Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 29. септембар 2013.

Srbija opet bez Parade... e, jadni li smo!


            E ljudi moji.... pa neće u ovoj državi biti ništa normalno još bar 50 godina. Nikakve tekovine zapadne Evrope i Amerike ne možemo da prihvatimo ko naormalan svet, bez trzavica i skakanja pritiska na 220/140. Zašto smo toliko težak narod za neke sasvim normalne stvari neće mi nikada biti jasno. Sve moramo da useremo kao dobra krava Simentalka koja da 30 litara mleka, al’ se onda ritne i prospe celu kantu. Mi prosipamo tu kantu kada je ova Parada ponosa u pitanju već ne znam ni ja koji put. Šta ljudima smeta kod te parade ja stvarno ne razumem. Ovih prethodnih godina toliko sam bio iznerviran kako se sve to događalo i mrljavilo da sam odlučio da se i ja uključim u taj „projekat“. Zašto? Pa moram da priznam da nisam mogao više da gledam koliko kinje te ljude koji su isti kao i mi  ali samo za nijansu drugačiji, jer... razlika u rupi i nije baš tolika koliko bi neki zlurado hteli da prikažu. Mislim.... tamna je, mračna.... pomalo smrdljiva.... dobro, ova druga je za nijansu smrdljivija, ali.... ko nije gadljiv, i nije neki problem. A i ako se dobro ispere pre konzumacije.... dođe mu ga na isto. Jedino što nikada nisam baš mogao skroz da prihvatim je to što se ljube.... i vataju. Probao ja. Nagovarao mog ortaka da isprobamo, i kako krenemo jedan prema drugom već posle par cantimetara mi se povučemo. Nešto mi se zgrči u stomaku i.... ne mogu. Možda sam trebao da probam s nekim drugim jer moj ortak je dlakav k’o Jeti, pa se bojim da mi neka dlaka ne upadne u usta a na to sam gadljiv do užasa. A i koščat je brate k’o Džems Kan.... sve kosti sa ramena mu probijaju i vide se i kroz jaknu. Gde ćeš s takvim da vodiš ljubav?! I kako uopšte? Ali dobro.... ne osporavam pravo da to neko voli zato što ja ne volim.


            I zato smo se ove godine još pre par meseci žena i ja dogovorili da budemo potpora tom slobodarskom pokretu. Zaista nisam više mogao da gledam koliko su ti ljudi obespravljeni samo zato što oni mogu s ovim koščatima i dlakavima a mi ne možemo. Gore se ophode prema njima nego prema psima lutalicama. I za pse su našli azile a za ove jadnike ništa. Ljudi iz te male i svačim ugrožene zajednice ne mogu da nađu posao, nemaju zdravstveno ni penziono osiguranje, obično su i beskućnici bez prebijene pare, nose stara ritava odela, nemaju uslove ni za osnovnu ličnu higijenu.... užas. Ko je još u takvom položaju u Srbiji? Ko još trpi takva poniženja? Niko. Meni kad dođu pred vrata da traže nešto sitno uvek im dam po par hiljada dinara.... da vide da postoje ljudi koji drugačije misle. Ali, kao što sam rekao, shvatio sam da moram i više od toga da bi najzad srušili zidove koji opasuju ovu jadnu zemlju. Ženi sam rekao da sa svojim pletiljama i šnajderkama mora da napravi jedinstveni barjak-simbol u svim bojama, ali ne sa linijama nego s kvadratima na ludilo šarenoj pozadini. Da budemo najuočljiviji i ispred svih. Da kao na slici „Sloboda vodi narod“ mi.... ustvari moja žena, pošto je i na sliKi žena, ispred svih ponosno idemo.... mislim, ja ću biti tu odmah iza nje, ali čisto zbog poistovećivanja sa slikom. Na kordone da idemo, na huligane, na Obraze, na neke godine koje ne znam ni šta znače.... šta im je ono „1389“.... na desničare, levičare, srednje, umerene, gornje, donje.... na sve što se usudi da nam se suprostavi. Probudila se odjednom neka mladost u meni i još u kući sam povikao „Svi na barikade odbrane dostojanstva poniženih i potlačenih“.... iz LBGT.... ili je LTGB?.... uvek sam teško pamtio skraćenice. SKJ i KPJ sam zapamtio tek u osmom razredu. A ni danas ne znam u čemu je razlika između SUP i MUP. Sem u slovima.


            I sve smo se dogovorili, i organizovali. Ženina štrikersko - šnajderska ekipa je napravila fantastičan jedinstveni simbol za koji verujem da će ubuduće biti opšteprihvaćen u celom svetu jer se sa linija prelazi na kvadrate i haos pa je broj boja isti kao na Vindousu XP. Oko 16 miliona. Više nego kombinacija na lotou. Sem toga čuo sam se sa mojim drugom Ružićem iz SPS.... i tu skraćenicu sam jedva zapamtio i to kada sam bio član već 15 godina.... koji je obećao da će i on s nama u prve redove. Dačić i Vučić su nam obećali da se parada održava 100 % a da će policije biti više nego na svim demonstracijama one drkave nekadašnje opozicije zajedno, ali sam im ja rekao da nije ni potrebno. Nikoga se ne plašim. Još kada sam uhvatio onaj štrikersko - krojački barjak u ruke, kroz mene kao da je prošla neviđena energija. Kao da mi je Čudomiks spremio magični napitak, mada spolja više izgledam kao onaj koji je upao u napitak dok je još bio mali. Bio sam kao atomska bomba koja samo što nije počela da pravi pečurku i to usred prestonog grada Beograda. Poslednjih noći sam i loše spavao.... sanjao sam kako vodim proletere mlade.... ili tako nešto.... a i ova moja hrče kao tigar, ali dobro.... umorila se dok je pravila barjak, a čovek kad se jako umori obično hrče. I onda kao grom iz svetlo-plavog vedrog neba juče mi stiže glas.... u stvari nije glas nego me ova moja s tom neprijatnom vešću probudila, a ona uživa kad me budi s nekim lošim vestima jer sam onda nervozan od ranog jutra, što je negde oko podneva, da je parada zabranjena. Ali to i nije tako strašno, jer ja bih i pored zabrane sam išao, a pošto sam sam, onda to nije skup, a samo su skupovi zabranjeni (a skupove inače ne volim još iz drugog razreda zbog onih iz matematike.... skup, podskup, unija.... to je za mene bila noćna mora). Strašnije je bilo to što sam čuo da su u petak oni sami iz LTBG ili šta li je, samoinicijativno došli pred zgradu vlade i napravili mini paradu sami za sebe. Kao da je to neka žurka a ne borba za jedno od najosnovnijih ljudskih prava.... odmah posle prava na život?! I onda će posle da kukaju kako ih ne razumeju. Kako da ih razumeju kad se stalno zajebavaju. Ovako ćemo, onako ćemo, „juriš“.... i onda.... k’o mlak prdež u gaćama. Čak ni najmanji žuti trag ne ostavi. E, Srbijo, nema s tobom sreće nikada. Ako u ovoj zemlji ne možeš ni sa pederima da se dogovoriš i organizuješ, s kim onda možeš? Zvao sam ih rekao im da više ne računaju na mene. Pa nisam ja krpa.      




недеља, 22. септембар 2013.

Ovamo cigani, na salaš 168.973


            Pre jedno dvadesetak dana pozvaše nas komšije na krštenje dece. Ustvari na proslavu za krštenje, a ujedno i na prvi rođendan tri junaka junačka. Rekoše nam, to je na „Guskovom salašu“, ludilo počinje oko četiri popodne pa nadalje, i kad ko doš’o - dobrodoš’o. A tih salaša što su postali kafane, jer to je očen moderno, ima više nego restorana u celoj Srbiji. Ali dobro... naš čovek kad zajaši na nešto odma’ i svi ostali ’oće da zajašu na istu kobilu. Nego... krenuli mi, kao što je i red, malo posle četiri, da ne budemo prvi i čim smo izašli na nasip kod Kamenjara ja skrenuo na prvi salaš s desne strane, stao, parkirao se i.... idemo. Ko velim, znam da je ovo bio „Petlov“, al’ sigurno je sad „Guskov“.... salaš, mislim. Za svaki slučaj pošaljem ovu moju da ispipa stvari, da se ja ne levatim bez veze, i kažem joj.... „samo oštro od početka.... kaži da smo stigli i stavi poklone na sto“. Ja izađem da pregledam osobno vozilo sa svih strana, kao što zakon o bezbednosti saobraćaja i nalaže kad me neko uhvati za rame. Smrz’o sam se. Neki pljačkaši sigurno.... kao što je i red u Novom Sadu.... Klasičnom šoto-uke blokadom odgurnem ruku napadača i taman kad sam se spremao da ga nogom očetkam uširo-gerijem k’o mačetom, vidim.... ono ova moja.... Prvo je gledala u mene, a onda počela da grmi na mene da sam.... ma to i nije za javnost. Na kraju mi je ipak rekla da to nije Guskov nego Petlov salaš, kao što je bio i pre 20 godina. U jebem ti.... a taman sam se lepo parkirao.... ostavio po metar sa svake strane.... gde sad da idem? Krenusmo mi tako Kamenjarskim glavnim putem da tražimo Guskov salaš. Bilo je salaša od razne fele i živine i ribe al’ ni jedan Guskov. Zvao sam telefonom i slavljenike i sve komšije koje dolaze.... niko se ne javlja. E jebem ih gluve, pa za koji.... im uopšte služi mobilni telefon. Kao da je fiksni pa su ga.... što je i normalno.... ostavili kod kuće. I tako tumarajući po Kamenjaru iz uz manju navigatorsku pomoć jedne komšinice koja je držala telefon ispred sebe da vidi kakva joj je frizura, pa je slučajno videla moj poziv, jedva ga nađosmo. Bio je tačno preko puta „Bate Pežoa“. Valjda je i sada tamo. Opet ja pošaljem ovu moju da izvidi stvar, al’ ovog puta bez poklona, dok ja parkiram naše vozilo kao što.... znate već. Nisam stigao ni da odmerim koliko rastojanje sam ostavio sa svake strane kola, kad eto ti nje, vrišti od sreće k’o da ona krštava decu, i kaže „jeeee tu su!“. E, dobro je, i to smo rešili. Još samo da prođe slavlje pa da možemo kući.


            Čim smo izašli iz kola do ušiju mi je doprla muzika tamburaša. Vrlo poznate tambure i još poznatiji glasovi. Kad sam ušao u dvorište Guskovog ili čiji li je već salaša, ugledah sliku kao iz vremena kada smo mi slavili silne dečije rođendane. Dece.... lud’lo, balona.... milion a animatora na sve strane (njih mi je uvek nekako bilo žao... umesto da sede s nama ono moraju da se zajebavaju s decom). I kroz svu tu gužvu ugledah pomalo poznata lica ali nekako drugačija. Mislim na tamburaše.... komšije sam video dan ranije i ništa se nisu promenili. Kad sam prišao bliže.... jes’ oni su.... stara dobra banda „Još ovu noć“. I oni su mene jedva prepoznali jer svi smo pomalo porasli.... u širinu, ali.... tak’a smo sorta. I pomislih, e, odlično. Samo da prođe ovaj dečiji deo i eto nama dobrog provoda. Oni su uvek bili pravi svirači. Jedva sam dočekao da padne mrak i dođe vreme za kupanje beba pa da ovi sa decama odu. Ali kad su mame počela da vabe decu da idu na crtane pa na spavanje, i momci iz orkestra počeše da pakuju instrumente. Šta je sad, jebote.... pa neće valjda biti neko karaoke veče u kome ćemo mi međusobno da se nadpevavamo k’o pijani Krajišnici s jednom rukom na uvu?! Bar da je bilo tako.... odlaze tamburaši a dolazi „van men mjuzik šou“ iliti čovek-orkestar. Tri reda klavijatura od kojih dva sama sviraju, mikrofon, zvučnici veličine većeg zamrzivača sandučara i.... udri. Cece, Seke, Mace, Jece, Kuce.... ne znam jeste videli to kadgod? Čim je počeo bio je dočekan ovacijama prisutnih a mi.... nas par komšija.... potonusmo k’o Titanik. Eh.... šta ti je jaz generacija.... kao dva sveta različita. Odslušasmo par pesama sa dignutim rukama i raširenim prstima, pokazujući na taj način da smo se i mi implemntirali u zajednicu, ali.... uši, a još više i ostali delovi naših, sada već ostarelih tela, ne izdržaše dugo. Ćelavi pJevač je poveo i ženu. On i svira i peva a ona samo peva. Al’ bolje bi bilo da ne peva. I dok smo išli ka kući, nešto sam pomislio kako u poslednje vreme nemam sreće s muzikom. Neće me.



            Samo nedelju dana ranije, naši kumovi su slavili master-diplomu ćerke baš tu preko puta... kod „Bate-Pežoa“. A tamo.... tamburaši.... ali malo „dimljeni“. Cigani iz Deronja. Dobro.... možda to neko i voli.... ne marim ja.... ali ja.... ne. I naravno, čim su počeli poče i falširanje i to takvo da je i mene bilo po malo sramota što sam uopšte tu. Kumov rođak iz Hrvatske, iz Slavonskog Broda, nije mogao da se načudi. I stalno je govorio „pa vi ne znate šta je prava muzika i pravi tamburaši“. Jeste.... samo ti znaš, mislio sam se. Da te sad odvedem na „Još ovu noć“, „Zorule“, „Debeli lad“, „Stare drugare“ i još brdo dobrih bandi, ne bi ti znao ni kako si stigao ovamo, ali ovako.... ćutiš i trpiš. A pesme.... pa to ne može ni da se zamisli. Raspoznaju se na trenutke samo kod refrena.... jedva. Ja nisam tražio ništa, ali sam ih jednog trenutka pitao.... ko me vukao za jezik.... da li znaju „Vihal Kozak“. Rekoše da ne znaju baš dobro reči, ali da će da se potrude. Odmah sam im skratio trud totalno. „Neka, ’fala.... drugi put ćete“ rekao sam. Sve do tada su za svaku pesmu govorili „kako ne bi znali“ a zvučalo je kao rika lavova pred hranjenje u ZOO-vrtu, a mogu samo da zamislim kako bi zvučalo ovo što „ne znaju baš dobro“. Da je u porcijama bilo bar malo sira trapista da ga stavim u uši pa da se oslobodim muke. Kad su pravili pauzu, svi bi odahnuli, ali kad su hvatali instrumente ja bih uvek prmrmljao što mogu glasnije.... „neka, sedite, odmorite još malo, pa i vi ste ljudi“.... al’ nije vredelo.... umislili su da su bolji zabavljači od celog cirkusa.... što su pomalo i bili. I, eto.... još od onda tražim neku dobru ekipu da odemo u „Još ovu noć“. Rekli su mi da rade petkom i subotom. Naveče, naravno. Jednog uvek imam.... to je moj ortak.... ali.... trebao bi nam još neko. Ne znam jel’ ima koja slobodna dama.... pardoniram ako sam navalentan. Naše žene se ne računaju. Sem u slučaju krajnje nužde. Pa moram i ja malo dušu da odmorim.