Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 30. јун 2013.

Operacija „Pusovanje“ – drugi deo


            Kao što sam rekao, čim sam video od brega odvaljenog Vladu, mislio sam, najzad pravi čovek na pravom mestu. Mestu veštaka. Rekao mi je odmah, da ne gubimo vreme, da idem kod teretnog ulaza u MUP, odnosno kod mesta gde njihova vozila ulaze u dvorište (civilnim kolima je strogo zabranjen ulaz u krug MUP.... da ne vide nešto što ne treba da vide.... valjda). Zato mi je i rekao da dođem kod tog ulaza i parkiram se preko puta a da će on doći s druge strane i dati mi signal za ulazak. Pitao sam ga ’oće li mi davati dimne signale ili neke obične, ali on je već odmaglio. Nisam imao izbora, seo sam u kola i izašao sa jednog divnog parking mesta tik uz glavni ulaz.... šteta.... kad nađeš tako mesto najradije ne bi ni pomerao kola ceo dan ali.... obaveze su obaveze. Odvezao sam kola na dogovoreno mesto i čekao da Vlada, kao Prle i Tihi, izviri iz nekog kanalizacionog otvora i da mi signal za upad. Tako je i bilo. Izvirio je iza nekog ćoška i samo lagano prstom pokazao da dođem. Dao sam pun gas, da što pre rešimo svu tu zajebanciju koja se odigravala na, za mene, neprijateljskoj teritoriji. Kad sam stao, ne gubeći ni časa, Vlada reče da otvorim haubu. Kad sam je otvorio on je pogledao u motor bez i cantimetra saginjanja i odmah, sigurno i veštački, odgovorno rekao... „Stvarno se ne vidi ni jedan broj“. Bio sam fasciniran. Kakva moć dedukcije zapažanja. Neverovatno. I sad se naježim kad se toga setim. Upitah ga da li je on mehaničar, saobraćajni tehničar, inženjer.... mislim.... zaista me fascinirao. Nagnuo se blago prema meni i sa poluiskrivljenim usnama rekao „Prijatelju, ja sam diplomirani ekonomista“. E tek me tu srušio na leđa kao smrdibubu. Diplomirani ekonomista?! Jebote. Fascinantno! Pa šta radiš onda ovde.... zaustio sam da mu kažem, ali sam se u trenutku predomislio i rekao mu; Bravo! Svaka čast. Nego.... gde se ide u školu za te veštake u pusovanju, pitao sam ga, misleći, ako je on postao veštak za brojeve motora sa ovakvim iskustvom, mogu i ja da položim za veštaka u pletenju, tkanju ili vezenju.... pa da dokon idem i zajebavam one ženine štrikerke veštačeći im radove. Grupno ili u četiri oka. Transparentno ili iza nekog paravana. Mislim.... sve u cilju ukazivanja na moguće greške. No, tada mi se žurilo pa sam rekao Vladi da i on piše ono kodirano pismo, da ja idem dalje, jer ovako neću kola registrovati do Božićnih poklada. Rekao mi je da ne brinem, da će sve odmah napisati i da idem kod nekog druga Ljube u šalter salu gde će sve biti završeno. Sad.... jes’ da ja imam blage napade klaustrofobije od šalter sala, ali.... šta je tu je.


            U šalter sali je bilo kao u košnici punoj Afričkih pčela, ali sam ih sve ignorisao i zaleteo se na šalter druga Ljube na kom nije bilo nikoga. Naravno, i drug Ljuba radi od pola devet do dvan’est, a pauza mu je od pola deset do deset pa zato i nije bilo nikoga. Bilo je devet i dvadeset ali Ljuba nije mogao više da čeka svoj omiljeni burek sa sirom pa je otišao malo ranije.... bar mi je tako rekao dežurni policajac. Ma nema veze.... opustiću se malo u obližnjem kafiću udaljenom oko kilometar, gde sam i kola parkirao nakon one operacije „Otpisani“, tj. veštačenja brojeva motora. U deset je Ljuba bio za šalterom, sit, smiren i dobro raspoložen jer je, koliko sam uspeo da razaznam, zviždukao neku lepu pesmu Lepe Lukić, ali nisam mogao da se setim koju. Valjda zbog sve te graje u buke u šalter sali. Časkom je klasifikovao moje papire na nekoliko mesta, gurnuo mi parčence papira kroz šalter i rekao; „Dođi sutra posle devet“! Na moje molećivo preklinjuće reči da su me poslali Bora, Vlada i još nekoliko ljudi kojih sam tada uspeo da se setim odgovorio mi je; „Džabe ti je i da te Dačić šalje.... načelnik nije tu, a on mora da potpiše“. Načelnik potpisuje moj slučaj?! Odmah sam narastao u sopstvenim očima i brzo odjurio kući da ispričam ženi i deci da načelnik radi naš slučaj. Na kolima su još bile „col“ tablice iz Nemačke, ali boli me uvo.... načelnik radi moj slučaj.... kada to kažem bilo kom saobraćajcu koji me zaustavi ima odma’ da upusti u gaće k’o da je popio čašu ricinusa. Pa doći će i taj sutrašnji dan. Šta je to u odnosu na sve vreme koje imam. A i načelnik je načelnik. Ne idu moji papiri kod načelnika svaki dan. I.... nakon razdraganog popodneva provedenog s porodicom zbog vesti da načelnik radi na našem slučaju i još jedne jedva prospavane noći došao je dan D.



            Obukao sam se prilično svečano, skoro k’o moja žena kad ide na štrikanje samo sa manje ukrasnih detalja, banuo kod Ljube u deset, jer čemu ranije dolaziti kad znam da jede burek s mesom (juče je jeo sa sirom), uzeo svoj novi broj motora i sa tastom kao telesnim obezbeđenjem krenuo u AMS, gde je trebalo da mi te nove „pus“ brojeve „upusuju“ čekićem i zumbama (alat poznat autoru, a ko hoće više da zna nek se raspita). Neki koje su već ranije „pusovali“ savetovali su me da tražim Radeta jer on to radi kao što dobra medicinska sestra daje injekciju.... pljasne te po dupetu i dok se ti smisliš šta joj je bilo ona ti je već i nabila iglu i ispraznila špric a ti i ne znaš da jeste. Dobro.... Rade ne pljeska po dupetu, ali ovo ostalo je, kažu, sve isto. Dok trepneš već je gotovo. I bilo je tako. Mada se čovek ne zove Rade nego Rada, što mi je bila još veća garancija jer je očito da je čovek autohtoni VojvoĐaN. I dok smo mi prodivanili po koju i dok sam se ja izuo još 30 evrića, Rada je već ispusovao sve nove brojeve. Naravno, shvatate da ne mogu da vam kažem brojeve jer je u pitanju izuzetno osetljiva materija i za mene i za MUP. Ali dobro.... reću ću, ali stvarno nemojte to da širite dalje da ja ne bi najeb’o od svih do sada navedenih nadležnih organa.... VMZL134838.... eto, prosto a genijalno.... zar ne? I.... nakon toga tast i ja smo se ispozdravljali s Radom koji je ostao za nama sa 500 dinara više u džepu.... stari srpski običaj.... mora se.... i odjurili do agencije da predamo svu tu hrpu papira s nadom da ćemo u zamenu za nju dobiti jedne registarske tablice, po mogućnosti bez Š,Ć,Č,Ž,Đ u kombinaciji (da ne bih posle Mađarima na naplati drumarine crtao tablice a oni se smejali), i jednu metalik sivu nalepnicu za šoferšajbnu, da ne kažem vetrobran, i da se onda vozimo nazapravo. Prijateljice iz agencije (ali zaista su samo prijateljice.... da ne bude posle...) su mi rekle da idem kući, opružim se na trosed i mirno čekam poziv da dođem po sav taj „materijal“ koji mi i pripada. I taman kad sam se ispeglao po trosedu veličine dvoseda, zazvonio je moj mobilni telefon koji kao zvono pušta predivna Vivaldijeva „Četiri godišnja doba“, a za ovu priliku namestio sam „Proleće“, i čim sam stisn’o „Ansver“ začuo sam prijateljicu iz agencije koja mi je rekla da službenica u MUP traži potvrdu od „Notara“ na ugovoru iz Nemačke?! E, jebiga đuvegijo.... 




недеља, 23. јун 2013.

Operacija „Pusovanje“ - prvi deo


            Pre par nedelja pisao sam vam kako smo išli u kletu NJemačku po kola i jedva živu glavu izvukli, a u Frankfurtu gde je pravi otvoreni front nismo ni bili. I još sam napisao kako mi je svanulo čim sam prošao ove naše driblere na carini u Horgošu, jer više nema šta de me iznanadi.E, pa zajeb’o sam se. Zaboravio sam da se vraćam u Srbiju a ne u otadžbinu iliti faterland. A u Srbiji ima prepona za preskakanje više nego nekad na poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu - konjički deo (koji sam baš voleo kad sam bio dete i gde me ćale redovno vodio). Svašta naš čovek smisli. Posebno kad je na vlasti. I to na bilo kom nivou. Već sutradan po pristizanju na rodnu grudu oćeraše me u carinsku žicu.... mislim ne mene nego kola, ali ja sam to dosta teško podneo. Znam, vezujem se za stvari a to ne treba, ali... šta ću... zavoleli smo se čim smo se prvi put videli u tom... Zigenfildenu, ili kako li se već zove. Ja i auto, naravno. I odmah mi ga oteše iz ruku kao majci dete posle dojenja u porodilištu. Sedeo sam u njemu još pola sata nakon ulaska u carinsku zonu i kao dete vozio „na suvo“.... znate to... sediš i kao voziš a onomatopejom dočaravaš zvuk motora i šaltanje getribe što se srpski zove menjač. Mada.... ovaj moj je automatik.... ali nema veze.... lepo je vratiti se u dečačke dane. Na kraju radnog vremena, oko 5 popodne, isterali su me sa carine uz moje bučno negodovanje, ali su me ispratili tešeći me da će carinske formalnosti biti obavljene za dva ili tri dana. Kurve carinske lopovske i lažovske. Ček’o sam celu jednu nedelju. I to zato što su drugovi carinici štrajkovali zbog malih plata pa su radili sa pola kapaciteta. Nataknem ih na njihov kapacitet.... kakva plata.... pa to im je samo za cigare.... mene su našli.... Eh da mi je vlast na par dana. Nego.... bila je to baš duga nedelja. Oteglo se do u nedogled. Valjda zato što sam ih svaki dan zvao. I jedva nekako pustiše mog vranca iz one njine žicetine. E, sad smo na konju, pomislio sam! Međutim....


            Odem ja na tehnički pregled vozeći svoj „Plavi bljesak“ (tako sam ga nazvao od milja), i to kod poznanice.... da ubrzam stvari a da i ona zaradi neki dinar. Kažu mi da sednem opustim se.... sad je sve rešeno, u roku od sutra dobijam tablice. Tako i uradim. Ali nisam dugo sedeo opušten. Brzo su me nategli k’o praćku. Dotrčaše ona dvojica što pregledaju... ili, ako ’oćete pravilno „vrše tehnički pregled vozila“ pomalo zbunjeni i tiho, što mogu tiše, saopštiše mi da se ne vide brojevi motora na motoru.... normalno, gde bi bili brojevi motora ako ne na motoru. I za divno čudo ja se uopšte ne uzbudim jer, ubeđen da je moja faterland izbacila brojeve motora kao podatak iz saobraćajne pomislim da mi i ne trebaju. Čak je i Švabo lepo napis’o u eksportnom papiru da je broj motora nečitak. Samo.... to ova moja „umetnička štrikaljka“ što živi samnom bespravno već više od 20 godina nije videla a čitala je sve papire deset puta. Šta li je ona radila na tom fakultetu i kako je uopšte stigla do kraja.... jebem li ga ako znam. Učila sigurno nije, jer da jeste rekla bi mi to odma’ a ne da takvu poražavajuću vest saznajem, potpuno nespreman, od majstora na tehničkom pregledu. Taj izgleda zna nemački bolje od nje. A sem što zna nemački, zna i to da mi broj motora treba.... ne da treba, nego nemo’š da registruješ kola bez toga. E Srbijo.... pa dokle ćeš pišati po nama, sinovima tvojim (verovatno vanbračnim). Kud ću sad po taj broj? Gde bi drugo.... u MUP, što se nekad zvao SUP... A i sada ga tako zovemo. Teško je odbaciti stare navike.... I rekoše mi da sledeće nedelje (bio je petak.... pogađate) u cik zore, u osam sati, idem kod nekog druga Bore, u taj SUP, a on će dalje „preduzeti sve neophodne radnje koje su potrebne da dobijem novi broj motora“, a cela ta operacija ima šifrovano ime „pusovanje“.... mislim.... tako se to stručno zove. Znači, počinjemo u utorak ujutro.


            Nisam ni znao da u to doba dana ima toliko sveta na ulicama. Baš sam se zaprepastio. Šta li samo rade toliki ljudi? Nego... nađem ja druga Boru.... primio me lepo.... ne mogu da kažem.... što je čudno s obzirom da je iz Čuruga. Ne bih ja to znao nego sam na zidu njegove male tople i ukusno uređene kancelarije sa zlatno-bež foteljama iz 1972. vid’o veliki plakat na kome je pisalo; „Šta radi Čak Noris u Čurugu?“, i odmah u produžetku, da se mi ne bi umno napinjali, i odgovor; „Sve što mu se kaže“. Eh... uvek su bili šašavi i spremni na šale i pošal’ce ti Čuružani. Bora je čovek iz naroda, pomislio sam, a ne iz SUP. Ili MUP.... mada ovo MUP nekako tvrđe zvuči iako me uveravaju da je MUP demokratska institucija a SUP autokratska. Može biti. Možda sam malo staromodan. Ili zaostao? Nije to ni važno.... Važno je da mi je drug Bora dao jedan lep beo list papira na kome je napisao kodiranu poruku i rekao da već sutra u isto doba dođem na drugi ulaz tog SUP i tražim druga Vladu koji vrši veštačenje i dam mu tu kodiranu poruku, te da će on (taj Vlada) preuzeti moj slučaj. Rekao mi je i da Vlada radi sa strankama kao i on (Bora), od pola devet do dvan’est, a pauza mu je od pola deset do deset, ali ovaj radi samo utorkom i četvrtkom. Ostalim danima analizira to što je izveštačio. I još mi je rekao da je taj dosta brz i da radi i po dvoje ili čak troje kola dnevno. Pa dobro i stigne za to kratko radno vreme. Natovarili čoveku takvu obavezu na vrat a ne daju mu da radi duže od tog propisanog radnog vremena!? Ako čovek radi veštačenje, to je jedna vrlo ozbiljna i odgovorna funkcija. Treba izveštačiti svaki motor u detalje i osmisliti novi broj za njega. Kad sam samo pomislio na takvu odgovornost, odmah su me prošli neki trnci kroz telo. Nisam spavao skoro celu noć zbog treme. K’o da krećem na ekskurziju. Sutradan ujutro sam se već navikao da u gradu ima toliko ljudi kao da svaki dan ustajem u to doba, i sa nestrpljenjem i blagom zebnjom krenuo ka zgradi SUP. Šta ako Vlada ne bude mogao da izveštači broj? Moraću opet u Frankfurt. Ili Manhajm. Šta mi bude zgodnije. E Vlado, Vlado! Nemoj me sada izneveriti.... sada kada je najteže. Pomagaj kako znaš i umeš. Samo.... treba Vladu i naći. Srećom, na službenom ulazu u SUP.... ili MUP,.... jebem li ga.... naletim na poznanika koji takođe radi u toj instituciji, a poznaje i Vladu i Boru i sve druge subjekte neophodne za privođenje mog slučaja kraju. Odmah je zvao Vladu i ovaj se ubrzo pojavi.... onako.... visok i snažan.... pravi mupovac. Jedino što je umesto uniforme imao radno odelo kao mehaničar. I to prljavo. Dobro je, pomislio sam, stvar je rešena. Ali....




недеља, 16. јун 2013.

Naš dobroćudni pomahnitali saputnik


            Ovih dana naš večiti saputnik se ponovo malo razgoropadio i doveo naše odnose u stanje koje bi se moglo nazvati „veoma zategnuto“. Postao je agresivan, iako ga retko viđamo takvog. Baškari se i razmeće svojom veličinom ali i plahovitošću, jer u roku od samo nekoliko dana u stanju je da se promeni kao prevrnute zepe. I onda veliki broj nas počne da ga se plaši. Doduše, neki su navikli na to i njegove bubice su prihvatili kao uobičajene i trpe ih stoički i čak bi se moglo reći opušteno i uz zezanje na svoj račun. Mnogi ga psuju okrivljujući ga za sve nedaće u svom životu, iako one najčešće i ne potiču od njega. Većina je indiferentna. Posmatra sa strane taj sukob, znajući da sa njim nemaju ništa i da su uvek na pristojnoj distanci. To su oni koji se i ne druže baš mnogo s njim i kada nije u ovoj svojoj „divljačkoj“ fazi. Imaju druge prijatelje. Čak, kažu, da im i smrdi kada su u njegovoj blizini. Pa, sad... to je kao pečena jagnjetina.... ili je voliš, ili te tera na gađenje. Ja sam od onih prvih, i kada je on u pitanju ali i kada je jagnjetina u pitanju. Od malih nogu ga poznajem i ne smeta mi ništa što od njega dolazi. Jeste, ima malo specifičan miris... ali ko od nas ga nema... zato i kupujemo sve one silne dezodoranse, ne bi li isključili taj životinjski nagon za međusobno mirisanje. Smeta nam. Ne podnosimo više međusobne mirise. Ali, meni njegov ne smeta. Mada, moram da priznam da sam retko pored njega kada je u ovakvoj, raspomamljenoj fazi i kada tera sve ispred sebe praveći sebi put veoma grubo, kao neka bizgovčina na „Đavi“ sredinom osamdesetih godina prošlog veka, koji je znao sve da nas izgazi po nogama ne bi li se dočepao šanka. Ako staneš ispred njega i probaš da mu objasniš par pojmova iz bontona, napravićeš opšte sranje u kome će nastati opšta šorka koja se neće doboro završiti.


            To je verovatno razlog što mu se ljudi sklanjaju kad povileni. Poznat je na sve strane i po čitavoj Evropi. I svugde je većinom dobrica, ali onda mu nešto dođe... otkači se i počne da divlja. Kao tornado koji sve češće i kod nas zaluta. Pa, dobro... i mi smo pomalo krivi za to. Džagamo ga, provociramo i bockamo previše, pokušavamo da ga maksimalno kultivišemo i uozbiljimo iako znamo da on to ne voli. U svojim životima se ponašamo kao da on ne postoji, pravimo čitave planove kako da ga promenimo i smirimo i.... kad mu sve to dokurči, on naprosto poludi i počne mahnito da udara sve koji su u njegovoj blizini. Mudar, večit, tih, goropadan, ljut, bezazlen, podmukao, mek, jak, grub, nežan, surov, lep... ko da mu odoli takvom. Većina ga i pored svega voli i drago im je što žive s njim. I kod nas, ali i u staroj, poluofucanoj dami Evropi. Čak nam mnogi i zavide što smo uz njega i što možemo da proćakulamo s njim po neku kada nema nikog drugog. A viđao sam to. Prolazim i vidim čovek priča s njim iako se to ne radi... mislim, većina nas to ne radi. Ali neki, kada ostanu nasamo s njim počnu da mu pričaju sve ono što ih tišti a nemaju ili, još gore, ne smeju nikom drugom da kažu svoju malu ili veliku muku. A on uvek sasluša i to vrlo strpljivo i ljubazno. Naravno, uvek mudro odćuti svoj odgovor, ali imam utisak da ga oni koji mu se ispovedaju razumeju. Sapatnici... ili tako nekako.


Sinoć, na proslavi 30 godina mature s jednom generacijom s kojom sam proveo neke veoma lepe godine mladosti, dvojica naših „maturanata“ je došlo samo na pola sata.... da se javi i da se vidimo. Na brzinu. Nisu čak ni jedno piće popili. Odmah posle toga otišli su na još jednu noć borbe s njim. Vatrogasci, hidraši, vozači. Svako vam je potreban kad se on rezbesni, jer tada je kao „Osmi putnik“ iz istoimenog filma, iako svi znamo da će za samo dvadesetak dana biti ponovo neki naš Forest Gamp. Doduše, možda ipak malo pametniji, ali svakako dobroćudan baš kao taj nezaboravni lik iz Zemekisove bogate radionice. I onda ćemo se opet družiti, biti zajedno ili se ignorisati... ili će mnogi od nas jednostavno gledati u njega tako mirnog i ponovo tihog i odmarati dušu jer, mora se briznati da kad je „dobrica“ ima veoma jako sedativno i regenerativno dejstvo. Skoro kao ono Joga gledanje u sunce koje zalazi. Zauzmeš neku lepu poziciju, uzmeš stolicu, po mogućnosti onu udobnu na rasklapanje, i.... gledaš. A on sija. Čak, ponekad toliko da ti to i zasmeta. Ali ne obazireš se. Gledaš i dalje. Mami ti pogled kao.... kao baš lepa žena koja u nekoj letnjoj bašti sedi s nekim drugim muškarcem. I zna taj da mi nju svi gledamo krajičkom oka ali... smeta mu i muči ga ali mu je u isto vreme neizmerno drago što je baš njegova a ne nečija druga. Jedino.... uvek se pomalo plaši da li će uspeti da je zadrži kraj sebe ili će se u nekim trenucima ljutnje oteti kao i naš saputnik ovih dana.Razumem ga. Moć žene i moć velike reke su slične. Preuzimaju na sebe i naš i svoj teret, i žudnju i čežnju i nostalgiju za nekim prošlim, davno zaboravljenim vremenima. Pomažu nam da sa sebe speremo sve ljage, sve grehe i sve poraze. Jedino.... žene prolaze kao i sve ostalo a on.... on je uvek tu. Makar i ovakav kakav je sada. Moćan i nezadrživ.     





недеља, 9. јун 2013.

Kad bih bio žensko ili...


            Da li ste se ikad zapitali kako je gledati život kroz oči suprotnog pola. Mislim... kad bi mi muški postali u trenutku ženski, kako bi se osećali u nekoj situaciji. Priznajem da mi je to, u stvari, nemoguće i da zamislim ali... eto... da probamo. Recimo... pred neki prvi izlazak s nekim kurajberom. Treba da izađeš s nekim s kim si se videla prvi put pre par dana i sad imate sudar. Doduše, ja već imam osećaj gađenja ma koliko da je to samo razmišljanje... Ja sam onaj... homofob... ili tako nekako. Ali, jebiga, možda su i one? Sastaješ se s tipom koji je već pri prvom kontaktu izazvao blage trnce u tebi, ali se posle toga dva - tri puta dobro izlupetao za nešto, pa razmišljaš... šta li ću s njim pričati celo veče? Ajd’ priča i nekako, ali šta ako bude hteo nešto... šta ako hoće da me poljubi? Mislim... ja kao muško znam da bih, ali se samo pitam, šta bih da mene neko treba da ljubi... a popio je tri piva... i stalno pomalo podriguje. Muči ga pivo u stomaku. Ne bi mi bilo svejedno. Šta svejedno?!... Pobegao bih što dalje mogu. Mada... to je bilo rešenje kad smo mi bili u tim godinama... mislim... za ljubakanje i te metode „razrađivanja“. A danas? Taj napola pijani kreten ima tvoj mobilni i... eto ga za par sekundi opet tu. Ja bih teško izdržao da ga ne drknem u glavu, pa šta bude. A možeš samo da zamisliš šta bi bilo kad je on jači a tebi nema ko da pomogne. Nezgodno, stvarno. A tek sudar sa... „onim“ na kraju. Ajao! Kad samo pomislim da bi neko trebao da legne na mene, već mi je zlo. Još kad neki deo njegovog tela, ma kakav da je, treba da uđe u mene... Nije ni čudo što se sve... dobro... skoro sve... ženske plaše toga. Mislim na prvi put.... posle toga ide k’o po loju. Pa ja sam jednom išao na hidrokolon terapiju na kojoj mi je doktorka, umrla je, Bog da joj dušu prosti, ugurala sondu u dupe u roku od 3 sekunde, i da je nisam dobro poznavao kunem se da bih je prvo ispičkao a onda joj onu sondu, ø 25 mm ugurao u levo uvo iako po svim zakonima fizike tamo ne može da uđe ni da je tri puta tanja. Dobro... nisu isti otvori u pitanju ali je u svakom slučaju „invazivna“ metoda očita. Pod invazivnom se smatra kad nešto prodire u tebe a ti po pravilu ne možeš ništa. Kad se samo setim koliko sam injekcija u životu primio... dupe mi je bilo kao Vilerov goblen, ali šta je to u odnosu na ovo. Ovo je mnogo invazivnije... i mnogo duže traje od injekcije.


            Ali, čini se da to baš i nije tako grdno kako ja to zamišljam inače bi sve žene do poslednjeg daha bežale od nas. A nešto nisam primetio da to rade. Posebno u ova poslednja vremena seksualnih sloboda. U vreme moje mame i tate sve je bilo drugačije. Ili bar tako mislimo. I to zato što svoje roditelje ne možemo da zamislimo u nekim pohotnim pozama. Nekako nam se ne uklapa u sliku. Mada, ne mogu da ne primetim da žene ne manipulišu „tim stvarima“ s nama. Eto, jedna blog koleginica je pozvala žene da masovno prekrste noge svaki put kad im se to ne radi a nama radi. Zašto? Zato što nas, muške, samo to interesuje i ništa više kod njih. Pa sad, teško da me nešto posebno obuzimaju svi ženski problemi, sve glavobolje, rem faze u sred dana, PMS, klimaks, pred klimaks, plače joj se, smeje joj se, treba joj malo nežnosti... Jebiga, sve joj treba sem onog što nama treba. I sad još i to da nam ukinu. Pa za čega ćemo onda služiti? Da nas pokazuju kao deo nameštaja kad neka od njihovih drugarica dolazi da malo četuju uživo. E, to malo morgen. Za te stvari su naše mame imale razne miljee i goblene po svim sobama pa su njih pokazivale. Treba da sedim i da se smeškam k’o dvorska budala kad njoj dođe drugarica... da skuvam kafu... naseckam nešto... malo popričamo o krojevima iz „Burde“ ili nešto novo u pletenju, a onda da diskretno nestanem... Da ih ostavim same, da se isćakulaju. Inače im smetam... i ne osećaju se prijatno. I sve to da bi dobio malo .... Ma za te pare i to kilo živaca odo’ ja na drugu stranu a njoj nek’ tata kuva kafu.... koju ja inače ne pijem.


            Dosta mi je što su te ženske slobode ukinule pečenje kolača po kućama. Danas sve ili ih kupuju ili prave neke „smuti pa prospi“, odnosno one u kojima se ništa ne peče. „Čizkejk“, „Snikerstorta“, „Ledene kocke“(šatro) i ostale instant varijante mrzovoljnih domaćica sa gomilom keksa od kog me ubi žgaravica. A kad se samo setim kako je kod nas, mislim kod moje mame, mirisalo kad se pravi lenja pita s višnjama. Ili „Žerbo kocke“. Za to su znale i komšije iz susednog ulaza. Danas sve otvoreno kažu da ne vole da kuvaju, ne vole da spremaju, ne vole da razvoze decu, ne vole da peku kolače, ne vole goste, ne vole kad im mašina pere veš, ne vole kad im mašina ne pere veš... a onda im se još i „ono“ ne radi. Pa šta ti se radi, nataknem te.... pardon.... izvinjavam se deci i starijim ljudima. I ženama starijim, naravno. „’Ajde da mi pričaš nešto lepo“... kaže... Ja kažem – šta? „Pa nešto, valjda znaš nešto lepo?“ „Monika Beluči“- izbacim kao iz topa. Pogleda me prezrivo i iskrivi usta na levu stranu. To je još dobro... kad ih iskrivi na desnu onda je mnogo gore. Ali to je prvo čega sam se setio da je lepo. Ili... neki auto... „A-6 Ol Roud“... i to zato što više ne smem da spominjem druge žene. A kad u nekom filmu igra njen miljenik Džordž Kluni, koji je dobar glumac isto kao što je Lidija Vukićević glumica, onda se samo smeška, malo počeše po glavi, pa opet smeška i tako do odjavne špice. S tim što taj Kluni ima više filmova nego što Monika Beluči ima čarapa. Svake nedelje na TV puste po neki film s njim. A s Monikom.... ništa. Idi na „Gugl“ u „slike“ pa gledaj. Pa nije to isto. I zato kad čujem neku pro-feminističku priču o ugroženosti žena, najrađe se okrenem i odem... ako ostanem pašću u iskušenje da neku „ugroženu“ šutnem u dupe. Ako je veliko i debelo. A ako je simpatično, lepo i zaokrugljeno.... pa.... mogu malo i da saslušam šta žena ima da kaže. Ko zna,.... možda nađemo neke dodirne tačke. Po telu.


ili





недеља, 2. јун 2013.

Dan kada smo prešli Rajnu


            Gadno je kada čovek proda kola pre nego što kupi nova. Osećaš se kao da si se zaglavio u liftu u koji si ušao da što pre stigneš na peti sprat jer ti se piša do iznemoglosti. Ne znaš kud bi pre. Postali smo zavisnici o tim koturaljkama. Gadno vreme za nas matore. Ja bez kola ne znam ni u samouslugu da odem. I znam ja šta bi sve trebalo i da to baš i ne bi trebalo, ali... tako volim. Mislim, kola volim. Skoro k’o šunku. Ili pogačice s čvarcima iz „Violete“ u Temerinskoj. Radnja se otrcala i izgleda k’o onaj pJevač iz „Crvene jabuke“ što se konzervirao ’88., al’ su im pogačice s čvarcima još uvek odlične. Navratim kad stignem. A stignem. I sad, pošto kola volim skoro isto toliko, čim sam prodao stara počeo sam da tražim nova. S obzirom da nikada ne kupujem nova kola jer ne volim da poklanjam pare, prvo sam malo tražio kod kuće. Kuća je Srbija, ma koliko izgledala k’o kolEba za čuvanje bostana. Tražio sam po placevima za prodaju kola, preko oglasa i interneta. Ali ne vredi. Naš čovek više voli da te zavrne nego što voli istu onu već spomenutu šunku. Svi su se igrali s kilometar satovima i servisnom knjižicama, muljajući s njima kao mi kad smo pravili lažna opravdanja u srednjoj školi. A o poreklu da se ne govori. Sve što nađeš je iz Italije, a oni ne vole kola kao... šunku, pa na kola paze kao cigan s osmoro dece na ono jadno kljuse što ga gladno i žedno vuče po lokacijama za „skupljanje sekundarnih sirovina“ na koje oni odnose sve one šahtove što su pod pritiskom podzemnih kanalizacionih gasova sami iskočili iz asvalta. Ja sam ovaj ispred kuće zavario... dva puta su ga ti famozni gasovi dizali kao u „Gozili“, e sad... dosta je bilo scenskih efekata. I sve me to sve više odbijalo od domaćih placeva, iako sam ja pristalica parole „kupujmo domaće“, sabrao sam dva i dva i video da to kod nas nije ni tri a kamoli četiri i shvatio da moram u otadžbinu svih automobila - NJemačku.


Naravno, moja žena je odma’ izrazila duboke sumnje da ja tamo idem zbog kola. Jednom davno, ni sam ne znam zašto, rekao sam joj informaciju koja se ženama ne govori. A to je, da u Frankfurtu postoji javna kuća sa tarifom od 50 Ojra, da se za grupe veće od 6 članova dobija popust pa je usluga 30 Ojra, da su dame fine, da idu na redovne tehničke preglede, o čemu postoji dokumentacija koja se na zahtev korisnika usluga daje na uvid.... i još par detalja. Budala. A rekao mi je ortak da ženi ne pričam ni šta smo jeli u kafani prethodnog dana, a kamoli nešto drugo, ali džabe... često mi je jezik brži od pameti. Ako je uopšte imam. E, sad, ja sam nekoliko kola našao u Karlsrueu i okolini, a to je od Frankfurta i te kuće sa diskontnim cenama udaljeno čak 110 km, pa je logično i normalno da se ne bi uputio na toliki put samo zbog cena... i tih finih i redovno servisiranih dama. Mislio sam da je to logično. 110 km?! Pa vas dvojica to pređete za pola sata i to kad lagano vozite a ne sumanuto kao što obično i radite - napadala me k’o kokoška beloušku... i kljucala u glavu. Jedva sam čekao da krenem i oslobodim se tog stresa. Nisu mi pomagali ni ovi dezodoransi protiv stresa što se sada reklamiraju. Našpricao sam pola jednog celog svuda po sebi a i dalje sam bio napet k’o luk i strela. Lažu na tim reklamama sve što zinu mamicu im lopovsku. Sve je isto k’o i „Brut“, samo drugačije miriši... a ti se isto osećaš. Ma kakav dezodorans... mene kad ova moja napadne ja moram da zveknem dva „Rivotrila“ odjednom i tek onda se osećam malo bolje. Što sam i uradio. Pa sam zato sutradan dok smo išli u taj Karlsrue pola puta kunjao kao buva na ..... da ne lajem. Srećom, ortak mi je jedan izuzetno fin i tolerantan čovek (čim je izdržao da bude ortak samnom već 18 godina) pa me nije kinjio i na silu držao budnim, nego me puštao da ponekad padnem u laganu hibernaciju. Sve do Nirnberga. A onda sam se naglo osvestio i prosto skočio na sedištu njegovih kola kao da su me sa seoskog bunara polili ’ladnom vodom. Moralo se biti na oprezu jer smo već duboko zašli u teritoriju na kojoj žive one fine frajle... pa da ne naletimo slučajno na njih. Nismo imali vremena za zabavu. Prvo pos’o.



Kad smo nakon 12 sati lagane vožnje sa prosekom od 120 km/h stigli u taj Karlsrue, odma' smo otišli kod jednog Nemca koji je samo slučajno došao iz Iraka u Nemačku pre desetak godina. Ali je Nemac. Zove se Ahmet. Ali i pored poverenja u nemački narod auto nam nekako nije leg’o. Pomalo razočarani otišli smo na počinak. Ne u Frakfurt nego u Karlsrue! Bili smo pre toga na večeri u jednom tradicionalnom nemačkom restoranu u kom su se služila vina iz tog kraja. Lepo smo se sporazumeli sa mladim gazdom... Nemac... zove se Ivan, i njegovim konobarom koji se zove Željko. Isto Nemac, kao što mu i ime govori. Ali govore srpski... ili neki jugoslovenski... kao da su tamo živeli čoveče. Da ne poveruješ. Pošto je Frankfurt bio daleko, legli smo da spavamo.... sami. Sutradan, rano ujutro krenuli smo u jedno mesto, Zibeldingen, 45 km udaljeno od Karlsruea, u pravcu Frakfurta... moglo bi se reći. E tu smo naleteli na jednog drugog Nemca. Zove se Bekim Beriša (pravo prezime poznato autoru i njegovom saputniku). Izgleda tipično nemački... ima taman ten kao Idi Amin, što nas je uverilo u njegovo arijevsko poreklo. Majka mu je ciganka iz NiŠ, a otac Albanac iz Istre. Roditelji su mu došli u Nemačku još krajem sedamdesetih godina prošlog veka i pošto nisu otvorili ni poslastičarnicu ni pekaru, nego se bavili trgovinom kolima, odmah su postali pravi starosedeoci. I pošto je samim tim i on bio starosedelac, a auto je bio dobar... bar mislimo da jeste... bez dvoumljenja smo utvrdili pazar. Da ozvaničimo trgovinu otišli smo u Manhajm, koji je od Frakfurta bio svega 40 km, i prešli preko Rajne, a gde smo morali da isčupamo neki dokument EUR 1, koji ovi naši dramoseri traže kao dokaz da je auto proizveden u EU. Ne znam gde bi Opel drugo mogao biti proizveden... u Meksiku valjda? E, a onda nas je Beki (ime od milja) odveo na ručak u jednu nemačku četvrt Manhajma koja se zove „Istanbul“, a gde se služe prave nemačke vurst kobasice koje izgledaju i imaju isti ukus kao ćevapi. A i vlasnik je govorio srpski sa akcentom koji je veoma podsećao na Tačijev... mislim, kad priča srpski. Posle utvrđenog i zalivenog pazara teška srca rastali smo se sa Bekijem koji je obećao da će doći kod nas u Novi Sad čim prvi put bude išao u posetu tamnoputom delu porodice u Niš. Ne sumnjamo. Nemci su uvek rado uzvraćali posete u bilateralnim susretima. Ali, već je bilo kasno i morali smo na spavanje. Ne u Frankfurt, nego opet u taj šugavi Karlsrue. A sutradan... ustajanje, doručak i skoro rutinski povratak kući nešto izmenjenom maršrutom. Ah, da... i naš carinik i špediter su nas na granici malo razveselili... hteli su da nas vrate u Karlsrue... kažu, nedostaje neki pečat?! Da su rekli da se vratimo u Frankfurt... tamo gde su one diskontne cene... možda i bih. Ali u Karlsrue... nikad! I kada sam već hteo da im ostavim pasoš i krenem u Novi Sad a oni nek zovu i Vučića lično ako ’oće, dadoše mi papire uz kiseli osmeh i jedva proceđeno „Izvolite... hvala... srećan put“. E, pa i ja sam malo telefonirao u međuvremenu. Ali ne Vučiću. Horgoš je prošao, a kad prođeš Horgoš... već si kod kuće. Tako je i bilo. Jedino sam zaboravio u Nemačkoj je da kupim nešto decama i ženi. Doduše, ženi jesam. Deterdžent (kockice) za mašinu za pranje sudova. Kud ćeš lepši i praktičniji poklon za ženu, zar ne?