Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 28. јун 2015.

Nacionalne kuhinje i mi


            Šta je idealan obrok za čoveka „sa ovih prostora“ kako sada nazivamo bivšu Jugoslaviju. Burek, ćevapi, ražnjići, jagnjeće pečenje, sarma, Bečka šnicla, praseće pečenje... i tako... otprilike baš te vrste „salata“ i „laganih obroka“. Druge kuhinje, sem naše, ne cenimo posebno... ili ih uopšte ne cenimo. I ne samo da ih ne cenimo nego im se u većini slučajeva i podsmevamo. Kao... „jebo vas ta gomila zeliniša na tanjiru... nisam zec“... ili... „da je taj zeleniš dobar zečevi bi bili k'o konji“... Pri tome ne shvatamo da sami poništavamo svoje sopstveno mišljenje jer i konji jedu „zeleniš“ a ne meso. U stvari, najveće životinje na planeti su biljojedi a ne mesojedi. Najkrupniji čisti mesojed je tigar. A on je u odnosu na slona - žgepče. Ako ste mislili da sam postao vegeterijanac pa sada zdušno zastupam teoriju da je meso najveće zlo za čoveka ili onu „kako možete da jedete nešto što ima oči?“... ne... nisam. Na žalost. Na žalost, ja još uvek najviše volim meso i najradije ga jedem... sem nešto malo u vreme posta a to je zaista kratko. Zašto „na žalost“? Pa zato što sam svestan svih negativnih uticaja koje meso i hrana životinjskog porekla imaju na čoveka ali... jednostavno... to volim. I još uvek nisam spreman na odricanja tih razmera... prestati jesti meso. Iako se ne podsmevam vegeterijancima. Naprotiv. Smatram to velikim podvigom i jakim karakterom ličnosti. Kako bih mogao da se podsmevam ljudima koji su spremni na odricanje na koje ja nisam? Bilo bi to krajnje licemerno i dvolično.


            Ali, nisam započeo ovo pisanije zbog vegeterijanaca i baš toliko radikalne promene kakvo je uopšte ne jesti meso. Pišem ovo zbog naših klišea kada je hrana u pitanju. „Ono što mi jedemo je najbolje, najukusnije i... u stvari i najzdravije“. To bi otprilike bila najzvučnija rečenica koja se može čuti iz usta našeg čoveka dok u jednom od naših restorana testeri ćevape rolovane u slaninici. Nemci?... Oni pojma nemaju šta je dobra klopa... Kada dođu ovde prežderavaju se ovim našim „šatro kancerogenim“ poslasticama u neograničenim količinama... To bi otprilike bilo naše mišljenje o, recimo, nemačkoj kuhinji. O italijanskoj već govorimo sa određenom dozom poštovanja mada i nju često ukratko opišemo kao „tja... testo sa paradajzom i mlevenim mesom na hiljadu načina“. Slično, ili gore, je i sa ostalim stranim kuhinjama. Šta je najbliže istini? Ne znam. Znam da se naša ludački raznovrsna kuhinja izređa za nedelju dana. Cela. Ponedeljak - kupus, sa mesom, naravno. Utorak - pasulj, sa mesom... i to suvim, naravno. Sreda - grašak a i on sa nekom šniclom... da ne bude otužno. Četvrtak - boranija... a i ona sa mesom, naravno. Petak - pa... petak je po pravilu posni dan i trebalo bi da bar taj dan preskočimo klasično meso... makar u vidu ribe... ali teško... Petak se zatvori i paprikašom, tikvicama, španaćom, kiselim kupusom ili čak sarmom. Subota? Subota je obično dan za snalaženje... jede ko se za šta snađe... onako... da se pregura do nedelje. A nedelja...? To je kliše sa manjim odstupanjima kod svih. Svede se na supu, meso i krompir. Ponedeljak - opet kupus, naravno.... i počinje novi ciklus bez kraja. 




            E, sada... ne mogu da kažem da naša kuhinja ne obiluje još gomilom sjajnih jela... pitanje je samo koliko su ona često prisutna na našoj trpezi a koliko se u stvarnosti ponavlja ovaj začarani nedeljni krug koji sam opisao. Nedavno sam išao na jedan manji krug po Nemačkoj. Prvi dan u Pasauu, kod strica i strine, jeo sam neku čudnu mešavinu naše i nemačke kuhinje. Uopšte nije bilo loše. Drugi dan u Frankfurtu, kod drugara, inače polu-vegeterijanca koji ne jede meso i jaja ali jede sir i mlečne proizvode, bio sam počašćen pravom frankfurtskom Vurst kobasicom. Naravno, jeo sam samo ja... on je imao svoj vegeterijanski obrok. Treći dan, u Hajdelbergu, sasvim slučajno, ispalo je da sam glavni gost na jednom lepom i ušminkanom ručku kod još jednih prijatelja. Po prvi put sam jeo kotlete od jagnjetine... ali pržene... i to sa ruzmarinom i bosiljkom. Za mene, pobornika jagnjetine u tri verzije; na ražnju, u rerni i ispod sača, dosta velika promena... ali veoma prijatna i ukusna. Bilo je tu još nekih đakonija koje bi takođe mogle spadati u mešavinu nemačke i naše kuhinje i sve su bile veoma ukusne. Sledeći dan, u Minhenu, bio sam sâm. Posao sam završio još pre podne i razmišljao... kuda...? Sasvim slučajno, stao sam kolima ispred jedne mesare. Video sam da sem što prodaju sveže meso i suvomesnate proizvode imaju i pečenog mesa kao i mesa sa roštilja. Izabrao sam butkicu. Ne dimljenu... svežu butkicu koja je bila reš-pečena. Uzeo sam 300-400 grama da probam. Cena?... nešto manje od 4 evra. Dobijete i kajzericu i još neke priloge od krompira. Ukus?... Pa, nije ono na šta smo mi navikli kada je butkica u pitanju, ali nisam to ni očekivao... hteo sam nešto drugačije i to sam i dobio. Daleko od toga da je bilo neukusno. Naprotiv. Isti dan vratio sam se kući i već sledeći dan upao u „nedeljni krug“ od šest i po jela. I, naravno, uklopio se odmah. Doduše, nisam odoleo da skoknem do „Žara“ na gurmansku pljeskavicu, ali sam se baš tamo, u restoranu, dok sam jeo „naš čuveni specijalitet“ zapitao; da li postoji bitna razlika između kuhinja u Evropi? Ili je to jedna ista stvar na nekoliko načina za koje samo mi mislimo da su bitni i da je naša najbolja. Kao u ostalom i sve ostalo u životu. Sve naše je najbolje. Sem kola, naravno. Za to, Nemci su ipak Nemci.



недеља, 14. јун 2015.

More, planina, jezero... kuća


            „Gledam Banat, Srem i Bačku s Fruške Gore... gladam a u duši lom... tu je nekad, kažu, bilo more... čekalo nas pa presušilo...“ Balašević kao da je ove stihove pisao za drugove “odozgo“ koji su i sad... „odozgo“! Jer, savetuju nam da ne idemo nigde iz zemlje Srbije da se odmaramo i ostavljamo drugima pare, nego da se omaramo baš ovde u Srbiji... severnoj, zapadnoj, južnoj... svejedno. Samo za dinare. Može i za evre, ali da ih ostavimo kod nas. Srpska ruka u srpskom novčaniku. E, sad... to što nam fali more... nema veze... Ima tih silnih jezera, od kojih bi ja jedva nabrojao tri, koje mogu da zamene more. Ne znam šta to može da zameni more a da nije more, ali... dobro... neka bude. Ja sam prošle godine išao par dana na jezero Zaovine na Tari... inače veštačko... i smrz'o se k'o dupe koliko je voda hladna. Ko izdrži duže od pola sata dobija olimpijsku medalju. Doduše... pitanje je šta ko smatra odmorom. Neko voli to gacanje po košticama od bresaka razbacanih širom plaže uz ciku i vrevu dece i monumentalni glas lika sa rogoznim šeširom... „Krofnice, mekike... sa eurokremom... toplom čokoladom...“ a neko mir i tišinu neke brvnare na Tari po kojoj noću grebu divlje mačke i po neki ris. Neki vole da zlurkaju po prestonicama Evrope sa selfi-štapom ne bi li što pre to zakačili na Fejs... da se zna... Jer čemu inače i selfi i Fejs ako je koeficijent iskorišćenja manji od 94%? „Moja ženica i ja u... Barseloni“. Dobro, Barselona nije baš stopostotna prestonica, ali nije ni daleko od toga. A pored svega je još i na moru. Kud ćeš više?


            Ali... možda je Vučić ipak u pravu. Eto recimo juče su ove ženine štrikerke obeležile međunarodni dan štrikanja na Štrandu. Kao prvo, u Srbiji je... ako je Novi Sad još u Srbiji?... ma jeste... išao sam pre neki dan za Beograd... još uvek nije bilo graničnog prelaza kod Batajnice... a i troše se naše pare koje ostaju u našem džepu. Bez obzira ko je kome „naš“. Sad... ja baš ne razumem ko je međunarodni dan štrikanja stavio u sred juna meseca kada svaki pogled na nešto štrikano izaziva momentalnu blagu sunčanicu a ne, recimo... u oktobru... kad treba da počnu pripreme za zimsku sezonu, ali dobro... možda moja logika i nije dobro usmerena... Možda one sada svoje kreacije mogu da plasiraju u... Argentinu. Onim čuvarima krava po Patagoniji... kako se ono zovu... Gaučosi... Transport ne bi izašao puno pa bi se jedan solidan džemper tim Gaučosima mogao prodati po, za njih pristupačnoj ceni od recimo... 700 evrića. A Gaučosi najviše vole da nose unikatne džempere štrikane u Srbiji, ne računajući Sirogojno. Jer ti iz Sirogojna su pravi bljak. Ali, dobro... jebeš sad džempere i dan štrikerki... Pričamo o letovanju u Srbiji i srpskoj ruci na srpskom novčaniku. Tuđoj ili našoj, svejedno je... Važno da je srpska. Ruka, mislim. Ovo sa štrikerkama je bio samo primer, jer mogle su one dan štrikanja da obeleže i negde na... Halkidikiju... ili u Pragu... ili na Kranjskoj Gori... ali nisu. Uradile su to na Štrandu. Znači da slušaju preporuke vlade Srbije. Ako mogu one, mogu i drugi. Štrand je izuzetno poznato i lepo letovalište na kome sam i ja nekada provodio čitava leta. I pre nego što odem na more a i kada se vratim s mora. Sada bi bilo isto tako samo ne odeš na more. A to i nije neka razlika.

            S druge strane, pre nekoliko dana sam čitao tekst jednog mog... moglo bi se reći istomišljenika... o tome koliko je odmor u stvari umor. Lepo je čovek opisao koliko je odlazak na odmor takvo maltretiranje da ne treba ni ići na njega. Bolje se provedeš ako nigde ni ne odeš. Jer gde god da kreneš treba nečim da se prevezeš a ne znaš šta je gore... kola, voz, autobus ili avion. Svugde te kinje i posmatraju kao goveda koja se voze na klanje. Ako se tome doda onaj doživljaj sa plaža i planina koji sam već opisao... stvarno ispada da je najlepše kod kuće. Samo... ne shvata to naš čovek. 'Oće negde da ode pa kud puklo da puklo. E, zato je ova preporuka vlade i Ace dramosera lično, došla u pravi čas. Pre nego što se bilo koji građanin Srbije zaleti na neki granični prelaz. Doduše, ja znam neke koji su već bili i vratili se pa je za njih mast otišla u propast, ali još nije kasno za ove druge da se osveste i odustanu od letovanja negde u inostransvima. Možda je najbolje, što će, rekao bih, i biti izbor za većinu, da odustanu i od samog letovanja. Jer... gde će? Kuda? I s kim?... što je veoma važno!... Mislim... ideš na letovanje sa sopstvenom ženom?! Cele godine ste zajedno i još i na letovanje da ideš s njom?! Kakav je to odmor? Od čega? Sve ono što ti je pričala preko cele godine sad će da ti ponovi ali u MP3 verziji... mislim, komprimovano. Pa to je gore od kopanja rovova u vojsci! Eto, baš juče je jedna grupa drugara otišla na mini odmor od 5 - 6 dana. Njih šestorica sa dvoje kola. Prva stanica - Požega, tačnije Jelen Do, gde ih je čekalo jagnje... ispod sača... niste valjda mislili živo... i dan dva zezanja. A posle toga par dana u Kručama... kod Bara. Pederbal? Ma mislite vi šta hoćete ali ja sam ubeđen da će se oni sjajno provesti. Možda sam i ja mogao s njima. Odustao sam samo zbog onog dela u Crnoj Gori. Jebiga... preporuka vlade se mora poštovati. A ja sam uvek bio lojalan građanin. Mada...