Svako veče, već
nekoliko dana, idem da ga presvučem i stavim
u krevet. Jedna pelena nije dovoljna pa stavljamo dve. Razlog je
jednostavan... njegove noge u butinama su mnogo tanje od mog zgloba na ruci. Uvek
ga okrenem na desnu stranu... tako mu je lakše. Do jutra se ne pomeri. Ne može.
Nema više snage ni da se prevrne na leđa. Kako ga ostaviš tako ga nađeš. Kolica
i dušek protiv dekubitisa su redovni deo opreme bez koga više ne može da se
zamisli njegov život. Život koji se pred očima svih nas polako gasi. Ima 77
godina. Preturio je što-šta preko glave, nije da nije ali... mnoge novosadske
kafane pamte njegovu plahovitu i nabusitu narav. Čaše, flaše... sve se to može
razbiti uz zvuk koji ispunjava srce onome ko voli i takvu vrstu muzike.
Naravno, uz violinu, harmoniku ili tamburu nekog kao Senegalca crnog ciganina
koji vrti jednu istu pesmu po ko zna koji put. Njegov burni život kao da je povukao
ručnu kočnicu 1991. početkom rata i odlaskom u penziju. Kao da je još polako
pokušavao da vuče, ali nije išlo. Pakne na zadnjim točkovima koče i počinju da
se dime dok se miris azbesta uvlači u mozak i počinje da zamućuje misli . A
možda se to samo slučajno pogodilo sa tom godinom? Ili je ona zaista prelomila
skoro sve naše linije na život pre i život posle? Moja generacija je odrasla
ultrazvučnom brzinom za svega par meseci te godine a njihova počela da tone kao
stara dereglija koja se polako i godinama puni vodom dok sasvim ne potone. Bojim
sa da njegova tek malo viri iz Dunava ili svih bara, mrtvaja i starača koje ta
najlepša reka Evrope pravi tegleći se kroz ovu ravnicu a na kojima je on
ostavio najlepše godine života smireno gledajući u pero ili vrh štapa što je
bilo skoro nespojivo uz njegovu narav.
Gasi se jedan život
koji je, kao da mogu to da opipam, prošao kao
treptaj oka. Mogu, jer i ja sam pregazio skoro dve trećine njegovog. I
došli su dani, nekada tako daleki i nezamislivi, da moram ja njega da čuvam
isto onako kao što je on čuvao mene. Ali samo kao bebu u krevecu. Malu,
nezaštićenu i nemoćnu. Neke druge stvari nisam stigao. Nisam stigao da ga vodim
u park... isti onaj u koji je on vodio mene. Nisam stigao ni da ga vodim po kafanama
kao što je on vodio mene, ni da mu se smejem kao što se on smejao meni. Nisam
stigao da ga vodim na pecanje kao što je on vodio mene, ni da ga vodim na
Oficirsku plažu kao što je on vodio mene... nisam stigao da ga odvedem u Banja
Luku kao što je on vodio mene, nisam stigao da prošetam s njim Zmaj-Jovinom kao
što je on šetao samnom, nisam ga odveo na Božićno jutrenje kao što je on vodio
mene. Nisam. A mogao sam. I sada, dok bespomoćno sedi u kolicima i gleda u mene
nekim skoro potpuno odsutnim pogledom, ja se pitam da li mu baš to prolazi kroz
misli? Ako prolazi, da li bi mi rekao? Poslednjih dana ne može ni da govori, a
i da može verujem da ne bi. A i zašto bi? Reka je na domak mora i zašto sada
mutiti vodu na njenom ušću? Skoro nikada roditeljima ne stignemo da damo ni
deseti deo onoga što su oni dali nama. Valjda zato što se to od njih očekuje.
Da rade za nas, da brinu za nas, da trpe za nas, da žive za nas. Nije on tip
čoveka koji bi živeo za drugoga ali jedan veliki komad sebe je sigurno otkinuo
i dao ga meni. Sâm. Nisam morao ja da mu ga otimam. Samo ga je dao. Lako i bezbolno. Kao da
mi daje jabuku.
Sada, njegovo
iscrpljeno telo traži pomoć da bi ljudski moglo sasvim da uvene. Da skonča kao
čovek a ne kao pas lutalica. Sva njegova lutanja su davno prestala... A bilo ih
je, zašto poricati. Naslušao sam se priča... i od drugih i... i nagledao nekih
starih slika na kojima se vidi da je voleo da bude šmeker. Sunčane naočare i kulerski stav... Skloni smo da često roditelje
ili idealizujemo ili od njih pravimo bezosećajna čudovišta. Nekako, kao da nam
je teško da priznamo i sebi i drugima kakvi su zaista bili, bez i malo laži,
ulepšavanja ili prikrivanja. I onda ih ili toliko mrzimo da prekinemo sve veze
sa njima ili se toliko vežemo za njih da posle njihovog odlaska gubimo tlo pod
nogama, teturamo se i padamo, pomalo dižemo, nekada puzimo, ali nikada više ne
budemo isti kao pre. Teško pronalazimo neku sredinu kojom bi nastavili dalje. Jedan
prijatelj, psihijatar, mi je pre desetak godina rekao da dete i mlad čovek
traže zaštitu od roditelja, i da je najopasniji period kada shvatamo da više ne
možemo da se oslanjamo na njih. Ko tada nađe oslonac i zaštitu... u Bogu, u
sebi, u prijateljima, u poslu... nastaviće normalno da živi. Ko ne pronađe novi
oslonac, posrće i pada i retko uspe da se izvuče iz te jame živog blata koje
nemilosrdno vuče na dno. Meni se ponekada učini da sam taj oslonac izgubio i
počnem da bauljam kao po mraku... a onda se nekako, hvala Bogu, izvučem. Za
sada. Ali vreme surovo gazi i preko naših fotografija i ponekada nam izmiče tlo
pod nogama. Kada smo mladi, mislimo da smo besmrtni. Da život nikada neće
prestati. I niko ne zna kada se i kako javi taj hladni osećaj smrti koji
vremenom počne da nam biva sasvim prirodan i manje dalek. Možda baš taj
trenutak odlaska roditelja uključuje u nama neku od promisli koja je sve do
tada čučala prikrivena u nama i koju nikada pre nismo osetili a koja budi u
nama tu hladnu realnost. Činjenicu da nećemo živeti večno. I tek onda
spoznajemo život. Ili Boga... ako imamo
sreće.