Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 29. јул 2012.

ORA jer se mora!


            Pre par meseci na TV je išla serija „Plavi voz“ o vremenu koje nam je, kao bricom zasecano, ostalo duboko urezano u svest, i koje nikakvim sredstvom ne možemo izbrisati jer.... verovatno smo ipak skoro svi, neko manje a neko više, voleli „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“. A zašto i ne bi. Da li je to nostalgija, koja u ovim godinama zna da bude u zabrinjavajućoj fazi, ili.... možda previše subjektivna interpretacija objektivne stvarnosti, ili ipak ispravno sećanje jedne, ili bolje rečeno desetine generacija.... teško je utvrditi nekom ozbiljnom naučnom metodom, ako se danas uopšte može pričati o naučnim metodama utvrđivanja bilo čega, pa makar to bila i obična zubobolja. U svakom slučaju, teško možemo poreći da je ona, tada naizgled haotična država, bila primer dobre organizovanosti kako same administracije, tako i državnog aparata. Jer, kako je jednom lupio onaj drug Lenjin:  „Često imamo privid da u društvima u kojima nam se spolja čini da vlada savršeni red u stvari vlada haos, a da u onim zemljama za koje bi se reklo da ih razdire javašluk i pometnja sve u stvari funkcioniše u skoro idealnoj harmoniji“.... pa možda se nije ni prevario iako to samo po sebi deluje glupo i nelogično. Eh, .... a za koliko smo stvari iz Marksizma i Socijologije tvrdili da su logične koliko i većina mišljenja pacijenata iz Kovina, pa smo ih ipak učili.... doduše osećajući se po malo baš kao i ti pacijenti. Ali ipak je preovladavalo mišljenje da živimo u društvu koje se ničim ne može razbiti ni spolja ni iznutra, da smo unutar granica naše domovine ušuškani k’o tele pored krave u štali i da nema razloga za brigu o bilo čemu.... strašno ozbiljnom. Često smo kao klinci bili sasvim opijeni svojom zemljom, posebno dok smo u bioskopu „Zvezda“ kao žurnal gledali uspehe petogodišnjih planova ili rezultate mnogih radnih akcija. Uzalud su meni dva ujaka pričala kako su po njih jednog sabajle ranog jutra 1953. došla tri lika u braon kožnim mantilima i rekli im nežno ali snažno: „Spremajta se, imate pet minuta vremena, ideta na dobrovoljnu radnu akciju“, sa koje su se „dobrovoljno“ vratili pet meseci kasnije. Uvek sam bio po malo ljut na njih što se baš i nisu pokazali kao svesni omladinci.


            Da bih bar malo ispravio taj nizak rejting porodice, a povučen snimcima iz onih žurnala iz bioskopa „Zvezda“ koje sam spominjao, odlučio sam da i ja dobrovoljno pripomognem voljenoj zemlji. U odlučnoj nameri su mi se odmah pridružila i dvojica nerazdvojnih drugara iz zgrade. Uzalud mi je ćale govorio da sam budala koja će ići da radi džabe umesto da sa mnogo manje rada zaradi sebi za štošta nešto što mi je uvek falilo. Uostalom, ćale mi je bio najsumnjiviji element u celoj porodici i često sam uviđao da on baš i nije iskreno poštovao sve tekovine revolucije koja je krvavo izvojevana nekih 35 godina ranije, ali nikada nisam smogao dovoljno snage da zajedno sa nadležnim organima ONO i DSZ ispitamo njegovu odanost ciljevima za koje smo se tada svi, ili skoro svi, borili. A trebao sam! Dobro... škola se plaća.... Ali nema veze.... „gde ja stadoh ti produži“ pevušio sam u glavi misleći na Janka (oca) kao crnu ovcu u porodici. Međutim, od vremena kada su moji ujaci „dobrovoljno“ išli na akcije što-šta se promenilo. Akcije su u međuvremenu postale zaista toliko dobrovoljne da je bilo i  viška zainteresovanih za njih jer se celom zemljom širila priča da se tamo najlakše „prodire“ do određenih delova ženskog tela, za koje su muškarci tada bili zainteresovani (rekao bih, nažalost, mnogo više nego sad), pa se vršila određena selekcija na podobne i manje podobne, a to je značilo da ćemo biti stavljeni na određenu probu na kojoj će se komisijski utvrdi da li smo dovoljno zreli za jednu tako odgovornu dužnost kakva je logoraš-akcijaš. Pa.... dobro sad.... ako mora.... mi smo spremni. Mada ne znamo za čega, ali.... spremni smo. Ubrzo smo saznali šta je to na čemu ćemo se prekaliti. Trebalo je tri dana da budemo statisti na snimanju filma „Veliki transport“ i to za scene koje će biti snimane kod Manastira Krušedol na Fruškoj Gori. Aaaa kalenja?!.... pomislili smo, pa kakav je to problem?! Pa to je čak i ekstra interesantno. Ima da se provedemo ludački, a možda nas neko.... recimo drug Bulajić primeti.... pa postanemo slučajni partneri.... šta ja znam.... možda Dragani Varagić koja je igrala baš u tom filmu. Baš zbog svega toga, lepo smo se mi istuširali, odsekli nokte dok su bili raskiseljeni od vode, nadezodorisali tada aktuelnim „8x4“ dezodoransom i krenuli ka zbornom mestu odakle su nas gradskim busevima u više tura prebacivali do manastira. Ali u busu je koeficijent iskorišćenja korisne nosivosti bio toliki da je eliminisao sve uticaje kupanja i dezodoransa s kojim smo se tretirali, a mi rezervni nismo poneli, pa smo kod manastira izašli poprilično ošmuljani junskom vrućinom te.... ako se ne varam ’80. ili ’81. godine.Pamtim to jer znam da se taj „Transport“ snimao duže od serije „Gradić Pejton“ koji se prikazivao skoro celo moje detinjstvo i mladost.


            Čim smo stigli, naravno, postrojavanje, prebrojavanje, prozivanje i onda čekanje, čekanje, čekanje.... Treba da zadužimo „uniforme“, tj odela koja su kostimografijom bila predviđena za nas.... recimo klince od.... 16 godina. Garderoba predviđena za film je u ogromnom šatoru, a deli je jedan antipatičan lik sličan Ferkonji iz  serije „U Registraturi“ koju je moja keva pratila skoro bez daha valjda baš tih godina.... ili beše nešto ranije?! Odmah sam predosetio da će da me obuče kao dvorsku budalu, samo nisam znao kako će to u zbilji da izgleda. Brzo sam saznao. Moja dva drugara su dobila odela.... relativno normalna.... kao neki siromašniji sloj stanovništva iz tog doba, a ja.... e mene je zapalo da budem predstavnik najvećeg neprijatelja revolucije - srednje građanske klase čija su deca u školu, tačnije gimnaziju, išla u uniformama veoma modernog dizajna.... za 1937. godinu, a te ’80. sam na tom snimanju bio najprimećeniji statista jer sam se potpuno neopaženo mogao priključiti bilo kom putujućem cirkusu. Dobio sam sako, kapu sa oznakom razreda (IV) koja je više ličila na kapu otpravnika vozova tadašnjih JŽ, braon dokolenice koje su meni više bile dobutkice, i na sve to pepito bermude koje su na vrhovima nogavica imale gumu koja je ih je stezala oko tih.... dokolenica. Kravata.... pa kako bi nju mogli preskočiti. Zaista sam bio primećen. Čak se i Zvonko Lepetić, koji je sigurno svašta video na snimanjima, okretao za mnom češkajući se po glavi. Malo je bilo onih koji me nisu zajebavali.... skoro da sam se takvima zahvaljivao u prolazu. E.... šta sve neće mlad čovek istrpeti kad ga „zov divljine“ obuzme.... Možda su oni u „Doli Bel“ vežbali hipnozu i patili se s njom,  ali ovo je, bar za mene, bilo mnogo gore. I još su sve ovo samo kvalifikacije....


            Da bi malo umirio nervni sistem, nagovorio sam moja dva drugara da odemo do konaka manastira i potražimo nešto za „smirenje“. Tada su manastiri još uvek bili čista peta kolona (iako nikada nisam saznao ko je bio u one prve četiri), pa se niko nije približavao velikim manastirskom vratima kao da su na njima sve zmije Fruške Gore. Zaista jedna potpuno nadrealna slika: Snima se scena u kojoj političko osvešćeni Srem u okolini manastira dobrovoljno (mogu misliti) skuplja sve što može da bi to poslao partizanima koji su.... isto valjda tu negde, a niko, ali baš niko ne ulazi u manastir koji zauzima centralno mesto u kadru?! Stvarno smo mi u tom socijalizmu bili totalno u.... ovaj.... nekako smo bili čudni. Ali.... ja sam predstavnik predratne srednje građanske klase koja je održavala izuzetno dobre odnose sa crkvom, pa kao takav.... logično.... i treba da uđem u manastir. I uđemo nas trojica u manastirsku portu, javimo se monasima kao što i dolikuje sa „Pomaže Bog“, i oni nas primiše kao Tita u Severnoj Koreji par godina ranije. Izneli su pred nas sve što su imali. Vino.... nikada se nisam posebno razumeo u to rajsko piće ali ovo je bilo.... baš rajsko, pa sir i kajmak, bareni krompir i svašta nešto lepoga čime su iz temelja uzdrmali našu veru u Samoupravni Socijalizam. Ostali smo mi tu dosta vremena i ne primetivši da je napolju neki krelac koji je valjda bio asistent reditelja tražio baš našu grupu. Kada nas je našao malko je vikao, čak spominjao i neke važne drugove „odozgo“ i još mnogo toga. Možeš misliti.... kao da se „Veliki transport“ ne može snimati bez predratnog gimnazijalca i dva siromašna šegrta. I onda smo bezbroj puta šetali pored manastira gore-dole izigravajući silni narod koji se u slobodarskom Sremu okupio oko šačice partizana. A partizane su igrali neki poznati strani glumci za koje ni onda, a proveravao sam ni sada, nikada u životu nisam čuo. Video Veljko da je Ričard Barton igrao Tita u „Sutjesci“ pa i on pozvao neke... inostrane zvezde. Dobro je što nije zvao onog Francuza Alena Nurija, jer samo koju godinu kasnije teško da je i jedan naš film snimljen a da on nije lapio neku dnevnicu. Doduše, pored tih stranaca bili su tu i nezaobilazni Bata Živojinović, koji je od njih bio popularniji i u samom Holivudu, pa onda i Tihomir Arsić, Drago Felba.... ali nigde Dragane Varagić.... kao da je u zemlju propala baš tada kada smo mi učestvovali u predstavi. To baš nije bilo lepo od nje!


            Izdržali smo mi taj probni rad dosta stoički, iako smo stavljani pred još iskušenja. Recimo.... sutradan smo  imali problema sa ishranom ljudstva, jer su uz riblje konzerve koje su delili davali svega jedan otvarač na.... otprilike.... nas 300, pa sam ja koristeći bajonet koji sam dobio od jednog vojnika koji je glumio partizana, samom sebi skoro odsekao prst. Bilo je tu još dosta propusta u organizaciji tog najvećeg filmskog projekta Vojvodine, ali nećemo sada sitničariti oko stvari koje tada nismo ni razumeli, a još manje su nas interesovale. Nas je jedino interesovalo da li smo ušli u taj širi izbor koji će stići do Radne akcije za koju čak nismo znali ni gde će biti. Ma kao da je to važno.... biće riba k’o pleve, a zbog toga smo.... dobro i zbog opšteg napretka zemlje, kao i širenja Bratstva i Jedinstva (iskreno u drugom planu) i odlučili da se podvrgnemo toj manjoj lobotomiji mozga. Međutim, još u toku „testiranja“, odnosno statiranja, smo imali utisak da drugovi nisu baš najzadovoljniji našim učinkom ali ni osvešćenošću svesnih omladinaca kakvi bi trebali da budemo. Da li zbog odlaska u manastir ili zbog čestih uzdisaja teskobe svaki put kad je onaj asistent pozivao da se krene sa šetnjom koja je trajala u nedogled.... ne znam.... ali nešto nam je govorilo da mi te ribe sa Radne akcije izgleda nećemo ni videti a kamoli.... igrati Masne fote sa njima. Urođeni instikt lovaca nas nije prevario. Odbijeni smo bez nekog konkretnog objašnjenja. Ali za divno čudo nismo zbog toga bili nešto posebno utučeni. Šta više, kao da smo osetili olakšanje zbog toga. Uostalom, ići ćemo na more.... pa.... nikad se ne zna. A i izgleda da je jednom i moj ćale bio u pravu. Ako i jeste, onda je bio tad, a posle toga.... ne verujem.





недеља, 22. јул 2012.

Leto je u gradu.... a 37C u hladu !



            Leto i vrućina su lepa stvar ali je njihova privlačnost obrnuto proporcionalna godinama starosti u kojima se nalazi onaj koji sve to posmatra. Sve je teže i teže podnositi vrućine. I onda naravno pričamo o Ozonskim rupama, globalnom zagrevanju, UV zračenju i faktoru rizika od istog, topljenju polova, sušama.... a u stvari.... stari se pa nam svaki.... svaka sitnica smeta. Jer gledajući decu, što svoju što tuđu, shvatam da njima ništa od svega toga ne smeta i da se sve bolje i bolje osećaju sa globalnim porastom temperature ako je do njega uopšte ikada i došlo. Jedino im uvek fali sladoleda (deci). A možda nas tim zagrevanjem samo truju preko raznih medija ne bi li mi što manje vozili kola, što najviše volimo, ili bar bili manje besni kad gorivo poskupi. Mada ne bih ja rekao da se iko uopšte seti toga kada kupuje gorivo.... možda pre....  Predsednika vlade.... ili Predsednika države.... Ujedinjenih nacija, OPEK, EU, SAD, Rusije... i svih ostalih „trpadžija“ koji nam na sve strane.... ma dobro, i onako džabe sve to pričam. I tako, bez obzira na naša nezadovoljstva, oni svake godine predviđaju najtoplije leto u istoriji čovečanstva.... ili bar ovom delu istorije u kojem se meri temperatura, vlažnost, pritisak i ostalo po čemu znamo kada je toplo a kada nije. Normalno da znamo kad mere. Što uopšte mere?! Jer da oni to ne mere mi to ne bi ni znali, ni toliko osećali, pa ne bi trpeli sav taj stres kad se naveče na Dnevniku čita prognoza.... Mada sad i ovi usrani mobilni telefoni imaju te prognoze.... ja moj čim uključim zasija mi ono Sunce u oči i odmah me udari u glavu kad vidim da je 34°C, da nema vetra i da je vlaga 84%. Jebote.... k’o u Kostariki a ne u Bačkoj. Jes’ da je u Južnoj Bačkoj, ali kao da je velika razlika između južne i severne. 100 km i to autoputem. Ako mi to uopšte imamo?!



            Nego.... kada dođu vrućine, i omorine (omorina je valjda vrućina pred kišu) s njima neizostavno dolaze i ona prevrtanja noću kada ne znaš dal’ je ćebe ili frotir (koji ja mrzim iz dna duše) pokrio tebe ili ti njega. Ako je ono na tebi onda je isto kao da se tuširaš vrućom vodom posle vožnje bicikla od 10 km na 35°C, a ako si se ti strovalio na njega onda te i pored sve silne vrućine ipak „ubije promaja“ pa ujutro ustaneš napola ukočen i to ceo.... sem dela koji bi trebalo da bude ukočen ali i on s godinama izgleda sve manje trpi toplotu.... doduše i hladnoću.... ma uopšte sve meteorološke uslove. I svi jedva čekaju da vrućina malo odmori koji dan sve se nadajući da je to u stvari poslednji vreli talas te godine. A ono.... nikad kraja. Sve se misliš jel’ da menjaš košulju koju si obukao prošle nedelje il’ da sačekaš još koji dan pa da se presvučeš ceo. Manje ćeš se lepiti. Mada.... koliko god se ti presvlačio ulepiš se svakako.... džabe trošiš prašak. Zato sam ja i kupio neke magnete s kojima se veš pere bez praška. I mogu vam reći.... radi to. Pere! Pere sigurno bolje nego što je moja baba prala „na ruke“ pre 70 godina, pa su i tada (što je čudno) svi bili čisti. Jedino.... kod ovih magneta se malo oseća.... onako.... kao da si radio tri smene za redom, i to prvu u „Jugoalatu“ na brusilici, drugu u „Rakovici“ na strugu, a treću u „27.Martu“ u livnici. Ali postoje mirisi koji sve to pokriju. Moj komšija ima proizvodnju kozmetike pa mi je doneo neke esencije mirisa. „Niveu“ i „Palma-solea“. To se samo malo sipne i.... Kad žena malo ubaci u mašinu ove „Nivea“ gde god posle idemo ljudi oko nas gledaju u sopstvene ruke misleći da im je ostalo 200 - 300 grama nerazmazane kreme na rukama. A onu „Solea“ koristimo samo leti jer inače svi u našoj okolini misle da je 4 popodne na Slovenskoj plaži i da su svi što su iz soba istrčali na plažu počeli da nabacuju na sebe debeo sloj kreme za sunčanje sa zaštitnim faktorom 90.


            Kada smo kod mora.... čini mi se da će dosta njih ove godine preskočiti kvašenje sopstvene guzice u toj slanoj vodici. Najviše zbog „negativnih trendova i kretanja zarada u prethodnom periodu“. Odjednom će nam se svima smučiti i mekike i krofnice sa tečnom čokoladom što se razvlače po plaži pa se sav ulepiš k’o svinja, i kuvani kukuruz, i cika i vriska dece, i pesak u dupetu jer je krupniji od onog na Štrandu, i polivanje ’ladnom vodom iz plastične kantice nekog krivonogog klinca sa Pampers pelenom umesto kupaćih gaća, i svih ostalih sranja koja te na moru snađu....  Mada.... bilo je toga i do sada.... ali brate mili ako sam pre morao sve to da trpim više ne moram. Što bih trpeo nešto što me ubija u pojam još od.... jebem li ga.... ’78. Još od onda idem na more zbog toga da se ode na more i potroše pare a ne zbog uživanja. A sve to znači da su mnogi potezi vlade (vlade Srbije - naravno) bili povučeni baš kako treba i isključivo u našu korist i za našu dobrobit a ne kao što zlonamerno tvrde ovi zlonamerni - da nisu?! Jer čemu oupšte odlazak na more? Odmor?! Od čega?! Ko uopšte ovde bilo šta radi?! A iako radi, kako će se odmarati na moru?! Prvo će da vozi do Crne Gore ili Grčke 10 sati ili po vrućini sa uključenom klimom od koje će da mu pukne kapilar u levom oku. A ako vozi noću,  kad stigne na odredište još tri dana će imati osećaj da je baš to jutro stigao i to oko 4 ujutro. Usput su mu deca po kolima razmazala svu čokoladu koju su ponela za celo letovanje.... a nigde perionice u blizini. I umesto da se kupa on će da se nervira zbog kola.... šta ćeš, svi imaju slabu tačku pa i mi muškarci. Ma uopšte gledano.... mrcvarenje jedno bespotrebno.



            Sve to zajedno znači da ostaju Dunav i bazeni. Dobro.... ovim Beograđanima i Ada. Jebala ih i Ada i most. Za pare koje smo dali za tu ćupriju mogli smo od Amera ili Rusa da kupimo neku veću mašinu za teleportovanje (kao u „Zvezdanim stazama“, samo veliku) pa da se teleportujemo gde god hoćemo po belom svetu a ne samo sa obale na obalu. Ali ko će ispraviti sve Drine? U svakom slučaju, iako sam miris Dunava oduvek voleo, nešto mi je s godinama postao previše kiselkasto-sladunjav kao loša i vodnjikava riblja čorba. Sve se nekako promenilo. Na gore - naravno! Na Štrandu gužva.... nema gde ni cigarete da staviš a ne peškir. Srećom ostavio sam  pušenje pa ću peškir već negde udenuti. I onda.... pazi na decu.... u vodu, iz vode.... u vodu, iz vode.... A onaj „spasitelj“ u onoj metalnoj kućici duva li duva u onu njegovu pištaljku kao da smo na masovnom treningu, ili bar kao da su plažu, zajedno sa NIS-om, kupili Rusi pa je sve na komandu. Još malo i uvešće i kupovinu sladoleda i odlazak na piće u neki od kafića na Štrandu takođe na pištaljku. On dune a mi svi na pivo (ja na kiselu).... on opet dune a mi svi nazad na pesak. Disciplina je osnova uspeha! Verovatno i jeste, ali nije to više za nas i u ovim godinama. Previše smo pištali poslednjih dvadesetak godina pa nam je sve po malo ....... Ali šta ćeš.... moraćemo se žrtvovati zbog dece. Dobro.... možda prođe i neko zgođušno žensko čeljade iz dobre i poštene kuće.... pa bar malo baciti pogled i zavrteti glavom.... k’o nekad. Pa bar nam je to ostalo.... a leto?!.... ma proći će.... nikad se još nije zadržalo preko cele godine! Takva je ova kontinentalna klima koja nam je zapala pa moramo da trpimo ovakva leta.... i šta se tu može?! Pa možda.... preseliti se na Tenerife?! Ko je na vreme kupio plac!







недеља, 15. јул 2012.

Egzit i Vilidž Pipl na Štrandu



Štrand.... ovih dana....
Egzit tek što nije.... Postavlja se ograda po sredini Štranda.... žičana, presvučena zelenim platnom. Tek da odvoji kampere koji su pristigli, a i dalje pristižu sa svih strana sveta, od nas domorodaca. Kako oni pristižu ograda sa sve više pomera na istok i nama, domaćim indijancima, oduzima parče po parče našeg rezervata na koji smo pristali i stavili otisak palca umesto potpisa. Nema veze.... kad nam pukne film, stavićemo mi ratničke boje i satrti te bledolike u zemlju, ili ih bar vratiti odakle su došli (ovi Englezi su belji od najbledolikijeg bledolikog kojeg je ikada i jedan indijanac sreo). Kao stari iskusni ratnik posmatram sa uzvišice (terasa restorana) kako vri u logoru belaca. Razapinju šatore.... neke nove.... savremene.... čini mi se k’o da se sami postavljaju. Nisu to oni što smo mi nekada nosili na kampovanje (neke.... ’81.). Oni naši su se sklapali duže nego što su Sijuksi pravili vigvam. Padali su nam bar tri puta. Kočića sa kanapima je bilo više nego oko cirkuske šatre, i opet kad smo ih sastavili stajali su k’o onaj Mejpl američki žele, ili što bi sada moja deca rekla; opušteno - k’o babina sisa. Vidiš ti šta ti je tehnika. Ma ti belci će zavladati svetom, vidim ja. Posmatram i obzerviram analizirajući .... (ili mu to dođe isto). Pričaju raznim nerazumljivim jezicima koji me podsećaju na jezike nekih afričko-južnoameričkih plemena. Ali svi se razumeju međusobno majku im primitivnu.... Kao da su u istu školu u džungli išli?! Pokušavam da pohvatam nešto, ali slabo mi ide.... Ja sam učio ruski.... jezik koji ima dušu.... a ne ove njihove neartikulisane glasove. Eee, da je živ Čajkovski.... ili beše Dostojevski?!..... pa da im pročita par desetina strana iz onog Rata i mira.... stajali bi oni kao zblenuti i fascinirano slušali, kao mi Titov govor nakon usvojenih amandmana na ustav iz ’74. A ovako.... ne znaš šta je gore.... dal’ oni ili njihov „Vilidž“, kako ga zovu.



            Mada.... ta njihova privremena naseobina pored naše reke nije toliko ni strašna koliko je neprirodna. Nigde nema ni jedan štrik zategnut između šatora na kome se suše gaće.... pa jebote, mi na moru u kampovima nismo ni išli nazad u svoj šator bez dvoje-troje maznutih čistih gaća sa štrikova na drugom kraju kampa, a ovi.... kao da nose mašine za pranje i sušenje.... ili ko zna.... možda bi.... kada bi se više približio možda bi se samo lagano, kao list papira, spustio kao da su mi stavili hloroform na usta i u trenutku izgubio svest od miomirisa. Ali iz daljine deluje.... uredno.... Mada su šatore postavljali tako planski da se ni do jednog ne može doći hodajući k’o čovek, nego svi hodaju kao da pljačkaju neki dijamant koji je zaštićen desetinama laserskih zraka koje treba eskivirati. Takvi im valjda običaji.... šta ćeš?! Odatle valjda vuče korenje i ono takmičenje u kretenskom hodanju iz „Monti Pajtonovaca“. U daljoj analizi posmatrane obzervacije primetio sam da svi nose neke svetlo-drečeće zelene narukvice sa onim.... bar kodom valjda.... kao da su svi pre dolaska u „Vilidž“ bili u „Idei“, „Merkatoru“ ili nekoj drugoj okupaciono-subverzivnoj prodavnici koja radi na štetu srpskog naroda.... i drugih ravnopravnih manjina.... To im je sigurno umesto mikročipova.... što da ih stavljaju pod kožu kad mogu i ovako.... Mada su me malo podsetili na slike iz nekih dokumentarnih filmova iz perioda od pre drugog svetskog rata.... i tada su nekima stavljali trake.... samo žute.... I oni su hteli da ih lakše raspoznaju.... I posle kažu, da se istorija ne ponavlja....


            A te trake su bile dosta korisne onim goničima robova na samoj plaži koji borave na onim metalnim platformicama koje posećaju na lovačke čeke i non-stop duvaju u one svoje pištaljke, a posle svakog piska pokazuju prstima kao Nemci u konclogorima.... „Du, Du, Du.... und.... Du.... Raus“! Oni su ove jadnike sa tim trakama oko ruke stalno vraćali nazad kad god su se približili onom lancu što vezuje one crvene plutajuće bove, a oni, jadnici, su se onda u onom plićaku valjali kao Nilski konji u nekoj brljugi, i iz lepog plavog Dunava em izlazili prljaviji nego što su ušli, em su nama mutili vodu pa smo i mi imali osećaj da se kupamo u nekom majdanu iz kog bageri još uvek vade šljunak. Ćutao sam sve dok jedan od tih duvača nije i meni pisnuo.... a onda sam mu rekao da će moći da zviždi samo kada mu se bude prdelo, jer ću mu pištaljku nabiti u dupe i još je sa strane dobro zadihtovati sirovom gumom da ništa od gasova ne izađe neiskorišćeno. Jes’, tada je sjašio s mene al’ sa ovih obeleženih nije, i nastavio je da duva u pištaljku i time direktno utiče na duševni mir svih nas sve dok mu nekih šest- sedam macana koji su igrali picigen na dvadesetak metara od obale, nije obećalo kupanje sa neplanskim ronjenjem ako samo još jednom uhvati pištaljku u ruke. Tada su i ovi zatočenici konc logora „Štrand 2“ nekako prešli preko bova i malko se šmuljnuli u normalnu dunavsku vodu. Pa neka.... neka vidi evropska sirotinja kako izgleda jedna biserno čista reka u državi koja malo više vodi računa o ekologiji nego što su oni u svojim plemenima na to navikli.


            I taman kad sam pomislio da oni i nisu tako loši, čak i da su slični nama, odjednom je počelo nešto da tutnji kao kad ovi naš džiberi stave one velike zvučnike u kola pa stanu na semaforu pored tebe dok basovi iz njihovih kola pomeraju lim na vratima tvojih, a ti bez uspeha pojačavaš svoj drkavi „Blapunkt“ ne bi li im kontrirao. Eeee, kupiću i ja jednog dana to sranje i ugraditi u kola pa kad im riternujem sa „Bila mama Kukunka“ ili onom od Miše Kovača.... „Ostala si uvijek ista“, neće se više kurčiti po gradu. Elem.... kad je počelo ovo tutnjanje na Štrandu bio sam skroz zbunjen.... pa ne može se ući kolima na Štrand?! E, to sam samo mislio! Može, i te kako.... Ušao neki zvizgov sa nekim ruskim „ZIL“ džipom iscrtanim relamama za gomilu onih energetskih pića, bez kojih realno i ne možeš da slušaš ovo tutnjanje, postavio se ispod mosta, izneo ogromne zvučnike napolje i odvrnuo drmusanje do kraja. Jebote.... Čaše su podrhtavale u svim kafićima, a vibracije ozbiljno pretile potpornim stubovima mosta kao da po njemu čitav bataljon.... ma šta bataljon.... čitav garnizon cepa najoštriji strojevi korak od koga muda otpadaju (a što smo na obuci naučili verno služeći domovini u JNA). Iz džipa je virio neki krelac sa nekom poluirokez frizurom i slušalicama na ušima koje je još i pridržavao rukama (jebem li ga ako znam zašto) i mlatio glavom gore dole k’o cigansko kljuse na uzbrdici. Bio je u totalnom zanosu. Takvom da je izgledao kao da će svaki čas da ejakulira po onim nesrećnicima ispred džipa iako su i oni bili skoro na vrhuncu, samo su oni glavu vrteli nekako više levo desno. Probao sam da ga gađam kamenčićima shvativši da bi odatle pre dovikao nekog u Subotici nego njega, ali on u tom stanju ne bi osetio ni da sam ga blebnuo kamenom za kupus po leđima a ne kamenčićima od 6-7 cm, a sve u nameri da mu kažem da ako ikako može smanji malko to tutnjanje, jer, čini mi se, kao da i je i meni posle nekog vremena glava počela da se mrda mrda gore-dole dok sam slušao tu.... muziku.... ili šta li je.... Pošto sam shvatio da spasa nema, pokupio sam ovo dvoje mlađe dece koji su bili sa mnom i pravac kuća.... Ja živim bar 5 km vazdušne linije od tog njihovog logora, pa sam žudno krenuo u svoju pitomu divljinu. Dođem kući, parkiram se i čim sam otvorio vrata od kola čujem isto tutnjanje, samo malo blaže. E jebiga! Pitam ženu dokle traje taj njihov duhovni festival.... kaže do 15. jula. Ništa onda.... perite noge, zarvarajte prozore, spuštajte roletne, stavite sir u uši i ne mičite se. Ovo je gore od onog pomračenja sunca na kraju 20. veka koje smo jedva preživeli i to takođe zahvaljujući roletnama.... pa valjda ćemo i ovo opšte ludilo. I što li se uopšte zove „Izlaz“, da mi je znati.... Izlaz iz čega?! Valjda iz sopstvenih misli. A posle nekog vremena verovatno i iz tela. I to zauvek.   






недеља, 8. јул 2012.

Ko to mlati.... praznu slamu


           Pre neki dan vidim kod nekoliko blogera okačeni novi postovi sa slikom nekog Milančeta zvanog „Strongmen“, koji je višestruki šampion sveta u, kako sam ja shvatio mučenju liftova podizanjem što težih meljovčina u istom tom liftu. A taj „Strongmen“.... onako.... solidna bizgovčina sa izrazito intelektualnim likom, u pozi u kojoj se običan čovek obično nagne i napne kad hoće da prdne i to onaj visoko zvučni prdež što se ne može sakriti, jer sem zvuka sličnom zavijanju kojota je i kao „Grand“ kafa - ima i miris i ukus. I sve te moje kolege (blog-eri) pišu o kampanji koju je pokrenula valjda neka nevladina organizacija „Avon“, mada sam ja to ime viđao i negde kod nas u kupatilu, ali sad ne znam gde - da me ubiješ. A u kampanji.... ne znam ni ja šta oni hoće? Da li oni žele da se ja šibam sa onom kockastom sluzavom jedinkom, ili je on sve to platio da je ne bih tukao njegovu ženu ili se nameračio da ispička mene pa kud puklo da puklo? Jebem li ga ako je bilo šta od toga shvatam?! Sad.... ako ja baš moram da se pičim s njim.... šta ja znam..... mrcina je solidna.... ko ovogodišnji bik pobednik na Poljoprivrednom sajmu koji se tradicionalno održava u našoj varoši. Al’ uvek su tak’i dobri kad padnu posle udarca u bradu - naprave lepu buku, otprilike baš k’o onaj bik kada leže da spava pa se samo strovelja na pod. Mada mi i dalje nije jasno što bi se ja sa snjim uopšte tuk’o? Ako misli da bih ja tuk’o njegovu ženu.... ljudi, pa ja nju i ne poznajem. Uostalom ni njega ne poznajem. Ma ne poznajem ja ni ove blogere što sve to pišu. Mi to samo tako mrsomudimo da ubijemo vreme.


            I taman kad sam shvatio da ništa ne shvatam, ubaci mi se tzv. supruga i prosikta: „Aaa?... Jel’ bi smeo na njega k’o i na mene“? Odmah mi se učinilo da ova LGBT.... ili kako li se već zovu.... već stvara određeni influens na sve slojeve društva, jer što bi ja naskak’o na njega?!.... Ne samo da mi nije privlačan, već ga onakvog naduvanog i znojavog ne bi’ pipnuo ni prednjim točkom od bicikla koji sam dobio za prvi mobilni telefon „Motorola“ još neke.... 1997. .... Bila je to dobra menjaža.... telefon skrnav, a bajs.... „Unis“ Sarajevo, jedna od poslednjih dobrih serija. Badža se žešće zajeb’o, .... ali šta ću mu ja.... to su čari trgovine. Nego.... pitam ja ovu moju: „Šta pričaš ti.... kakve veze ima ovaj kockasti sa nama“? „Pa jel’ ne vidiš.... jasno ti piše da probaš da raspizdiš njega a ne ženu!!!“....  reče namršteno kako neki lik iz „Gospodara prstenova“. E svašta! Pa ja s njegovom ženom nemam ništa i nisam u životu video ni nju ni njega, a kamoli da sam još nju i udario. Nikada ni jednu ženu, sem svoje, nisam ni pipnuo.... Dobro.... pipnuo, možda.... Ali tukao.... nikad! A i što bih? Imaju svoje muževe pa nek’ ih oni makljaju. Ne mogu ja baš sve obaveze da preuzmem. Pa imam i ja dušu! Međutim, nastavi ova moja kao Tompsonov rotacioni mitraljez da puca o svemu nečemu; o pravima, o maltretiranju, o šikaniranju i premlaćivanju žena koja prolaze nekažnjeno. Pa.... ako je neko tukao tuđe žene.... tu ili i ti njega iskriviš k’o ofinger ili, ako je neka velika mrcina, zoveš muriju. A ako je neko tukao svoju ženu.... pa to je njegova žena.... šta ja tu da radim? Šta.... da ja zovem pandure što je on tukao svoju ženu?! Da budem taster do kraja života?! Ni mrtav! Pre bih zvao muriju da prijavim gde držim štek sa „Eurokremom“.


            Malo kasnije objasni meni ona, mada dosta osorno što baš ne volim, da je u pitanju akcija sprečavanja makljanja sopstvenih žena, a da je onaj bizgov sa slike njihov.... valjda nešto kao vilenjak - zaštitnik?! I reče mi da svako ko počne da maklja svoju ženu treba da se seti njega i momentalno stane kao ukopan, izvini se, pomazi je po kosi (k’o dete) i posle toga počne da vezuje bodljikavu žicu oko svojih nogu u spiralu a onda uradi pedesetak čučnjeva (to rade i ovi iz Opus Dei kada se samokažnjavaju) jer bolje da to uradi sam nego da mu ovaj dolazi na kućnu adresu, pošto je i ta opcija uključena u „usluge“ a izmakljana treba samo da klikne mišem i potvrdi - „Dan“ i gotovo.  I još mi reče da su se tom kockastom i ženama koje stoje iza njega (a red je podugačak) pridružile skoro sve javne ličnosti, svi blogeri i oni koji će to postati u sledećem petogodišnjem planu, tri ženska džudo kluba, bacačice kladiva i kugli, žene u crnom, Sonja Biserko i ovi iz Helsinških i ostalih ljudskih prava, kao i Margit Savović i Ruška Jakić. Tadić se predomišljao i na kraju ipak odustao. Eto.... jedini normalan čovek, al’ šta vredi.... smeniše ga.

 
            Mislim se ja.... nije sve to zajebancija. Mogu tu razne komplikacije da se izlegu. Onaj nauljeni kockasti bizgov i nije neki problem.... kao što sam i rekao.... ili će da tresne o zemlju kao Guliver ili ću ga svojim uvek spremnim i izviksanim ali i najpouzdanijim ruskim TeTejcom 7.62 izbušiti kao dečije sito za pesak (koje se dobija u ovim plastičnim garniturama za plažu).... Samo.... taj će da dovuče celu bulumentu novinara, secikesa, jajara i mrsomuda raznih fela. Pa šta onda raditi? Mada on lično uopšte nije tip koji bi se svideo mojoj ženi. Ona ne voli te nabildovane, masne i znojave. I ja kada dolazim kući, bilo leto bila zima, moram odmah da se istuširam, iako ću samo gledati TV.... i ništa više sem toga. Ali.... ko zna.... Ma žensko je to.... ne može joj se verovati. A onda počnem da razmišljam.... Ta kampanja.... od kada to traje?! Ne budem lenj, skočim do daljinskog uključim TV i krenem redom; RTS 1.... nigde ništa.... B-92.... ništa.... Prva Srpska.... ništa.... E ako i na Pinkiju nema ništa, onda jebeš takvu kampanju! Pregledam sve.... nigde ništa. A onda mislim.... mora da je po bilbordima po gradu. Ono jes’ da ovaj meljov teško da može da se ugura u bilo koji bilbord, ali danas taj „Fotošop“ i sužava i izdužuje i čuda čini. Sednem brzo u ženini Peugeot (kriza je, pa štedimo na gorivu, a i biću manje uočljiv.... ako je to uopšte moguće?!) i krenem da se vozim po gradu prateći bilborde. Svašta sam video.... većinom one što su ostale od predizborne kampanje, i za neke silne škole i fakultete u koje i ne idete a završite ih, ali i neke nove koje obično ni ne shvatim dok mi neko ne objasni. Ali ovaj sa ovim kockastim macanom.... nigde. Pa kakva je to kampanja kada je nema nigde. To valjda ima samo kod tih iz „Avona“.... i kod ovih blogeraša. Dobro je. Ja sam se već uplašio da su, ne daj Bože, doneli neki zakon o zabrani maltretiranja bračnih drugova.... međusobno.... pa sad hoće to da oglase na sva zvona k’o privatizaciju Apatinske pivare.... Srećom, ništa od toga. Stara porodična tradicija se nastavlja. A ovi na blogu.... ma nek se nose.... uplašiše me bez veze.    






 

недеља, 1. јул 2012.

Svirka u Bačkoj Palanci


            Čim osetim da su misli počele da mi krivudaju, ili bolje reći vrludaju, odmah se zabrinem. Nekada dok sam bio mlad (samo se ne sećam kad je to bilo) voleo sam taj osećaj. Ma.... uopšte kad sam bio mlad znao sam da legnem na krevet (ali i travu, tepih, drljaču, tanjiraču....) i zijam ko zna koliko i da mi bude sasvim super. A danas, kada počnem da upadam u tu „rupu“, odmah pomislim kako je to čisto gubljenje vremena i da nije džaba narod smislio onu - vojnika i robijaša treba stalno nečim zaposliti jer čim je malo dokon odmah napravi neko sranje. Zato ja sebi i ne dozvoljavam da se opuštam. To je za mlakonje. Glavu treba zaposliti da rmba, bar se ona od rada neće oznojati. Jedino.... sve manje i manje znam za čega bih je uposlio.... s čim da se zamara.... Sve više mi neka promaja duva kroz uši, pa preko nosa sve do usta. I jedino mi prašina i pepeo od cigarete kretena koji obično vozi ispred mene i trese tu svoju cigaretu kroz prozor upada u nju (glavu). Kakvo gadno vreme za nas matorce u poodmakloj petoj deceniji života ovozemaljskog. Da upisuješ fakultet, pa ako treba još jednom - besmisleno je.... mož’ da ga završiš za jedan semestar.... ako upišeš onaj na brdu. A to znači za osam semestara.... pa.... bar pet fakulteta (neke ćeš odbaciti kao neprimerene svom uzrastu). Znači.... faks otpada! A neki tečaj (da ne kažem kurs)? Recimo iz..... numizmatike. Ma šta će mi.... imam para svakako.... sad.... starih ili novih.... k’o da je to važno. Ili kurs ronjenja? Ma gde da ronim po ovim našim vojvođanskim vodurinama - ne vidi se ni stub od mosta dok ne udariš glavom u njega a kamoli ribe, školjke i ostalo bilje. Onda..... sad baš pre neki dan.... reče mi ova moja.... saputnica.... (žena)
- Što ti ne bi pev’o u horu?
- U kom horu? Kakvom horu?
- Pa.... u horu.... ima horova u gradu kol’ko hoćeš!
- Pa zato ih i ima što su takvi kakvi jesu. Ja i ako sam za hor onda sam više za onaj.... „Perpetum Mobile“, ili tako nekako, ili onaj „Viva Voks“.... tu se proizvode razni zvuci.... ja bih tu recimo mogao da pokrivam onaj deo sa grmljavinom, rikom zveri ili žamorom posetilaca „Guče“ u kasnim večernjim satima. Onada kada su najopušteniji pa im se otme i koji vetar... mislim onaj neprijatan vetar iz unutrašnjosti (ne države nego tela). Ma kakav hor ženska glavo.... I iz onog u osnovnoj školi me, sada pokojna, nastavnica Mara Skendžić izbacila posle treće probe.... ali sam se ja posle samom sebi dokazivao kada smo kao imali neki bend, pa sam ja u njemu bio rezervni vokal. Samo što nikada nije zatrebala zamena. E, to su bila rok vremena i rok svirke.


            Jednom smo tako išli u Bačku Palanku na neku.... dal’ beše gitarijada ili neki nazovi lokalni festival.... Ja jedini imao vozačku dozvolu, smuvao ćaleta da mi da svoju staru Škodaciju i.... krenusmo nas petorica sa sve gitarama, al’ srećom bez bubnjeva (bubnjeve je obezbedio organizator). Čim smo stigli namirisao sam podosta trulu atmosferu po pitanju ljubitelja rok muzike s naglaskom na negativan odnos lokalnog stanovništa prema izgledu izvođača, tj nas. Jedan od mojih drugara je imao streč pantalone od skaja.... bar 5 godina pre nego što ih je onaj Bon Džovi otkrio a koje su bile pripijene uz telo kao da se skroz obučen smočio u kadi.... šteta što ih onda nije patentirao! I dok su oni unosili svoje gitare, ja sam kao nekadašnji pripadnik izviđača koji je zbog svojih sposobnosti jednog leta išao na more upravo sa savezom izviđača u.... neko selo kod Šibenika ali sam zaboravio.... eh da.... Zablaće. Bilo je nezaboravno.... došao sam kući preplanuo k’o Šveđanin.... ali sam zato savladao sve skautske veštine, a posebno opipavanje pulsa lokalnog stanovništva u neurbanim zonama, pa sam to mogao primeniti i na ovoj svirci koja je više ličila na scenu pripreme nabijanja na kolac Abdulaha (Rade Šerbedžija) u „Banović Strahinji“ nego na gitarijadu. Neki svemir mi je unosio nemir (što bi rek’o Bajaga), iako ostali članovi benda ništa nisu osećali. Nešto sam im ja diskretno nabacio pre nastupa, ali me nisu dovoljno ozbiljno shvatili. E zato je stari vuk pred sam naš nastup trknuo po Škodaciju, isparkirao je, dovezao do samog haustora kroz koji se ulazilo u ogromno dvorište za oko 100 gusto zbijenih posetilaca, i ostavio je otključanu i sa kontakt ključem u bravi.... pa ako 50% posetilaca krene da nas „isprati“.... da se ne bi dugo pozdravljali i „kurtoazno“ opraštali... neka ona bude spremna za katapultiranje.... Sad.... jasno je meni bilo da s njom mi njima ne možemo nestati u vidu magle, ali.... sa efektom iznenađenja, tj. dok se oni snađu.... eto nas.... tu negde oko Čelareva. A pošto tada telefonske veze nisu bile mnogo bolje od dimnih signala, teško da su mogli da nam organizuju neku blokadu oko sela koje sam pomenuo a koje nosi ime, pardon - prezime, čuvenog revolucionara druga Zdravka.


            Otegnula se svirka, nikada da završimo. Krajičkom oka pomno pratim dešavanja u odboru za ispraćaj gostiju, za koji sam ja, uzgred budi rečeno, znao i iz ranijih iskustava koje sam stekao obilazeći neka sela u okolini našeg glavnog grada (Pokrajine), pa sam to vozeći ka Palanci izneo kao mogućnost, ali.... niko nije hteo da me sluša. Rekoše mi: „Pa tu su Jana i..... valjda „Kokasion“.... pa biće verovatno i „Vojvođanski bluz bend“ i još neki drugi bendovi....“. E, sad ću da vidim kako će nam svi ti bratski bendovi pomoći da odavde odemo bez nekih većih krvnih podliva skoro crne boje. I dok se naša svirka približavala kraju pratio sam ko je sledeći izvođač, odnosno koliko će im taj neko odvući pažnju sa nas bar na pet minuta, taman da sa golim gitarama uskočimo u Škodavagen i.... gas. Vidim.... kanda će ovi iz „Kokasiona“ da prže posle nas.... možda im i zbrišemo. I upravo tada sam pomislio - šta su oni našli na nama tako problematično što im je pomeralo ganglije.... pa nismo izdajnici Tita i partije.... ili neki napirlitani seratori sa beogradskim akcentom. Ili možda jesmo?! Al’ šta vredi lupati glavu.... skenirao sam njihove tendencije i samo je trebalo da svim ovim mojim svircima to signaliziram na jednostavan ali uočljiv način. A oni.... zaneli se k’o da su Riči Blekmur, Džimi Pejdž i Erik Klepton na gomili pa drve li ga drve.... E Sindžo.... ako sebe i ove prangijaše dovučeš bar do Futoga.... biće mi to kao da sam već opr’o noge i legao da spavam uz referat ćaletu da je putničko vozilo marke „Škoda“, tip „Š 100“ neoštećeno i bezbedno vraćeno u baznu stanicu. Jes’, al daleko je Futog iz Palanke majku mu..... I sve razmišljajući o tome primetio sam da se ka haustoru kroz koji se izlazi formira špalir po pricipu onih na Golom Otoku, samo su tamo bili za doček novog mesa a ovde je sve spremljeno za svečani ispraćaj „nekih pederčina iz Novog Sada što su došli da u Palanci glume rokere“. I taman sam hteo da za savet priupitam jednog ljutog rokera iz nekog drugog benda, ali sam u poslednji čas primetio da se „roknuo“, da je skroz šalala, i da bi njega mogli i kolčevima po glavi udarati on to ne bi primetio. E i ja sam našao crkvu za molitvu....


            Srećom, ili Božijom promisli, baš u tom trenutku desio se lokalni sukob, jer ovi domaćini očito više nisu mogli da dočekaju da mi završimo naše drndanje, pa su u nedostatku događanja zakuvali međusobnu šorku koja je poprimala sve veće razmere. Ufff.... u pravi čas.... k’o stvoreno za nas! Gledao sam kako su u masi vrcali udarci, psovke, kletve i ostali gestovi koji su otkrivali sve fine manire „starosedelaca“ Palanke, mahom ubačenih organizovanim železničkim kompozicijama u toku 1948. na tu teritoriju iz „zapadnih“ delova naše tadašnje domovine, preciznije - „zemljaci“ iz Drvara (tada Titovog, a danas....ko zna), Grahova, Bosanskog Petrovca, Glamoča i ostalih urbanih i uređenih sredina Bosanske i ostalih Krajina. Nakon kratke zbunjenosti koja je nastala prvi sam se trgnuo iz tog polusna i viknuo svojima: „Šta blenete.... Rolov !!!“ Valjda tek tada shvativši ozbiljnost situacije, oni na brzinu pokupiše gitare (kablovi su mahom ostali) i zatutnjaše za mnom ka haustoru koji nas je delio od slobode skoro kao u filmu „Ponoćni ekspres“. Ljubazni domaćini su kasno shvatili ko je iskoristio situaciju, kao i to da se njihova meta koju su meračili celo veče praktično izmigoljila, ali je ipak u prolazu možda pala koja ćuška po glavi (više odozgo.... onako kao decu), ali i poneka noga u dupe.... Ali nismo to veče patili od prevelike gordosti.... Naprotiv! Dok je ekipa prilazila kolima ja sam već sedeo za volanom sa upaljenim motorom, i nogom na kvačilu.... ne pamtim da su se ikada u istoriji četiri momka i tri gitare tako brzo ukrcala u bilo koje prevozno sredstvo. Slika..... kao u filmovima o tridesetim godinama 20.veka i bežanju gangsterske grupe koja je upravo obavila neki „posao“. U retrovizoru vidim razočarane domoroce kako besno mašu stisnutim pesnicama.... Izmače im plen.... a Škoda.... čini mi se da nikada nije bolje išla nego to veče.... kao munja! Ćutali smo i u kolima se sem motora i zujanja guma nije čuo ni najmanji zvuk bar do Čelareva, a onda.... polako je počeo po koji komentar koji sam ja prekidao kratkim i odsečnim: „Ne kenjajte, još nismo stigli kući“.... I onda.... najzad tabla „Futog“.... nismo još kod kuće ali kao da jesmo.... Jebote.... završila se svirka u Bačkoj Palanci....evo i do danas nezaboravljena.... Tu turneju sam zbog poziva za vojsku morao već u startu da prekinem. A da nisam.... ko zna.... možda bih sad pevao kao pomoćni vokal na turnejama Bajage i Instruktora. Ili im bar bio vozač. Ionako su priznali da niko od njih ne vozi.