Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 30. октобар 2011.

Sujeverje, močvara ili Dan mrmota



          Pre nekoliko dana dobio sam brdo mejlova od starog školskog drugara koji mi često prosleđuje raznorazne mejlove „zezatorske“ sadržine. Bude tu svega i svačega – viceva, kratkih filmova (ponekad i neprimerene sadržine), interesantnih pričica i podosta stvari sa „Vukajlije“ koji je već odavno postao neka vrsta ozbiljne institucije i bez koga mi ne stiže ni jedna „doza“ dnevnih mejlova čiji broj se kreće od 20 pa do 50. Ja od svih tih mejlova proberem one koji mi se najviše svide i pošaljem ih dalje u svet. 


            U ovom brdu bio je i jedan mejl čiji me sadržaj začudio. Ide otprilike ovako: „Prosledite ovu poruku na 6 adresa i ubrzo nakon toga stići će vam nenadana suma novca. A ako ne prosledite ovu poruku nećete imati novca do sledeće godine“. Nije da meni ne stižu ovakve poruke, i nije ovo prvi put, ali od tog čoveka koji je uvek stajao s obe noge na zemlji bilo mi je skoro neverovatno. Nisam izdržao da mu se ne javim i ne upitam ga za razlog. Objašnjenje je bilo prosto. "Hteo je da vidi reakciju ljudi na ovako nešto. Da vidi koliko će ljudi biti „preneraženi“ ovakvom porukom". Većina i jeste - po njegovim rečima – ali bilo je i onih koji ne da nisu bili iznenađeni nego su tražili „detaljnija“ uputstva za dalje prosleđivanje pa do (čak) nekih koji su mu se zahvaljivali (valjda što je odlučio da „tu lovu“ usmeri baš njima, i da baš njima „pošalje“ sreću)!? Na kraju mi je ipak tiho i uz blago ismevanje samog sebe dodao “A zašto i ja ne bih probao? Pa stalno mi stižu takve stvari i ja ih dilitujem uz neskriveni bes u sebi (i drugima), i jebiga – činjenica – nikada nemam dovoljno para!“




            U jebote! To me toliko pomerilo da sam na kraju i ja prosledio poruku na 6 adresa. Pa slušaj, nikad se ne zna!? I ja baš ne stojim „najbolje“ poslednjih godinu – dve. Šta „najbolje“? Uopšte i ne stojim! Moglo bi se reći da lebdim jer uopšte ne osećam čvrsto tlo pod nogama! Ali tek što sam (posle više pokušaja i razmišljanja da li ću ili ne) stisnuo „pošalji“, nešto me iznutra „ubolo“ u dušu, srce ili možda i dupe – nisam siguran!? Da li je moguće da ja to šaljem!? Da sam se ponadao da ću na taj način nešto dobiti, a ako ne dobiti onda bar „blokirati“ dalju propast „skroz“ do nove godine do koje ima čitavih 60 i koji dan!? Zato što sam prosledio 6 jebenih poruka?! E, Sindžo kukavče jedan jadni. Jadan si kao i cela ova zemlja što vekovima živi čekajući nešto što će doći sad iza nedelje ili posle nove godine. Baš odmah posle! Svi sanjamo nedosanjani san i kao u „Danu mrmota“ započinjemo uvek isti dan ispočetka. Jedina razlika je u tome što je Fil (Bil Marej) u „Danu mrmota“ svaki dan učio po nešto i polako, korak po korak, svaki dan bio bliži svom dobitku. Dobitku koji je na početku prezirao, baš kao što smo i mi nekada prezirali ono što bi sada mogli nazvati sreća (ili možda sigurnost)! Ali Fil je učio određene zakonitosti u redosledu ponavljanja, i ponavljajući, ispravljajući i učeći na greškama, baš kada je kao davljenik pomislio da je površina daleko, da je nedostižna i da neće imati dovoljno vazduha da stigne do nje, odjednom izronio i duboko udahnuo vazduh kao da mu je prvi put. A onda se dosta brzo sabrao i nastavio život normalno, ustvari još „normalnije“ nego pre jer je shvatio da mu se sreća koju je prezirao sviđa.


            Mi za to nismo sposobni. Džabe se nama taj jedan te isti dan hiljadu puta ponovlja - mi i se sledeće jutro budimo kao na početku prvog. Ništa ne primećujemo! Neki su kao Fil prvog ili drugog jutra – potpuno zbunjeni i uopšte ne shvataju šta se događa i tako već četiri, pet ili deset hiljada jutara. Većina je kao Fil trećeg dana. Shvatila je u kakvu je rupu upala, uhvatio je očaj i panika i, ili u tome živi i sada stalno očajavajući, ili se u tome svemu uljuljkala i skoro da joj je lepo. Mazohizam – naša stara dobra vrlina. Neki su počeli i da se igraju, a nekada i da namerno preteruju shvatajući kako novi dan poništava prethodni.


            Mada, mora se priznati u našem „filmu“ je organizacija malo drugačija. Scenarista i ne zna šta je sve  napisao i čeka da mu kraj iskrsne sam od sebe, a režiser nije ni pročitao scenario i loše poznaje glumce iako s njima radi godinama. I zato u našem slučaju niko neće naučiti da sledeći dan ne upadne skoro do kolena u istu rupu na ulici prepunu vode u koju je upadao hiljadu puta. Mrzi ga da uči. Lakše je svaki dan prati pantalone. Niko od nas neće u pedesetoj početi da uči ono što se uči u četrdesetoj čak i ako to nije nikada ni naučio. A i što bi!? Šta će biti kada nauči? Biće deset godina mlađi možda? Ili će promeniti život sebi i drugima? Neće. I on zna da neće.


            Mnogi su i probali. Probali su, pokušavali su, počinjali su, izmišljali i smišljali su, napredovali su, grabili su napred, a onda se budili u istom. Pa opet kretali i sve to isto radili ali nikada nisu izronili. Nisu, jer kod nas je na površini debela drezga i žabokrečina i ne možeš da izroniš jer ne vidiš svetlost koja te vodi. Da bi izronio moraš da imaš fantastičan smisao za orijentaciju, pluća kao kit, životinjsku snagu i zube aligatora da njima rastrgaš drezgu, lokvanj i žabokrečinu koja sve pokriva. Zubi aligatora ti ne trebaju za drezgu i žabokrečinu, ali ti trebaju da njima bez razmišljanja odgrizeš ruku onome ko te gore čeka s namerom da te ponovo zagnjuri i ne dozvoli ti da izroniš. Onima koji su tu žabokrečinu i napravili. Možda su ti isti poturili nekog klinca i rekli mu da je to neka nova igra, a možda klinac i zna šta čini ali je zao kao i oni i voli to da radi.  Svakako će ostati bez ruke. Tako je u močvari. A u močvari smo jer su nam rekli da je močvara odlično stanište. I mi smo prihvatili misleći da ćemo u toj mutnoj vodi i mi moći da ugrabimo neku manju ili veću ribu. A nekada smo (čini mi se) živeli u mnogo čistijoj vodi. A onda su počeli da je mute prvo velike somine, a za njima i mi sami. I sada smo se izgubili. Potpuno. Drezga nas je prekrila tako gusto da se nigde ne nazire ni tračak svetosti koja bi značila nadu.


            I zato u očajanju, u danima koji se ponavljaju, ljudi prosleđuju i-mejl poruke potajno se nadajući da će tako doći do površine i iskobeljati se iz mulja. Ljudi koji ih prave odlično znaju ljudsku psihu, a posebno ovu „našu“ i igraju se njome. Nemaju ni oni ništa od toga, ali valjda misle da će tako malo razdrmati žabokrečinu. Varaju se, jer to se sve radi u potaji i bez talasanja. Blam je! Neki možda misle da se na tome može zaraditi jer će za svaku prosleđenu poruku u njegovom nizu dobiti neku kintu (pa makar to bilo i 0,0002 centa). Kao da stvaraju svoj „multilevel“ rukavac! A na kraju (i početku) niza je onaj ko dobije takvu poruku, od koje, kao da se malo pribojava. I onda prvo razmišlja: „Kako slanje poruke može uticati na to da ja dobijem pare. Ili, još gore, da ih ne izgubim?!“ – „Nikako“. A onda ipak mali crv: „A šta ako stvarno postoji nešto? Uostalom šta me košta?!“ I shvatam da je u stvari u mraku ove močvare u kojoj se ponavljaju jedni te isti dani malo, veoma malo onih koji ih ne prosleđuju. Možda oni u stvari i ne postoje. Oni samo pričaju i pišu u porukama da to ne rade. A u stavri – šta ih košta?!   



          

понедељак, 24. октобар 2011.

Uskisla "Čorba"



           Pritiskan od strane sina jedinoga (dobro, imam još i dve ćerke), a najviše zbog brige da ga ne pregaze k’o Fap žabu, u subotu 22. oktobra otišao sam sa njim i ženom (ta svugde mora da zaviri) na koncert "Riblje Čorbe" na Spensu. Već nakon ulaska shvatio sam da je moja briga bila (verovatno) neopravdana jer teško da je taj broj ljudi koji se skupio u maloj sali Spensa mogao bilo koga da „pregazi“. E sad, ja moram da priznam da sam na koncert krenuo dosta kiselo raspoložen jer sam "Čorbu" (zbog istog deteta) gledao pre dve godine u „Areni“, a za mene u ovim godinama je to premali vremenski razmak za jedan te isti bend pa taman da je u pitanju Dajir Strejts, Pink Flojd, Juritmiks, Enjo Morikone, Tendžerin Drim ili Hari Mata Hari (dobro ovog poslednjeg ne bi’ gled’o ni prvi ni ma koji put). Doduše, za koncert od pre dve godine ne mogu ništa loše da kažem. Odrađen je (što mrzim tu reč) veoma dobro. Bio je nabijen energijom, dobro ozvučen, i veoma dobro odsviran (i otpevan), a muzičari i publika odlično raspoloženi.




            Priznajem da sam i na taj koncert od pre dve godine krenuo sa velikom dozom presabiranja u glavi jer ipak... prošle su tolike godine i toliki mili i nemili događaji i za mene i za „Čorbu“ koji su nas poprilično „otuđili“. A koga i od koga nisu? Da li je u ovoj zemlji (pogledati komentar koji sam poslao Blog-koleginici „Mahlat“- Dirty Dancing  )od kada je počeo ovaj usrani rat uopšte ostalo i trunke rok muzike!? Teško. Bilo je '90-tih nekih koji su pokušali, ali su posle kraćeg "bekstva" iz čamotinje uhvaćeni i na vreme "privedeni pravdi".




            Razmišljao sam pre početka koncerta da ne znam da li sam ikada, kada je u pitanju „Čorba“ ili bilo koji druga grupa (ili druga umetnost), uspeo da zaista odstranim ono što sam deklerativno i javno zastupao – uticaj informacija koje sam dobijao o privatanom životu autora od onoga što taj autor stvara. Činilo mi se da jesam. Eto, za vreme (tog) rata neki glumci (ne glumci – glumčine) su bili članovi nekih (vodećih) partija, ali nikada nisam pomislio da je time njihova glumačka genijalnost ni za milimetar dovedena u pitanje! Isto to se (mislim) odnosilo i na muzičare. Ali da li je? Da li je moguće ostati imun na sve i reći – on je totalni kreten u svakom smislu ali stvari su mu genijalne! I pri tome nimalo ne umanjiti „vrednost“ njegovih dela šta god da su ona bila. Setim se one Jurine „E moj druže beogradski, Slavonijom sela gore....“ i uhvatim sebe da sam (bar tada) malko (više) spustio „vrednost“ svega što je „Film“(Jura) uradio. Ali nije prošlo ni par dana stiže odgovor „E moj druže zagrebački“, u kome Bora Đorđević „vraća“ Juri minobacačku granatu još većeg kalibra. I jedan i drugi spominju kol’ko su curica kresnuli na „neprijateljskoj“ teritoriji i to bodovali duplo, kao go u gostima. Bora je na žalost nastavio i jednim učešćem u (čini mi se) duetu sa nekim narodnjakom u kome je otpevao stih „Ćuti, ćuti Mujo – ubiću te ja“ i snimio i prigodan vojno-moralno-podizački spot. Dobro, bio je rat, a u ratu se ljudi menjaju. On se, uostalom, nije nikada ni stideo da kaže da je nacionalista. Jedino što je u tome često preterivao, pa je možda ponekada bio i više od nacionaliste! Ali ja sam i dalje mislio da zbog toga ne smem da umanjim vrednost "Čorbinih" stvari na kojima sam odrastao, jer šta sa tim ima jedna „Rekla je“ili "Neke su žene pratile vojnike"!?



            Predgrupa („Čika Joca i zmajevi“), koja je kao i svaka predgrupa uvek namerno „utišana“, ali kojom sam, mogao bih to reći bio „dosta nezadovoljan“ jer mi je ličila na bledu reinkarnaciju „Čorbe“ iz 1979., a svakako neprimerena svom vremenu, kao i mali broj ljudi za jedan „ovoliki“ grad mi je dodatno „zakiselila (Č)čorbu“. A i sve sam ređi gost na koncertima. Džabe ti hoćeš da budeš „For ever jang“, kada biologija vuče konopac s druge strane.



            Prvi rifovi na gitari dobro poznate pesme s kojom je „Čorba“ na početku karijere uvek počinjala svirku sad mi deluju mekše, tanje, tiše. „Zvezda potkrovlja i suterena“ je nekad na početku koncerta  dizala i pikavce s poda. Danas više ne. Ili sam ja samo takvog „dojma“. Sve to govori da je 30 godina veliki period i opstaju samo mamuti. Bora nema više ni onaj glas, a ni deseti deo nekadašnje energije. Nekadašnji večiti buntovnik protiv svega što je bilo „u koloseku“, što je bilo kanalisano i kočeno je i sam pomalo postao kočničar. I ne samo to. Postao je, kako je i sam na koncertu rekao stihovima: „Gledam u ogledalo ne prepoznajem ko sam, izgledam kao da mi je 58“ – starac. Ubrzo je dodao da mu je ustvari 59 (1952.). Pomalo usporenim govorom ali i sa ponekad ne baš dobro koordinisanim pokretima otkriva nam da ustvari nikada nećemo otkriti kolika količina loze (a kasnije, kada je „ostavio“ alkohol – piva) se prelila preko njega. Ne, nije pijan, i čak prečesto „nateže“ plastičnu flašu s vodom. Nešto se mora piti jer moraš nečim bar malo ispolirati grlo između pesama. Rutinska svirka bez nekih bitnih grešaka. Ponekada, ali vidno ređe nego ranije, između pesama odrecituje i po koji njemu svojstven stih, ali nijedan tako jak i snažan kao nekada – pre 25 ili 30 godina. Dva bisa sa po tri pesme. Naravno „Lutka sa naslovne strane“ se još uvek peva horski i bez instrumenata, iako je za svoju najbolju pesmu, kako je to sam u njenoj najavi rekao još pre biseva, proglasio „Anđela“.



            Posmatrao sam publiku. Ne, nije to više onaj „milje“ koji nekada davno dolazio na „Čorbu“ i na koji mislim da sam navikao. Drugi je to svet, čini mi se. Posebno onaj (brojniji) mlađi deo publike. Nisu oni u ni blizu nekog „filma“ u kojem smo mi „glumili“ pre tih famoznih 30-tak godina. Ovi mi više deluju kao da su iz holivudskih filmova „B“ (ili“C“) produkcije. Čini mi se da sam to najviše uslikao posle koncerta na izlazu. Čini mi se! Ili sam ja to možda postao pomalo ljubomoran na njihovu mladost?!



            I upravo dok sam izlazio iz sale pomislio sam „Eeej Džoni, Džoni, najbolji si i zato što si pred početak svih (ovih) onih naših međuplemenskih „čarki“ otišao odavde u pičku materinu". Vozaš taksi po Hagu i prevodiš „stare“ knjige. Jer baš tada kada je Džoni otišao ovde je umro pravi rokenrol. Bar ja mislim da jeste. Ali ne zato što je samo Štulić svirao pravi rok. Svirali su ga i mnogi, mnogi drugi. Ne, rok je ovde odumro sam od sebe. Ali je Džoni na vreme (i pre njega) namirisao "sunovrat generacije" i nestao. Povukao se. Treba znati kada se povući! Ako se povučeš u pravo vreme (p)ostaneš legenda! Ako ostaneš predugo, onda te kao ostarelog gangstera koji sada više nije niko i ništa, ismevaju i omalovažavaju klinci a „tvoji“ te se pomalo stide. 



            Da li je to i mene bio stid što sam bio na koncertu „Čorbe“, danas kada se može reći da ona definitivno više nije miljenik publike, posebno ne publike u Novom Sadu. Nije. Prvo, zato što sad baš hoću da odem na koncert onoga ko nije miljenik. Drugo, vodio sam klinca na koncert rok benda čije pesme skoro sve zna, a pomalo već i svrucka na gitari, benda koji ipak „prži“ čisti rok. Za jednog dvanaestogodišnjaka OK izbor. Mnogo bolji od koncerta „famozne“ rumunske pevačice nepoznatog porekla, koja sada kod nas žari i pali k’o kod njih Brena pre 25 godina. Vratilo nam se!   






субота, 22. октобар 2011.

Jadranska magistrala - 2. deo


           Produži druže, brže još brže, za sreću zemlje da sebe daš .... Kakve lepe pesme koje su se u srećna vremena pevale na raznim Radnim akcijama (za jednu sam se čak i prijavio (kreten) tamo negde '80. – ja mislim?! Ali o tome drugi put). Nego da ja produžim sa lenstvovanjem (ili ti letovanjem) i putešestvijem po bivšim nam republikama SFRJ.
            Kao i što sam mislio i očekivao, nije prošlo ni 5-6 dana „totalnog opuštanja“ u Risnu, uz Internet USB priključak „Promontea“ uz koji sam „povremeno“ provirivao u nazovi svet, zazvonio je telefon („Nacionalna klasa“-ring ton), prenuo me iz pregledavanja nekih sajtova (većinom erotskog sadržaja) i momentalno uneo nemir u moju glavu jer sam znao šta je u pitanju, a svi moji prijatelji vrlo dobro znaju koliko ja „mrzim“ bilo gde da putujem. Shvatio sam poruku, upisao odredište i spremao se da dam gas. A onda nešto pomislim!? „Pa sad ću ja lepo da povedem sa sobom i Miloša (najmlađi sin naših domaćina). On je malo gde putovao i ovo će mu biti strašno interesantno“.




            Odmah sam ga  pozvao i pitao šta misli o avanturici. Iz Crne Gore U Rvatsku i to s leđa. Da li mi se učinilo al’ ko da je malko pobeleo i od same pomisli na tako nešto. Ali vrlo brzo (kao i svaki mladi svesni Crnogorac) se osvestio i rekao: “Al’ šta vrijedi, neće mi majka dat’“. „Ma šta majka! Ne brini ti za majku, nego je zovi na posao i daj mi je na telefon, ja ću joj reći“. „E, Siki (tako me Tamara, njihova majka zove) nemam ja ništa protiv da on pođe s tobom, no kako ćeš preć granicu“. Mislim se, kakva granica, pa dečko ima važeći crnogorski pasoš, ja imam pasoš, kola imaju Zeleni karton – ko nam bre šta može?! „Punomoć, Siki nemaš punomoć za Miloša. Neće ti dat preć’ ako voziš tuđe dijete“. Au. Toga se nisam setio. Šverc dece? Pa da! Njima ću ličiti na takvog - k’o da gledam. Već sam se video kako me prepipavaju dok ja sa raširenim nogama i rukama iza glave „podupirem“ auto. Ma ove godine sam u više pravaca prelazio granicu sa raznom decom, djecom, čildrnovima, ribjatam i svim ostalim i niko me niš’ nije pito’. Na sve to me Tamara još dodatno okuraži – „Ma piči ti Siki, ako te vrate javi se ja sam ti na tri kilometra od granice (radi u Institutu u Igalu)  i ja ću doć’ po Miloša“. Ma da! Ko ga šiša! Jednom se živi, a treba dete da vidi deo i „tuđeg“ mora, a ne samo svog (crnogorskog). Pravac – Kazablanka (u Hrvatskoj).




Za nepun sat – „Granični prijelaz Debeli Brijeg“ – naša (pardon – crnogorska) strana. Kontrola granične policije. Iskusni pogranični policajac, rođen kad sam ja imao oko 25, pregleda pasoše. A onda hamletovsko: „Kuda gospodine“?. „U Cavtat kod tetke da joj odnesem lek“ rekoh, jer me uvek, k’o risa, oraspolože ta glupa pitanja za koje su njima valjda u školi (ako su u nju išli posle „osmoljetke“) rekli da u „potpunosti omogućava da po određenim postupcima prepoznaju lice koje je sklono kriminogenim postupcima“. E, na to će „stari policijski vuk“ – „A dijete, čije je dijete“? Preseče me k’o Bekunis čaj! Ipak se setio!? „Dijete je komšijsko“- rekoh. „A đe komšijsko gospodine, pa vi živite u Novi Sad a on kol’ko vidim u Risan“. „Ma mi smo dugogodišnji prijatelji i već dugi niz godina letujemo kod njih, a ja sada idem po svog sina u Zadar, pa sam dečka poveo da malo vidi susednu Hrvatsku i ...“ solim ja sve u šesnaest, ali ne vredi – prekinuo me taman kad sam hteo da mu opišem nešto od prirodnih lepota iste te Hrvatske i reče sad već dosta ozbiljnije: „ A imate li vi neki papir od njegovih roditelja o tome“. „Ne ja Bogomi“ rekoh. „Pa jel’ to treba“ pitam kao potpuno „rasejano“. „Naravno“-reče „Bez toga dijete ne može izać’ iz Crne Gore“. E do kur... – pomislih. „Ništa“- kažem, „Onda ću pozvati njegovu majku, ona radi tu u Igalu, da dođe po njega i da ga vodi“. „Ako ona dođe niđe ga ne mora vodit’! Dovoljno je da ja vidim da mu je majka i da ga pušta s vama i vi možete ić’ đe oćete“! „Kako to misliš“ – rekoh, a hrvatska strana. „Oni nebi trebalo s tim da imaju išta, jer ako sam ga JA, kao policajac matične zemlje, pustio onda oni ne bi smjeli pravit’ pitanje“. Dade mi krila čovek k’o „Red Bul“. Odlično. Stanem malo sa strane, nazovem Tamaru, iznesem joj problem u par kratkih crta ubijajući 15-tak minuta (polu)rominga i kažem policajcu da majka stiže za pet minuta.



On je za to vreme „obrađivao“ jadnog Miloša. „Kol’ko ti je godina?“ „14 ili 14 i po“ – kratko odgovori dečak. „Pa jel’ 14 ili 14 i po?“ – promućurno upita policajac, „iskusno“ pokušavajući da iz  temelja poljulja Miloševu (ne)sigurnost i izvuče neku informaciju koja bi „nas“ mogla raskrinkati! „14 i po“- odlučnije ponovi dečak. „E, eto vidiš. 14 i po godina i već praviš probleme i imaš posla s policijom“- reče (kao) šaljivim tonom pokušavši da malo odobrovolji Miloša kome očito nije bilo baš do njegove zajebancije, i verovatno ga i danas vidi u mislima dok drugarima prepričava prepreke koje smo zajedno preskakali. U tom stiže i Tamara. Taman na vreme da Miloša izvuče iz kandži Herkula Poaroa kome se činilo da je falilo samo još minut i „mali bi sve priznao“. Doduše održao je kraći kurs materinstva Tamari o puštanju djece na put, al’ to je ostalo iza nas. Mi smo zbrisali na hrvatsku stranu. A tamo – divni ljudi. Ni reč nam nisu rekli. Nisu pitali „Čije je dijete“, nisu pitali „Čije je auto“, nisu pitali „Imate li Zelenu kartu“.. ništa. Dobro, ono „Kuda idete“ nisu preskočili (stara škola, šta ćeš).



Pređosmo preko hrvatske grane k’o preko cigle na kant. A onda – Magistrala. Gas! Sve do prvog kamiona iza koga sam se vuk’o bar 5 kilometara. A onda opet – gas. Pa onda opet kamion. Pa gas, pa kamion, pa gas pa.... ma vidim ja bolje da ja vozim brzinom kamiona – pre ću stići. Jebem ti Magistralu. A toliko sam kao klinac (od 22-23) želeo da prođem njome od „vrha do dna“, a sad kad imam priliku – sve mi smeta. Mislim se  - možda je to zato što mi je smer pogrešan?! Ja sam ipak krenuo od „dna ka vrhu“- gledano po geografskoj širini (moj profesor Saobraćejne geografije bi bio ponosan na mene, a i biće ako ovo bude (čisto sumnjam) nekada čitao). Možda da sam krenuo od vrha?! Ono jes vala da je Crna Gora, iako malena, na vr’u, al’ jebi ga - geografski nije. I sad se valja „pentrati“ ’vako do Zadra! Kad smo prošli Dubrovnik, pa još koju desetinu kilometara put kao da se malko „zateg’o“. Pravac, malo krivina, pa pravac, i vidim ja ide to.



            Na jednom pravcu i nizbrdici, iz stanja prosečne opuštenosti pruzrokovane muzikom i krajolikom „Lijepe naše“ trgnu me alarm anti radara. Ne previše, ali dovoljno brzo, spustio sam brzinu na oko 60 km/h i isključio anti radar. Miloš je zapitao „A što ćemo sad“? A ja mu pun samopouzdanja kažem: „Dok si sa čika Sindžom – ništa se ne brini“, a u glavi koja već ima dosta rolni punih filmova za taj dan razmišljam kako ću se izboriti sa pandurima u Hrvatskoj i jesu li ukapirali kakav uređaj imam!? U daljini sam ugledao (samo) jednog saobraćajca pored nekog policijskog „Enduro“ motora. Pomislih „Jebote, ovi mogu da vijaju ljude i po ovim čukama okolo sa ovim motorima. Ili drugačije rečeno -  „Sindžo – najebo si ga“. Zaustavlja me rutinski dok drži radar u ruci. Izašao sam napolje, iako znam da su i oni uveli glupo pravilo po kome moraš da sediš u kolima i čekaš. Odma’ sam išo’ na one fore „Simidi gardru“ i to. A ispred mene pravi primerak punokrvnog Dalmoša sa svim atributima koje poseduju. „E, a okle vi?“- pita, ali više neformalno. Kao da je pitao: „Otkud vas kod nas“. „Iz Crne Gore“ – odgovaram, i već osećam da ovde nema „zatezanja“ već je samo u pitanju cifra oko koje ćemo se pogoditi. Onda ide sve šablonski. Za početak – 500 kuna (70E). „Ma što je to za takog čovika“ reče. „Puno“- rekoh ja. „E, a kol’ko si ti mislia“- upita, ali vrlo simpatično i očito bez ikakvih namera da me (mal)tretira kao jednog tipičnog Srbina. Brzo smo se dogovorili, i „čovik“ me isprati bukvalno mi crtajući mapu patrola koje me čekaju sve do Splita. „Ma dobro je matori“ mislim se, prošli smo i ovu prepreku i sad gas do izlaska na Autoput i eto nas u Zadru za 2-3 sata.



            Taman se zaletih k’o čovik (opet – u Rimu si Rimljanin), kad ugledah nekoliko kola koja stoje, neku nadstrešnicu iznad puta, pored puta neke kontejnere (za ljude) i jarbole sa zastavama. Na jednom bosanska zastava, a na drugom hrvatski stijeg. „Kakvo je sad ovo sranje?“ „Ma nije valjda da i u stvarnosti postoji usrani bosanski izlaz na more (u dužini od 2km i 467m), i da ću ja sad ulaziti u Bosnu, pa izlaziti iz Bosne, pa ulaziti u Hrvatsku pa....?“ Prvo što sam pomislio bilo je „Što ja iz Risna nisam lepo išao na Beograd, Novi Sad, Budimpeštu, Zagreb, pa u Zadar. To je pet puta manja zajebancija od ovoga“ I odmah nakon toga ukapiram. „Šta ako i ovi budu pitali „čije je dijete“ i tražili da dovedem njegovu majku? Pa odavde mi je lakše da dovedem moju majku, nego njegovu“. I tek tada mi je prvi put prošla ona misao sa početka 1. dela ovog posta: „E moj Sindžo, krajnje je vreme da položiš tu maturu i postaneš čovek!“ Dolazim na red, dajem pasoše. A mlađahni policajac (ne verujem da je imao više od 20) ispali zrno direktno u moj mozak: „Čije je dijete?“ Tada mi se Zadar već učinio daljim od San Fraciska. „Dete je od prijatelja iz Crne gore i idemo u Zadar po .....tralala!“ „A imate li punomoć za dijete?“ Kakav šamar! „Nemam, ali su mi na izlasku iz Crne Gore rekli da ako su ga oni pustili nadalje ne bi trebalo da imam problema“- rekoh, sad već pomalo usporeno, kao da me hvata prvi san. „Sačekajte malo“- reče i uđe u kućicu. Zvao je, čini mi se (a u očaju su veliki minuti) i Jadranku Kosor osobno. Najzad izlazi. Kaže: „Vidite gospon (okud ovaj Purger ovde prođe mi kroz glavu), ja ne znam što su vama rekli „tamo“ (daleko), ali ako s vama vodite djecu koja nisu vaša vi morate imat’ punomoć! Ja ću vas sada pustit’, ali nemojte tako olako vjerovat’ ljudima č(ć)ak iako su policajci“ . „Pa ovaj Purger je najbolji od svih do sad. On je bre genijalac. Očitao mi malo, ali od tog „malo“ ja sam naučio puno“ – pomislih. I Odmah ga upitah: „Je li dečko do koliko sati si ti ovde?“ „ Cijelo popodne i cijelu noć“- reče mi. „Znaš šta“- rekoh mu, „ Ne miči se odavde, eto mene ovde u roku od 4-5 sati, jer kao ptica trkačica gasiram ka Zadru, ubacujem sina k’o sportsku torbu i vraćam se ovde brzinom svetlosti. Nećeš uspeti (malko je gurao poveći stomak ispred sebe) ni da večeraš. Nemoj molim ta da napravite neku rokadu, jer ako opet neko bude zvao Jadranku (Kosor), ja ću se dobrovoljno prijaviti za prijem u hrvatsko državljanstvo i ostati da živim ovde s vama, kao Tom Henks na onom šugavom aerodromu (zračnoj luci).“


            Odatle pa do Makarske bez problema, a kod Makarske sam izašao na Hajvej i onda „Gas, gas“ što bi rekla S(j)everina i sve klizeći autoputem (kojim je Miloš bio fasciniran) pravac u Zadar (Sukošan). I čim smo stigli rekao sam Vidu (sinu): „Uprtljavaj bulje krećemo juče“! A onda sam ipak malo o’ladio, seo i ja na brod (komšija je već otišao u Novi Sad), popio kiselu vodu i dok je Miloš sa Vidom i društvom sa krstarenja razgledao „čamčić“, ja sam vreme za odmor i razonodu iskoristio i za osnovne higijenske potrebe (zapereš se ispod pazuha i nakvasiš oči i to ti je dovoljno). I tu sam još jednom utvrdio! Ova današnja kola s klimom imaju jednu tehnološko – higijensku prednost. Ako počneš da se znojiš i to na vreme „čuješ“, samo namestiš ruku tako da ti hladan vazduh iz klime duva u rukav (kratki) i posle dva-tri minuta k’o da si se istuširao. Milina jedna. No veče se približavalo i trebalo je kretati natrag. Imao sam osećaj da će put nazad biti rutina i tako je manje-više i bilo. To jeste deoničica od oko 500 kilometara, ali ipak bih radije vozio do Barselone nego po ovim gudurama.



            Pri povratku smo otišli skroz do kraja autoputa, što je negde u okolini Imotskog (rodno mjesto dičnog poglavnika Ante Pavelića) i baš tu stali da se odmorimo i sipamo gorivo. Ljudi na pumpi su bili izuzetno ljubazni, ali ja sam sa dvoje dece (komšijin sin je ipak odustao od dolaska u Crnu Goru) držao kontakt ključ u bravi sve vreme, kao da sam vozač pljačkaša banke i samo čekam da oni posle završenog posla upadnu u auto a onda je moj posao da ih žešćom vožnjom izvučem odatle! Opet jebene predrasude ili loše iskustvo iz vojske koju sam služio nedaleko odatle – u Čapljini! Šta nam je taj rat uradio?! Nekada je to što sam gledao bila i moja zemlja. A sada?! Razmišljam o tome da će me neki ljudi sa benzinske pumpe (jedan mladić i tri devojke od oko 20 godina) napasti, pa ubiti, pa istranžirati, pa zakopati....?!? I malo kasnije, kada sam sišao sa autoputa, prolazeći kroz jedno manje mesto u neposrednoj blizini Imotskog, stao sam na crveno svetlo na semaforu (ko li ga samo tu postavi da mi je znati?) i gledao u ljude koji su sedeli na klupi pored puta. Gledali su u nas netremice. Verovatno im je bio interesantan auto. Sumrak. Duvao je neki vetrić i blago dizao crvenu hercegovačku prašinu oko njih. Tu scenu sam već video negde, ali ne u stvarnom životu. Mislim da znam! Čini mi se.... na početku i kraju filma „Zavet“ sa Džekom Nikolsonom. I delovalo je kao na filmu. Pomalo nestvarno. A ja sam čekao da se upali zeleno svetlo i  da presečem taj kadar koji mi je unosio nelagodu. A semafor s crvenim svetlom traje već 40 sekundi. Kao 40 minuta. Klinci se zezaju. Oni ne osećaju ništa. Šta oni znaju ko su Srbi, a ko Hrvati, ko je bio Ante Pavelić, ko je ovde i zbog čega ratovao, ko je koga granatirao i zašto i ko je palio „ustaške“ ili „četničke“ kuće. Oni pričaju o brodu. Šta sve ima na njemu, koliko brzo može da glisira, koliko troši, kako je dobro na velikom skuteru, kako je dobro kada te vuku gliserom.... A ja čekam da se upali zeleno svetlo na semaforu! Dva sveta. Dečiji i naš. Kada bih mogao samo na par dana da se vratim u taj njihov svet. Da se odmorim od ovog našeg.



            Pali se zeleno svetlo i ja lagano dajem gas. Baš lagano. Nestaje iz mene bilo kakav strah od tog nekog „hrvatskog“. Mogao sam se vratiti, sesti s tim ljudima i početi neku neobaveznu priču. Ali nisam. Stisnuo sam papučicu gasa oštrije i brzo tu sliku ostavio iza sebe. Mislio sam da sam je ostavio! Na Hrvatsko-Bosansko-Hrvatskoj granici drugi policajac (policajka). Ne interesuju je „djeca“. Interesuje je broj šasije mojih kola. Nekoliko puta ga proverava kao da ni svojim očima ne veruje. Daje mi pasoše: „Sretan put“- kaže dosta službeno. Uskoro svetla Dubrovnika, pa onda i crnogorska granica. Zašto je put pri povratku uvek „kraći“? Ulazimo u Crnu Goru ali ja imam utisak kao da stižemo kući. A to nije država čiji sam ja državljanin. Tako piše u papirima.



            Stižemo u Risan oko ponoći. Svi su budni i čekaju nas. Standardne priče o putu i sve što već sleduje. Legao sam dosta kasno. Zaspao mnogo kasnije. Tada sam se ozbiljno zapitao da li sam ja to jutro krenuo u malu neizvesnu avnturu ili na rutinski put kao i mnogo puta pre toga. Ni danas to ne znam.


    


петак, 21. октобар 2011.

Jadranska magistrala - 1.deo


             Leto je sad već davno prošlo, a ja sam se setio nekih detalja iz letnje kuhinje. Razmišljao sam da li ja ustvari imam avanturističkog duha, ili samo ponekad volim da me poprska sopstveni urin (ono iz priče o pišanju i vetru) ili ustvari oupšte ni ne razmišljam srazmerno svojim godinama već više srazmerno idealističkom poimanju jednog srednjoškolca (u prvom srednje)!?




            Početkom leta odvezao sam sina (junačina – 12 mu punijeh ljeta) kod komšije na brod gde već drugu godinu letuje, plovi, obilazi ostrvca, vozi skutere, vuku ga gliserom, roni i radi sve ono što smo svi mi u njegovom dobu radili?! I nikada nisam shvatao one što su sa gomilom klipana, svojih vršnjaka išli na kampovanja, negde recimo u Zaostrog, Vodice, Makarsku ili Pulu, gde su dane provodili spavajući (pola u šatoru, a pola napolju) do tri popodne uz gmizanje kojekakvih insekata po sebi ili grickanjem nekog busenčića trave koji se slučajno zatekao u blizini njihovih usta, a noći opet provodeći znojeći se po diskotekama (često bez protivpožarnih aparata, sigurnosnih izlaza i ostalih zaštitnih sredstava), prečesto (stalno) pijući više od 3 dcl prošeka što je bilo dovoljno za stanje potpune obamrlosti i gubitka pamćenja ili nekog drugog jeftinog i bednog pića kao što je „Badelov“ konjak ili „Vekija“ čiji je uticaj takođe bio poguban po njihove mlade organizme. A tek hrana?! Užas! Paštete, mesni naresci i „Ham“ konzerve iz samoposluge (naziv je valjda tako i nastao – uđeš, poslužiš se i izađeš a da te niko ništa ne pita), odvratni paradajz i paprika iz šatora nekih Švaburdi što su po ceo dan bili na plaži (šta li su tamo stalno radili – jeb... li ga ako znam!?), hleb iz neke druge lokacije za samoposluživanje, a voće se ionako nije ni jelo do pre 10-tak godina (a i tada se počelo zbog „stolice“). I šta je na takvom zajedničkom letovanju s drugarima bilo interesantno, nikada neću shvatiti!?




            Zato sam svog naslednika odveo na (komšijin, ne moj) brod da letuje (o komšijinom trošku) kako i priliči „mladiću“ tih godina, uz bar elementarne uslove za iole malo zabave. Komšijin „čamac“ (dugačak 23m, a za širinu i „debljinu“ nisam ni pitao) bio je vezan u Sukošanu kod Zadra. Pošto sam proveo jedan dan i prespavao „tešku“ noć gurajući se u čamcu sa gomilom dece, koju sam ja i dovezao, reših da ih ostavim da se „zlopate“ na toj deregliji i navratim da vidim jel’ se neka fasada u Zadru promenila od 1990.-te!?






           Od Sukošana do Zadra starom Jadranskom Magistralom – nekih 15-tak km. K’o nekad. Samo kratko. A fasade se i nisu baš promenile.. Promenili su se nazivi ulica (totalno) jer sad više ne počinju sa „Narodne“ (revoluc.) ili „Narodnog“ (heroja...), već više dominiraju imena raznih Doktora od kojih sam zapamtio Franju ali i više Anti. U jednoj „butigi“ kupio sam i mornarsku majicu (moram priznati solidnog kvaliteta). Na pitanje trgovkinje „Odakle sam“, posle kraćeg razmišljanja, hrabro sam odgovorio – iz Novog Sada. „Eh“ reče, „Nedostajete nam vi iz Srbije“ (verovatno nemaju više koga da bacaju u more, jer bacati Čehe ili Poljake sigurno i nije neka fora). Ljubazno me pitala da li da mi stavi izvezen grb „Zadar“ ili „Croatia“ na majicu. „Neka, nemojte se mučiti“ – rekoh, razmišljajući - izvučeš se iz Zadra bez kupanja u odelu i onda te kod kuće na keju bace u Dunav zbog “Provokativnih i nedobronamernih natpisa“ ili ti uz „Croatia“ sprejom na majici dopišu i neke aluzije na pomenutu susednu državu. 



Starija ćerka koja je takođe išla sa mnom da vidimo komšijinu „ladću“ i koja me davila da kupimo magnet „Zadar“ za frižider (ok -to je manje transparentno jer se gubi u gomili drugih magneta, pa je i opasnost od negativne reakcije publike manja) nije primetila moju blagu uznemirenost i (možda nepotrebnu) brigu za jedno vozilo sa „NS“ tablicama koje smo ostavili na parkingu na ulazu u zadarski stari grad. Uostalom ona baš i ne razlikuje tablice. Ali ja sam znao da neko razlikuje. Srećom nove srpske table koje izgledaju kao štit Zmaja od Noćaja nikome nisu zapele za oko dovoljno da taj neko „zapne“ ključevima po haubi mog „ljubimca“ (što bi rek’o Mirko Alvirović na SAT-u). A i veče se bližilo i ja sam „nevoljno“ morao da zapalim – pravac New Now prosečnom brzinom......što većom.



Put do kuće rutinski. Sem što me ćerka k’o poslednjeg pubertetliju ložila da (negde izmedju Nove Gradiške i Slavonskog Broda) „napržimo“ naše osobno vozilo (u Rimu si Rimljanin) kol’ko god može, da bi ona taj trenutak ovekovečila svojim novim fotoaparatom (za koji sam se isto iskezio....)! Mislite da je uspela?! Jeste! Ali iskusni vuk je izbegao sve neprijateljske radar - presretače.



Naša starija ćerka je slično kao i sin ispred sebe imala dosadno i sumorno leto. Kući smo žurili jer je ona vrlo brzo trebala sa našim prijateljima da ide u Grčku gde su iznajmili kuću na dve nedelje, a malo kasnije sa drugim prijateljima u njihovu kuću u Crnoj Gori na tri nedelje. Jedva smo je nagovorili. Moglo bi se reći da smo iskoristili sva sredstva prinude i ucenjivanja da bi je primorali da ode na sva ta glupa i dosadna putovanja. Pristala je. Jadno dete. Šta će nije imala kud. 



Najmlađu ćerku, nažalost, niko nigde nije odveo. Probao sam sa komšijama koji imaju ćerku njenih godina – nisu se baš isprsili. Probao sam sa još nekim prijateljima koji imanju po neku nekretninu u priobalnim predelima – ništa. Ma svet se iskvario skroz! I onda smo morali da je vodimo žena i ja sa nama u zakupljeni skromni apartmančić u Risnu gde odlazimo već 5 godina. Samo do sada smo odlazili (i vraćali se – Bogu fala) sa svim decama, a sada samo sa najmlađim (cca 8 god.).



Apartmančić solidan, ali ništa posebno. Najveća stvar – kuća u kojoj je ima svoj izlaz na more. Svoju „pontu“ kako oni kažu. Dvorište koje ide do mora koristiš kao svoje. Na raspolaganju su ti ležaljke, suncobrani, terasa tik uz obalu, roštilj. Domaćini fini ljudi sa kojima smo već prijatelji. Imaju petoro dece. Dve ćerke i tri sina. Ovi najmlađi (sinovi) su otprilike kao naši stariji i lepo se druže. Ali ove godine smo se pojavili u veoma suženom sastavu i to ih je razočaralo. Čekali su ih da kao i ranijih godina zajedno cunjaju negde po Risnu, idu da rone školjke, skaču na doku za treninge lokalnog vaterpolo kluba, popodne idu na sladoled, a uveče do centra (kol’ki god da je) i video kluba. Ali društvo iz Novog Sada je izneverilo crnogorsku braću (to je jedinstven primer, nezabeležen do sad)! 



Ali ja sam znao da me ipak još nešto čeka. Prošlo je već dosta vremena oda kada su se „pomorci“ otisnuli iz zadarske luke i očekivao sam poziv i novi put u Zadar. Da „preuzmem“ mog mlađanog mornara i verovatno komšijinog sina, jer od tatinog (i svog) broda na kome je stalno već mu je muka, pa je rešio da izađe malo na kopno i to đe drugo no u Crnu Goru jadan. A to znači opet na put. Trebalo je sa krajnjeg juga Jadrana otići do Zadra. Ponovo starom dobrom Jadranskom magistralom. K’o nekada davno. O tome u novom postu. Znam da ga iščekujete k’o mi nekada novu „Stripoteku“ jer tek u drugom delu je ono zbog čega sam uopšte i pisao ovaj post, ali i ja imam dušu. Polako. Biće.


    



    

понедељак, 17. октобар 2011.

Zaustavljeno desničarenje svud po Srbiji


             Dobismo preporuku da dobijemo status kandidata za pridruživanje EU! Uf, pade mi kamen sa srca. Već dugo me to proganja. Nametnulo se kao neizostavna tema sa svima: komšijama, prijateljima, poznanicima, komintentima na terenu, slučajnim prolaznicima, pumpadžijama što sve duže i traljavije sipaju gorivo, kevom i ćaletom (ćaletom posebno jer u potpunosti vlada materijom i direktno je zainteresovan za EU integracije), tastom (jer taštu nemam), ženom (jer još nemam šval... ljubavnicu) s kojom sam sam ovih dana često do dugo u noć raspredao šta će biti s nama ako ne dobijemo preporuku!? Oboje smo se složili da to ne možemo ni da zamislimo, jer bi to imalo nesagledive posledice po Srbiju. I još smo se složili (ja, a ona je morala da se složi) da je ova kanditura (pardon – preporuka) izostala, život u Srbiji bi zbog ogromnog nezadovoljstva gradjana bio potpuno paralizovan.



            Srećom, Vlada na čelu sa Mirkom Marjanovićem...pardon Cvetkovićem (uvek se tu sje...), je vredno radeći izvojevala još jednu pobedu i polako ali sigurno našu zemlju podigla za još jedan stepenik bliže ravnopravnom članstvu u EU, koje je, sada se to očito vidi, na samo nekoliko koraka od nas. A koliko nam je stepenika još ostalo? Zahvaljujući vizionarskim potezima Predsednika Vlade Mirka Cvetkovića, skoro svim članovima kabineta (neki su bili u banji), a posebno zahvaljujući Predsedniku Srbije, moglo bi se slobodno reći - nijedan.




U pitanju su neke birokratske formalnosti oko priznanja Kosova i Zakona o restituciji koji je, kako mu samo ime kaže, već restituisan u Skupštini nekoliko puta, ali će vrlo brzo uz male izmene po kome će svo zemljište koje je nekada posedovala omražena porodica Dunđerski pripasti Šandoru Kepiru ,odnosno, zbog njegove iznenadne smrti, njegovim zakonitim naslednicima. Šanjika, kako su ga zvali njegovi prijatelji, veliki humanista i filantrop iz 40-tih godina prošlog veka, koji je, iako pripadnik mađarskih okupacionih snaga (mobilisan u specijalnu jedinicu mađarske vojske“Strelasti Krstovi“), rizikujući sopstveni život, kao i živote drugih pripadnika njegove jedinice spasao mnoge srpske i jevrejske živote u toku racije 1942. koju su izazvali pobunjeni Srbi iz Centra grada i Podbare (ti sa Podbare su uvek bili problematični), zato što mađarski vojnici nisu očistili sneg na trotarima pa se na Svetosavskom balu pojavio mali broj zvanica, a posebno zbog velikog broja pogibeljnih „toca“ koje su napravila deca upravo tih pobunjenih Srba, verovatno nagovorena od strane roditelja. Za njih su i posleratne demokratske vlasti utvrdile da su bile glavne kolovođe besmislene pobune od koje je stradao veliki broj nedužnih pripadnika mađarske vojske, ali i neznatan broj Srba i Jevreja.


I onda su, kao i sada, desničarske organizacije („Toca 1942“, „Dunavske Dveri ’42“) bili prepreka evropskim integracijama slobodne i slobodarske Vojvodine. Jer upravo tada su i udareni temelji današnjim evropskim integracijama. Već tada je skoro cela Evropa bila jedna država, bez granica. Jedina opasnost za tadašnju Ujedinjenu Evropu, koju su branili upravo pripadnici prijateljske mađarske vojske u Vojvodini je bila nekadašnja carska, a tada komunistička neman – Rusija, koja je zbog lakšeg vrbovanja desničarskih organizacija promenila ime u Sovjetski Savez. Upravo ovaj „savez“ je do kraja 1945. uspeo u svojim zločinačkim namerama i raskomadao prvu Ujedinjenu Evropu. Ali kao što se ptica FeLix podiže iz pepela, tako se i nova Ujedinjena Evropa podigla, vraćajući dostojanstvo ne samo pripadnicima madjarske vojske, nego i drugim vojnicima stare EU i svim drugim dobronamernim ljudima željnim mirnog i normalnog suživota u zajedničkoj, civilizovanoj, modernoj i svima dostupnoj novoj EU.



Ne možemo a da ne napomenemo da su baš ovi nepravedno obespravljeni mađarski vojnici, a posebno vojnici iz jedinice „Strelasti Krstovi“ ili nekih drugih jedinica tadašnje EU bili idejni temelj mnogih velikih humanitarnih akcija koje su posle toga pokretane širom sveta  kao što su Severna Koreja, Vijetnam, Laos, Kambodža, Nikaragva, Panama, Srbija, Avganistan, Irak koji je spašen humanitarne katastrofe u nekoliko navrata a koji je sada konačno dočekao da postane jedna uređena i demokratska zemlja i Libija za čiju se slobodu i konačno oslobođenje humanitarne snage upravo ovih dana bore.



I upravo zato ni jedna desničarska organizacija u Srbiji neće sprečiti skupštinu Srbije da usvoji zakon, koji je greškom zapisničara pogrešno protumačen, a koji će najzad nakon 60 godina vratiti svu otetu zemlju svim a ne samo mađarskim vojnicima prve EU (1939-1945). Zemlju koju su prigrabili mnogi velikosrpski veleposednici nakon II svetskog rata i na taj način dugi niz godina sprečavali širenje nove i obnovljene EU na slobodarsku Vojvodinu. (O nasilnom prisajedinjenju Vojvodine Srbiji koju je u svom zločinačkom umu osmislila krvava kraljevska porodica Karađorđevića ću napisati jedan lep, poseban i interesantan post.)
U svakom slučaju do ispravke Zakona o restituciji će doći vrlo brzo, pravda će biti zadovoljena, a Vojvodina (nažalost sa Srbijom, ali srećom bez Kosova) ponovo na putu ka novoj, u potpunosti rekonstruisanoj EU.
Ovo je još jedna pobeda demokratskih i progresivnih snaga Vlade RS, Mirka Cvetkovića i svakako najviše predsednika Borisa Tadića. Siguran sam da će nas još dugo voditi, a vrlo brzo dovesti do najvažnijeg cilja – EU, uz poštovanje svih prava svih manjinski i većinskih vojski koje su ovde izvršavale svoje časne i humanitarne misije. 
Željno iščekujemo (svi u kući) da ispravljeni zakon o restituciji bude što pre usvojen, da operemo noge i legnemo mirno da spavamo.  

       
             

четвртак, 13. октобар 2011.

Band Aid (1984-2011)


            Sinoć ili bolje rečeno rano jutros sam se zablesao u film sa interesantnim nazivom - „Iza granica“, sa Andželinom Džoli i Klivom Ovenom. Romansa koja u pozadini (ili je romansa pozadina) nosi priču o radu  humanitaraca u ugroženim delovima „plave planete“. Radnja je smeštena u 1984.god. Baš onda kada su po svetu palili muzički Bend Ejdovi, praveći jednu solidnu pesmicu, a zatim na dobrotvornim kocertima skupljali pare kao pomoć za decu Afrike.  Bila je to retka prilika da se u igranom filmu vide snimci dece od jedva deset kila, ili odraslih ljudi od 35 ili 40 kila. Čak ni zemlje nisu izmišljene. U pitanju su Etiopija, Eritreja i Somalija. Zemlje gde se i danas masovno umire od gladi.



Stvari se uvek nekao nameste  tako da izgleda kao da te neko munuo u rebra u nekoj gužvi, jer sam to veče kao prilog na Dnevniku video, čini mi se, baš iste slike. I shvatim, mnogo više me pomere takve slike od već „normalizovanih“ slika nekog masakra sekirom u hororu B produkcije. I ne možeš da se ne zapitaš: Da li se to stvarno dešava na jedva 5 – 6 hiljada kilometara južno od nas. Samo 5 – 6 hiljada kilometara! Bože oprosti mi, ali izgledaju ka da nisu sa naše planete. Kao Spilbergov IT, ali II deo – „Invazija“.




A gore kod nas, tih par hiljada km severno od pakla, mi izgleda ništa ne znamo. Kao da je 1911. a ne čitav vek više od toga. Živimo... onako.... šta ja znam – solidno?!? Imamo „koju“ kilu više, ne volimo baš boraniju i grašak ali mora se zbog raznovrsnosti ishrane, ne damo deci da jedu slatkiše da bi ih, kad oni legnu, često smakljali mi, jednom mesečno (ili nedeljno) natovarimo par kolica „najosnovnijih“ potreba u nekom megamarketu, a posle skromnog ručka skoro da napunimo kantu ostatcima te „skromnosti“. Pa kada bi se setili svih onih ručkova i večerinki po restoranima u kojima nam je konobar iskidao živce jer nas je očito zakinuo za jedan komad mesa u porciji (od koje smo ostavili pola) i još nas bezobrazno lagao da smo ga pojeli.



E moj civilizovani svete! Na „čemu“ si ti?! Na kojim lakim (ili nekim drugim) drogama?! Na Novom Zelandu – zvaničan podatak – nema više pasa i mačaka lutalica. Svi su zbrinuti i „popisani“. Ako kolima na ulici udariš „popisanog“ psa čeka te krivično gonjenje kao da si udario čoveka. Normalno! Svaki taj „popi(š)ani“ pas ima ime i prezime, dokumenta, pasoš kojim može da otputuje u više zemalja nego ja, pedigre bolji nego ja (što verovatno i nije problem jer je poslušniji od mene), a možda ima i negu bolju nego ja (nek’ moja žena razmisli malo o ovom)?!



Negde letos na nekom roštilju kod dobrih prijatelja, u nekoj neobaveznoj priči izneo sam tešku filizofsku tezu (inače neizvodljivu): „Kada bih imao tu moć, svakome ko ima kućnog ljubimca bih „odrezao“ cifru koja je bar tri puta veće od one koju on mesečno izdvaja za svoju kucu, macu ili drugu životinjku i te pare preusmerio onim jadnicima oko kojih se muve roje više nego oko crkotine kraj puta.“ Uuuu! Na te moje reči skoči jedan, reći ćemo „poznanik“, koji inače ima psa nešto malo manjeg od prosečnog Severoameričkog Grizlija, i zasu me malo pojedinačnom, ali ipak više rafalnom paljbom: „Zašto da ja plaćam za lenje crnčuge koje samo leže i čekaju da im nešto padne s neba?! Neka rade kao i ja pa će imati. Da li tamo uopšte iko išta radi. Ma boli me k.... za sve njih. Neka pocrkaju?!“. Bravo maestro! Kratko i jasno (tamo on njima)!



Nekako sam se izmigoljijo iz te gužve bez rasprave (što je priznaćete za mene čudno), jer je svaka rasprava o tome besmislena. Posebno sa vlasnikom tako „male“kuce. Otkud znam, možda ga dovede da mi lično pokaže koliko se on (kuca) slaže sa mišljenjem svog gazde. A možda je i u pravu?! Da stvarno, zašto ne rade, a „uvek ima posla za onog ko hoće da radi – samo neće!“ Eto recimo u Etiopiji, koja obiluje ogromnim prirodnim bogatstvima o kojima mnoge zemlje mogu samo da sanjaju kao što su: prašina, crvena prašina, kamen (crveni), žuta prašina, domaća prašina (prebogata mineralima i retkim metalima), siva prašina kao i oko čak 14 vrsta raznog peska. Sem toga: nikada nije ratovala, nikada nije imala problema sa vodom, nikada nije bila napadana sa strane i uopšte uzev to je jedna prebogata zemlja koja je na žalost zbog lošeg društvenog uredjenja, nedostatka demokratskih institucija, lošeg i nekoordinisanog funkcionisanja skupštinskih odbora i komisija zaduženih za ljudska prava i prava manjina praktično samu sebe dovela do (preko) ivice propasti. I ko im je kriv!? I zašto bi mi kao civilizovano društvo uopšte marili za te ljude tamo? Šta im dugujemo? Izgleda ništa! 



S takvim razmišljanjima, na žalost, živi ogromna većina našeg sveta. Našeg, jer samo njega vidimo i samo za njega znamo. I to danas kada se cela zemlja može „obići“ internetom ili TV-om za 2 dana. Gledamo i čujemo vest da je za poslednja dva meseca umrlo preko 29.000 dece. Procene o odraslima niko se nije usudio da iznese. I pored svega toga, mi kao to (već sam dosadan) civilizovano društvo nismo u stanju da se odreknemo samo malo svoje samoživosti i da se organizujemo kao što dolikuje ljudskom rodu. Jer ako možemo da organizujemo „mirovne“ operacije i tzv „mirovne snage“ koje broje više stotina hiljada ljudi, zašto isto tako ne možemo da organizujemo da bar pola od tih ljudi umesto metaka kalibra 7,62 ovim nesrećnicima odnese i to stalno i bez prestanka ono što valjda svako ljudsko biće treba da ima – malo hrane. Da se skupimo i rasteramo te muve koje se roje oko njih i nemilosrdno ih napadaju ležući u živim ljudima svoja jajašca iz kojih već mile crvi dok oni bez i trunke otpora, jer za otpor treba snage, samo nemo gledaju.



 Znam da će me mnogi vlasnici kućnih ljubimaca proglasiti kretenom koji bi da napuni rupu koja se ne može napuniti. Bunar bez dna. Koji mrzi životinje, i koji ustvari o njima ništa ne zna. Moguće je. Lako je moguće. Jedno sigurno znam: izmedju ljubavi prema životinjama i ljudima ma gde oni bili, izabraću ljude ma koliko da je ta cena velika. I ako treba da se i poslednji čovek na svetu odrekne poslednjeg kućnog ljubimca da bi drugi ljudi živeli, biću za to.