Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 28. април 2013.

Muški feminista


            Oduvek sam se zalagao za ženska prava. Još od detinjstva. I poštovao sve žene. Mislim, žene, majke, babe... pardon -  bake, strine, tetke, komšinice, tatine ljubavnice.... ili beše švalerke... nije ni važno. Pa onda koleginice, mada ne znam da li sam sreo i jednu do sada, odnosno, da li meni žena uopšte može biti kolega, pa prijateljice.... e sad, to je veliko pitanje... naime, postoje mnogi ljudi, a i ja spadam među njih, koji tvrde da žena muškarcu nikada ne može biti prijateljica.... mislim, uvek tu postoji neka želja da se dotična tretira i na jedan drugi način, nama muškarcima mnogo bliskiji i lepši, ali dobro, neka budu i prijateljice. Tu su i medicinske sestre raznih fela, doktorice, profesorice.... eh kad se samo setim jedne iz srednje škole koja je predavala marksizam. Te godine smo učili Delegatski sistem SFRJ i Zakon o udruženom radu.... ja sam to tako znao da su kasnije, kada sam se zaposlio, više konsultovali mene pred Zbor radnih ljudi nego nekog dramosera koji je, po sistematizaciji radnih mesta, bio Sekretar Samoupravljanja u našoj firmi... pardon... Radnoj organizaciji, odnosno, preciznije, Osnovnoj organizaciji udruženog rada koja je bila u sastavu Složene organizacije udruženog rada. Nije vam jasno?!... To znači da nikada niste shvatili to što sam ja tada, zbog dotične profesorice, zauvek shvatio. Mogu da vam pišem i o Delegatskom sistemu, ali... šta će vam to sada kada je svugde stigla demokratija kao najveća tekovina naših naroda.


            Nego, da se vratimo na žene. Upravo zbog tog neizmernog poštovanja, uvek sam se trudio da im objasnim sve što ja znam a one ne znaju. Dobro, ja znam da znam veoma mnogo, pa je to teško, reklo bi se nemoguće, sve to znanje preneti nekom drugom, posebno ako je još i žensko, ali trudio sam se uvek koliko sam mogao. Posebno svojoj ženi. Ona voli sve da zna. Recimo, vratim se s terena kući i sve joj prepričam svojim slikovitim rečima objašnjavanja. Gde sam bio, u koliko kafana sam ušao, šta sam ručao i večerao i koliko smo to platili, koliko sam para doneo, ako ih uopšte u poslednje vreme i donosim, koliko su mi para uzeli, odnosno, koliko ću morati Dinkiću da se „izujem“, koliko sam kolometara prešao i kolika mi je bila prosečna potrošnja (po „bord-kompjuteru“ koji inače laže), koliko sam sipao goriva i na kojoj pumpi (zbog nje ne smem da sipam na „OMV“ pumpama jer je, kako ona tvrdi, vlasnik neki Albanac s Kosova po imenu Bedžet Pecoli a mi ne smemo da pomažemo ni OVK ni UČK), pa onda, naravno, da li nas je neko stopirao i da li ga(JE) nismo slučajno povezli, zatim, gde sam uspeo da uflekam kariranu košulju koju ona najviše obožava i da ta fleka, suprotno svim onim genijalnim reklamama, ne može da se opere i mnoge druge stvari koje interesuju jednu emancipovanu, prosvećenu i dobrodržeću gospođu srednjih godina (po merilima iz ranih sedamdesetih). Ali, kao što sam rekao, zbog poštovanja prema ženskom rodu sve ja to izreferišem.



            Prošle godine, kada mi je crk’o turbo-kompresor na kolima, dva dana sam pokušavao da joj objasnim da to nije ono iz crtanih koje (kao) uključite onda kada ’oćete da auto „leti“, nego da je to sastavni deo skoro svih kola sa dizel motorom. Ne znam da li je shvatila, iako sam morao da zovem profesore iz srednje škole i donesem maketu dizel motora i u njenoj 45-oj godini joj objašnjavam sistem motora SUS (sa unutrašnjim sagorevanjem). Doduše, to mi je dobro došlo da profesore pozovem na 30 godina mature koje obeležavamo sada... u maju ili junu. Čudni su ti karlovački đaci. U sve se razumeju. A ono što ne znaju zahtevaju da im se objasni. A možda je to zato što je ona išla na nemački... i posle studirala... Pa znate da su skoro svi delovi na kolima sročeni na nemačkom; dekla, dihtung, španer, getribe, šaltgetribe, druk-lager, kuplung, semering, karter i tako u nedogled. I morala je da zna. Dobro, saznao sam i ja za neke zakukuljene koje nije mogla da provali, pa sam je ostavio da se lagano peče. „Inenšpigelautomatišablendbar“... pa ti prevodi. Ali ništa od toga mi nije teško palo. Zašto bi. Pa i ona treba da zna. Ako je znam kako se plete, tka, veze, briše prašina sa komoda ili čisti kupatilo, zašto ona ne bi znala kako funkcioniše mokro hidraulično kvačilo ili servo volan. Danas smo bar svi ravnopravni i svi sve možemo da znamo. I zato i pokušavamo da izbrišemo te granice između polova i supružnika. Ja je, baš iz tog razloga ne zovem „domaćica“ nego „domaćin“. Pa šta? Što da ne? Uostalom, ja baš i nisam neki domaćin. Više sam domaćica. Zato ona i sedi na čelu stola... trpezarijskog. Ali... izgleda da joj se nije svidelo ono objašnjenje za turbo-kompresor. Od onda nekako mrko gleda u moj auto i svaki put nešto promrmlja kad ja dam gas i kažem joj „Vidiš kako sam ga sredio... ide k’o munja“. Izgleda da misli da sam je nešto slagao i deo novca koji bi trebalo da je investiran u kola investirao u sebe. U kafani, naravno. Doduše i ona je skoro sebi kupila neku haljinu koja je koštala kao pola mog turbo-kompresora. I samo ide po kući, smeje se kao da je za psiho-analizu i gleda u ogledalu. „Ručni rad je to seljače goljo“, kaže. Može biti... ali su izgleda ruke bile od ćilibara, k’o ona soba u Rusiji. Košta kao prva ljubav. Ali... sve sam ja to izdržao jer... od malena mi je usađeno to poštovanje prema ženskom polu. Genetika valjda. I ćale mi je bio takav dok je bio mlađi. To nam je porodična tradicija. Jednostavno, ne možeš protiv sebe. Šta ćeš. Živiš kako moraš.




недеља, 21. април 2013.

Najzad u Kosovo i nešto Aljbansko


            I potpisasmo. Jedva. Laknulo mi je kad sam čuo. Cele nedelje, a i duže... još od kada traje sva ova napetost, i od kada se pojavila ova lepa i simpatična ženica iz Engleske, stalno sam nervozan k’o lav u kavezu. Svi mi smetaju. A najviše žena. Dobro.... ona mi je smetala i pre ove lepe crvenkaste Engleskinje, i situacije koja je s njom došla, ali manje. Stalno sam mislio... šta rade... šta toliko razmišljaju kad i onako nemaju mozga da razmišljaju o bilo čemu a kamoli o tako važnom i sudbonosnom dokumentu za Srbiju. Nekako mi se čini najsudbonosnijem u istoriji. A možda i dalje od toga. Jer, ne znam šta može toliko da promeni sudbinu koja nam je sudbinski određena sudbinom kao ovaj dokument koji je samo trebalo potpisati i sve rešiti. Ovaj dokumenAt će nam rešiti sve važne i uz to razne stvari. I nama Srbima, ali i, što je još važnije, Šiptarima.... u stvari Albancima. A da li su Albanci samo oni koji žive u Albaniji ili i oni što žive i šire od nje? I gde se uopšte završava Albanija? Ma dobro, nije sad geografija to što je sudbonosno pitanje. 100 - 200 kilometara tamo ili ’vamo... kao da je to važno. Važno je da živimo u miru i slozi kao što smo i živeli vekovima. Iako, moram to da priznam, smo mi Srbi, kao poznati remetilački faktor na Balkanu... pa i u Evropi... a verovatno i šire, non-stop pokušavali da palimo šibicu pored bureta benzina u mračnoj šupi zvanoj Balkan. Takvi smo. Mora se priznati. Stalno čačkamo nekoga oko nas. Još od kada smo stigli iz Rusije. Zato nas valjda muči ta nostalgija... za stepom... širokom ruskom ravnicom po kojoj smo bezbrižno trčali, pravili venčiće od cveća i nehajno, umesto čačkalice koja tada još nije bila izmišljena, grickali vlati trave. A onda su nas odjednom stisli ovde na ovoj vetrometini koja izgleda kao ona okrugla pokretna hotelska vrata u filmovima iz četrdesetih.... sa unjkavim Hemfri Bogartom. Stalno te neko gura i ako ne znaš da izađeš vrtiš se u krug kao Čarli Čaplin. Zato su posle i izmislili ova nova vrata što se sama otvaraju. Da mi ne bi ostali u onim okretnim zauvek.


            Ali teško je s nama. Koliko god da su Albanci bili miran, tih, povučen, pošten i iznad svega vredan i radan narod... otprilike kao Česi, toliko smi mi bili kao pokretni živi osinjak. Samo se neko očeše o nas, mi odma’ izzujimo i izujedamo ga k’o budalu, a na pravdi Boga. Nikada nismo naučili da poštujemo vlast. Ne plaćamo struju, telefon, vodu, gas, kanalizaciju... ništa... već vekovima. Nikome. Ni Turcima nismo ništa plaćali. A ko je u tome bio revnosniji i pedantniji od Šiptara... ili Albanaca... šta god da su. Koliko god da im je u istoriji bilo teško, oni su uvek otrpeli. Taj njihov mirni Gandijevski odnos prema životu i drugim narodima me u potpunosti izluđuje. Odakle im samo toliko živaca. Jer kad pogledaš sve nas koji živimo oko njih... pa to sve sam nasilnik, neradnik i ubica. Mi, Makedonci, Grci, Crnogorci, Bugari.... Niko od nas ne može da sastavi deset godina a da ne počne s nekim protestima i pobunom protiv Albanaca... ili Šiptara... jebem li ga više, i da, ničim izazvan, maltretira taj mirni, ćutljivi i uvek nasmejani narod koji sve to podnosi kao pravi tvrdi hrišćanski vernik koji, kada mu raspališ šamar, okrene i drugi obraz. Svi mi, gore nabrojani, počinjemo da ličimo na onu bagru koju je Harison Ford doveo među one romantične i fino vaspitane Amiše među kojima je živela i prelepa Keli Mekgilis. Ja sam stalno mislio da ona živi u Holivudu. Ali eto, i Amerikanci se sve više okreću skromnom i skoro asketskom životu. Verovatno zato i podržavaju Šiptare... ili Albance. Oni su možda zamislili da naprave jedan tip života, zajednički verovatno, na koji bi mi oko njih trebali da se ugledamo. I ne samo mi. Ceo svet bi trebao da se ugleda na njih. Mislim na Albance i Šiptare. U stvari na Amerikance i Šiptare. A i na Albance, kad smo već u blizini.  


            Samo, kako tome naučiti ovu stoku iz Srbije, Makedonije, Grčke, Crne Gore...?! Bagru koja, od kada zna za sebe, stalno nešto pronalazi kao razlog da na svaki mogući način maltretira te evropske Amiše. Stalno. Na primer, kada se kukavička srpska vojska 1915. godine, povlačila preko Albanije pred daleko slabijim neprijateljem, jadnom malom alpskom, pitomom državom, koja je živela od prodaje sira i Tirolske salame, albansko stanovništvo je masovno izlazilo na ulice... ako bi ih tako mogli nazvati... sa željom da osionoj srpskoj vojsci daju ono što su imali, čisto kao znak pažnje i dobre volje. I šta su ti naši divljački preci uradili? Ubijali ih gde god su stigli! Uništili im sve puteve preko Prokletija, rasturili sve železničke pruge i pokrali svu poljoprivrednu mehanizaciju koju su Albanci već tada imali, jer sem što su bili vredni i radni oni su bili i vrlo inovativni. Koliko je samo značajnih naučnika, inženjera, izumitelja, pisaca i umetnika svih vrsta poteklo iz tog divnog i velikog naroda. Recimo... da vidim... da... Džejms Beluši, jedan od najvećih glumaca u istoriji Amerike... a i njegov brat Džon, pa onda... Skenderbeg... ili to beše konjak?! Ma, u svakom slučaju teško je nabrojati sve velike ljude tog malog naroda. Iako su oni obično niski. Ali to i nije tako važno. Najvažnije je da mi prihvatimo sve njihove vrednosti koje su ujedno i najveće civilizacijske vrednosti. A i Američke. Pa su samim tim i civilizacijske. I Engleske. Zato je tu i bila ova simpatična engleska ženica koja je sve učinila da nas Srbe, ovakve kakvi smo, urazumi i vrati na taj univerzalni civilizacijski put svemirskog univerzuma. Ona je nova Flora Sanders koja se stvorila sto godina kasnije da nas uzvuče iz septičke jame u poslednjem trenutku. I uspela je. Svaka joj čast. Od juče počinje novo doba na brdovitom Balkanu. Više ne moram da se plašim za svoju budućnost. A ni vašu.   


  

недеља, 14. април 2013.

Nacionalna istorija geografije


            Od već davno imamo satelitsku a u poslednjih desetak ili više godina kablovsku TV. I nikada manje interesantnih programa nismo imali nego sada. Čini mi se da je i u vreme Beograda 1 i Beograda 2, dok TV Novi Sad nije bio ni u pretpostavkama tadašnjih pokrajinskuh fukcionera, bilo mnogo više interesantnih stvari. Ili smo postali toliko blazirani da više ne znamo šta bi od sebe pa nam je sve dosadno. Čak i ono što možda nije. A kad se samo setim one sprave veličine akumulatora za Fiću sa intrigantnim nazivom „stabilizator“ koji se morao imati da bi gledali Beograd 2 i uvek fenomenalnog, a sada već pokojnog, Miću Orlovića. To čudo tehnike je u stvari klasičan ispravljač koji je samo „peglao“ napon na uvek istu vrednost (samom sebi se divim kako sada poznajem tu davno prevaziđenu tehnologiju) a onda mi je bilo tehničko čudo skoro kao Apolo 11. Elem, gledajući još onu staru satelitsku TV, prvo što smo zavoleli da gledamo je „Nacionalna geografija“... dobro... na početku i MTV, ali brzo su nam muzički spotovi koji kao reklame idu non-stop izašli na nos. Ali „Nacionalna geografija“ je bila nešto što se uvek gledalo i bilo veoma interesantno. Onda su stigli i kanali kao što su „Diskaveri“, „Vajsat histori“ , „Eksplorer“ i tek na kraju „Histori“ i „Enimal planet“. Doduše, bilo je u međuvremenu skretanja pažnje na Diskaverijev „TLC“ kanal, ali je oduševljenje brzo splasnulo jer je repriziran više nego „Bolji život“ na RTS.


            Sam „Histori“ je zaista bio sjajan. Ne bih sada da ulazim u analizu toga koliko su podaci koji su pristizali sa tog (a i ostalih) kanala do naših ušiju bili tačni jer, kao što se može zaključiti s obzirom da reklama nema, a neko mora da plati taj program, da je sve po malo bilo „frizirano“ (kao Flojdov Fića u „Nacionalnoj klasi“), i služilo određenoj svrsi koju bi trebali da prihvatamo oberučke, ali.... drugi put o tome. I dosta dugo je to bio, uz „Nacionalnu geografiju“ kanal koji je držao moju pažnju. Istorija prvog i drugog svetskog rata sa mnogo snimaka za koje ne znam ni kako su mogli biti snimljeni i svedoka za koje sam bio ubeđen sa su davno „izumrli“, pa istorija 19. veka, istorija srednjeg veka, kao i istorija starog doba, a sve to uvek po malo prošarano emisijama drugačije, ali uvek zanimljive sadržine, bio je, po meni, veoma uspešan recept da se drži pažnja gledaocima mog profila. Ako je to uopšte referantno?! U isto vreme „Diskaveri“ me je malo gušio, ali je mojoj deci bio fenomenalan. Bilo je tu nekoliko emisija u kome su razni tipovi „preživljavali“ na razne načine po raznim vukojebinama, pa onda „Američki kazino“, „Medicinski detektivi“, „FBI dosije“ i još po nešto što je mene malo davilo ali nekada sam, zbog mira u kući, gledao. A čim bi deca malo „oladila“ ja sam se vraćao na „Histori“.



            Možda sam ga zato i urekao. Umesto istorije počeli su njime da tutnje kamiondžije sa Aljaske, koji nisu tako loši, ali kada vidiš dve ili tri emisije sve ostalo je isto, pa drvoseče iz raznih delova Amerike, „Ljudi iz močvare“ koji ’fataju aligatore.... I tako, mic po mic, došli smo do toga da na „Historiju“ ima istorije koliko i u poznatoj i uvek voljenoj knjizi „1001 recept“. Sada su glavne stvari „Zvezde zalagaonica“ sa nekim američkim Topalovićima, „Američki sakupljači“ koji obilaze razne dede i babe i nalaze stare reklame i odrtavele limene kutije, pa „Američka restauracija“ koja kao da se nadovezuje na to pa od tih starih drešina pravi nov-novcate stvari iz neke.... 1925. godine. A u poslednje vreme su se pojavili i novi „Južnjački zalagaoničari“. Ne znam da li zbog toga ili opšte besparice, ali i u Novom Sadu sada ima zalagaonica  skoro kao u Njujorku. Videla žaba da se... ili nasušna potreba i osećaj za biznis... ne znam. Možda samo moda.... ko zna. U svakom slučaju, sada kada se dočepam daljinskog koga smo gratis-besplatno-na poklon dobili od moćne kompanije SBB ja se na „Historiju“ obično ne zadržavam dugo. Nekad malo bacim oko na „Zalagaonicu“ (u vlasništvu američkih Topalovića) i to ako neko donese baš veoma, veoma interesantnu stvar u njihovu radnju a sve ostalo, priznajem, preskačem. Vratio sam se svojim starim i odanim prijateljima - „Nacionalnoj Geografiji“ i „Vajsat Historiju“. Izgleda da već po malo iskačem iz koloseka i da me vreme dobrano gazi. Pa.... možda je to i normalno. I mene je ćale smarao sa starim vesternima iz pedesetih.... znate već.... „Rio Bravo“, „Crvena Reka“, „Rio Grande“, „Tačno u podne“ i svi ti sa Džon Vejnom, Gari Kuperom, Kirkom Daglasom i ostalim kaubojima krivih nogu koje nisam mogao da gledam duže od 15 minuta. Ko zna.... možda ja mojoj deci izgledam kao nama otac naših kuma koji je „Kursku bitku“, po sopstvenom priznanju, pročitao više od dvadeset puta. On čit’o, a ja gled’o. To je tu negde. Razlika je samo u ediciji. Pisana ili digitalna. Veće razlike nema.



недеља, 7. април 2013.

Scena 147. "Rambuje" - 8. put


            Ovih dana, ili mi se čini, događa se novi Rambuje. Mislim na onaj dvorac u blizini Pariza a što nije Versaj. Nešto nam se, izgleda, cela novija istorija mota oko ta dva dvorca. U onom u Versaju su napravili bivšu nam veliku, ponosnu i jedinu ozbiljnu državu, a u ovom u Rambujeu su je definitivno rasturili. Mislim na one njene poslednje ostatke. I sada ponovo, ne znam ni po koji put u poslednjih 20 godina, na redu je još jedna sudbonosna odluka koja će, kao i uvek do sada, biti prekretnica u istoriji našeg naroda. Ponovo je u pitanju „Bolje rat nego pakt“, „Trst je naš“, ili „Ne - Staljinu“, u nekoj malo savremenijoj varijanti. Ako tu vreme uopšte može imati uticaj pa nešto može biti savremeno ili ne. Sada je u pitanju, potpisati ili ne potpisati. Šta? Malo to ko zna. Nisam siguran da i ovi što treba da potpišu oupšte znaju na šta pristaju ili šta odbijaju i šta će biti ako potpišu ili ako ne potpišu. U pitanju je neki papirić, napisan valjda u Briselu (ali se ne zna pouzdano) na kome piše nešto oko samostalnosti nekih opština na severu Kosova a da niko, bojim se, ne zna tačno šta. Ja lično, ne verujem da je to napisano u Briselu, pa ni bilo gde u Evropi, ali kao da je to važno. Ništa u stvari od toga nije važno. Čini mi se da je jedino važno smišljati nove papire oko kojih se stvara velika buka, tresu se sve planine a jedino što je važno jeste da mi pristanemo na to što je na njemu i da to isto potpišemo. Ako ne potpišemo, onda.... valjda smo najebali? Ili tako nekako, ako sam dobro razumeo. U čemu smo najebali? U čemu još više možemo da najebemo nego što smo već do sada najebali? Bombardovaće nas ponovo? To je gotovo zauvek. Nećemo dobiti datum za početak pregovora o ulasku u EU? Da li iko zna šta to znači? Šta znači „datum za početak pregovora o ulasku u EU“? Šta će tada stvarno „početi“? Koliko će trajati? Kada će se završiti? I šta će biti kada se završi?


            Da li će ikada svemu doći kraj, pa ćemo postati jedna nevažna nacija koja ne gleda Dnevnik, u novinama čita samo kulturnu i sportsku hroniku i pomalo čitulje? Otprilike kao Danska, Norveška ili Finska. Niko ništa ne traži od nas i mi ništa od drugih? Da idemo na pecanje zbog pecanja a na bolovanje zbog bolesti. Da se radujemo odrastanju dece a ne da o tome brinemo jer su velika deca i veća briga. Da na odmoru zaista možemo da odmaramo sopstvene misli onako kako to može desetogodišnje dete? Da se oslobodimo frustracija male nacije? Da li će to ikada biti? Neće. Nikada to neće biti u ovom delu Evrope i sveta, isto kao što to neće biti ni na Bliskom istoku, skoro celoj Africi, jugoistočnoj Aziji ili Južnoj Americi. Nikada, jer su to područja koja se stalno moraju tresti, da bi trešenjem, kroz sito, bilo nešto propušteno a nešto zadržano. Ko će proći kroz sito i rešeto a ko ostati, to i njie važno. Važno je da se trese. Jer dok se tu trese, u drugim delovima sveta se ne trese. Kao u onim gore spomenutim skandinavskim državama. Zašto sam se ja rodio baš tu u situ? Pa.... to nisam mogao da biram, a i sigurno je i to bolje nego u.... recimo Etiopiji, Somaliji ili Keniji, pa da gledam kako mi deca umiru od gladi a ja nemam ništa da im dam.... onako, krajnje samoživo gledano.


            Ali ako sve to saberemo i ponešto oduzmemo, jer mi kao narod baš ne volimo računske operacije oduzimanja i deljenja, dođemo do neminovnog pitanja; zašto mi uopšte treba bilo šta da potpisujemo i na bilo šta da pristajemo? Zbog nas ili zbog nekog drugog? Zašto se mi lomimo stalno oko nečega ako će posle toga opet doći nešto oko čega ćemo se lomiti i dalje? Kako da naučimo da budemo potpuno otporni na čačkanja sa strane na koje se, kao dete, svaki put brecamo? Pa odrasli smo ljudi. Ili bar mislimo da jesmo. Ketrin Ešton, Miroslav Lajček, Bernar Kušner, Pedi Ešdaun, Žoze Manuel Baroso, Havijer Solana, Kris Paten,Volfgang Petrič, Jelko Kacin, Samuel Žbogar, Peter Sorensen.... Ti su nas čačkali a mi se brecali kao da smo nenormalni samo u poslednjih desetak godina. I svaki put kada su nas svi ti čačkali mi smo „bili na prelomnom trenutku za naš narod“. Kako se kome digne, on dođe ovde, otkopča šlic i piša po nama. I to piša bez ustručavanja.... onako,.... baš opušteno. Kao kad u kafani odeš mirno do toaleta, pišaš, lagano se klackaš na petama, gledaš u plafon i još usput razmišljaš šta si ono trebao da uradiš prošle nedelje a nisi, a u stvari te zabole za to. Što bi mi tim pišačima išta potpisivali? Zašto bi bilo kome bilo šta potpisivali što ne ide direktno nama u korist. I šta mi to uopšte treba da potpišemo? I ko je ta ružna pegava engleska gospođa koju viđam na vestima? Šta ona u stvari hoće od nas?