Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 22. фебруар 2015.

Janjičari sa severa


            Skandinavske zemlje su za nas „južnjake“ uvek bile ideal uređene i pravne države u svakom smislu. Naravno, na daljinu i iz ove naše južne perspektive. Ali za razliku od drugih zemalja Zapadne Evrope tamo se retko išlo i u pečalbu i turistički... sem nešto malo u Švedsku. Norveška i Finska su nam delovale skoro egzotično. O njima smo znali samo to da tamo žive potomci Vikinga, kada je Norveška u pitanju, a u Finskoj jedna posebna grupa naroda koja bi, kako se to sada moderno kaže, trebala genetski da bude vezana za naše susede Mađare. E, sad... da li je neko u skorije vreme „vadio“ te genetske ključeve iz njih i to i dokazao... ne znam. Onda... u Norveškoj Fjordovi, u Finskoj jezera, u Norveškoj Laponija i irvasi, u Finskoj šume i drvene kuće... i... to bi bilo manje više sve što smo o njima znali. Što i nije baš puno. Pretpostavljam da oni o nama znaju još manje. Međutim, sve se promenilo kada je pre petnaestak godina Norveška odjednom postala obećana zemlja za mnoge. Prednjačili su medicinari... lekari i medicinske sestre, ali se to brzo proširilo i na ostale esnafske grupe. Plate su, za naša shvatanja, bile ogromne i delovale su zaista primamljivo. Čak i ako se ide na krajnji sever, u zonu polarnog kruga, lakše se ide ako znaš da ćeš zarađivati 4 ili 5 hiljada evra. Dobro... za njihove cene se niko nije detaljno raspitivao zbog proste pretpostavke... gde da potrošiš 5 hiljada evra? Posebno tamo gore na severu. Nego... torbu u šake i... pravac Oslo. A odande... „gde te drugovi rasporede“... ako upotrebim rečnik sa nekog partijskog sastanka kod nas neke... 1971. A oni su se naravno trudili da strance guraju gde je najgore, što je i razumljivo... nisu ih zvali tamo jer nisu imali s kim da igraju preferans nego... riljaj bato... Ali, to je scenario koji je poznat svim gastarbajterima.


            Sve je to lepo i sve lepo izgleda. Verovatno dok ne odeš tamo. Ali, dobro... zavisi kako koga trese nostalgija. I još ponešto. A onda sam pomalo, uz ovu moju štrikerku, gledao delove skandinavskih serija koje su sada dosta aktuelne. Krimi serije koje su svakako rađene po uzoru na američke, ali se mora priznati da su severnjaci ubacili neki svoj šmek u sve i učinili da serije izgledaju potpuno drugačije i potpuno sveže i novo. Ali... i pored svega, gledajući pomalo skandinavske istražitelje, forenzičare, inspektore, otmičare i ubice, nisam mogao a da ne primetim da svi oni imaju... jedan naš drugar bi rekao... staklaste oči. Fali im svetla... valjda. A pošto su oči ogledalo duše iz tih pogleda se mogla izvući slika da zaista jesu hladni ili... hladniji su od najsmrznutijeg lednika na celom tom velikom poluostrvu. Rekao bih čak, surovo hladni. Prema svemu. I prema fokama i prema kitovima i prema ljudima. Kao i njihovi preci - Vikinzi. Sve ukazuje na to da su Vikinzi u onim njihovim čudnim čamcima prelazili Atlantik i stizali na obalu današnje Kanade gde su poharali sve što su mogli a onda se vraćali kući. U njihovom plenu su znali da se nađu i ljudi. Ili, još preciznije, žene i deca. I to je plen. Dobro... i danas je... i to ne samo kod njih... ali ne baš na takav način. Ali navika je gadna stvar a oni su do šezdesetih godina prošlog veka bili bukvalno na nivou plemenskih zajednica. Bili su jedna od najnerazvijenijih zemalja Evrope. A i šire od toga. A onda je došla nafta i počela je da lije velika lova sa velike visine. I više nisu morali da idu po plen negde drugo... Plen je sam počeo da dolazi kod njih.


            Veliki broj ljudi koji je otišao da živi tamo je progutao veoma gorku pilulu i posle nje se ili pokupio i pobegao ili pomirio sa sudbinom i ostao. U Norveškoj je najveća stopa oduzimanja dece od roditelja na svetu. Prate je i ostale skandinavske zemlje. Razlozi su uvek humane prirode i velika briga za dečije psihičko i fizičko zdravlje. Jer... deca mogu strašno da pate... roditelji nekada znaju da podviknu na dete, što je, priznaćete, čista tortura, nekada znaju da ih teraju da uče... gradivo... ako se to tako može nazvati, što je takođe vid jezivog iživljavanja, a nekada znaju i da im lupe šamarčinu što je već čist sadizam. I takvim roditeljima, naravno, treba sudskom odlukom oduzeti dete i dati ga nekim novim, boljim, lepšim i brižljivijim roditeljima koji će znati kako se deca odistinski vole. Interesantno je da je najveći broj dece koja su spasena tog užasnog mučenja oduzet od gastarbajtera. Preko 90%. Interesantno je i to da su u pitanju slovenski narodi čija deca su uglavnom plava. Prednjače Poljaci, Česi, Slovaci, Rusi i Belorusi. Dobro... svi znamo da oni i jesu prave životinje kada su deca u pitanju... To je opšte-poznata stvar. Većina tih naroda decu drži u kućnim kavezima i bacaju im ostatke hrane... jednom dnevno... zbog gojaznosti, holesterola i dijabetesa. Ali je, priznaćete, to ipak malo surovo i tome se moralo stati na put. Zato je još devedesetih godina donesen zakon koji proceduru spašavanja dece iz čeljusti roditelja skraćuje na minimum, a sve u interesu te dece. Jedan sudski nalog, nekolko policajaca i... stvar je rešena. Dete je spašeno i biće dato nekom normalnom norveškom bračnom paru koji zna kako se sa decom postupa. Nekada se malo igra sa njihovim polnim organima, ali to je samo pomaganje deci da spoznaju sama sebe. To kod starih, stvarnih, roditelja nikada nisu radili i... eto... još jedan dokaz da su ti roditelji bili samo biološki roditelji... surovi inkubatori bez i malo osećanja. Zato inkubatori ne smeju i ne mogu da znaju gde su deca koju su mučili... kod koga su sada i gde žive... da ne bi, sačuvaj Bože, napravili neki incident koji bi mogao biti udarna vest na nekom njihovom TV dnevniku. A čak i ta vest može da bude stresna za mnoge Norvežane... prave i brižljive roditelje koji samo izgledaju kao da im je pedofilija bliska. Ne, ne... izgled i postupci nekada znaju da zavaraju. Pa videli smo to u nekim serijama koje sam pominjao. Brzo to njihovi istražitelji raskrinkaju. Ozbiljne su to države. Nije zajebancija. Nema tamo takvih stvari. Ipak... ako nekada budem išao da proverim šta je to trulo u državi Norveškoj... i bolesno... ići ću sa štrikerkom... bez dece. A nju... teško da bi neki skandinavski par usvojio. To sam mogao samo ja.




недеља, 15. фебруар 2015.

Oficir s rupom


            Ne, nije oficir s ružom nego baš oficir s rupom. Od junačkih rana? Nije ni od rana... mada... kroz tu rupu će mu verovatno ubuduće raditi nešto invazivnom metodom, ali ne lekari nego... bivše kolege, momci... koji mu se svide... ili to dobro rade, šmekeri koji će se zajebati a da to možda nikada ni ne saznaju. Možda čak i mušterije, ako se opredeli za taj vid zarade. Kažu... najstariji na svetu. Rupa k'o rupa. Imaju je sve žene. Doduše, i dosta muškaraca je u poslednje dve decenije shvatilo da im ne odgovara podugačko ispupčenje... negde iznad... mošnica, ili seljački rečeno muda, nego bi im više prijala rupa ipod tih već navedenih... muda, pa su ispupčenje otfikarili a rupu izbušili. Radi se to sada već rutinski. Seku i buše ovi mesari po bolnicama k'o na traci za solidnu kintu. S jedne strane ulaze lepuškasti muškarci a s druge strane izlaze... dobro... ne baš vrisak ribe, ali ipak ribe. Mislim... imaju sve što jedna žena treba da ima. Čak i dovoljan broj estrogena. Tako oni kažu. Da li su uz estrogene dobili i neke druge hormone koje ih privlače ka šporetu, sudoperi, usisivaču, pegli ili pajalici... ne znam. To još nije dovoljno naučno istraženo. Nikoga od preletača to nikada nije ni zanimalo. Uvek je najvažniji bio način trpanja... izvinjavam se... seksa. A lepo mi ova moja štrikerka s vremena na vreme kaže da sam pomalo ljakse. Šta pomalo... totalni ljakse. Odrast'o sam kraj kanala DTD ali znam da plivam... bi glasila moja verzija pesme Radeta Jorovića... ili, kako sve češće izgovaraju spikeri na TV... Rada Jorovića i njegovog mega hita iz osamdesetih uz koji smo se uvek dobro provodili po diskotekama; „Odrast'o sam kraj Morave, a ne znam da plivam“. Uz „Alfavil“, naravno. Mada se pesma u originalu zove“Ja sam seljak u srcu i duši“... što još više odgovara mojim karakternim crtežima... ili crtama... 


            E taj Rad Jorović... mislim, ako je genitiv „Rada Jorovića“, onda je nominativ valjda „Rad Jorović“... jebem li ga... gramatiku smo kod profesorice srpskog vešto izbegavali pa možda i grešim... više smo se interesovali za književnost... rusku, naravno... Kao što sam rekao taj Rad Jorović je imao još jedan opaki mega hit... „Žene vole oficire“. Uuuu... što je to bila dobra stvar. Šteta što je izašla kada je rat već počeo, pa prema oficirima i nismo imali neki baš pozitivan stav. Ali ako ga je neko ispravio... stav, mislim... onda je to Rad... ili Rade... nek čita kako ko hoće... boli me uvo. Moćna pesma. Žene vole oficire. I nije Rad ništa slagao... ne, ne. Vole, brate mili, baš vole. Jebiga... ne znam zašto ali vole. Gled'o sam sopstvenim očima kako ribe padaju pod oficirski šinjel k'o snoplje posle kosidbe... kod onog seljaka u srcu i duši koga sam već spominjao. Pale se k'o hepo-kockice. Velika većina, naravno... uvek postoje izuzeci... neke skrnave oštrokonđe... gradske „urban ekspiriens“ uspijače koje se, u stvari samo foliraju, jer i one vole oficire ali je to... ono... seljački, brate... i to... mislim... Jer, oficir je uvek bio oličenje muževnosti, čvrstine stava, čvrstine tela... svih delova..., bistrine uma... dobro... možda baš i ne sasvim... ali kada je brzopotezni šah bio u pitanju... niko nije mogao da ih nadjebe, vitke linije... dobro... tu je ova genetski mutirana hrana i tipična oficirska ljubav prema slatkom malo proredila pravilo, ali... ne treba gledati na svaku sitnicu... i opšti izgled brate mili... Kad stane, lupi čizmom o čizmu i drekne... naježiš se. Vidiš... ljudina stoji pred tobom. Čvrsto i ravno k'o betonska bandera. To je taj fluid koji ruši sve pre sobom. Posebno žene.


            Ali... kuda ide ovaj svet ljudi moji... Počeli i oficiri da prelaze u žene, kao oni gore, već pomenuti. Taj major... pazi!... major... eej... Pa major komanduje bataljonom... čitavim bataljonom... To mogu biti četiri čete po 50 ljudi... eej... 200 ljudi... pardon, vojnika... a on sam. I kad drekne... mi svi pomalo upustimo u levu nogavicu... to je zato što ga većina drži na levoj strani... a i urolozi tako preporučuju. A sada, major hoće da bude žena? U stvari nije da hoće... nego je već prešao. Majku ti jebem, pa nije to ulica da se prelazi. 'Ajd' da skoknem preko, nešto da vidim. Preš'o čovek u ženu. I sad se zove Helena?! Da je bar Jovanka ili Grozda... pa da nekako i nastavi da bude oficir, ali Helena?!... Major Helena?! Ma, uostalom, može da se zove kako hoće... Ko bi slušao izvršne komande nekoga ko je nekad pišao k'o na crevo od dva i po cola a sada čučne da piša? Pa kad bi stao... stala... pred bataljon... sa nekom izvršnom komandom... pa ovi bi se upišali od smeha. Svi. I vojska i podređeni i nadređeni oficiri. Ma, ne mogu ni da zamislim tako nešto. Sad kenja i buni se što su ga penzionisali... što su je penzionisali? Pa šta je trebalo da rade... da je unaprede u potpukovnika možda?! U stvari, potpukovnicu?! Kaže... razlog za penziju je diskriminatorski... a on glasi; „ustanovljena je dijagnoza koja može uzrokovati štetne posledice po ugled Vojske Srbije“. Pa normalno da može ženska glavo. Eeej... pa to je vojska. Doduše njen ugled je poprilično narušen još od kad je Sloba izveo tenkiće na ulicu da rašćeruju drogiranu masu koja je tražila njegovu... ili beše Mitevićevu ostavku... ne sećam se najbolje... davno je to bilo. Ja sam tada bio još momak. U stvari, i sada sam... samo malo stariji. Ali, ne može niko očekivati da vojska održava isti ugled 140 godina. Jednom poklekneš, jebiga. Kad bi svi da te iskoriste. K'o kurvu. I dobro... izgubili su rat... jebeš rat... biće još ratova... U stvari, izgubili su 4 rata za 9 godina, ali... nije to bila ova vojska. To je bila neka druga vojska. Za mnoge okupatorska. Da, i ja sam služio u njoj, ali za mene nije bila okupatorska. Rekao sam „nekima“... a ne svima. Onima u Čapljini verovatno jeste, ali meni nije. To je verovatno zato što je dole uvek vrućina... a vojska stalno nešto radi... ide ti na živce. Razumem ja njih. Stalno se muvaju tu oko tebe. Dosadi, brate. Nego... šta sada da se radi sa majorom Helenom? Gde ga zadenuti a da joj ne smeta... Ne Heleni... vojsci. Tja... I kaže da joj se žena skoro šlogirala kad joj je rekla... u stvari rekao. A tek sinovi... kaže da su oduševljeni. Imaće dve mame. Znam da je samo jedna mama, ali očigledno da mogu da budu i dve i da je sve to narod preuveličao. E... Helena, Helena... uvali nas u sranja neviđena. Ne samo sebe, porodicu i vojsku, nego sve nas. A tek Dikovića? A Bracu Gašića? E, Srbijo... šta si dočekala. A sve je počelo, kaže HeleN, na Dan Zaljubljenih?! Opet taj dan o kom sam već pisao... to što sam pisao. Ma ljudi... 14. februara je Sveti Trifun... kakav dan zaljubljenih. Ti dani zaljubljenih će nam i vojsku razjebati. Zar nije dosta što su nam i sve ostalo razjebali. Daj, nek ostave nešto i za mlađe generacije, pa nek razjebavaju malo i kod njih. Ne mora baš sve kod nas. 



недеља, 8. фебруар 2015.

Šta bih sve mogao da sam mlad


            Kakvo pitanje, hmm? Koliko puta smo ga postavljali sebi. A i drugima. Još da možeš da zadržiš ovu pamet i iskustvo... ihaaa... A toliko sam to puta slušao od starijih dok sam bio klinac da mi nije bilo dobro i od njih i od njihovih hipotetičko-filozofskih opservacija. Slušao, ali ne i čuo, jer to nije isto. Sluša se na „boli me uvo“, a kad se nešto čuje onda se i nauči. Samo... ja uvek učim na svojim greškama a ne na tuđim, kao tipični balkanski kreten. I sad mnogo toga znam, ali... imam izlizan JMBG i to ne može da se isparavi. Ali može da se zamišlja... naveče kad legneš a san ne pada na oči ti onda malo pustiš mašti na volju. I naravno, prvo ti dođe ona Balaševićeva „morao sam da se odselim kad mi je bilo 23“. Stvarno... zašto nisam? Iskreno govoreći, ne znam. Ili... još iskrenije... nisam imao muda. Trebalo se ipak izvući ispod toplog maminog jorgana i otisnuti se u nešto što je tražilo odricanja i obaveze... za nas. Ona Juga, kakva god da je bila, lepo nas je uljuljkivala i šaputala nam da ne idemo nikuda, jer... nigde nije bolje. I mi svaki put kad to čujemo od nje, potvrdno klimnemo glavom, i pravac neki kafić da sa nekim istomišljenikom mrsomudimo satima o blisko-istočnoj krizi i kako je rešiti, iako je nisu rešili već oko dve hiljade godina. Mladost nosi sve pred sobom kao bujica i ne možeš da je zaustaviš. Diše se punim plućima i ne plaši se ničega i nikoga. Sem možda pomalo one spodobe iz „Leptirice“... jebiga, nije da nije. Ali i to samo na kratke momente. Sad se samo na kratke momente osećam kao da se ne plašim ničega i nikoga. Inače se stalno nečega plašim. Mada deklerativno... to niko ne priznaje. Dok ne prsne k'o lubenica kad ispadne iz ciganskih kola na put, ali onda je već kasno jer... niko je više ne može sastaviti. 


            „Da sam otišao preko bare danas bih...“ Ma otkud znam šta bih bio i gde bih bio... ali mogu da probam da zamišljam. Ali ne vredi. Nešto mi mašta nije bujna kada je to u pitanju. Na koju god stranu misao u mašti krene naiđe na reket koji je mlatne žestokim forhendom i vrati je preko okeana nazad i to tako da sve odskakuje po Atlantiku. Ne mogu da se smestim na severno-američki kontinent u glavi nikako. Jedino mi poneka pustinjska zvečarka protrči ispred očiju na trenutak. A to baš i nije tako primamljiva misao. Bez obzira što uglavnom beže od mene kada ih zamišljam. Eto... čak i u mislima i zvečarke beže od mene. Kako bi tek ljudi? Ili se to ja već unapred predajem i dižem ruke u vis? Kao... nisam ja za tu anglo-saksonsku družinu i pitanje je da li bi se ikada navikao na nju.. A to je samo zvono u glavi koje me ohrabruje i potvrđuje moje odluke kao jedino ispravne mada tamo nisam kročio ni malim prstom. Povlađivati samome sebu u glavi je isto što i dati otvorenu podršku Aci-Dramoseru-Vučiću. Sramota te već posle pet minuta. Jedino što za ovo u glavi niko ne zna, ako nisi budala pa se izlaješ, a ovo za Vučića... jebiga... tu nema popravnog. Ali, sve u svemu, koliko god da probam da maštam o tome da sam trebao da preplivam Atlantik, nekako me, čim zaplivam, uhvate grčevi i eto ti spasilaca u onim narandžastim prslucima da me vade k'o dete još na plaži u Normandiji. Možda to znači da i ne treba sebe da vidim u kaubojskim čizmama i „Stetson“ šeširu bilo u Njujorku bilo u Las Vegasu. Valjda. Ili sam i to samom sebi nametnuo kao ispravnu odluku?


            Evropa? E, tu bih već mogao debelo da se zapitam zašto neke 1984. kada sam skinuo SMB uniformu i nakon odrobijane kazne državi obukao civilno odelo nisam zbrisao negde u Evropu. Jer, pazite, ona Evropa i ova sada su kao dupe i oko. Sedamdesetih i osamdesetih godina Evropa je zaista bila tvrđava građanskih sloboda, posla je bilo gde god da proturiš nos i niko nije imao predrasude prema Srbima, Bosancima, Hrvatima i ostalima jer smo za sve bili samo Jugovići. I delili su nas na normalne ljude i lopove... sve po zasluzi. I tada si još uvek mogao da nakon nekog vremena, ako si dovoljno pametan, vredan i inventivan, pokreneš neki posao koji ti je mogao doneti ozbiljnu lovu. A čak i da nisi. Neka šljaka za tri soma maraka je bila uobičajena stvar. Možda malo monotona, ali ti je donosila sve što ti je trebalo. Još da koju godinu kasnije dođeš po neku snašu odavde i odvedeš je „da vidi sveta“ i posle toga ostane s tobm da ti blago masira i pere noge u lavoru pred spavanje... kud ćeš više. Da sam onda dolazio po neko devojče ovde valjda ne bi naleteo na ovu moju štrikerku. Uostalom, ona je bila emancipovana 123,8%... profesor nemačkog jezika... Mislim, šta će neko ko predaje nemački u Nemačkoj? Oni znaju nemački dovoljno dobro i bez nekih naši mrsomuda koji bi da im sole pamet o Geteu a jedino što su videli od Getea je njegova rodna kuća U Frankfurtu. Na Majni, naravno. Mada... i kod nas gomila bizgova meša Vuka Karadžića ili sa Vukom Draškovićem ili sa Radovanom Karadžićem, pa bi verovatno i tamo bilo par desetina miliona Nemaca koje bi trebalo podučiti istom samo na njihov način. Ali... u međuvremenu Evropa je postala jazbina mrmota i teško da se sada može nešto napraviti. Iako, ja i ne pišem o Evropi sada... ja pišem o onom nekada i tome šta sam sve mogao a nisam. Mada, sve su to misli koje vrludaju bez ikakvog smisla i više liče dečačke snove, samo su sada tipa „šta bi bilo da je bilo“ i tu ispravke nema. Ali, dobro... još uvek mogu pomalo da maštam kad san neće da pogura kapke. Treba to korisiti, jer... ko zna... možda će nam to uskoro odlukom vlade biti zabranjeno. Ako maštaš, maštaj i zamišljaj Vučića. Ako su „svi pristupni maštalački linkovi“ zauzeti, pređi na Vulina.... tamo sigurno ima slobodnog mesta. A to... baš i nije neki doživljaj. Bolje popiti neki „Tavor“ za spavanje... i zaspati u sekundi snom pravednika. Ako je malo jedan... uzmeš dva-tri. Šta fali? Samo da ne zamišljam njih.


   

недеља, 1. фебруар 2015.

Turistička putovanja u crno-beloj tehnici


            Jednom, ima tome dosta, pisao sam o tome kako mi svaka evropska metropola, ili neko poznato mesto  uvek uživo izgleda manje grandiozno i monumentalno nego na TV. Ne znam zašto. Možda zbog onog efekta po kom na TV imate uvek viška bar 5 ili 10 kila nego u stvarnosti. Ili zbog onog drugog... „E, video sam Cecu Bojković ispred Ateljea... jebote, pa ona nema 30 kila s krevetom... a i niža je od mene za glavu... pri čemu sam ja u visini na nivou Pigmejaca“. Odnosno, sve na ekranu izgleda drugačije... nekako lepše, veće, blještavije, ušminkanije. Možda zato što je TV u boji a život nam je crno-belo-siv... kao iz vizure psa. Sa pomalo usrano-braon nijansama da bude još gadnije. I zato se uvek malo razočaram kada stanem na sred trga nekog... Brisela ili... Minhena. Valjda zbog toga što pomalo bez razloga potcenjujemo ovo naše. Jedan drugar je letos bio u Jagodini. Vratio se s više utisaka nego kada je išao u Rim. Za Rim očekuješ da bude Rim, ili i još više od toga, a od Jagodine da je blato do kolena i da se seljaci bodu noževima. I onda shvatiš da je Rim manje nego Rim koji si ti hteo da vidiš a da Jagodina i nije baš primer tipične kasabe iz Andrićevih dela. Džabe se mi smejemo loptastom Markoviću zvanom Palma... on je kod sebe sve ušnjirao da bude ljudski i kako treba. Manje se interesuje za globalno a više radi lokalno. Možda bi to svima trebala da bude premisa. Zajebi visoku politiku... drž' se opštine i ne miči nikuda. Telefon u šake i svaki dan; „Alo... Beograd... 'oćete li vi uplatiti onih 20 miliona dinara što je upisano u budžetu pod rednim brojem 12-4598-14? Sutra? Dobro... će zovemo i sutra... telefon plaća opština... mogu ja ovako dokle 'oćete“. I, naravno, sutra opet telefon i opet isto. Pa onda, jednom mesečno skočiš do prestonice da im se najebeš majke vizavi, a sutra opet telefon i opet ista priča... jednom će pući i platiti. Tako to ide. I napraviš turističko mesto o kome se priča i kome ne treba reklama.



            Reklame i turistički prospekti su još blještaviji od televizora. A tu se može uključiti i internet. Kad gledaš sve izgleda tako da bi se teleportovao tamo u roku od pet sekundi i to bez menjanja garderobe. Ma i bez menjanja gaća i čarapa. Ko ga jebe. Ne mora biti sve na tebi idealno. Dovoljno je idealno mesto na koje ideš. Pogledaj boju mora... haos... a vidi sobu... predrkana. Švedski astal... neću ustajati od njega, plaža... raj. A kad dođeš u taj raj pomisliš da si se ukrcao u pogrešan avion koji te odvezao na Aljasku da sečeš drveće sa drvosečama za po 5 dolara na sat i gde je radno vreme od jutra do mraka... a znate koliko leti traje dan na Aljasci.“Lažu agencije“! Ma lažu svi. Na internetu ugovaraš bez agencije i opet te zajebu dok si rek'o popokatepetl. Čak i zvanični sajtovi gomile gradova budu toliko ufotošopirani da kad stigneš tamo ni jedna boja koju si video nije ista. Sve ti je nekako bledo... i liht. Kao da su sve slikali sveže okrečeno a ti došao 10 godina kasnije i... farba izbledela. Jebiga. Što nisi došao odmah, čim je postavljeno na sajt. A sajt ažuriran pre par dana. Bar tako piše. Kažu... oko kamere drugačije vidi nego ljudsko. Drugačije ste vi sve dofarbali, u tome je problem. Baš smo pre neki dan spominjali onog guštera u Gueljo parku u Barseloni. Na prospektima izgleda kao savršenstvo umetničkog odraza a kad ga vidiš „nazapravo“, malo lepše nego lavovi na ogradama u Draginju... to vam je između Šapca i Valjeva... vrlo poznato i ekskluzivno mesto.



            Valjda zbog toga sada s manje putne groznice ili entuzijazma krećem negde na put. Bolje da sve posmatraš sivo-belo, pa kad stigneš ili se ne razočaraš, jer si tako i mislio, ili se prijatno iznenadiš jer je lepše nego što si ti sve u glavi sasvim ofarbao u sivo. Ma... možda su ovi kljinci što idu na te silne ekskurzije u pravu. Boli njih uvo i za grad gde idu i za hotel gde će biti smešteni. Njima provod počinje već na trećem kilometru od Novog Sada. I ništa ih ne može sprečiti u tome. Dobro... glupo je da idu na ekskurziju od 4 dana u Titel. Zato nam i uvaljuju te skupe ekskurzije do Pešte ili Beča. Kao... negde su i bili a i proveli su se ludački. To je opet zbog onih fotošopiranih prospekata preko kojih nas i navlače na sve. Nigde na prospektu nema štrika za sušenje veša sa gomilom gaća, čarapa i potkošulja. A uživo ga ima... i te kako. Možda su gaće malo belje od naših, ali svi znamo da je njihov Ariel bar duplo bolji od ovog đubreta koje mi za veće pare kupujemo ovde. Mi sa ovim našim Arielom imamo bele gaće samo kada ih kupimo. Posle toga mi nekako uvek vuku na neku sivu. Svetlo sivu ali ipak sivu. Srećom pa su jedan evro po komadu. Ko ih ne menja baš svaki dan, i nema tako brojnu porodicu kao mi, ne mora ni da ih pere. Za stariji bračni par, kao što smo štrikerka i ja, uz pažljivu upotrebu 10 evra mesečno bi bilo dovoljno. Ali uz ovu gomilu ukućana zbog kojih se nekada osećam kao da živim u đačkoj kantini ipak trpim te nijanse sive. Pa... i na njoj su vidljivi tragovi... nepravilne upotrebe. Što je dovoljno. E, zato se više i ne palim na šarene prospekte za putovanja. Putujem i biram sam. Pa, ako je i crno-belo, sâm sam to izabrao. Dodaću ja boju kad se vratim kući. Nije to neka mudrolija.