Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

петак, 16. децембар 2011.

Šta smo izgubili


            Kada sam bio mali, a održalo se to ponekad i do danas, bilo mi je neprijatno kada uđem u prostoriju punu ljudi, koji tada - kao da malo utihnu i, čini mi se, svi gledaju samo u mene. Jedno vreme me je pomalo bilo stid što imam takve roditelje, što tako izgledaju i šta pričaju. Stid je postojao i kada je trebalo da se obratim većem broju ljudi ili da nešto pitam pred svim tim ljudima. Stid me je bilo i kada je neko čak i na TV lupetao i šuketao baš koješta ili strašno želeo da ispadne duhovit a u stvari je izazivao podsmeh. A tek kada se to dešavalo u stvarnom životu, tu pred mojim očima, onda sam imao osećaj kao da sam ja on i jedva čekao da prođe ta mučna situacija ili je i sam „sekao“ nekom glupošću a sve u nameri da prekratim to „mučenje“. Ili ćutanje? Muk! Tišina u sobi sa desetak ljudi. Niko reč da prozbori. Ni da se nakašlje. Ne znaš šta da radiš – da li da nekog pogledaš u oči pa skreneš pogled ili da stalno držiš spušten pogled koji zumira neko parčence oštećenog tepisona i pomisliš: „da li je ovo na tepisonu iko video ili sam ja jedini?“. A odmah posle toga (ali i pre): „Dokle li ćemo ovako ćutati i koliko će se to puta ponoviti za to veče“ i „kako bih ja odavde otišao a da ne izazovem veliku pažnju“? A kada se „izvučem“ i odem, onda napolju dok koračam ulicom osećam olakšanje! Ali samo za kratko, jer ubrzo počinju druge misli: „Šta li sada oni misle o meni i jesam li ispao kreten, smotanko, stidljivko, šonja...“?

 
            Nekada sam, kao klinac, slušao „nabacivanja“ nekih tipova devojkama („frajera – ribama“) i mislio: „Majko moja, kada dođe vreme za to (kad „porastem dovoljno“), hoću li ja moći sve ovo reći nekoj .... Sve dok to vreme nije došlo i dok se nisam prvi put zaljubio. E, onda sam shvatio da ne samo da to ne mogu da kažem, već i da stalno pokušavam da provalim da li još neko zna da sam se „zatelebao“ (što je strašno), pa sam analizirao poglede, postavljao poluglupa pitanja kojim sam mislio da ću „izvući“ ono što se izvući ne može a bojao sam se da se to ipak zna i da ti se, što u sebi što pred drugima, pomalo smeju i glasno razmišljaju „kako se bez veze blamiraš“ jer, em joj se ne sviđaš, em svi to znaju. Pa prve sitne laži u kojima si bio uhvaćen od strane društva ili iz razreda ili onog s kojim si provodio ostatak dana! Da si slušao ploču čije si samo korice video i to u prodavnici, a nekada čak ni to. Da si bio na nekom mestu u gradu u koje nisi ni zavirio, ali si iz priče mogao čak i da ga opišeš. A kasnije... da si bio sa devojkom koju si samo video.... a već posle prvog viđenja ti je postala .... kao da si s njom bio. Gde? Ma nigde. Onako ste sedeli i pričali bez veze. Nije „bilo ništa“ i to.... Ali si bio s njom! I za sebe i za druge!


            A još kasnije... bilo je priča i „o onom“.... Bilo je , a nije! A kada se sazna na bilo koji način da nije... onda.... od stida se ne pojavljuješ nekoliko dana da bi kasnije prećutno svi prešli preko toga kao kolima preko mekšeg „ležećeg policajca“. Bez jakog udara. I kada bih nekog drugog uhvatio u tim „sitnim“ lažima, retko (ili nikada) bih mu to odmah rekao. Pa dovoljna će mu kazna biti sramota od samoga sebe kada bude siguran da se zna. A šta se zna? Pa i to se sa sigurnošću nikada ne zna!


S godinama bi za svaku stvar za koju misliš da je „promašaj“, „plivanje“, „levaćenje“, „seljačenje“....  stid bivao sve veći. Za „seljačke“ cipele, lošu boju farmerica, majicu koja je bila „pregažena“ mnogo ranije, nameštaj u stanu koji su kupili tvoji roditelji još sredinom 60-tih, ali ponekada i zbog obične, proste i jednostavne rečenice: „Nemam love“! Nekada je to bilo tako teško izgovoriti. Ma kakvi sve one pesme o „Izvini“ i tome slično. Ovo sa novcem je često „izlazilo“ iz tebe teže od zuba sa „jakim“ korenom koga vade i zubar i sestra zajedno! Pare su igrale dosta važnu ulogu u našim životima tada, ali svakako ne presudnu. Jer ipak smo na kraju izgovarali tu prostu rečenicu priznajući to kao neki mali greh,  i odmah nakon toga bili „razrešeni“ greha od strane društva jer, ili je neko drugi imao pa bi povukao sve kao tegljač šlepove na Dunavu, ili nije imao niko pa si se utapao u masu kao skladno uklopljene boje na nekoj devojačkoj košulji za izlazak.


Nekoj tebi veoma dragoj košulji u koju bi i ti voleo da uđeš! Ali kako? Od čega da kreneš? Šta da kažeš? Kako da nekome u koga ne smeš jasno ni da pogledaš kažeš nešto na čega jedva smeš i da pomisliš jer te stid da je sve što misliš preveliko za tebe, i da ne postoji ni jedan razlog za ostvarenje tvojih želja ma koliko tvoja molitva bila tako mladalački čista. I onda se desi! Samo od sebe dođe i krene. Zamiriši ti košulja o kojoj si mislio toliko vremena tu ispred nosa. I ne možeš ni sam da veruješ. Ne možeš jer misliš i da je možda ne zaslužuješ i da to ne može potrajati dugo. To stvara strah i stid. Strah da ćeš je izgubiti i stid da se sada konačno pojaviš „sa njom“ negde gde će ponovo one silne oči biti uprte u tebe i nju. Ta „premijera“ pred publikom bez prethodnih proba je kao izlazak ispred zmaja iz bajke koji samo što nije dunuo vatru i oprljio vas oboje tako da nijedna dlačica ne ostane na vame i time vas ostavio potpuno gole na ogromnom trgu prepunog ljudi koji samo u vas gledaju. A vi ostajete ukočeni kao oni „zabavljači“ - žive skulpture u svetskim metropolama  koji na taj način zarađuju za život, ili je i njima to način da pobede stid i pokažu se na ulici, kao meta hiljade očiju ali sakriveni iza figura u koje su „ofarbane“. Interesantno - o stidu je teško naći pesmu, polermiku, misao, dramu.... da li nas je stid da dotaknemo svoj stid?




                                     Shame, Shame, Shame - Shirley & Co


Taj ogromni strah i stid koji imamo na „premijeri“ a i kasnije uvek po malo, nas je stalno držao „budnim“, i svesnim onoga što stvarno jesmo.Činio nas je ljudima onakvim kakvi smo i kakvi treba da budemo. U ljubavi, poslu, prijateljstvu, nevolji, slavlju, tugi, sreći, nemaštini, radosti, očaju, bogatstvu, nemoći..... Kada dobijamo, kada gubimo, kada uzimamo, kada dajemo, kada volimo, kada preziremo, kada trpimo, kada se sklanjamo, kada učimo, kada se ponosimo, kada se protivimo, kada živimo... Stid je ona granica do koje možemo, a dalje on ne bi smeo da nam dozvoli. Trebalo bi da nas vrati, da ne ulazimo u predele gde njega nema, jer tamo gde njega nema, nema ni ljudi. Tamo su samo kreature sa ljudskim likom koje su sklopile onaj poznati pakt sa đavolom. Ugovor u kome prvi član jasno kaže da izlaska nema! Kada se uz saglasnost đavola potpuno izgubi stid povratak u svet ljudi je nemoguć, jer bez njega više nisi pravi čovek. Nikada više! Svi će u tebi videti „pomoćnika“ onog crnog iskeženog bića sa repom koji se završava streličastim šiljkom i malim vilama sa završecima sa kukama kao na udici. Završecima koji ti ne daju da ih isčupaš iz sebe a da ne povučeš sopstvenu dušu. Prodao si je njemu jer nisi imao stida.







“Gde je stida, tu je i poštenja.”
  Narodna izreka

“Snažne pobeđuje stid, a slabe strah.”
  Madagaskarska izreka 


“Udvostručava greh ko se greha ne stidi.”
  Latinska izreka

“Bestidni nema savesti, nesavesni nema stida.”
 Azerbejdžanska izreka

 “Obraz se od obraza stidi.”
  Narodna izreka

“Ni seoskog stida, ni gradskog obraza.”
  Narodna izreka

“Izgubio stid, našao sramotu.”
  Narodna izreka

“Gde je obraz, tamo je i stid.”
  Narodna izreka


Povučen pričom Vikarnog Episkopa Jegarnog i Igumana Manastira Kovilj, Oca Porfirija koji je na pitanje:  "Šta je to što danas nedostaje čoveku da bude dobar čovek?" odgovorio kratko: - "Stid !" "Ne stidimo se više ničega i nikoga !"





  

субота, 10. децембар 2011.

Kad nas više ne bude


                                    Kad postanem slab i star hoćeš li biti moj drugar

            Jednom kada ostarim, da li ću misliti isto što i sada? Da li ću zbog približavanja kraja pokušavati da „štedim“ dane i vreme i da ih otežem ne bi li to potrajalo... Šta donosi starost? Ne znamo jer još nismo bili stari, a naš pogled na starost s ove daljine je kao svetlost propuštena kroz staklenu prizmu - previše se razliva. Pre nekoliko dana me klinac zamolio da mu pomognem oko pismenog sastava. Tema – „Odrastanje i sve što ono sobom nosi“! Nisam mogao „proći“ tuda bez paralele: Oni i odrastanje i mi i starenje. I pomažući mu oko teksta ja sam u stvari pisao o mom odnosu prema starenju više nego o njegovoj zadatoj temi. Da li zato što više ne mogu da pišem iz vizure nekoga ko ima 12-13 godina, pa čak ni da zamislim to, ili zato što mi je ovo što je ipred mene veći problem nego što mislim i govorim. Ili sam jednostavno „promašio temu“, pa lupetao štošta ne bi li to izgledalo kao vrlo „zrelo“ razmišljanje jedno klinca.



Sveti Vladika Nikolaj - Treba li se plašiti smrti

            Da li se plašim starosti? Verovatno da, jer sam svestan da će nam ona selektivno uskraćivati puno darova koje život daje mnogo više dok si mlađi. Naravno, tu je i neizbežni strah od smrti koji svi imamo, samo ga neko priznaje, a neko ne, neko ga manje oseća a neko baš „kleca“ i od same pomisli na nju. Da li na samu smrt ili možda pre na način na koji će stići. Tiho, kao lopov, u snu, ili mučno, dugačko, bolno, paćenički... Da li je to ono što nas plaši? Nečega ima, jer zašto baš sve religije sveta ne vide smrt kao „gašenje svetla“ i nagli prelazak u tamu, hladnoću i ništavilo u kome više nema ničega, nego uvek kao neku vrstu produženja života. Jedni kroz vaskrsenje i večni život, a drugi kroz neke nove i nove živote koji se ponavljaju. A zašto? Teše nas i govore da u stvari nikada nećemo ni umreti, pa samim tim nemamo čega da se plašimo? Ili možda ipak imaju neku spoznaju o tome? Neka doživljena iskustva nekih veoma prosvećenih ljudi u prošlosti, ili je neko ipak uspeo da „spozna“ Boga i vidi stvari bar na trenutak njegovim očima i sve to pretočio u nešto što mi zovemo vera – Hrišćanaska, Islamska, Budistička, Šintoistička....  Uostalom, da li mi možemo da prihvatimo to da će jednom doći ta tama i da ćemo u njoj ostati večno, da će naše misli nestati za uvek, da će sve nestati i prestati?

                                              Stepenice za nebo

            Da li su sve vere obična dogma, kojom se upravlja čitavim ljudskim rodom, kao što bi to (deklerativno) rekli ateisti, a podosta podržali agnostici (ili su oni samo vernici koje je malo sramota da to javno kažu pa se vade na nedostatak dokaza)? Ili ipak postoji „otkrovenje“ Božansko koje nam je možda na dohvat ruke, ili smo ga čak i prošli a da i ne znamo za to? Jednostavno ga nismo svesni? Ja sam  ipak govorio da verujem u Boga. Ne „u nešto što verovatno postoji ali....“, već potpuno jasno - u Boga. U Boga koji upravlja svakim delom univerzuma, ali i najmanjim delićem nas samih. Dokazi? Nemam jasne dokaze, a ni svedoke. A zar bi trebalo da ih imam? Zašto bih jednu čitavu filozofiju i razmišljanja bilo kome dokazivao? Da bih ga ubedio da je to tačno? Čemu ako on to ne oseća ni malo, ili se tako „izlaže“. Ja imam osećaj da sam veru u Boga poneo još rođenjem, da sam s tim rastao i da me nikakva veronauka nije tome naučila tako što su mi „neki popovi“ salivali tu „dogmu“ u glavu i na taj način me „oštrili“ kao belegija nož. I ne kažem da me nekada davno nije bilo malo sramota da to priznam pred ljudima oko sebe. Čak sam se tada pitao, gledajući ljude u crkvi kako kleknu pred ikonu i mole se, kako i njih nije malo sramota (iako je to tada bila retkost)? Ili gledajući bilo koju od svoje dve bake, kako uveče pred spavanje, kada skinu maramu i pred ogledalom raščešljaju dugu i potpuno belu kosu, što je za mene bio redak prizor, izgovaraju za mene nejasne, ali njima dobro znane reči molitve koju tada nisam znao. Mislio sam da ja to pred drugima ne bih mogao da uradim. 


A i ja sam kao klinac imao svoje molitve koje sam govorio u sebi i koje nisu bile ni nalik onome što nas crkva uči. Kao deca se molimo za razne stvari koje su odraslom čoveku i smešne i simpatične, ali svakako „klinačke“, ne shvatajući (ni deca ni odrasli) da su te molitve koje su izašle iz dečije glave najiskrenije i najčistije. Kao i „surovost“ koju deca imaju, jer ne znaju da sakriju i priguše svoja osećanja pa često „nemilosrdno“ kinje nekoga od svojih vršnjaka i to tako da je prosto neprijatno i gledati takvu „bezosećajnost“. Ta surovost je posledica iskrenosti koju mi svesno „gušimo“ normama kulture i „lepog“ vaspitanja. A u stvari, i mi isto mislimo, ali ne možemo da kažemo. Ne smemo! Kada bi rekli, bili bi ismejani kao prostaci i primitivci! Eto, to je ta količina licemerja koja je proistekla iz odrastanja? Samo, zašto to nisam spomenuo u onom sastavu za pismeni iz srpskog na tu temu? Nisam smeo. Mogao sam ja i da se vratim u glavu dvanaestogodišnjeg dečaka, i da mislim iz tog ćoška, ali nisam smeo. Bojao sam se da neću moći da se vratim, kao u igri „Džumandži“ u istoimenom filmu, ili u gomili bajki pisanih na tu temu - kada jednom kupiš - gotovo je!


Nikada svoju decu nisam pitao da li se mole, i za čega se mole, niti sam ih ja na to prisiljavao ili davao neke smernice. To je deo njihovog duhovnog bića koje se čuva samo za sebe. Kao jedna od svetih tajni. Kao i mnoge misli koje ti krstare glavom, a koje kada spominješ nekome, počinješ lagano, oprezno i stidljivo, sve ispipavajući ima li toga i kod drugih ili samo ti misliš tako „iskrivljeno“. O svakakvim stvarima smo mislili i mislimo. Pitamo sami sebe ono što nas je sramota da pitamo druge, i za koje bi neki drugi, koji su „s obe noge na zemlji“ prezrivo promrljali nešto što ni sami ne znaju! Pitamo se svašta! Pitamo se gde je to kraj univerzuma i kako to da on nema kraj? Ko je to utvrdio? Ili, kako bi bilo kada bih mogao da pročitam tuđu misao? Ili, kako bi bilo znati ono što će tek doći, ali i spoznati pravu istinu o onome što je prošlo. Ili, još jednostavnije, zašto sam ovakav kakav sam, zašto baš ovako izgledam.... Ili,.....eto na primer baš to - šta biva kada čovek umre? Gde ode?