Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 29. децембар 2013.

Nove i stare godine


            Neke davne osamdeset i... jebem li ga... šeste ili sedme, grupa neostvarenih entuzijasta u šta ubrajam i sebe čekala je Novu godinu u takozvanom „svom aranžmanu“. A taj aranžman je podrazumevao nečiju praznu gajbu, nešto žestokog pića, dosta piva za pivopije a za devojke i mene koka-kolu. Doduše, žeMske su uz kolu pile još nešto... vermut, malo vina, votku, kampari... a ja - ništa. Sem kole. Uvek sam valjda bio dovoljno lud i bez pića. Sem toga, da li mi sada pijemo više koka-kole nego pre pa nam je dosadila ili se to piće zaista otrcalo... ne znam, ali sve mi se više čini da nije kao nekada. Da li je neko od „čuvara vatre“ koji zna famoznu formulu najpopularnijeg svetskog pića bio nerazgovetan na samrti pa ga naslednik nije dobro razumeo, jer ti „čuvari vatre“ su formulu čuvali do poslednjeg dana da ih u slučaju ranijeg odavanja čarobnog napitka ne bi slučajno očetkao neki pijani vozač a posle netragom nestao, ili se formula namerno izmenila... ne znam pouzdano. Ali znam da više nije kao pre. No, bez obzira na sastav koka-kole, pio sam je i onda i sada pa zato i ne verujem da je bitno uticala na moje raspoloženje. Pre će biti da sam ceo dan bio onakav kakav sam i ustao. A kad ustajem skoro nikada nisam raspoložen. Genetika. Valjda?! Nego, da se vratimo tom svečanom dočeku od pre... skoro trideset godina. Klopa? Pa,... tu smo još uvek bili vezani za majčinske skute. Pošto nam se nije gulila čajna i šunkarica, morali smo da pritisnemo keve, tu čarobnu instituciju majke koja je svima bila ista, da nam upriliče kojekakve đakonije za naše malo slavlje. Pa... Nova godina je.



            Za nabavku pića su se nekako birali najpribraniji i najtrezveniji članovi bande i to iz prostog razloga što bi svi ostali najviše kupovali piće koji oni piju. Pivopije bi kupile pet gajbi piva za nas dvanaest iako je polovina društva bila ženskog roda. To vam svakako govori da sam opet ja bio zadužen za piće. U stvari, kad malo bolje razmislim, sada iz ove perspektive, iako će to zvučatu neskromno, sve sam nabavljao ja. Hleb, grickalice - šalji Sindžu... posuđe, escajg - šalji Sindžu, kasete, ploče - Sindžo snimi, nabavi... ukrašavanje - Sindža... jebote, ja sam, u stvari, bio glavni organizator. I još se pitam zašto i dan danas svako okupljanje „hajlendera“ organizujem ja. Letos je, na primer, to bilo trideset godina mature. A o roštiljima i kotlićima da i ne govorim. Pa, dobro... neko mora i to da pogura ako mu je stalo do druženja. A... izgleda da ja to već pomalo i volim... da okupljam oko sebe ko kvočka piliće. To valjda tako ide. Skoro sam bio na jednom druženju u jednom ateljeu na Đavi i sreo imenjaka koji u toj ekipi ima potpuno istu ulogu. Kažu, ako Siki (tako mu “tepaju”) ne organizuje - niko neće doći. Ako on “saziva konferenciju” - svi su tu. K’o da je od magneta napravljen. Ali, kao što sam i rekao, neko mora „prvi da zapeva“ da bi ostali prihvatili... i to neku „gluvu“ - krajišku... sa primesama vučijeg zavijanja u zimskim noćima na vr‘ Plješevice. Ili, možda još bolje, Grmeča.



            Elem... svo to sakupljanje „strašno važnih stvari“ za doček Nove godine je takođe bio deo adrenalinskog pumpanja u vene. Drži te to danima... a pripremaju se i bar još dve „reprize“, jer šta bi inače radili prvog i drugog januara? Gledali novogodišnji program sa novogodišnjim kapama na glavi?! Mada... nije da i to nismo par puta napravili... onako... iz zezanja. Da izgledamo kretenskije. Ma sve je lako kad si mlad. Jedne godine, jedan drugar se momački „ispeglao“ na sred predsoblja u gajbi jedne drugarice. Nas nekoliko je skupljalo „peglu“ rukama... i uz to smo prebirali i pregledali šta je sve pijana svinja pojela. Lepo smo izdvojili sarmu (bar onaj deo od kupusa), krompir i jedno veće parče prasetine. Ostalo je bilo u „šatou“ od crvenog vina pa se nije prepoznavalo. Ali ništa nije ostavilo trag na tepisonu... kakav „Mister Proper“, kakav „Domestos“, kakav „Veniš“... ništa to nije za nas. A i nije toga ni bilo tada. Običan „Taš“ i... udri. I na kraju ni “F” od fleke veličine veće “pegle” izbačene iz organizma komatozno-pijanog goveda koje nije znalo šta će pre i više - piće ili klopu. Uz obilje salate, naravno. Muzika?... Pa, sad... nije bilo para za tamburaše za doček Nove godine. Oni su i danas paprena stavka za tu priliku. Ali osamdesete su poznate kao jedne od najplodonosnijih faza u razvoju pop-rok muzike pa to nije predstavljalo tako veliki problem. U stvari... nij da nije. Nije tada bilo kompjutera i famoznog MP3 “pakovanja”. Kasetofon, gomila kaseta, puno dobre volje, brdo ploča i... udri... presnimavaj, montiraj, snimaj... tja... jedna kaseta je nosila svega dvadesetak pesama, a šta je to za “ol najt” program koji se morao izgurati. Što duže, to bolje. Ako se osvane... pun pogodak. A već sutra, još čiliji nego prethodno novogodišnje veče napadamo prvu reprizu. Pa onda drugu... Danas? Danas znam zašto sam onda mislio da je starkelja onaj ko ima pedeset godina. U Novoj 2014. ja ću ih imati. Baš toliko. Šta ću... nisam samo ja kriv. Kriva je i moja žena... bar malo. Žena je uvek kriva. A ko bi drugi mogao biti? Zato mi se i ne čeka Nova godina. Više bih voleo da sad polako počinju da se vraćaju stare. Lepše je bilo.




недеља, 22. децембар 2013.

Pobeći negde, daleko što dalje


            Kada sam pre par nedelja ljut... šta ljut... gnevan do očajanja, pisao o pijaci u Pešti, od silne srdžbe sam zaboravio da napišem pravi razlog našeg odlaska u centar istočne Evrope. Bilo je to “razgledanje” Tekelijanuma, zadužbine Save Tekelije koju je ovaj bogati trgovac, pravnik, plemić i filantrop ostavio svom narodu za školovanje budućih generacija. I baš tim povodom smo i mi bili. U zgradi koju je Tekelija ostavio već desetinama godina je Srpska gimnazija u Budimpešti. Svoj sjaj je skoro sasvim izgubila za vreme SFRJ kada školovanje u njoj baš i nije predstavljalo neku prednost za veliku većinu tadašnjih đaka. Danas, ova škola je povratila svoj ugled i postala jedna od najprestižnijih gimnazija u Mađarskoj. Posle završene Srpske gimnazije u Pešti može se svuda po svetu. Gde god da zakucaš niko te neće odmah napenaliti u dupe i prosiktati “marš nazad u onu tvoju zmijsku rupu od zemlje”. Već to je dovoljno da čovek porazmisli da li se vredi ovde kod nas lomatati po ovim našim “prestižnim” gimnazijama u kojima te cede kao limun, spremaju kao da ćeš na Oksford, a znaju da nije sigurno ni da li ćete primiti na neki “Megatrend”, “Fabus” ili tome sličan takozvani fakultet na kome treba samo da pokažeš šušku, sačekaš malo, i evo ti diplome koja ne vredi nigde sem u krugu od 100km od zgrade istog tog fakulteta koji si završio. I šta onda raditi? Plakati samom sebi na ramenu ili pljuvati po roditeljima koji su te ostavili u ovom getu u kojem svi živimo.



            Naravno da je bolji izbor školovati decu negde “s one strane grane”, ali... Mađarska?! Kao što sam već rekao, školovanje za vreme našeg samoupravnog a njihovog sirovog socijalizma u ovoj gimnaziji nije baš bio neki domet. Gimnazija je zvrljala poluprazna i vapila za đacima a ne verujem da je Sava Tekelija to baš tako zamislio kada je odrešio kesu s namerom da nešto značajno ostavi iza sebe. U tom vremenu menjala je imena... Srpska, Srpsko-hrvatska, Hrvatsko-srpska... Ništa nije pomagalo. Čak i da su napisali “za roditelje je pivo besplatno” ne bi se pomerili sa tačke na kojoj su bili. Takva vremena. Cenila se više svaka škola koja je završena u toj bivšoj nam zemlji nego neka “Srpska ginazija” u Budimpešti. Cenila se i u toj eks-državi a i van nje. Nije tada niko trčao da nostrifikuje diplomu ako je trebao da radi u Nemačkoj, Italiji ili Holandiji. Naprotiv. Znali su dobro ti “stranci” šta dobijaju za male, ili nikakve pare, jer nisu oni plaćali školovanje. Danas nam sem tehničkih fakulteta praktično ne priznaju ništa. Dobro... kada im zafali ljudi iz neke struke ne prave baš mnogo pitanja. Čak nude i državljanstvo... kao repetu. Trenutno su to lekari i medicinske sestre u dosta zemalja Evropske unije... Nemačkoj, Danskoj, Norveškoj. Kažu... samo dođi, sve ćemo ti obezbediti. Lepo. Nema šta. Ali šta je sa ostalima? Znamo da će im uvek trebati programeri kao i ljudi koji su vezani za računare i elektroniku. Ali, ne možemo svi biti programeri. Zamislite državu u kojoj svi idu na neki fakultet vezan za računare!? Šta je sa svim drugim školama i fakultetima? Upisuješ sociologiju a znaš da sa tim možeš postati jedino socijalni slučaj, pa ako ti to znači jer je u nekoj vezi sa nazivom u tvojoj diplomi... samo napred.


            Postavlja se pitanje ko nas je doveo dotle? Slobodan Milošević? E, jebiga. Još malo pa će biti kriv i za globalno zagrevanje planete u koje ni sami nismo sigurni... mislim... nisam siguran da li nas i sa tim muntaju i vuku za nos... ili uši. „On je (Milošević) obezvredio sistem vrednosti (ako ovo nije pleonazam) koji je čvrsto ukopan stajao u Jugoslaviji. I socijalističkoj i monarhističkoj. Svejedno je“. Pa dobro, ako je tako, što ga svi ovi posle njega nisu ponovo uspostavili i ispravili. K’o režim saobraćaja... kada se desi nešto, kada dođe do zastoja, odmah se intervencijom policije vrlo brzo opet vraća na staro i sve teče dalje. Pa evo, prošlo je 13 godina od kada nema Slobe-slobode a naše školstvo je u goroj poziciji nego kada su za vreme sankcija đaci švercovali benzin i cigarete... da imaju za užinu... ili da povuku neku crtu „belog“... dok pevaju tada skoro planetarni hit „Rodićeš mi sina, kralja kokaina“ napisan iz ruke i uma tada čuvenih muzičara koji su nestali mnogo pre Slobe. Bojim se da sve to nema veze sa „Balkanskim kasapinom“. Opet se krivica skida sa već 13 godina aktuelnih smradova, govnara, jajara i neradnika koji primaju platu iz mojih ruku, a samo seru, laprdaju, mrljave, kenjaju, mrsomude, foliraju, lupetaju, palamude, lažu, brljave i jedu govna. Kako koji i kako ko. Zašto mi moramo da školujemo decu gde drugi hoće? Zašto da ih obilazimo u nekoj školi u nekoj evropskoj zabiti kao da su na izdržavanju zatvorske kazne. Zašto moramo da plaćamo sve ove škole koje ničemu ne služe, sem da poneki „profesor“ uvali svoju knjigu deci kao „udžbenik“? Zašto... ma znate svi zašto, samo niko neće da se dohvati one bejzbol palice koju sam spominjao pa da rešimo to za par dana. Da resetujemo kompjuter, ugasimo ga i upalimo, ako treba i ištekamo ga iz struje, prebrišemo ceo hard-disk i krenemo iz početka. Ma gde da je taj početak.



недеља, 15. децембар 2013.

Miloner iz geta


            Nisam siguran da li je dobro za mene i moju porodicu što vam ovo uopšte pišem. Znate... kada čovek zaradi velike pare lako može postati tipovana meta obeležena znakom za markiranje. To valjda stave flomasterom na kuću. K'o nacisti za vreme rata. A možete postati i tačka zavisti, zlobe i mržnje jer ljudi ne vole kada se neko koga znaju, a ni oni koje ne znaju, obogate. I to preko dana... nešto mi je ona varijanta „preko noći“ uvek bila kao da „radiš“ kioske, pošte, butike, male banke i ostalu jajarsku sitnu ciljnu grupu. Mislim... ipak se danju, u kafani kao što je i red, završavaju pravi poslovi. Što bi rek’o stari svet “danju je Božija a noću đavolja rabota”. Mada... i to je sve postalo diskutabilno u ovom naopačke izvrnutom svetu nakarade i ludila. Sve se izokrenulo. Kažu, najzdraviji deo noći za spavanje je od 2 do 5, i tada nikako ne treba da bude budan. Jebiga... onda sam ja skroz zglajz’o. Ceo život sam presvrnuo kao jaknu sa dva lica... sećatese onih perjanih “Toperovih”... bile su hit pre jedno tri’est godina... onako džombaste k’o ova nova “Milka” čokolada što se sad reklamira. Izgledali smo ko maskote “Mišelina” u njima. Ali moda je moda. Mora se nešto i žrtvovati da bi se ostalo u modnim trendovima. Ja sam nekad nosio kaubojke u sred zime iako je u njima tada bilo kao da ti noge stoje u zamrzivaču pet-šest sati... kad dođem kući posle odlaska u život osećao sam se kao da sam prešao Igman ‘42. Ali kaubojke... ehej!... imam ih i sada... original... izuo sam se 500 marke za njih. Mladost...



            Nego da se je vratim na osnovnu temu danšnje sadržajne tekstualne fabule. Pare. Dobio sam velike pare. Ne smem ni da spominjem cifru. Gde? Na internetu, gde bih drugo? Pa jel‘ mogu danas da se dobiju neke pare a da nije na internetu?! Kako? Dobio sam mejl... od jedne fine godpođe iz jedne zemlje u zapadnoj Africi. Nije važno koje. Recimo da je blizu Senegala. Pa par hiljada kilometara istočno. To je tamo gde su crnci mat-crni k’o ova sad moderna boja za kola. Možeš kredom da pišeš po njima. E, baš tamo je jedna gospođa... ne znam da li je i ona tako crna, ali nije to ni važno... pa ljudi smo, Bože moj... iz ko zna kojih razloga, a oni sigurno postoje, odlučila da meni i mojoj porodici da 4 i po miliona dolara. Da, da. Četri i po(l) milijuna... ako vam više odgovara. Prvo sam bio skamenjen, a onda nepoverljiv, da bi to sve na kraju prešlo u opštu porodičnu euforiju. Ne moramo da radimo više nikada ništa. Ni mi ni naša šira porodica... a ni prijatelje nećemo zaboraviti. Jebiga... bar jednom se može, a ako imam ja, glupo je da nemaju i oni... mislim, malo bih se glupo osećao da uvek ja plaćam sve. Piće, hotele, letovanja,  ručkove, avionske karte, zimovanja... izgledalo bi kao da se kurčim. Zato moram da dam i njima pa da bar budemo blizu ravnopravnog... ionako smo sve dobili... od te gospođe. Čini mi se kao da ima neko francusko ime... mada mi se javila na engleskom. Jedva sam shvatio šta ‘oće. Prvo sam mislio da ona traži ta četir’ i po miliona i taman sam hteo da joj napišem da baš i nije našla crkvu gde će se Bogu moliti a onda dam ženi da još jednom izanalizira sve i čim je završila sa studioznom analizom, uz njen sad već standardni prezrivi osmeh mi je rekla da sam, kao i uvek u životu, promašio sve puteve novca i da bi pored mene prošla koka koja nosi zlatna jaja a ja ne samo da je ne bih prepoznao nego bi je izdinstao za nedeljni ručak. U komadima, naravno. Batak, karabatak, belo, leđa...



            Posle malo porodične prepirke oko toga k’o u našoj kući piša stojećki a ko čuči, i zaključka da baš i nismo sigurni u taj raspored snaga, odmah smo se bacili na pametno ulaganje kinte koja stiže uskoro. S obzirom da su stanovi i nekretnine bili oduvek suprotni mojim nomadskim uverenjima odmah sam zvao centralu švajcarske državne banke, da to lepo iskonvertujemo u zlatne švajcarske franke pa onda oročimo i... sve brige sveta su rešene. Izuzev ako u međuvremenu ne naiđe neka veća kometa a mesto sudara bude Đurđevo... onda ga jebi. Ali ne treba tako crno posmatrati stvari. Uostalom, dosta su mi Švajcarci zacrneli kada su mi rekli uslove. Jebote, ovaj svet je postao jedno opšte-smrdljivo mesto. Čak i oni su počeli da gule k’o da su Japanci. Ja njima četir‘ i po kila para a oni meni kamatu od 4,2%. Pa i nije neki sevap. Posebno što ne mogu sve da im dam... trebaće mi milion-dva za neke osnovne troškove. Žena je najavila da njoj treba bar tridesetak somića da najzad kupi ono što je oduvek želela da ima. Nadam se da su u pitanju neke krpe iz Parndorfa a ne razna pomagala za... ma dobro sad. Uostalom, ko mi je kriv. Mogao sam sve da zadržim za seba a ja... ma budala. Osim toga ima tu još nekih troškova. Ta gospođa iz Afrike mi je napisala da će joj trebati 10 ili 15 hiljada evra za neke administrativne troškove i formalnosti da bi te pare uopšte stigle do mene. E sad, pošto ja nemam trenutno toliko para, već sam razgovarao sa „Kredi“ bankom da uzmem kredit. Kratkoročni, naravno, jer čim mi stigne lova iz Afrike vraćam celu sumu banKi i to smesta. Ne volim rate. Nikada ih nisam ni voleo. Možda me zato i htela ova sreća sa tolikom kintom koju sam dobio. Najzad da i nas malo sunce ogreje. Samo... ima u toj Africi para... Sledećih nekoliko dana sam čuo da su još neki ljudi bili iste sreće kao i ja. Pa čak i manastir u Beočinu. Javili mi i pitali šta da rade. Da li da šalju pare za troškove ili ne. Šaljite odmah... Pa kako mislite da dobijete ako ne uplatite. To vam je k’o loto. Ko ne uplati, ne može ni da dobije. Tako je od kada je sveta i veka. Pa što ne bi bilo i u Africi. Pustite vi predrasude. Ni Afrika nije kao nekad. A da nije i neko od vas dobio tu lovu?





недеља, 8. децембар 2013.

Pijac na Rožek Teru


            Sunčano ali prohladno novembarsko jutro u prestonici naših severnih suseda. Centar Pešte okupan suncem koje dobija još jači odblesak na keramičkim crepovima velike katedrale sa dva ogromna tornja na Trgu Ruža, udaljenom svega par stotina metara od velike, glavne železničke stanice koju Mađari zovu prosto - „Istočna“, ili na mađarskom „Keleti“. Nikada nisam prežalio što mađarski nisam bolje naučio. Promakla mi je ta prilika zauvek još u detinjstvu. Imali smo kuću u Pančevačkoj ulici u Novom Sadu i sa svih strana bili okruženi mađarskim porodicama. Moj otac je to pomalo doživljavao i kao okupaciju... a ja nikada. Ostalo mi je ponešto, ali svakako ne dovoljno. A mogao sam... da sam tada, kao klinac, znao koliko vredi bilo koji jezik. Još jedan jezik, kao još jedan čovek. Ali... prošlo je i šta je tu je. Nekada mi se učini da mi je i ovo malo što znam dovoljno. I sa to malo sam komunalnog policajca koji je razvlačio crveno-belu traku na skretanju u ulicu koja je sastavni deo Trga Ruža pitao zašto ne mogu da uđem kolima u ulicu u kojoj se nalazi Srpska gimnazija. „Pijaca je danas“, odgovorio mi je kratko. Kakva pijaca na ulici?! ... Vratio sam kola par desetina metara u nazad i našao slobodno parking mesto. Izašli smo tegleći se od ne tako dugog putovanja koje je od naše kuće do centra Bumpešte trajalo tačno dva i po sata. U minut. Rutinska trasa, već pomalo dosadna. Već posle par minuta stao sam u kereće govno iako me žena opomenula „da ga se pripazim“. Ali nisam bio dovoljno “obazriv”. Ne smeta... nije mi pokvarilo ugođaj... nisam dao. Nemamo ni prebijene forinte. Znamo da subotom teško da išta radi pre deset sati, ali optimistično krećemo u potragu za menjačnicom. Nalazimo je u Eržebet ulici, jednoj od glavnih, koja pravi veliki polukrug oko centra Budimpešte a koja, počevši od Ptefijevog mosta, od ugla do ugla menja ime... Franc, Jožef, Eržebet, Terez, Sent Ištvan, da bi opet završila na Dunavu tačno kod Margit Sigeta. Sa forintama u džepu osećamo se malo poletnije i vedrije. Sad smo kao kod kuće.




            Vraćamo se do Trga Ruža. Žena i sin znatiželjni da vide gimnaziju a ja... da vidim pijacu. Kakva pijaca može biti na ulici? Jel' se tu prodaju stare stvari, ostavlja stari nameštaj koji će neko uzeti, iznose stari časopisi, prodaju polovne knjige ili možda neka „sek'nd hend“ garderoba. Šta god da je, moram to vidim. Dolazimo na Trg Ruža sa druge strane od one na koju smo otišli i već izdaleka vidim da sam se prevario. Nije to nikakav mini buvljak... čoveče,... prava pijaca. Ljudi su montirali tezge, preko puta njih je stigao pokretni agregat koji napaja strujom sve potošače. Koje potrošače? Razne. Frižideri, rashladne vitrine, tople vitrine, grejalice... sve zuji i radi punom parom. Šetamo se između tezgi koje pre dva sata nisu bile tu. Tu je bio parking sa kolima, ali svako je svoja kola sklonio praveći dovoljno mesta da za čas nikne mala pijaca... veličine one na Detelinari... otprilike. Svega tu ima. Sir, povrće, slatkiši, meso, med, pecivo, voće, kolači, suvomesnato, domaća radinost, domaće svinjokoljske igrarije kao što su švargla, dimljena slanina, džigernjača, sveža kobasica, pečena slanina i naravno – čvarci. Čovek čija je to tezga, u belom mesarskom odelu, plastičnom kašikom grabi čvarke i meri ih. Graja, žamor, povici prodavaca. Na kraju ulice, pa samim tim i pijace najveće iznenađenje... kombi-hladnjača u kojem je veliki položeni prohromski sud od bar hiljadu litara na kome je slavina. Ljudi uredno, stojeći u redu sa flašama koje su poneli od kuće, čekaju da kupe domaće mleko. Sirovo. Nije ni kuvano, ni pasterizovano ni homogenizovano i ne traje 6 meseci... Baš naprotiv... pravo domaće mleko... iz nekog sela tridesetak kilometara od Pešte. Kao pre pola veka.




            I uvek se rastužim kada vidim ovako nešto. Ako mislite da se bojim za zdravlje Mađara, varate se... znaju oni šta kupuju. Rastužim se kada vidim kako se sa samo malo volje i organizacije može napraviti prava pravcata pijaca u centru metropole. Nije ovo bilo prvi put. Video sam to i u Minhenu i u Barseloni i u Berlinu i u Tuluzu. Ali u Budimpešti... ne može se reći da nisam bio iznenađen. Eto,... svugde se sa samo malo organizacije može napraviti nešto. Svugde bar po nešto, samo kod nas... ništa. Kod nas?!... Odmah sam video buljuk sanitarnih, komunalnih i zdravstvenih inspekcija koje prate tržišni inspektori, inspektori rada, čovekove okoline na čelu sa finansijskom inspekcijom i inspekcijom za sviranje kurcu u dvocevu frulu. Gomila neradnika, secikesa, jajara i profesionalnih govnara sa diplomama raznih ekonomskih, poljoprivrednih, pravnih i medicinskih fakulteta uz koju se osećaju tako moćno. Moćnije nego ja kad popijem “Vijagru”. Samo što se njima digne čim vide ovce. Njima je sodomija ostala u duši još od malih nogu... iz sela i vrleti iz koje su došli. Jebiga, mi možda prvi put nismo jebali da se trese krevet, ali bar nismo jebali ono što mekeće, bleji i muče. I to bespomoćno. Ništa nije moglo da spase tu životinjsku nejač od ovih zoofila. Oni nam sada umesto koza i ovaca jebu mamu. Krvnički. Jebu i nas i naše žene i našu decu i već su uspeli da nam jebu i nerođene unuke. Stoka bezrepa koja će u malim tunelima vlasti smrdeti još decenijama dok im mi kao ovce dolazimo i guzimo se i nameštamo sami. Dokle? Ima li još igde ikoga da uzmemo bezjbol palice i krenemo od gradske kuće i gradske skupštine, preko pokrajinske do republičke. Do svake kancelarije. Bez izuzetka. Sve dok im lobanje ne budu pucale neće prestati da nas jebu. Sve dok njima ne napunimo urgentne centre ništa se neće promeniti. Ne menja Srbin vlast bez krvi. Vekovna je to tradicija. Moramo je očuvati.   




недеља, 1. децембар 2013.

Istorija, ti i ja


           Pre nekoliko dana odem na „Tarzaniju“ na kojoj tekstove objavljuju najeminentniji blog spisatelji u zemlji Srbiji a i šire... pa čak i duže. Naleteo sam na tekst „Drleta“ koji je, kako vidim, poznat širokoj publici koja tumara po blog „sekciji“ ali i ostalim mračnim svetovima tamne strane interneta. Ako svetla uopšte i postoji. „Drle“ u dosta povelikom tekstu pod nazivom „Odbrana Šimunića Džoa“ dosta „afirmativno“ iznosi svoja razmišljanja koja neodoljivo podsećaju na Petra Lukovića i njegovu stalnu želju da podigne što veću prašinu ne bi li se što više čitalo, raspredalo, prdelo u prašinu, pljuvalo i hvalisalo i što treba i što ne treba. U njegovom tekstu, a i kasnije u komentarima mahom ogorčenih Srbendi (poznatih po pišanju po haustorima, krađi struje, bacanju smeća kroz prozor, mumlanju Očenaša koji nikada nisu naučili, neplaćanju računa državi za koju „vojuju“, nevraćanju dugova drugim malim ili velikim Srbima i raznim drugim patriotskim gestovima), se stalno spominje istorija i istorijski podaci o kojima, naravno, onaj drugi sagovornik, inače„kreten“, pojma nema. Barata se brojkama ljudi, pušaka, stoke, noževa, topova, četa, država, reka, gradova i svega za šta svako od njih ima neoboriv dokument... pisan i potpisan, naravno. I svako stoji iza tog svog, ničim dovedenog u sumnju izvora. Načitao sam se stvari za koje nikada nisam ni čuo, saznao za kretanja četničkih, partizanskih i ustaških jedinica za vreme drugog svetskog rata kao da su ih učesnici te rasprave lično snimali dok su se probijali kroz bosanske, srbijanske i hrvatske gudure, pa onda za datume i godine kao da su oni lično tada vodili dnevnik istih tih vojnih jedinica (ako se bilo koja od navedenih uopšte može nazvati vojskom) i još bezbroj „istorijskih podataka“ za koje svi imaju potvrdu u gornjem levom džepu sakoa jer se odatle najlakše izvadi i njome lupi od sto. Taj deo pokućstva je u Vojvodini poznat i kao „astal“... što je inače čist mađarizam, ali... šta je tu je. Ionako je u toku borba za Mađarske pasoše... čak ih i Srbende rado uzimaju... ako se može.




            Onda sam, naravno sa jednog laičko-naučnog aspekta, pokušao da izanaliziram šta je istorija. Kao nauka, ne kao proces. Kao proces je jasno... ono što se desilo to se desilo i to je neizmenjiva stvar. Dok se ne umeša istorija kao nauka. A ona može da prepravi, dopiše, promeni ili sasvim izbriše sve iz istorije kao procesa. Ko joj brani? Može od prilike do prilike da je menja i podešava po zemlji i narodu koji je čita. Mada je obično uče a sve manje čitaju. Nikada nije ni bila neko obožavano štivo za veliku većinu ljudi. Ono što im je trebalo već su im rekle babe i dede ili je doprlo do njih „po čuvenju“... kafanskom, uličnom, prijateljskom ili onom što je mestimično stiglo do njihovih ušiju na časovima istorije. Iz knjige koju je napisao „naš poznati istoričar“ a onda obradio i uredio nastavnik istorije. Od škole do škole, od vlade do vlade, od države do države. Recimo... da li je Gavrilo Princip bio atentator-reformator ili terorista? ? Da li je Srbija direktno izazvala prvi svetski rat ili je iz cele Evrope barut curio na sve strane pa je bilo svejedno ko će baciti šibicu? Ko je stvarno bio Dragutin Dimitrijević Apis i za koga je radio? Da li je Bačka od 1941. do 1945. bila okupirana teritorija od strane Hortijeve Mađarske ili legitimni sastavni deo te države Koja vojska je za vreme drugog svetskog rata bila oslobodilačka a koja okupatorska u delovima Kraljevine Jugoslavije? Ili čak cele Evrope? Poslednjih godina neki novi istorijski liberalizam je doneo i nove struje i nova mišljenja koja sve više zamenjuju ona stara, sada već konzervativna. A šta je sa istorijom kao procesom? On traje i nagomilava se i ostaje nepromenjiv i pored različitih viđenja. Ali kako saznati kako je stvarno izgledao taj proces... to jest, šta je istina?




            Bojim se, nikako. Kada se nešto desi, desilo se tog trenutka, dana, meseca... i onaj ko je tu bio on je mislio da je video istorijski proces ali nije. Video je ono što je sam hteo da vidi bez obzira na to šta se stvarno dogodilo. I zato nam prava istina, kao proces, nikada neće biti dostupna. Čak i ako smo mi u njoj učestvovali. Za Hrvate i Muslimane početkom devedesetih je vođen oBrambeni rat od agresora koji je napao Hrvatsku, a malo kasnije i Bosnu. Za Srbe je to bila odbrana države na koju ih je obavezivao ustav SFRJ ali i reči zakletve koju smo svi u vojsci izgovorili, ma kako one patetično i otrcano nekome zvučale i onda i sada. Za jedne napravljen je zločin ili čak genocid, a za druge samo osveta koja je bila blaža nego što je stvarno trebalo da bude. Eto... prošlo je tek dvadesetak godina, akteri su većinom još živi a mi i dalje ne znamo pravu istinu. Znamo samo svoju. Onu koju smo mi videli. Postoje i ljudi koji tvrde da su videli isto što i protivnička strana ali su malobrojni. A i kako da znamo da i oni govore istinu? U pitanju je istorija od pre tek dvadesetak godina pa smo je već „adaptirali“ po sopstvenim potrebama, a šta li je tek sa „istorijskim“ podacima iz antičkog doba? Ko se i kako na njih oslanja i kavi su to uopšte podaci? Ko ih je ostavio, ko ih je našao, a ko rastumačio i shvatio njihovo pravo značenje? Ko kreira ono što će narodi učiti, misliti i raditi. Ispada svakako da istorija nije i ne može biti učiteljica života jer ne može te učiti neko ko je prevrtljiv i sklon laži. Pa šta je onda istorija? Čini mi se ništa. Tabula raza. Istorija, to smo ti, vi, oni, mi i ja. I to je dosta.