Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 26. август 2012.

Tikva bez korena ili tikva s poreklom


            More, more... Što li te nema u Srbiji. A oduvek smo te voleli više od planina, reka i jezera. Dok smo bili u onoj velikoj zajedničkoj državi imali smo te, a danas.... fališ nam. Ovi naši političari izgradiše sve ove silne koridore.... 9, 10, 11, 12.... u raznim pravcima, ali ka moru.... ni jedan. I ’aj ti sad kreni negde da se ošmuljaš u slanoj vodi a da to nije u kadi sa ubačenom soli iz Tuzle. Kada leti idem u Crnu.... baš Crnu Goru, dok ne stignem do tamo prestane me volja i da jedem a kamoli da se kupam. I svake godine kada se vraćam kući i sa vrha onog brda koje od Risna vodi ka Grahovu bacim pogled na „Našu Nevestu Jadrana“ pomislim: „Eee, vala neću se ja u tu vodu više kvasiti pa makar....“ Ali ja sam poznat kao čovek koji nije od reči. Još ako mi žena pomalo utiče na odluke -  sklon sam naglim promenama. Šta ćeš, niko nije savršen.... ja doduše jesam blizu toga, ali ipak.... Nekako kada obrnem, okrenem, ispravim pa zavrnem, uvek se vraćam Crnoj Gori još od 1990. To je ona godina u kojoj je demokratija, a s njom i sve građanske slobode i prava, upala u tadašnju autokratsku i zacibzarenu SFRJ k’o stari mačor u prazno bure u kome je mirno spavao poljski miš koji je pretstavljao ozbiljnu pretnju za sve mačke iz visokog društva. Ne znam zašto ali to parče svetskog mora (u Crnu Goru) je jedino koje nekako osećam kao svoje i u kome nemam ni malo osećaja da sam stranac. Možda zato što sam po gomili karakternih osobina istovetan sa domicijelnim stanovništvom? Mislim.... imamo skoro isti odnos prema mnogim bitnim i nebitnim stvarima u životu. Recimo.... prema radu (koji je načisto uništio čoveka), pa zatim prema ženama kao nežnijim bićima kojima rado prepuštamo da umesto nas vode razne poslove koji ne uništavaju čoveka (u kuhinji, kupatilu, ostavi, podrumu, po dvorištu....), pa onda istančan i privlačan osećaj prema svim ugostiteljskim objektima bez obzira na njihov geografski položaj, pa zatim prema isticanju svog učinka u raznim lokalnim ali i svetskim događajima, kao i u dobrom poznavanju političkih, muzičkih, filmskih, umetničkih i ostalih prilika širom ove male plave planete koja je postala selo lepše od Pariza. I kada sve elemente te komplikovane slagalice napravljene za decu uzrasta do pet godina sastaviš - ne postoji lepša i pitomija destinacija za odmor za porodicu našeg kalibra i ukupne najveće dozvoljene težine što po kilaži što po prohtevima. Zato na kraju uvek i odemo tamo. Skoro ka’ u zavičaj.


            Istražujući po malo svoje poreklo, pronašao sam da moja porodica (po ćaćinoj strani naravno.... mada.... i po majčinoj nije bitno drugačije) potiče neđ(gd)e iz Crne Gore ili Stare Hercegovine (a okle’ bi drugo?!) i da je u okolinu Banja Luke (Lijevče Polje) stigla u XVIII v(ij)eku i skrasila se u toj pitomoj ravnici, odnosno jezičku panonske nizije koji se na tom mestu preko reke Save uvlači u tertoriju Bosne (ili.... Republike Srpske - kako ko voli neka sam podesi tekst). Sredinom XX veka jedan mali deo porodice (dva člana) je stigao u Novi Sad. E sad.... zašto kao 99,9% ostalog  poštenog sv(ij)eta iz rejona Crne Gore i Hercegovine nisu išli direktno u Vojvodinu nego im je trebalo skoro 300 godina i oko 500 km više da bi stigli na isto odredište.... a šta ja znam.... uv(ij)ek smo imali istraživačkog i avanturističkog duha.... pa valjda zato. A i malo smo uvek bili mimo sveta.... ili svet mimo nas - to nikada nismo uspeli da utvrdimo tačno jer smo mi uv(ij)ek tvrdili jedno a ovaj pokvareni sv(ij)et drugo. To je kao ono o kokoški i jajetu - ko će ga znati?! Elem.... ono što sam čuo od dosta ljudi je to da se podaci o poreklu moje porodice mogu naći u Gracu (Austrija - jedna manja zemlja u blizini Slovenije), jer se tamo navodno nalaze Carski fermani na kojima su ondašnje ogavne (k’o i danas) birokrate zabeležile sve što su saznale o stanovništvu na teritoriji koju su 1878. anektirali jer niko drugi nije hteo da je uzme, pa.... oni se sažalili i.... eto tako.... A koliko sam puta prošao blizu te varoši, a nikada da navrnem i malo zabodem nos u te knjižurine i utvrdim ono što se već manje ili više zna. Valjda ću jednom skupiti hrabrosti da se sudarim sa istinom ma kakva da je?! Jedino ako ti Austrougari nisu isfabrikovali čitavu jednu paralelnu istoriju, u nameri da nas omalovažavnjem potcenjivački dezavuišu i kao narod i kao jedinke. Mada.... ti su pedantni k’o Slovenci.... ne verejem ja da bi oni to tek tako.... A i kada su oni imali takav stav prema nama?! Pa bar se to uvek jasno znalo. Mi smo oduvek bili poštovani respektnim pijetetom od strane svih komšija i komšijskih država.



            Međutim, bez obzira na sve, ne mogu a da se ne sšetim porodičnog stabla nacrtanog na zidu dnevne sobe kuće u kojoj letujemo već... nekad mi se čini dve decenije, a u stvarnosti - šest godina.... u Risnu u Crnu Goru. To nije obično stablo.... ljudi, to je Baobab. I posle kažu zaostali Crnogorci?! Malo morgen.... Oni svoje por(ij)eklo vode ne decenijama nego  vijekovima, pa ti probaj da im poturiš kukavičije jaje?! Kod Malbašića se ne zna dalje od čukundede, i svaka nova generacija koja dođe samo stisne „klir histori“ i opet nema nikoga posle čukundede, kao da je on prvi uzeo to prezime od nekog njemu simpatičnog komšije. Doduše, postoji neka priča po kojoj su odmah nakon dolaska porodice u Bosnu, gde je bilo mnogo više Turaka (ne znam što su onda uopšte dolazili), moji preci postali „glavne baje“, pa su im Turci (ne ovi sa Pinka i Prve nego pravi) dali i neku vrstu titule koja je bila manja od najmanje turske, ali tada veća od najveće srpske - „Mali Baša“ i kojom su stekli neki nivo vlasti a da se ne odreknu Hrišćanstva. To je kasnije preraslo u prezime Malbašić. Sad.... meni ova priča deluje dosta tanko (da ne kažem mlitavo), mada.... ponekad u sebi zaista osetim neku potrebu za upravljanjem i rukovođenjem. I ne samo to, nego čak imam i vizije kako bih upravljao ovom jadnom, izmučenom i izmrcvarenom zemljom i izveo je na pravi put, a pravi je onaj na koji bih je ja izveo. A to možda znači da se genetski nemodifikovan kod preneo sa generacije na generaciju i stigao i do mene, a ja uporno godinama odbijam da se bavim politikom, a to je možda (ili čak očigledno) pogrešno! Jer zašto ne bih?! Od lekara se često ispile lekari ili medicinske sestre....ili bar bolničari, od molera – slikari, ili vajari, a od jorgandžija - trgovci za Dormeo dušeke  i električnu ćebad na Top Šopu. Pa što onda ne bih i ja mogao biti.... eto.... potpresednik gradske skupštine i savetnik za utamanjivanje alergijskih korova?! O korovu bar dosta znam. A što ne znam ja, sigurno zna moja žena. Ona tamani sve. To bi, dok iz onog Graca ne donesem sve crno na belo, moglo bi da bude prelazno rešenje za moj politički status, a posle... ljudi smo dogovorili bi se.



            Sve ovo me navodi na pomisao da je porodično poreklo vrlo važna, ako ne i najvažnija stvar. Kažu ljudi - „Onoliko koliko ti kolena znaš toliko će i tebe pamtiti“. Dobro.... ja baš i ne čeznem za tim da me pamte i spominju u dvadesetom kolenu, ali.... do jedno osam-devet.... šta fali?! Pa što da ne? Tolike sam stvari napravio i organizovao.... Ne zna im se broj! Eto, navešću samo neke najznačajnije; uspešno sam skupio komšije da stavimo ležeće policajce u ulici i pored dva glasa protiv, organizovao sam sadnju tri reda Sibirskih brestova iza kuća a posle i zalivanje istih i to zajedno sa jednim komšijom, što svakako ukazuje na moju spremnost za saradnju sa svim ljudima bez obzira na versku, nacionalnu ili rasnu pripadnost (mada je komšija belac i Srbin Pravoslavne vere, ali i da nije - nema veze.... pa dobro sad.... crnac?!.... ne treba se odmah zaletati....), kad god su bile neke radne akcije u ulici, kao predstavnika naše kuće slao sam tasta.... iz poštovanja prema njegovim godinama, vodio sam svu decu koliko sam mogao da skupim u ulici nekoliko puta na sladoled ili im ga čak donosio na noge (ruke), više puta sam zvao građevinsku i komunalnu inspekciju zbog sumnjivih i očito nelegalni radnji u komšiluku čime sam ditrektno uticao na podizanje građanske (i građevinske) svesti ali i uređenje životnog prostora, i još mnoge, mnoge druge kojih sada i na mogu da se setim a i nije red da se toliko hvalim jer o tome će suditi buduće generacije, zbog kojih sam sve to i radio (mada mi je žao što nisam više gurao akciju kupovine sladoleda klincima - oni bi to najbolje znali da cene i prenesu budućim naraštajima). Sve u svemu, uradio sam veoma mnogo da već jednom prekinemo sa porodičnim običajem zaboravljanja predaka i da konačno počemo i mi da crtamo ta porodična stabla ka’ što i dolikuje poštenoj familiji. A i u taj Grac ću da odem čim budem išao u Nemačku.... ili tu negde.   





недеља, 19. август 2012.

Blic letovanje osamdeset i.... koje ono beše...?!



Jednog leta davnog, vozili smo drugar i ja putem sivo-plavim, činilo mi se s kraja na kraj sveta. A u stvari išli smo na more. Ovo naše.... mislim.... ono što je bilo naše. Tačnije u Baške Vode. Ali nismo imali nameru da se tamo zadržavamo, jer trebalo je samo da se sretnemo sa dedom mog drugara i saputnika pa da nastavimo na severozapad - u Vodice i Šibenik gde nas je čekala grupa nama sličnih kretena. Organizacija puta je bila opsežna i dugotrajna - oko sat vremena. Tek da uzmemo pare, istuširaamo se i spakujemo kupaće i još par komada običnih gaća. Krenuli smo kasno uveče, oko ponoći, u nameri da se tamo pojavimo ujutru, jer nam tako ne propada dan. A u tim godinama ne prespavati noć vozeći i nakon toga visiti skoro ceo dan na plaži ili u kafiću je bilo kao sada voziti u cugu čak do Zagreba (ali autoputem). Pomalko se stari.... šta ćeš. Za tu priliku smo, od zajedničkog školskog drugara, na zajam uzeli „Keca“ ali ne makar kakvog - bio je to 1300 S, sa motorom od tada ludačkih 70 konja, i prednjim anatomskim sedištima kojima je naslon za glavu bio spojen sa sedištima. Ma ludo burazere, ludo! Motor šušti uz pomalo oholi rezonantni zvuk duplog auspuha. Gluvo doba noći negde na Ravnoj Romaniji uz miris trave koji se ulazeći kroz poluotvorena stakla meša sa mirisom cigareta ali i blagi dodatak izduvnih gasova koji daju pravi osećaj putovanja i neograničene slobode koju osećamo celim telom. Taj osećaj nam daje takvu snagu da bi, čini mi se, mnoge krivine po gudurama istočne Bosne mogli ispraviti tako što bi ceo jedan greben preskočili kao skakavac, pa provozali još par stotina metara pa onda opet ....hooop, novi skok i eto nas par kilometara dalje. Kao Supermen. To je onaj osećaj na koji sam već skoro po malo i zaboravio, jer nam se krila podsecaju redovno pa možemo da poletimo tek po koji metar, kao kokoške koje u stvari nikuda i ne mogu iz dvorišta ili kokošinjca. Uvek neko pazi na njih. Pa.... tako je.... Sada i jesmo pomalo u kokošinjcu. Noć odmiče zajedno sa kilometrima koje smo pregazili uz kratko zaustavljanje u Sarajevu da se kupi.... jal' burek, jal' sirnica.... ma ne mogu tačno da se setim ni kog leta je to bilo a kamoli tog bureka.... ili sirnice. Načinjemo prve delove hercegovačkog krša što nam već pomalo otvara vidike ka moru. 


Da.... zaista i nije potrebna neka administrativno vidljiva granica koja razdvaja Bosnu od Hercegovine. Ona se oseti kao da sa suvog odjednom skočiš u vodu. Za samo jedan kilometar krajolik je sasvim drugačiji. Karakteristična napola sparušena trava zeleno-zlatne boje iz koje nasumično vire kao zubi bele stene, je sve što se može videti dokle god ti to okolne visi dozvoljavaju . I ponovo jedan sasvim drugačiji ali tako lep i specifičan miris uz zvuke zrikavaca koji ti javljaju da si ušao u Hercegovinu. Vojska i Čapljina su mi još sveži u glavi i ne mogu da se odbranim od tih misli a i ne pokušavam nego im se setno prepuštam. Taj miris i zvuk su me potpuno dobili za sebe jer i danas kada sa porodicom idem na more obavezno zaustavim kola negde.... između Gacka i Bileće i.... sve ih izjurim napolje sa: „Ajmo.... pišanje“, a sve u nadi da će i njih taj miris i zvuk zarobiti. Ali.... teško to ide.... plaše se zmija, guštera, paukova.... još malo i.... počeli bi da spominju i leoparde i hijene. Nema veze, svako ima svoju malu tanku notnu žicu na koju se okida.... pronaći ću jednom i njihovu....


Mi nastavljamo svoje putešestvije ovlaš dodirujući Mostar. Ponovo po ko zna koji put prolazim pored tog grada a nisam ni jednom uspeo da svratim i da bar na trenutak prođem tom kaldrmom i pronađem te sokačiće i staze kojima je i Šantić prolazio. A rat, koji se tada nije dao ni naslutiti, će moju želju da vidim Stari most produžiti za čitavih 20 godina jer sam tek 2007. stigao do njega. Nesvesni toga šta propuštamo, nas dvojica stiskamo papučicu gasa sve više i kanjonom Neretve koji mi je još u sećanju od vojničkih dana izbijamo u.... tada zvanično Kardeljevo, ali još uvek poznatije kao Ploče. „Žestoka mašina“ pod nama nam pravi male prepreke u vidu palenja kontrolne lampice za pritisak ulja, koja je po definiciji znak za nešto vrlo, vrlo ozbiljno, ali mi brzo dolazimo do zaključka da „Kec“ troši više ulja nego benzina, pa na skoro svakoj pumpi kupujemo ulje i sipamo ga na početku oprezno i uz kontrolu na meraču, a kasnije rutinski.... otprilike litru na svakih 100 kilometara pređenog puta. Ako se ne varam dosuli smo ukupno oko 15 litara ulja. Motor je iznutra verovatno bio čistiji nego kada je bio nov. Šta ćeš.... Ima se - može se, rekli bi danas. Tek pri povratku, kada smo već mogli nazreti našu ravnicu, smo napravili malo ozbiljniju opservaciju i shvatili da je prelivno crevo oduška ulja savijeno (majstorski: začepljen iberlauf) i da smo jednim potezom ruke mogli izbeći sva ta skretanja na pumpe ali i uštedeti para da ostanemo dva dana duže na moru. Pa dobro, naš drugar čiji je auto će nam biti veoma zahvalan jer smo mu očistili motor i usput.... bar četiri puta zamenili ulje u roku od pet dana. Brižljivo, nema šta. Tako se pozajmljuje auto. Dok voziš, uradiš i servis.


U Kardeljevu razmišljamo da li skrenuti levo i skoknuti do Dubrovnika ili pržiti pravac za Baške Vode, pa onda dalje ka Splitu i Šibeniku. Skok bi iznosio cirka 80 km u jednom pravcu, a treba se i vratiti na istu tačku sa koje bi krenuli. Ma nek’ ide život.... krećemo za Dubrovnik.... pa samo jednom si mlad! Ali, već negde na malo više od pola puta ka biseru Jadrana, lampica za ulje nas opominje da se ne razmećemo znatiželjom previše. Da.... možda je bolje ne bacati vreme na šetnju Stradunom, već ići tamo gde si i namerio. I tako nam je i Dubrovnik, slično kao i Mostar, izmakao i posle toga neću imati priliku da ga vidim naredne dve decenije. Vrlo brzo stižemo u Baške Vode i nakon kraćeg zadržavanja sa dedom i tetkom mog drugara koji su iz daleke i hladne Kanade iz nostalgije za starim vremenima potegli čak dotle, krećemo dalje ka Splitu. U Omišu, jedan bliski susret sa autobusom Splitskog autoprevoza ostavlja ogrebotine po desnoj strani naše ljute mašine, uz veliku mogućnost da se okupamo mnogo ranije nego što smo predvideli. Ne može se reći da nas je to potreslo i destabilizovalo jer smo posle kraćeg zadržavanja zagasirali dalje i dosta brzo stigli u Vodice. Društvu koje smo zatekli na okupu nismo mogli javiti da dolazimo pa je to bilo iznenađenje.... a i nije jer.... zaista je sve lako i jednostavno kad si mlad. Sad.... nije da mi usput nismo razmišljali da ih možda nećemo ni zateći u Vodicama jer su se ili negde premestili ili čak vratili kući.... ali.... ma nema veze.... radićemo već nešto.... pa na moru smo zar ne?!


Spava se u šatorima. Nikada nisam bio ljubitelj guranja kamenčića ispod rebara u toku noći ali mi ovo nije teško palo. Ma.... koliko se i kada uopšte i spavalo?! Spavanje je u toj situaciji bilo čisto gubljenje vremena a mi nismo imali baš puno strpljenja da ga nadoknađujemo, pa smo u nekoliko navrata bili u ozbiljnoj dilemi da li je osam ujuto ili osam uveče. Nije tu pomagao ni položaj sunca, jer ko će sad razmišljati o stranama sveta. Lakše je pitati nekoga. Ako znaš nemački!? Takav nem je tada bio prvi komšiluk! Sve u svemu, vrlo dinamičan i aktivan odmor, ali ne po današnjim standardima. Nekoliko prilika za čarku sa lokalnim galebanima smo izbegli uz iskazivanje poštovanja prema istima. Jebiga.... daleko smo od kuće a i istini za volju (i za divno čudo) nigde nikoga iz Novog Sada.... Pa.... nešto se mora i istrpeti u korist opšteg dobra kao i smanjivanja opasnosti od remećenja javnog reda i mira. Tih četiri-pet dana budalesanja je prošlo, čini mi se, nešto brže nego sam put do tamo. A onda.... povratak. Nešto malo izmenjenom rutom, ali neizostavno preko bosanskih gudura i ovoga puta sa potpuno popunjenim smeštajnim kapacitetima jednog „Keca“. Nas petorica smo se gurali do Novog Sada ali niko nije imao ozbiljne primedbe niti iskazao nameru da napusti vozilo i putovanje nastavi sam. Uz zaustavljanje na jagnjetini u restoranu „Plava voda“ u Travniku ceo transfer je obavljen za nekih devet sati, a dodatno ubrzanje smo dobili nakon „otkrivanja“ famoznog kvara na motoru koji nas je mučio do tad (ako je nas tada uopšte išta moglo mučiti). Još malo vožnje i eto nagrade u vidu pogleda na Novi Sad sa uzvišenja i krivine kod Glavice. Ko zna zašto, ali svi taj pogled doživljavaju kao veoma značajan deo svakog putovanja i nikome ne smeta ni činjenica da taj pogled označava kraj nekog dobrog zezanja, druženja i lutanja. Jer svi džukci se ipak vrate kući zar ne?!


Završilo se jedno kratko letovanje od par dana, ali je meni ostalo urezano kao da sam na tom putu proveo celo leto i kao da sam se zasitio i putovanja i mora. Ali naravno nisam, jer samo mesec dana nakon toga krenuo sam ponovo u istom pravcu, samo sa drugim kolima i u drugom sastavu. Gde?! Pa na more, naravno! A gde bih?! 

  
       

недеља, 12. август 2012.

Škola nekada... i sada


            Nekada davno, veoma davno, kad sam ja bio mlad živelo se mnogo, mnogo opuštenije, mirnije i sigurnije nego sada. Ili se to meni čini jer sam ja bio mlad a ne neko drugi. Sada se sve čini mnogo drugačije, pa razmišljam da sam onda sigurno u pravu jer i sva ova nova pokolenja kao da žale za tim nekim vremenima. Kojim? Pa otkud ja znam, valjda baš onim iz naše mladosti.... ili možda mladosti naših roditelja? Ma ne, ipak je to sa našim roditeljima bilo predaleko. To znači da ostaje samo ovo naše mladalačko doba uz odstupanja od deset godina plus-minus. Pa šta je to što je to vreme činilo drugačijim i boljim? Kada treba konkretno da odgovorim, prvo mi na pamet padne - ništa, jer u tom momentu u stvari ne znam šta je naše vreme činilo srećnijim i lepšim. Mora da prođe neko vreme da bi moj mozak prebrao dosta detalja koji jesu ili nisu drugačiji nego danas. I onda počnem na preskok, od uzrasta do uzrasta, da čeprkam ne bi li mi nešto što brže prošlo vijugama, pa da i samog sebe uverim u tu različitost ondašnjeg i sadašnjeg. Ali podsećanje pri kojem preskačem po vremenima sopstvenog detinjstva i mladosti i nisu baš toliko produktivna da bi proizvela i jedan ozbiljan zaključak kojim bi i sebe i druge, a posebno svoju decu, mogao da uverim u to da je u naše vreme bilo bolje u bilo čemu. I zato sam morao krenuti hronološkim redosledom, od samog početka, od izvora života pa u pravcu doba u kojem sam sad, a za koje ne znam kako bih ga nazvao, jer ne znam kako se u stvari osećam. Pa krenimo redom.


            Prvo doba je ono do kojeg sežu naša najdalja sećanja. Ona su po pravilu bleda, često ih se sećamo više po priči za koju smo uobrazili da je se sećamo, ili su to neka veoma traumatična iskustva koja su se debelo urezala u koru mozga i koju nikada nećemo ni obrisati. Za razliku od moje dece nas su roditelji veoma rano puštali da se igramo napolju bez njihovog nadzora, ako se u nadzor ne računa poneki pogled s vremena na vreme bačen kroz prozor. Šta je to što je našim roditeljima ulivalo veću sigurnost nego nama kada su u pitanju naša deca? Da li to što je tada bilo značajno manji broj vozila u saobraćaju pa je i mogućnost povređivanja bila manja. Možda! Ja bih pre rekao da su tada ljudi generalno bili pažljiviji prema svemu.... prema drugim ljudima.... a posebno deci. Da nije bilo osionih vozača koji bi pored grupe dece prošli sa 100 km/h, a što je danas svakodnevica, da je svaka pomisao na otmicu i nestanak deteta bila samo najmračnija misao koja je kao apsolutno nerealna brzo nestajala iz glave, o trgovini decom ili njihovim organima tada niko nije ni čuo i veovatno bi se moralo dobro preznojati da se tada nešto tako nekome objasni čak i kao mugućnost. Uveren sam da je neko i pokušao da to spomene kao neku opasnost brzo bio razoružan običnim razmišljanjem da mnogo gleda američke filmove, a možda i da je malo.... uvrnut. E sad.... razbijenih glava je bilo, što međusobno što samostalno, verovatno isto kao i sada i to je disciplina u kojoj su valjda sve generacije skoro izjednačene i nešto čije obeležje verovatno nosi svako od nas pa izbegava šišanje „na opasno“, da mu ne broje recke. Sve ostalo do sada nabrojano je postala svakodnevnica koja je na početku bila primana s nevericom, a danas.... često nam samo prođe kroz uši i.... Dok su deca mala svi, kao da je to jedna besana noć, jedva čekaju da malo odrastu jer će onda svima biti lakše.... samo da nastupi već to malo starije doba.... doba osnovne škole.


            A u tom dobu smo mi kao generacija bili baš pravi školarci kojima je škola predstavljala drugu polovinu života i tako smo je i prihvatali. Teško da ima bilo koga da se ne seća polaska u prvi razred, autoriteta koji je imala ne samo učiteljica već i tetkice - spremačice čije tragove partviša smo vešto zaobilazili pazeći da ne ugacamo u sveže obrisan pod. Direktor škole? I sama pomisao na njega je proizvodila jezu koja je od dupeta kretala na obe strane po vertikali. Puna škola odraslih ljudi kojima se obraćaš sa dubokim poštovanjem i još više dece sa kojima si drugarstvo izgrađivao godinama pa ti se nije trošilo zbog jedne svađe ili čarke. Koškanje i prva tuča dečaka nakon besno odbačenih torbi sa ramena - da ne smetaju, uvek je završavala kratkim durenjem jedan na drugog koje je nestajalo već u toku sutrašnjeg dana. Ono što nismo mogli rešiti sami, a to je bilo veoma retko, rešavala je učiteljica ili razredni starešina. Roditelji su dolazili samo na roditeljski ili po pozivu, nisu imali telefone nastavnika ni direktora i u školu su ulazili uvek sa malom zebnjom i brigom da mu dete nije „popustilo“ ma u čemu to bilo. Ne sećam se ni psihologa ni pedagoga. Jedino školskog zubara. Taj nam je vadio zube kao da su parčići stakla zabodeni u desni pa mogu i rukom da se izvade i njega smo se, moram priznati, bojali možda i više od direktora. Danas se deca ne plaše zubara, ali im je odlazak kod pedagoga ili psihologa češći nego čas razrednog starešine. Danas  su drugi dani.... postoji procedura.... pritužba nekog đaka na drugog đaka.... odlazak kod pedagoga koji valjda menja i razrednog starešinu i roditelje.... pa onda se malo svrati i kod psihologa da i on kaže koju..... verovatno vaspitnu..... a i odlasci kod direktora su postali češći nego časovi razrednog starešine jer ima i on uvek nešto da doda, da završi priču i stavi tačku. Jedna mala dečija svađa i.... eto ti Kafkinog „Procesa“ koji melje kao vršalica sve ispred sebe. Sve se evidentira, piše i beleži. Deca postaju registratori u koje skoro svako ubacuje svoj list sa primedbama, opomenama, ukorima, razgovorima.... ništa se više ne rešava u razredu, među đacima, sa roditeljima.... Nema potrebe, kao što sam rekao postoji zakonom jasno utvrđena procedura.... za decu.




            Kada završe osnovnu školu po pravilu bi trebalo da dolazi opušteniji period za roditelje jer njihova deca nisu više baš tolika deca.... polako postaju ljudi.... Bar tako pomisle. Ma da! Bilo nekad.... možda u Kraljevini Jugoslaviji kada je mala matura bila kao sada prvi stepen po Bolonji. Igranka u stvari tek počinje a kolo se nije još ni zagrejalo. Prvi nervni slom za sve je prijemni ili ti sada završni ispit (šio mi ga Đura), pa onda rastezanje roditelja i đaka na inkvizitorskim spravama za mučenje - šta upisati?! U naše vreme je bio onaj tada toliko pljuvani Šuvarov sistem za koji tek sada shvatam da je u stvari bio odličan. Te prve dve godine su bile zajedničke za sve srednje škole, jer smo i ovako i onako u skoro svim srednjim školama učili iste stvari kada je opšte obrazovanje bilo u pitanju. S druge strane, u ta dva prva razreda srednje škole su nas vodili po bezbroj firmi na praksu na kojoj naravno nismo naučili ništa jer smo se u svakoj firmi zadržavali po mesec dana, ali smo zato dobro videli kako izgledaju i šta obuhvataju određeni poslovi koje su ljudi u tim firmama radili. Vrlo brzo su mnogi shvatili da ne žele da budu ni zavarivači, ni armirači, ni pogonski električari, ali ni knjigovođe u nekom tadašnjem SOUR, OUR ili RO. I ta iskustva smo skupljali dve godine, a sa 17 smo ipak bili malo odlučniji i zreliji da bi znali šta dalje da upišemo, pod uslovom da smo imali zadovoljavajući uspeh. Uspeh! Samo to je i bilo potrebno. A ne nekakav prijemni ispit koji može da učini da dete zbog treme, panike ili lošeg dana izgubi šansu da ide u školu u koju želi. Ukupan uspeh je sigurno veće merilo znanja nego jedan „ozbiljniji kontrolni“ koji oni nazivaju ispitom, a koji će odrediti nečiju sudbinu već u njegovoj petnaestoj godini života.



            Upravo to je sigurno razlog zbog koga ogroman broj dece bira gimnaziju jer je to neki malo strožiji produžetak osnovne škole i kao takav idealan za „utapanje“ sa ostalima. Malo ko se danas odlučuje za neka konkretna zanimanja, a upravo to smo mi morali da uradimo posle drugog razreda srednje škole. Morali smo da izaberemo školu koja je u najvećem broju slučajeva određivala i studije. Teško da je neko sa srednjom prevodilačkom iz Sremskih Karlovaca upisivao ekonomski ili, još teže, tehnološki fakultet, a još ređi su bili oni koji bi posle srednje građevinske - smer „visokogradnja“ iskazali želju da upišu Istoriju na filizofskom fakultetu. Gimnazija ima svoje prednosti u opštem obrazovanju, ali samo ako se posle toga uspešno upiše i završi fakultet, jer zvanje svršenog učenika četvrtog razreda gimnazije ne predstavlja ništa. Naravno pri upisu na fakultet opet - prijemni.... opet mali pad koncentracije tog dana i eto te ispred zgrade nekog drugog fakulteta za koji možda ni učenik ni roditelji nisu znali ni gde se nalazi. Hteo neko to da prizna ili ne, svega toga te osamdeset i neke nije bilo i sve je funkcionisalo mnogo lakše i uhodanije, bez „elektrošokova“ koji ostavljaju podignutu i nakostrešenu kosu i đacima i roditeljima još godinama nakon toga. Naravno da se i tada kao i sada moralo učiti da bi se znalo. Sve ovo sam napisao pokušavajući da dokažem i sebi i drugima da ipak nije u pitanju ni generacijski jaz, ni nostalgija sada već nekih ljudi srednjih godina za mladošću, nego ipak logičan sled velikog broja činjenica koji treba da ukaže na bitne razlike u načinu vaspitanja, školovanja ali i načina života koji se živeo nekad i koji se živi sada. Ne znam da li sam vama bio dovoljno ubedljiv, ali samom sebi svakako jesam. Pa i to je nešto.       





недеља, 5. август 2012.

Gde si sad Volođa da vidiš ovo....



            Formirala se vlada. A i skupština. A i ministri.... neko za koridor deset, neko za koridor jedanaest. Uvek sam bio slab sa geografijom, pa sam tražio taj koridor jedanaest.... svugde po mapi.... jebi ga.... ne mogu da ga nađem. Moj problem! Ko mi je kriv?! Nije to ni važno. Važno je da smo dobili potpuno novu Vladu, sa potpuno novim ljudima.... neokaljanim, poštenim, časnim, koji nikada pre nisu učestvovali u vlasti, ali im je materija iz kojekakvih izvora poznata. Valjda su im preneli nešto ovi iz prethodnih vlasti. Sve sem nepoštenja, naravno! Dobro.... ima po koji čovek i iz starog mandata, ali srećom sve na nevažnim funkcijama. One najvažnije, poput MUP ili Finansija su uzeli novi ljudi.... mladi, jaki, pametni, sposobni i nadasve odlučni. Odlučni da se rasulu i neviđenom lopovluku stane na kraj. I to odmah. Danas. Iako je nedelja! Nema više ni subota ni nedelja ni praznika za te nove hrabre i odvažne momke, jer taj luksuz sebi ne mogu da dozvole. Ne verujem da će ići ni na more!? Kakvo more?! Pa ni ja nisam išao! I šta mi fali?! Čak sam jači i odlučniji nego ikada do sada.... il’ sam ipak malo ostario, pa sam se sad, uz sve te nove mlade ljude u vladi, okuražio.... prepun nade i optimizma dobio uzgon k’o 747 kada poleće. Ma nikada nisu bile važne godine, nego osećaj koji imaš u grudima.... tu u visini slezine, ali više ka sredini. Ili još malko gore.... ma dobro.... tu je negde. Gledam godišta svih tih ljudi.... Jebote dočekao sam da Predsednik Vlade i Ministar Unutrašnjih Poslova bude mlađi od mene dve godine. E, sad.... dal’ to znači da sam ja mator, ili su funkcioneri sve mlađi i mlađi.... ko zna?! Biće ipak da su sve mlađi i mlađi na funkcijama. Tako i treba. Pravac sa fakulteta u političku stranku, kaljenje na brzinu u jednoj blic kampanji, i eto ti sposobnog a veoma mladog (pa samim tim i poštenog i časnog) političara. Eto.... i onaj što drži finansije.... moje godište! I uz sve to ljuti roker koji zna da odsvira i.... dal’ dve ili tri stvari od Atomskog skloništa. Kažu nikada nigde nije radio.... pa šta ima da radi.... pa ne idu u Vladu metalostrugari i pogonski električari! Tamo su neophodni pametni i knjiški ljudi.


            Uz sve to, imam osećaj da će ova Vlada da radi odlučno, odsečno, strogo ali pravedno. Eto.... već su počeli da najavljuju hapšenja čak i u svojim sopstvenim strankama (doduše ako za to bude potrebe). To! To je ono što nam snage daje.... „Gos’n predsedniče.... šta ćemo s ovim“?.... „Hapsi.... hapsi sve, majku im lopovsku....“ To će biti moto nove vlade, ubeđen sam u to. Kao da već gledam.... upadaju im u kuće.... a oni.... bunovni, u svilenim boksericama na štrafte ili sa britanskom zastavom.... Oni u fantomkama ih drmusaju i vuku.... žene im ciče i udaraju ove maskirne kuhinjskim krpama.... a oni (maskirni).... ni treptaj oka da vidiš! Izvode ih napolje na hladnoću (pretpostavljam da neće početi do oktobra, e sad.... ako ih baš usere miholjskoo leto.... jebiga), trpaju u marice, uskaču i oni za njima i uz sirene i svetla.... pravac MUP. Do tada će već biti formirano posebno odeljenje MUP sa sedištem negde izvan grada. U Beogradu recimo negde prema Grockoj.... pa kad im sudija Dred odšabači kaznu.... Požarevac je veoma blizu.... nema ni pola sata lagane vožnje. A za Novi Sad i Vojvodinu.... tu negde sa sremske strane.... u Kamenici, na primer.... bliže je Mitrovici. Mada, ne moraju oni svi u zatvor! Čak, to možda nije ni dobro. Imaju oni svoje kvalitete koji se daju iskoristiti i poslužiti društvu u celini. Ne mora im se ni suditi. Što bi? Dovedeš onog Hamovića.... na primer.... ne mora on, nego samo kao primer kažem.... Deder ti Hamoviću.... vrni 80% onog što si lapio, ostatak zadrži, a od sada radiš s državom na 20-80. 20% tebi, a ostalo državi. Pa se javi ponovo za jedno.... pet godina, da ponovo pretresemo tvoj slučaj.



            Pa onda onaj.... Mišković.... Dobro, ne može se reći da nije imao odskočnu dasku.... čak potiče i iz uticajne i bogate opančarske porodice u okolini Varvarina, jednog od najrazvijenijih krajeva bivše SFRJ (sa izuzetkom Surdulice kao najrazvijenije). Ali i pored toga ne možeš a da ne kažeš.... pa dokle Miškoviću?! Dokle brate mili?! Hapsi i njega!!.... Ti Miškoviću da vratiš 90% onoga što si poplevio.... i dalje ćeš ostati najbogatiji pa nećeš ništa ni primetiti.... baš ništa! I od sada ne uvoziš ti 80% svega što se uveze u ovu napaćenu zemlju, nego će to raditi i svi drugi uredno registrovani za eksport-import, a ti radiš kao i oni.... pod istim uslovima. Valjda je i Ministru finansija dosadilo da plaća „Milka“ čokoladu po ceni od 1,5 dinar po gramu težine iste te čokolade. „Toblerone“ ne smem ni da spominjem. Nisam video „Toblerone“ čokoladu u nečijoj korpi u samousluzi još od pre Milke Planinc i njenog „programa stabilizacije“. Jedino na pijaci! A deterdžente?!.... Pa to svi sipamo malom kafenom kašičicom u veš mašinu. Ja sam zbog toga i nabavio one već spominjane magnete za veš mašinu kojima ne treba prašak. Nekad bude malo bučno kad magnet otpadne sa bubnja prerano ali.... svakog prvog ja dobar dva džakčića „Ariela“.... od po 9 kila. Malo li je?!




            Tu je i onaj Beko. K’o ona „Beko“odela jebote. Taj mi dođe i leteći kolega.... mislim.... završio je saobraćaj, samo vazdušni, dok sam se ja držao majčice zemljice, a avione i sada volim samo na slici.... posebno uz onaj serijal na „Nacionalnoj Geografiji“ koji ne prestaje godinama pa ti ne daju mogućnost ni da zaboraviš da te leteće rbine i te kako lako padaju. Mada.... taj Beko, za razliku od mene, nije imao veze sa saobraćajem bilo koje vrste. A radio je baš svašta. E, i njemu da uzmeš 80% ne možeš pogrešiti. Možda i možeš?! Možda si mu malo uzeo?! Koliko god da mu država uzme neće vratiti sve! I kada bi mu uzela sve ne bi se namirila.... šta misliš koliko je potrošio u međuvremenu!?.... i to onako.... za džeparac! Sve u svemu, kandidata ima na pretek i čim vlada počne da radi kreće povraćaj.... Pitate se kako? Pa lako! Imaju čak i recept. I to razrađen. Mogu ga uzeti od „žutih“ koji jedva nekako spadoše s konja (neko im najzad preseče podvezni kaiš od sedla). Onda.... sećate se.... sećate se kad su onomad kao pravi desperadosi oteli „Metals Banku“ Ananiju Pavićeviću. Daleko od toga da je Ananije bio cveće, al’.... bilo je tada mnogo, mnogo više ne samo cvećki, već i korovčina. Uostalom, što od „Vojvođanske Banke“ nisu pravili neku „Razvojnu Banku Vojvodine“. E moj Ananije?! Sam si isko! Što si pravio tak’u zgradu a da se vidi iz Pajtićeve kancelarije (kabineta). Pa znao si da Bojan sem gologuzih dečaka voli i te stakleno-metalne grandiozne projekte. Šteta što nema jedan Bojan i u Beogradu pa da otme TV „Pink“ (sličnog arhitektonskog rešenja) i oslobodi nas dugogodišnjih patnji, a državi podari..... recimo novu zgradu Filharmonije.... da bar malo ispeglamo rezultat („Pink“ vodi 9:0). Ili možda da se setimo Karića? Uzeše mu što-šta, ali verujem da mobilnu telefoniju nikada neće prežaliti. Ubeđen sam da on od onda iz inata i ne koristi mobilne telefone. A lepo je to Mlađa posle uvaljao Norvežanima.... aaaa? Milijardu i po! Vidiš.... sve se može kad se hoće. Jedino.... ne znamo gde je završila ta milijarda i po.... Pa da! U državnoj kasi! Gde bi drugo i mogla da završi?!



I zato.... jaoooo, al’ će da pršti kad onaj mali debeli Mupovac i Predšjednik (ko je debeo?) zaređa po kućama?!.... Pa..... „Hapsi i vodi“! Redom! Sve! Bez pardona!.... A možda i do mene stigne?!.... Ma ko ga jebe.... Ako pohvata sve ove i još mnoge, mnoge druge.... pa nek onda snimaju i mene u boksericama okruženog onim pandurskim fantomima u crnom. Moje su bar teget (bokserice). Izvlače me u struku.... da ispadnem lepo na snimku. Zbog dece!