Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 7. фебруар 2016.

Tamburaši sviraju Pink Flojd


            Nova godina je po običaju dosadna stvar. Mislim... ne cela godina... na doček sam mislio... Bar u ovim godinama. Kada sam imao 20, bila mi je mnogo, mnogo manje dosadna. Ali... tako je kako je. Nove godine dolaze i prolaze a mi?... Mi gledamo... Rekao bi Bajaga. Ali, ona će svakako doći, pa... onda... možda i da odeš negde na doček i bar glumiš da ti nije dosadno. I to je nešto. A, ko zna... možda i ne bude tako loše. Povedeni tom logikom, odazvali smo se pozivu naših prijatelja i otišli na svečani doček nove 2016. godine u jedan restoran u blizini Novog Sada. Vlasnici su naši dugogodišnji prijatelji kao i velika većina gostiju. U stvari, bio je to doček zatvorenog tipa... nas dvadesetčetvoro je došlo da istambura staru i doprati novu godinu. Konobari i kuvari su sve spremili i otišli da i oni slave za svoju dušu a na nama je bilo da sami sebi titramo jaja. Klopa sjajna, ali... koga interesuje klopa za doček? Ako je neko došao zbog klope, onda... taj baš ne zna da sebi dâ malo oduška. Okupljanje je nekako najkiseliji deo večeri. Treba da prođe taj period topljenja i slivanja u istu činiju, a kad to prođe... onda sve klizi. Sem ako nema neke budale da ti sjebe celo veče. Srećom, ovde nije bilo takvih. Nekih malo više otkačenih da, ali nekih kretena... to ne. Za zabavu je bila zadužena tamburaška banda iz Rumenke. Momci... pa... nisu klinci, ali... daleko ot toga da su prevejani i namazani. Bar mi se tako učinilo na prvi mah. A i bilo je tako. Počeli su dosta kasno sa svirkom... bilo je skoro 10 sati. Ali... iskreno... verovatno pre toga nije ni trebalo... dok ne prođe onaj period „topljenja“. Počeli su sa nekim svojim repertoarom... moglo bi se reći kao „ambijentalna muzika“.
             

            A onda je jadan drugar zakačio „crvenu“ na harmoniku, posle njega još jedna naša prijateljica i... krenulo je onako kako treba da krene kad su tamburaši u pitanju. Sad... veličina novčanice ne treba uvek da bude merilo pa je to i za nas važilo kao pravilo. Onaj ko zakači „crvenu“ ne mora da ih zarobi na pola sata, nego... ko kako hoće. Uostalom, oni su bili plaćeni za tu noć svakako... 300 evra... kao start. Ali... Nova godina je... Nismo hteli da gledamo na svaku sitnicu, jer... sve je lepo išlo... A onda... počelo je da mi se čini da uopšte nisam čuo pesmu sve do refrena... tek sam refren mogao da čujem. I tako jedna, pa druga, pa peta pesma... Dok su oni započinjali pesmu, pitao sam ortaka dal' on zna šta je to... mislim, koja pesma. Ni on nije znao ali... ako su u pitanju neki noviji narodnjaci, onda nije ni čudno što ne znamo. Gde mi to uopšte možemo da čujemo? Pod „noviji“ bih mogao ubaciti skoro sve što je izašlo posle 1990. a što je Rambo prvi nazvao „Turbo-folk“ jer je „novokomponovana narodna muzika“ koja je postojala u naše vreme, u međuvremenu postala čist rok. A onda... shvatio sam da refren znam a ono pre refrena ne znam ne zato što ne znam pesmu, nego zato što su je oni svirali neprepoznatljivo. Pošto me to malo zaintrigiralo, skoro „neopaženo“ sam im se približio s namerom da i ja naručim koju stvar. Tražim prvu... ne znaju tekst. Tražim drugu... ne znaju uopšte. Treću... znaju al' zvuči kao da ne znaju. I tako... Smenjivali smo se moj oratk i ja u „željama“ a oni... skoro nemi. 'Ajd razumem da me znaju „Jihav Kozak“ ili „Svadbarskim sokakom“, ali da ne znaju „O jesenske duge noći“, „Sonju“... i još gomilu drugih stvari koje bi za tamburaše trebale da budu bukvar... e to već ne ide. Batalili smo tamburaše i zabavljali se sami... kad je dobra ekipa ne može da ti bude loše. I bilo je odlično. Jedan lep doček Nove godine, bez obzira na manjkavost tamburaškog repertoara.
                  

            Ali... posle par dana, kao da mi je čitao misli, ortak mi reče da se uželeo neke dobre tamburaške bande koja zna da prži... onako... baš dobro, i da bi trebali da odemo na neko takvo mesto. Skoro da smo u isti glas rekli... „Još ovu noć“... Ili... „Zorule“. E, sad... „Zorule“ nema stalno mesto gde svira... ili bar mi ne znamo za njega, a „Još ovu noć“ ima svoj tamburaški podrum i znamo gde ih možemo naći. Jedno vreme smo često visili tamo pa su nas članovi orkestra, tada nešto većeg nego danas, prozvali Lolek i Bolek... Kažu... ličili smo im na njih. Pa... dobro... Možda je i bilo sličnosti. Ali, sa njima, provod je bio zagarantovan. Znaju sve. Bukvalno. Svirali su nam čak i „Ciglu“ od Flojda... doduše sa tekstom koji je bio prilagođen tadašnjim prilikama u... recimo... privredi. Posebno građevinarstvu. I zato sam morao da odem tamo i razgalim dušu što pre. Povod?... Ma ne moraš uvek da imaš povod. Nekada je bolje kad baneš onako... spontano. Naravno, nije prošlo ni dve nedelje a ja sam zaglavio u njihovom podrumu. I... šta da vam kažem... skoro cela banda na okupu... Sviraju... šta god smisliš. I to sviraju da sve zvoni. Milina za uši. Svaka pesma liči samo na sebe samu i ni na šta drugo. Dovoljno je da čujem prve zvuke bas-prima ili tamburice i već znam šta je. Ako se pitate kako neko ko sluša rok muziku voli tamburaše? Pa,... zar to nije isto