Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 30. новембар 2014.

I paor i ratnik 1 „Poziv za besmrtne“


            Ležimo u polumraku male sobe u stanu u kom živim sam već neke... dve godine. Gledamo „Dnevnik“. Dnevnik je početkom devedesetih bio kao lektira... obavezno štivo. Ne verujemo im skoro ništa ali opet, kao hipnotisani, gledamo. Otme nam se po neki komentar, ali većinu pratimo bez priče... nekada mi se činilo da i ne dišemo. Tako je otprilike izgledala i spoljašnost... kada se izađe iz jednoiposobnog stana na četvrtom spratu zgrade u kojoj sam živeo od... da... 1978. Svugde je mračno i sivo... tmurno... naglovito... Gde god da odem i šta god da radim. Većina ljudi neprijatno ćuti ili odsutno maše glavom... kao u neverici. Bilo je... nije da nije... i onih koji su ludovali... Sami od sebe ili povedeni drugima. Psovali su nekome majku ustašku, zaklinjali se na vernost otadžbini i kleli da će im se krvi napiti. Kafane su prepune. Od dima koji curi iz najjeftinijih cigareta jedva se diše. Smrdi. Čini mi se da u gradu srećem neke nepoznate ljude koji, zakleo bih se, nemaju nikakve veze sa Novim Sadom. Prepoznajem ih na ulicama, u kafićima, u rupama na kojima piše „Sur“, u martketima, na pijaci. Često nose neke maskirne uniforme bez obeležja, čina, karakteristične boje. Izgužvani, sa bradom od desetak dana i dahom koji je mešavina neke jeftine rakije i još jeftinijeg duvana. Oni ne gledaju „Dnevnik“. Obično slušaju neki stari izanđali i od ljudskih ruku zamašćen i prljav radio koji pomalo deformiše glas dok škriputavo pomera opnu nekog „Iskrinog“ zvučnika duboko zavučenog u njegovu unutrašnjost. Taj škriputavi i metalni glas besomučno i neprestano ponavlja stanje na svakom mestu „ratnih sukoba“... što je bio ulepšani sinonim za klanicu koja je počela pre par meseci. Ljudsku klanicu.


            Zvono na vratima nas je trglo iz polu hibernacije u koju smo zapali zureći u snimke sa ratišta koji su nas napadali sa mog, kao telefon crnog televizora. Krenuo sam polako ka vratima... skoro neodlučno... jer... znao sam ko je ispred vrata. Imao sam 27 godina i bio sam kao stvoren za topovske šrapnele koji otkidaju i meso i kosti. Veliki broj mojih prijatelja je već otišao... na „vojnu vežbu“... kako se to tada nazivalo, iako smo svi znali da je prava reč za to „rat“. Stojim ispred vrata nekoliko sekundi bukvalno raspolućen mislima. Da li da ne otvorim? Mnogi nisu. Krili su se dosta uspešno, menjajući stanove ili čak i gradove. Nisam istrajao. Otvorio sam vrata. Ispred vrata je stajao čovek sa svežnjom papira u rukama koji su podsećali na odreske od plate kakve su nekada davno dobijali moji roditelji. Spuštenog pogleda procedio je neku, valjda službenu rečenicu... da li sam ja onaj pravi ja koga oni traže. Hvatajući na trenutak njegov pogled, shvatio sam da je to komšija iz susedne zgrade. Mogao sam da osetim hladnoću koja je na trenutak protresla i mene i njega i koliko je i njemu taj čin uručivanja poziva bio strašan. Uz sleganje ramenima, skoro bez reči, pružio mi je poziv a zatim i neku svesku u koju sam trebao da se potpišem kao dokaz da sam „poziv uredno i na vreme primio“. Pogledao me je još jednom, izvinjavajući se pogledom, i skoro bešumno okrenuo i otišao. Stajao sam pored vrata sa svojom tadašnjom devojkom, a današnjom ženom, zureći bez ikakvog smisla u vrata preko puta mojih. Kao da sam nemo viknuo tako da me čuje ceo ulaz, cela zgrada, ceo grad, cela tadašnja Jugoslavija...  Zašto?!“... „Zašto, majku vam jebem pokvarenu?!“ 


            Imao sam na raspolaganju još jedan dan mirnog života jer već prekosutra sam morao da se javim u „Majevicu“... kasarnu udaljenu od naše zgrade svega par stotina metara. Pa... dobro... bar mi prevoz neće trebati... tešio sam i sebe i svoju devojku, pokušavajući da bar malo razbijem kamen težak nekoliko tona koji se u roku od par minuta svalio na nas svom svojom težinom ne dozvoljavajući nam da dišemo normalno nego... sitno... kratkog daha... kao pred sudnji čas. Još jedan dan. Jedan dan da odlučim da li da se javim i stavim na raspolaganje krvnicima i manijankalnim ubicama koji su se igrali rata, ili da... pobegnem negde, daleko, što dalje od te sveopšte ludnice koja je vladala u svakom atomu svega što se kretalo, mislilo, živelo, disalo, hodalo. A gde i da pobegnem? Kod rodbine u Banja Luci je bilo još žešće sranje. Rat u Bosni još nije počeo, ali se osećao kao miris paljevine... kilometrima u krug. U Zagreb? Jebote... pa protiv njih ratujemo? U Evropu?... Da li će me pustiti na granici? Primio sam poziv. Uhvatiće me kao leptira mrežom. Majci pod suknju? Zašto da ne... samo... ona nije tu. Sa ćeletom je u Banja Luci. A onda mislim... zašto bih uopšte bežao? Neću ni da bežim ni da idem. Neka me hvataju kao Gestapo po Novom Sadu, Beogradu, Užičkoj Požegi, Subotici. Neka bude šta bude, ali neću da idem u njihov jebeni rat. Nemam ja ništa s tim. Nemam neprijatelja ni na jednoj strani. Neću ni da ih imam. Neka svoja sranja rešavaju u kafanskim tučama ili na nekoj livadi, u nekoj zabitoj vrleti, daleko od svih nas. Šta ti je život. Koliko god da smo na književnosti analizirali likove iz književnih klasika nikada nismo dovoljno pronikli u njih. U onoga koji je bio raspolućen, rastrzan, prepolovljen, izbezumljen, ozbiljno uplašen. Sada smo mi sami postali ti likovi. Sada nam je mnogo jasnije zašto je Dostojevski ispisao desetine stranica opisujući samo Raskoljnikova razmišljanja. Ali... to mi sada nije nikakva uteha. Ja moram da olučim. Zajebi Dostojevskog, Tolstoja, Šolohova... Daleko je ruska stepa odavde. A još dalje devetnaesti vek. Odlučio sam. Idem. Idem, pa neka bude šta bude. I smrt je normalna pojava. Kažu. 



недеља, 23. новембар 2014.

Stižu i... šezdesete... il' ipak pedesete


            Kada napunite 50 godina koje godine stižu? Šezdesete ili pedesete? Mereno decenijama ulazi se u šestu deceniju života, ali nikada nisam bio siguran da li se to odnosi i na taj prefiks... šezdesete. Valjda je ipak u pitanu ona bolja varijanta za mene... da sad počinju pedesete. Jer... šezdesete?! Što je mnogo mnogo je. Gde sam ja od 60? Još čitavih 10 godina. Znam da će proći kao i ove od 40 do sada, odnosno k'o pancirni metak kroz čamovu dasku, ali... ipak treba da prođu. A kao da je juče... dobro, ne baš juče, ali... pre dvadesetak godina bilo kada sam se kao klinac od deset ili dvanaest godina igrao upravo ovde gde je sada naša kuća. Kada malo jače zažmurim mogu sve da vidim. Sve one brežuljke koji su za nas bili kao lanac planina, iako su nastali čovekovom nezaustavljivom silom... kamionima koji su istresali viškove zemlje ko zna odakle... možda sa Limana. Sav taj niz planinskih venaca bio je obrastao nekom vrstom stabljikastog korova kakav nisam video desetinama godina a još uvek mogu da osetim njegov miris. Letos sam kod Štranda video jednu drugu vrstu koja je bila isprepletana zajedno sa ovom prvom i činila čudovišnu džunglu koju smo mi, u želji, u mašti, u igri želeli nekako da ukrotimo. Pravili smo kolibe. Svake godine. Bila su to naša tajna skrovišta koja su nas vodila u jedan savim drugačiji dečački svet. Mnogo manje ozbiljan od škole, domaćeg i recitatorske sekcije. Svet slobode... neograničene, ničim oivičene i nepregledne. Eto zašto su uvek aktuelni filmovi o Indijana Džonsu ili Hari Poteru... zato što ljudi koji su ih snimili nikada u stvari nisu zaista i odrasli nego je u njima ostalo bar još dve ili tri litre dečačke krvi koja se stalno vrti u krug i svaki put kada stigne do mozga napravi zbrku u glavi. I onda podetinjimo. I bude nam lepo. Baš lepo.


            Matura. Ispit zrelosti. Ja sam imao utisak da je to bio više ispit čiste zajebancije, ali... ako se tako zove... neka im bude. Svakako je jedan od najlepših komadića ove slagalice koja je počela da se sklapa u novembru 1964. Matursko veče, jedno od gorih pijanstava. Čini mi se kao da sam već tada odlučio da u životu neću piti. Ni kapi. Mešavina piva, Badelovog konjaka i vina me iskidala kao tenkovske gusenice. Pet dana sam bio ni na nebu ni na zemlji... lebdeo... ni sam ne znam gde. I nikada u životu nisam bio bliže WC šolji nego tih dana... bar kada je glava u pitanju. Pio sam još malo u vojsci... ma to je deo tog folklora... jednostavno ne može bez toga... utopiš se u svom tom zelenilu i pustiš da te struja nosi. Oproštajno za vojsku... Imam dosta slika u albumima ali mi i ne trebaju... pamtim sve... svaki detalj. Uvek me zanimalo zašto čovek neke slike iz života, male fragmente, zapamti do savršenstva a u isto vreme izbriše čitave godine. Mnogi govore da čovek obično izbriše ružne stvari a ukleše lepe. Pa... ne bih mogao reći da sam imao mučenički život ali... nekako imam više tih ružnijih slika u glavi. Na mene se valjda lakše lepe. Ali to oproštajno... to je bilo jedno od lepših koje sam zapamtio. Sećam se specifično zelene boje vagona i boja u kupeu u kome sam sve do Čapljine bio sam. Sasvim sam. Ali... i to je prošlo... sa ove daljine gledano, kao jedan dan. A onda dođeš kući... ne baš preko bašta kao u Balaševićevoj pesmi... i započneš jedno novo razdoblje. Godine promaje. Godine u kojima nisi ni klinac ni čovek ili... budeš dovoljno blesav ali i pomalo ozbiljan. Pa, kao na apotekarskoj vagi, odmeravaš šta ćeš tog dana. Da glumiš malo ozbiljnosti ili... da budeš ono što stvarno i jesi... odrasli klinac. Moj pokojni stric je vrlo često govorio; „Malbašići ne sazrevaju pre tridesete“. Te reči su mi odzvanjale kao odjek u gluvoj noći kada sam se približio toj brojci. E moj čiča... pogrešio si ti za... bar još dvadeset. A da li će biti i više... videćemo.  


 
            I koliko god stvari da nam se izdešavalo od vojske do danas, prošlo je, kao malo duži film. „Dvadeseti vek“... recimo. Slom države u kojoj sam rođen, mobilizacija, ratište.... opšti metež i ludilo... to su godine koje su nam ukrali. Ukrali su nam ih neke tadašnje matore prdonje koje su se igrali olovnim vojnicima dok smo mi prolazili kroz sve to kao brzi voz kroz neku vukojebinu od železničke stanice sa onom tipičnom železničkom kućicom i nekim... valjda otpravnikom... koji odmahuje zelenom zastavicom i drži se za kapu kao da mu je ona tačka oslonca. Kao da će ga vrtlog koji voz stvara odneti ako je pusti. Blago njemu. On bar ima za čega da se drži. Da li mi imamo? Deca su nam skoro odrasli ljudi, i oni već polako traže neku kapu za koju će se uhvatiti, a ja ponekad imam utisak da moju još nisam našao. Možda sam bio previše blizu vozova koji su ludačkom brzinom prolazili pored mene na nekoj zabačenoj stanici na kojoj staju samo lokalni šinobusi pa su me odneli oni vrtlozi. Ili ipak pomalo preterujem... uhvati me neka seta i nostalgija... valjda. Žal što možda nisam bolje iskoristio vreme od tog, kako moja mama tvrdi, sunčanog, sedamnaestog novembarskog dana 1964. Utorak. Dvadeset do devet uveče. U Betaniji nije bila posebna gužva. Jedan sasvim običan dan za njih. Sedeli su i... slušali radio čekajući kada će neka od porodilja početi da zapomaže i da ih prekine u slušanju... možda hita meseca. Proverio sam... bili su to „D Suprims“ i pesma „Bejbe lov“. Lepa pesma. Iako ja tada nisam mogao da je čujem. Sada mogu. Te godine rođeni su i „Nutela“, robne kuće „Metro“, „Simpo“ Vranje, i čuveni model „Škode“ – 1000 MB, koju je i moj otac vozio. Od poznatih... Nikolas Kejdž, Uroš Đurić, Žuliet Binoš, Goran Radaković, Klajv Oven, Davor Gobac, Monika Beluči, Slobodan Beštić, Kianu Rivs, Leni Kravic, gđa predsednica Obama i još mnogo drugih. Pa... interesantno društvo vršnjaka. Zar ne? Mogli bi da se okupimo negde. Onako... spontano.




недеља, 16. новембар 2014.

IRA ne bira


            Sve češće se nadovezujem na prethodne tekstove pa i sada moram malo da okrnjim nešto od njih. Kada sam pisao o građevincima i „misterioznim“ eksplozijama spomenuo sam Belfast u toku sedamdesetih godina dvadesetog veka. Zvali su ih i „krvave sedamdesete“. Iako su skoro jednako bile krvave i šezdesete i osamdesete i skoro sve decenije 20. veka, bukvalno do njegovog kraja, odnosno 1998. godine kada je Irska Republikanska Armija ili kratko IRA, kao militatno krilo borbe za nezavisnost Severne Irske, zvanično proklamovala da u budućnosti za svoje ciljeve više neće koristiti nasilna sredstva. Mada... nikada nisam shvatio ko za to garantuje i, što je takođe važno, kome garantuje. Britaniji ili svojim komšijama protestantima s kojima se tuku još od... pa moglo bi se reći skoro od Henrika VIII. E sad... naravno... postavlja se pitanje ko je kriv za sukob? Pa to ni oni ne znaju bar već 100 godina, ali im je to gadno prešlo u naviku. Uvek smo nekako mislili da su sukobi te vrste rezervisani za nas sa juga... za Balkan... ili... Bliski istok... primitivna plemena koja još uvek kišu prizivaju posebnim plesom a bolesti leče „uterivanjem“ raznih predmeta u bolesnika. Jednom rečju... nas varvara. Sever je bio oličenje savremene demokratije i socijalno skoro idealno uređenih društava i država. Sem... Irske. Ona je štrčala kao kip u centru grada, koji, kao i Irska, podseća da nije baš sve tako jednostavno, ravno i glatko... na njihovu, a i našu žalost. Smenjivale su se vlade, premijeri, ministri policije, šefovi tajnih službi, načelnici generalštaba, ali... nije vredelo. Krv je tekla po zelenoj irskoj travi bez prestanka.



            Pre par meseci upustio sam se u prevođenje filma koga do tada još niko nije preveo ni na jedan od „jezika sa ovih prostora“, kako sada nazivamo Jugoslaviju. U pitanju je film „Resurrection Man“ iz 1998. godine koji sam ja već u naslovu pomalo prekrstio u „Krvnik“. Nekako mi se to više uklapalo nego pravi prevod koji bi trebao da označava... vaskrsnulog čoveka... otprilike. Zašto sam to uradio. Pa... u filmu ima više nasilja nego u svim horor filmovima u kojima je igrala Džejmi Li Kertis... inače vrlo draga srcu mom... i ne samo srcu... mislim na onaj organ kojim muškarci obično više misle nego mozgom. Nasilje je u ovom filmu neobično realno prikazano. Jezivo realno. Ali, više od svega, najbolje je opisana mržnja. Mržnju u tom filmu možete bukvalno opipati, namirisati, videti... Ona je vidljiva kao da ima tri dimenzije. Ona kao da je glumac... i to glumac koji, naravno, igra glavnu ulogu. Sve se to fantastično uklopilo sa pričama ljudi koji su bili u Severnoj Irskoj i koje su mi kao klincu koji ih je slušao bile skoro neshvatljive. Doduše, bilo je to pre ratova u bivšoj državi koja je obitavala na „ovim prostorima“ pa mi je izbijanjem sukoba kod nas utisak malo splasnuo, ali... gledajući i prevodeći ovaj film opet sam povratio svoj stari „dojam“ o Irskoj. Iako ovo nije jedini film koji dosta sirovo prikazuje taj stepen mržnje, a bez nekih sladunjavih primesa koji su tu uvek da bar malo ublaže stvar... recimo „Molitva za smrt“ iz 1987. godine ili nešto noviji „Igrač iz senke“ iz 2012. godine... u meni je probudio razmišljanja koja su se nametala sama po sebi.



            Zamislite odrastanje u takvom okruženju? Neko će reći da je isto kao i kod nas, ali mislim da greši. Neverovatna je snaga mržnje kojom oni opijaju svoju decu bukvalno od prvih izgovorenih reči. Ceo život je podređen tome. Idealima i životnim ciljevima za koje su oni zaista spremni da daju svoj život. Ali zaista. Ne u priči.I to svi. Baš svi. Žene, starci, klinci od 15 godina, ozbiljni porodični ljudi... svi. I za sve postoje samo dve stvari; lojalnost ili izdaja. Trećeg nema. Nema neutralnosti, nema „mene to ne interesuje“, nema „ja sam ateista“, nema „ja sam pacifista“, nema „ja neću da mrzim“... ne. To ne postoji. Ili si naš ili si njihov. Ako si naš, imaš određene zadatke koje moraš da ispuniš i to tako mora biti. Ako si njihov ti si neprijatelj i kao takav si legalan cilj. Ako si naš a bilo šta mutiš sa njima onda si izdajnik a za to postoji samo jedna kazna. Smrt. Zar se to može upoređivati sa situacijom kod nas? Ne bih rekao. Čak... mislim da takvog fanatizma nema ni na bliskom ni na dalekom istoku. Nigde. Ako je Tito mislio da ceo narod može da bude jedna armija, onda je trebao od njih da uzima pelcer. Mi to nikada nismo postali. Srećom. Jer... zamislite da danas od malih nogu učite dete da su... recimo... Mađari neprijatelji, da ih treba sve isterati iz Srbije, da život sa njima nikada neće biti moguć... i da uz sve to i mušku i žensku decu učite da pucaju, da pune municijom šaržere, da rasklapaju i čiste oružje, da znaju da ga sakriju, prošvercuju... ako treba nose i u školu. Ne... srećom daleko smo mi od toga. A oni?... Pa... „obećali su“ da neće više, ali... niti su Irci spremni da ne ponove „Kosovo kao specifičan slučaj“ niti Englezi da odglume Srbe i... puste da tako i bude. Ne, to se njima neće desiti. Bez obzira koliko će krvi poteći irskim ulicama, jer to je samo... krv. Krv i ništa više. 



недеља, 9. новембар 2014.

Stavljaju bombe pod...


            Kada sam skoro pisao o građevinarima koji su se zaglavili pa ne mogu da se izvuku iz blata, spomenuo sam da su nekima od njih stavljali bombe pod kola. Bio sam dosta neprecizan. Nisu im stavljali bombe nego eksploziv. Razlika je velika. Bomba eksplodira odmah, a eksplozivom se može upravljati, odnosno odrediti kada će eksplodirati ili ga aktivirati daljinski... čak i običnim mobilnim telefonom. Veoma zajebana stvar. Praktično... nema odbrane od tako nečega. A onda, nisam mogao a da se ne zapitam nekoliko stvari; kao prvo, ko to radi, odnosno, ko konkretno dođe do kola i stavi eksploziv ispod prednjeg levog dela kola... ako hoće eksploziju da usmeri na vozača... a ne znam na koga bi drugo. Kao drugo, odakle mu eksploziv? Sa eksplozivom radi isključivo vojska. Postoje neke varijante kućne radinosti, ali u svim ovim slučajevima koji su se kod nas dogodili u pitanju je bio vojni eksploziv što je i potvrđeno od strane „istražnih organa“?! Dakle, ko ga i kako nabavi? Koliko košta 100 ili 200 grama solidnog plastičnog eksploziva? A možda ide i na kilo... da se lakše računa? Ko i gde nabavi upaljač za taj eksploziv kao i neophodne prateće rekvizite? Kao treće, ko iz vojske uzima taj eksploziv, protura ga izvan kasarni... bolje rečeno skladišta eksploziva, da li ga neko kontroliše, da li iko zna koliko eksploziva ima u magacinu i, da li bilo ko uopšte kontroliše bilo šta u sadašnjoj Vojsci Srbije... jadna li je? Da li to znači da je od skoro preuzela i funkciju samoposluge... ili, možda... neke specijalizovane prodavnice... recimo, kao „Vatromet Šime“... poznat po opremi za uveličavanje veselja i proslave uz prštanje raketa i tutnjavu ekstra-petardi. Ako je tako, da li onda možemo očekivati da na nekoj velikoj proslavi... recimo, dočeku Nove godine na nekom trgu... grune nešto mnogo jače i od najjače ikada napravljene petarde? Verovatno da. Zato je najbolje Novu godinu dočekati kod kuće... skromno i u krugu porodice... kako bi otrcano rekli reporteri posle dočeka.


            Ali, ako zanemarimo široke mogućnosti Vojske Srbije i njenih „spoljnih saradnika“ i „podizvođača“, mogli bi opet da se vratimo građevinarima. Kako li je živeti sa tim teretom na plećima? Dužan si, znaš da si dužan... verovatno bi i platio, ali nemaš od čega... i slušaš kako svakih par nedelja... ili meseci... nekom od tvojih „kolega“ eksplodira auto. Svaki put kada treba da sedneš u kola obilaziš oko njih, saginješ se tražeći neki znak... malo skinute prljavštine sa nekog mesta ili sitnu ogrebotinu na unutrašnjem blatobranu... dovoljno da samom sebi uključiš alarm i odeš što dalje od kola. Jebote, kao u Belfastu sedamdeset i neke. Samo... ovde se ne gine za ideale, nego za šaku eura... ma koliko ta šaka bila velika ili mala. I onda, ne možeš a da se ne zapitaš... da li je sve to vredno takvog života. Nihilisti za tebe postaju čisti hedonisti jer čak i oni vide više smisla u životu od tebe. I onda... onaj poslednji korak koji je takođe veoma čest u građevinskom esnafu... samoubistvo. Jedno vreme je kao pojava bilo raširenije od „usmerenih eksplozija“. Ali ništa manje strašno. Jer, postavlja se osnovno pitanje...zašto? Zar niko u ovoj državi ne može baš ništa da uradi da to spreči? Da i pored bedare u kojoj su svi nađe način da završi ionako već poluzavršene zgrade. Pa ne treba da instališu protiv-avionski sistem S-400... treba samo da završe započetu zgradu i skinu muku sa vrata gomili ljudi a nama ulepšaju pogled na gradske kvartove... Bez betonskih kostura koji im daju poluavetinjski izgled. 


            Ko je sve u toj gomili nesrećnika? Pa... sve je to vezano kao svinjska creva... U igri su i preduzimači i stovarišta i građare i zidari i moleri pa čak i obični šljakeri. Svi ponešto duguju. Kome? E, ti kojima duguju su u istoj toj grupi samo s druge strane klackalice ali to u većini slučajeva ne shvataju. Ne shvataju da su i oni isti kao i ovi s druge strane i da eksploziv ispod kola sigurno neće rešiti ništa. Kada je rešavao? I šta je sledeći korak? Da preuzmu ulogu sudija, tužilaca i branilaca i sami donose presude. Egzekuciju? Zašto da ne... pa ljudi im duguju pare. Zar to nije dovoljan razlog da ubijete čoveka? A ako se u blizini nađe njegova žena ili dete... pa, sad... „ljudske žrtve su neminovne“... rekli bi sve mnogobrojniji zagovornici one stare narodne... „oko za oko, zub za zub“. Ali... zaboravljaju da njima ipak niko nije izvadio oko i da batina uvek ima dva kraja. Ako se pitate zašto sam sve ovo napisao... razlog je vrlo prozaičan. Neko od propalih investitora kome je neko razneo prednji kraj kola je mislio da je parking preko puta moje kuće baš lepo mesto da tu ostavi svoj razbucani auto. Valjda ga tu, po njegovom mišljenju, niko neće ni tražiti ni dirati. I... tako ja svako jutro započinjem prelepim pogledom na kao kantu razvaljen auto za koji ne znam ni čiji je ni odakle je i svaki put mi kroz glavu prođe skoro cela ova priča. Ali dobro... navikne se čovek na sve. Ima i gorih stvari od toga. Recimo... biti na mestu tog propalog investitora. To je sigurno mnogo teže.





недеља, 2. новембар 2014.

Građevinske dizalice u zastoju


           Nekada su ovim gradom dominirale dizalice. Ili, stručnije rečeno, kranovi. Građevinski kranovi. Nije to bilo davno. Prošlo je od tada vremena koliko je potrebno dobrom studentu da završi fakultet. Bez obnavljanja godina. Možda čak i manje. Čuveni pogled sa Petrovaradinske tvrđave koji puca preko našeg voljenog grada prosutog po bačkoj ravnici kao bundevara po tepsiji ometali su samo kranovi koji su sakrivali neke poznatije građevine u Novom Sadu. Imali su još jednu negativnu osobinu. Stalno su se okretali, dizali neke gomile cigala ili betona i pomerali se levo-desno ne dozvoljavajući nekome da fokusira pogled na neku tačku. Taman se usredsrediš na nešto... kad odnekuda iskoči neki kran dižući neke građevinske andrmolje koje su se blago njihale na sajlama kao klatno na zidnom satu. Period ultra-građevinske ere sa stanovišta istorije ili kosmosa verovatno je trajao svega mili sekundu... Ali za nas... bilo je to dugih deset godina užubanog razvoja. Možda i više. Grad se širio nenormalnim tempom. Skoro k'o Dubai. Ili se to samo činilo. Dobro, možda se manje širio nego što se, recimo... zgušnjavao i rastao u visinu. Čitavi kvartovi koji su se sastojali samo od kuća su postali nebrojeni blokovi zgrada. „Gde god nađeš solidan plac ti zgradu posadi“... je bila parola koja je važila više od deset godina. Skoro da je nestala Grbavica, Stara Detelinara, Podbara i još neki delovi grada. U stvari, nisu nestali... samo su narasli u visinu od pet ili šest nivoa. Bilo je tu dosta loših stvari i cene koju smo morali da platimo... neplanske gradnje, preskupih stanova, neizgrađene infrastrukture, arhitektonskih i estetskih promašaja... bilo je... nije da nije. Ali, ko radi, taj i greši. A to znači ono osnovno... radilo se.



            Radilo se na sve načine. Radio je, na žalost, i Kurta i Murta i njihovi kumovi i pašenozi i obični poznanici. Radio je kako je ko stigao. Većinom korektno... Ali bila je i gomila fušeranata, mrsomuda i prevaranata. Valjda je svaki četvrti čovek koji je upisan u birački spisak grada i prigradskih naselja na odgovor „čime se sada baviš?“, odgovarao... „zidam zgradu... tu... blizu sajma“... recimo. A na to treba dodati i gomilu „padobranaca“ iz cele Srbije, a i šire, koji su kao svoj građevinski i životni Eldorado markirali baš Novi Sad. Ništa čudno. Uvek je bio privlačan ljudima sa svih strana... kao magnet. To mu i daje poseban šmek i lepotu i povlači tu magičnu crtu između grada i palanke. Mada... ja baš i nisam siguran gde je tačno ta crta, ali... neka bude tako. I sve je išlo kao po loju, čak i pored nekoliko prevaranata koji su dobro zagorčali život nekim ljudima. Čim bi se prva zgrada ugovorila, tras – gazda sebi Mercedes... obično ML... to je bio simbol „jakih investitora“, a ženi Tojotu... obično Rav4... uz boju tašne... pretežno metelik sivu. To za početak... posle je toga bilo ohoho! Stanovi od 200 kvadrata, kuće na moru, jahtice od dvadesetak metara, letovanja i zimovanja na najegzotičnijim mestima planete... Bilo je. Bilo, sve dok nije, kao mačem presečeno, sve iznenada stalo. I to u roku od mesec ili dva. Svi oni silni kranovi su stali, sajle prestale da šušte, prestali su tupi zvuci pobijanja šipova, režanje građevinskih mašina i graja radnika koja je stizala iz svih pravaca kao da su ptice a ne ljudi. Počela je ona neprijatna, da Bog oprosti, pogrebna tišina.


            A onda je počeo sunovrat. Neplaćena dugovanja na sve strane, lizing koji se nije mogao isplatiti ni za narednih 100 godina, banke koje su kao barakude bukvalno kidale sve ispred sebe, povratak zelenaša u visokom maniru, uterivači dugova koji pokušavaju da izvuku ono što se ne može izvući i prodaja svih onih luksuznih stvari na koje se neko tako brzo navikao. Sve u svemu, previše gorčine i nervnih slomova po glavi stanovnika u nenormalno kratkom vremenu da bi ih naš čovek tek tako podneo. Neki su odlučili, sagledavajući beznađe iz svog ugla, da sebi prekrate muke... štrikom oko vrata. Hrabrost ili kukavičluk? Ne znam... i ja sam se uvek to pitao kada su samoubistva u pitanju. A niko se još nije vratio da nam kaže šta je od to dvoje bliže istini. Mislim na one koji su to stvarno hteli i uradili, a ne na one koji su kao mala deca na taj način pokušali da se operu pa su izabrali tanak štrik koji lako pukne ili plitko izrezali vene... Ne mo'š jače... boli, jebiga. Pa su onda rekli da su eto pokušali i da se ubiju, ali ne vredi... ni to im ne ide. U isto vreme, Novim Sadom zvrlje betonski kosturi započetih zgrada ili prazni ograđeni placevi sa tablom na kojoj su kiša i mraz izbrisali ime investitora, izvođača i 3D crtež buduće velelepne i naravno uvek jedinstvene zgrade u koju se bezbroj ljudi nikada neće useliti. Džaba tužbe, džaba advokati i sudije. Džaba pretnje pa čak i bombe ispod kola. Majstori „najsigurnijih investicija“ su pare potrošili. Nemaju više ni za bakaluk, a kamoli za vraćanje uzetog. Svi su prdnuli u čabar. A i mi sa njima.