“. I onda nađeš nešto ali... nije to ta verzija... to je neki prepev, neka druga obrada, a ja... ja tražim onu drugu verziju... malo drugačiju. Ona mi je bolja.... nju sam slušao kao klinac. Rok, pop, šlager... ko je sa 7 ili 9 godina mogao to baš tako precizno da razgraniči. To je valjda još jedan dokaz da se muzika ipak deli samo na dobru i lošu. Deca, čini mi se, najbolje mogu da uhvate tu dozu iskrenosti i melodičnosti u nekoj pesmi. Kasnije, potpadamo pod razne uticaje i informacije kojima nas bombarduju sa svih strana i onda napravimo neki profil „našeg ukusa“. Koliko je on zaista naš? Možda nas sada baš ta nostalgija... seta, ... ili melanholija... vraćaju na mesto i pokazuju nam da sve što sada slušamo i nije baš sasvim naša želja ili volja.
       

            Ako danas znamo napamet stihove neke pesme koja je u buntovničkom delu mladosti bila „bljak“, da li to znači da smo se ipak malo folirali dok smo tvrdili da je bila baš teški „bljak“. I, ako nas danas, dok je slušamo, ta pesma, kao u „Zvezdanim stazama“, teleportuje u neku polu mračnu sobu gde se slavio neki... četrnaesti rođendan... i... ako se sećamo, ne samo lica iz te sobe, nego čak i senki po zidovima, trepereće rukom ofarbane žute sijalice, ili šare na tanjiru na kojem su stajali već sasušeni sendviči.... da li je bila baš tako... „truba“... ta, obično „sentiš“ stvar koja se slušala i po deset puta za veče. Izgleda da ipak nije. Ali,... i taj deo mladalačkog i buntovničkog foliranja u potpunosti upada u nostalgiju. I on je neraskidivi deo onoga za čim sada blago patimo. To foliranje je bilo toliko naivno i nevino u odnosu na ova na koja sada nailazimo... kod nekoga. Sada je ružno, izveštačeno i... pomalo bolesno za ove godine. Kada imaš 16... mnogo više toga ti je dozvoljeno iako si tada mislio da ti je, manje-više, sve bilo zabranjeno. Samo široki udah punim plućima i mogao si sve... samo... tada to nisi znao. Jebiga... uvek nečega manjka. Onda spoznaje, a danas energije i dubokih udaha. I... džabe nam danas znanje i iskustvo kada je osećaj otupeo, mašta prikočila a telo usporilo. Neka opaka paučina se obmotala oko nas i ne da nam da se razmašemo kao što smo nekada mogli. I... otuda valjda ta nostalgija i dolazi. I kada je ne zovemo.