Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

субота, 19. новембар 2011.

Da li je crk'o Roken'rol?!


Peva brate....svaka joj čast!
            U jednom od ranijih postova spomenuo sam da mi je starija ćerka išla na koncert neke „Ine“- mega zvezde iz susedne Rumunije. I šta ja uradim? Ne budem lenj, „zaronim“ malo u internet, da vidim može li se išta naći od mlađahne Rumunke. Može! Vidim rođena davne 1986. (kada sam ja znao između 500 i 1.000 pesama napamet), a karijeru započela „još“ 2008. „velikim“ hitom „Hot“. Hrabro pustim noviji hit (2009.) „Amejzing“ - jednom. Pa onda još jednom, pa još jednom i onda vidim – ne vredi da puštam više jer mi se mišljenje ne menja kol’ko god da puštam. Stalno isto. U pozadini neki komjuter ubitačno (za uši) ali vrlo „oštro“ drži celu stvar „na nogama“ dok ona (Ina- u originalu - "Inna") fantastičnim vokalnim mogućnostima na maternjem (engleskom) ruši sve pred sobom odličnom melodijom i još boljim aranžmanom. I taman kad sam se zaneo sasvim, preseče me žen(ic)a svojim goropadnim glasom: „Šta ti je bre čoveče? Jesi poludeo? Ubi me s tim! Gde si to iskop’o, majke ti? Šta je to uopšte?“ Kakva salva pitanja! Šta ti je žena! Da sam joj rekao da to radim u naučne svrhe ispitujući da li je način mučenja kojim su Japanci mučili do izluđivanja ljude puštajući im svake sekunde kap vode na čelo sve dok im kapi ne bi prosekle kožu a „pacijent“ već počeo da zvižduće „Most na reci Kvaj“  pokazujući da je skroz „otišao“ i da od njega neće izvući ni reč - jer sve što je ikada u životu znao - više ne zna, ili možda za redom puštati Inine „hitove“ sledećim redosledom: „Hot“, „Deža vi(u)“, „Amejzing“ i na kraju „10 minuts“ i tako u krug dok i ovaj skroz ne otpadne i počne i on da zviždi, samo ne „Most na reci Kvaj“ nego „Aj’m singing in d rejn“ (što je za mene isto)! I šta se desilo? Još jedan naučni eksperiment je propao zbog žene koja nije imala živaca (a jel’ neka ima) da sačeka da i ja ne počnem da zviždim „Aj’m singing in d rejn“ i to u aranžmanu koji je Malkom MekDauel izveo u Kjubrikovoj „Paklenoj  pomorandži“ (valjda ne bih baš skroz prošao kao lik koji je on tumačio)!

E moj Kjubriče, Kjubriče!

            Da ponavljam eksperiment - nisam mogao zbog tehničkih mogućnosti (a nisam ni smeo!) i upravo to me omelo da naučno dokažem da je muzika koju slušaju današnji naraštaji daleko ispred onoga što smo mi slušali (pa to je i normalno - muzika napreduje i podmlađuje se a mi starimo)! I osećao sam se poražen i pregažen jer nisam uspeo da održim korak s (bar muzičkim) vremenom. Zato i vas (ne persiram nego govorim u množini) upućujem da odslušate najbolje hitove (kakvi li su ostali?!) već pomenute Rumunke, koja pali i žari po već "izgaženoj" Evropi. Što glasnije slušate - to bolje, jer dobijate na kvalitetu!


Sasvim nepotrebno!

            Ali iako nisam završio eksperiment (što je nesumnjivo nenadoknadiv gubitak za nauku) izvukao sam neke zaključke. Definitivno - današnji muzičari su u velikoj prednosti jer imaju računare koji sigurno komponuju mnogo bolje nego ljudi. O tekstovima da i ne govorim! Kako može čovek da napiše bolji tekst od računara u koji ste ubacili 15.000 (engleskih) reči i on od toga treba kombinatorikom da napravi najbolji redosled. I čovek da bude bolji?! Pa koristili ste Guglov „translejter“. Zar niste primetili kako on fantastično prevede sa engleskog na srpski - svaku reč!  Pa zato su ih ljudi i izmislili (računare) - zar ne? Ne samo da pomognu čoveku nego i da ga stignu i prestignu i onda je sve rešeno. I u muzici! (Čast izuzecima!!) 

Uvek isto piše - pa dokle više?!

            Možemo to pokazati na par primera. Recimo onaj Balašević. On i njegov tekst!! Stalno neki čvarci, kavurma, promincle (nek mi se javi onaj ko zna šta je to - čik da ga vidim - e, a ja znam), džigernjače, hurke (a da to je isto), švargle, pi’tije, beli bubrezi (bezobraznik jedan), podvarak, vino, vino portogizer... i samo ždranje i pijenje! A između plakanje! Kada prevod Ininih pesama uporedite sa ovim jelovnikom iz seoske kafane, shvatite prednost mašine nad čovekom. I šta smo to mi uopšte slušali?!? Iskompleksirane narkomančine opsednute samim sobom koji su lupetali tekst na neku nazovi muziku i to sve tako loše da ovi novi sada nemaju vremena da rade ništa novo nego stalno „prepravljaju“ te stare pesme u  nameri da osvetlaju obraz profesiji i da od njih naprave neke normalne stvari koje ljudsko uvo može da podnese. I onda zadrže iz tih starih stvari po nešto (ako je negde toga i bilo), ali moraju da rade potpuno novu ritam nadgradnju. I to celu. Ali zato kada ih prerade - onda su to stvari forever. Zimzelene! Možete ih puštati u svim prilikama. Posebno pri završetku slavlja (raznih) - da ubrzate proces!

Koji ste vi?!

            Recimo pre neki dan sam kod ćerke (srećom iste) čuo upravo jednu takvu obradu neke pesme – „Forever jang“ od „Alfavila“. Znate li koliko to danas bolje zvuči u izvođenju „Džej Zed“! Ali ni ime pesme nije ostalo isto! Ne! Pa zašto bi oni morali ovim seratorima iz „Alfavila“ da urade sve na gotovo. I zato su potpuno promenili naziv u „Jang forever“. Ma dosta je više šlepanja! Jer kada se saberu sve pesme iz našeg vremena koje su zbog zvukova opasnih po centralni nervni sistem morale biti obrađene i kompjuterski dorađene da bi ih čovek uopšte mogao čuti a da ne jauče, shvatiš da se u to vreme 70-tih i 80-tih nije napravilo ništa nornalno, ništa pevljivo i ništa što bi čovek mog’o da odzviždi ili sam zapevuši dok sedi na šolji (uz tuširanje se ne peva već godinama). 

Naočare, gitara...- sigurno predaje u muzičkoj školi!

A tek kada se setim početka 90-tih!! Doduše njih zaista nikada nećemo zaboraviti i po „muzici“ topova u Vukovaru koje je Dunav donosio čak do Novog Sada i „Štranda“, dok smo mi tupo zurili preko reke u kameničku stranu razmišljajući: „Ako dođu po mene, jel’ da ih oteram u pičku materinu, ili da skupim u svoje šatorsko krilo ono malo vojnih prnja koje sam zadužio posle vojske i krenem jer "otadžbina" zove“! E baš tih godina (i malo kasnije) je bila moda da ovi dramoseri koje smo mi slušali kopiraju sami sebe na koncertima koje su tada popularno (kakva glupa reč) zvali „Anplagd“, a na kojima su oni svoje sopstvene pesme izvodili isključivo na akustičnim instrumentima, a onda posle te snimke objavljivali na posebnim albumima (ne za fotografije, nego su tako tada arhaično zvali CD). I sve to bez ikakve elektronske podrške, PPG klavijatura ili bilo čega sličnog što bi bar malo poboljšalo zvuk onih cvilećih, raštimovanih akustičnih gitara, bubnjeva bez pojačala i uz kreštavi glas nekog  Kleptona, Eni Lenoks, Stinga, Noflera, Kobejna („Nirvana“) i njima sličnim. Da zlo bude veće, videle žabe da se konji pokivaju, pa i ovi naši (tu mislim na celu bivšu Jugoslaviju koja je igrala rok en’rol) počeli da rade isto. Živ nisi mog’o ostati od tih akustičnih zvukova jedno vreme. Em rat, em „Anplagd“ - to kada smo preživeli - sve ćemo!

Davež!

            I zato treba, kako je to davno rekao Vuk Drašković (izuzetno pametan čovek, posebno u poslednjih nekoliko godina), očevi i dede da slušaju ono što današnja mladost Srbije sluša. Jer više je nego očito da bez raznih pomagala (elektronskih - naravno) muzika nema nikakav smisao. Klasičnu muziku nisam ni spominjao jer tek ta gudanja, brundanja, stenjanja, vriska i cika (još kada se udruže sa onim drogerašima), koja mora se priznati ni kod naših roditelja (to su te dede) nije bila opšte-društveno prihvaćena (nisu se dali prevariti ti stari iskusni vuci), definitivno potvrđuje tezu o kojoj i mrsim ceo ovaj tekst - čovek je nevažan u dobroj pesmi. Ona se može stvoriti i u virtuelnom svetu. Uostalom ko kaže da tamo, kao u „Matriksu“, ne postoje drugi mali, ali veliki ljudi za čovečanstvo, koji „komponuju“ ono što se danas može čuti. Meni tako i zvuči. 

Iza ovih brojki i slova je tajna!


        

уторак, 15. новембар 2011.

Gradovi (pomračene) svetlosti


           




          




              Pre skoro godinu dana (januar 2011.) sa porodicom sam bio Italiji nekih 8 – 9 dana. Akcenat smo bacili na Rim, ali smo obišli i Bolonju, Modenu (naš bratski grad), Firencu i Pizu. Ovo nije prvi put da boravim u Italiji (naprotiv – bio sam dosta puta) i nikada nisam bio fasciniran turističkom „uslugom“ kod njih. Pri tome mislim na lošu organizaciju (skoro svega), uređenost hotela, rezervaciju hotela (svaki put su me nešto „zavrnuli“), cenama i drugim „nevažnim“ stvarima. Doduše nas petoro (troje dece, žen(ic)a i ja) smo retko kome „dragi“ gosti, prvenstveno zbog brojnosti koja je nezgodna za smeštanja u hotele, ali verovatno i zbog nekih naših navika (previše „manira“ nekada davi). Ali nije tu Italija jedini primer. Manje - više je to slučaj u skoro svim zemljama, osim (naravno) Nemačke, Švajcarske i....???...ne znam!


           








               Nije to ni tema ovog mog „mrsomuđenja“. Tema je nešto drugo što je vezano za tekst jednog „blog drugara“ (eee... nemam ja samo „blog drugarice“ - imam i „blog drugare“), odnosno više na komentare koji su usledili posle osnovnog teksta, a koji su se odnosili na „otrcanost“ i „odrpanost“ celog  sveta. Kao da ništa više ne sija onim sjajem kojim je sijalo. Ne znam zašto imam utisak da sve metropole u kojima sam bio nisu ono što sam ja mislio da jesu. Nisam siguran da ću to baš moći da objasnim sasvim (od tolikih reči zafaliće mi neka?!) ali ni sam ne znam da li su one (metropole) nekada sijale sjajnije pa je sjaj izbledeo u toku prethodnih 20 ili 30 godina kao odraz opšte „rasprodaje“ svega što se može unovčiti, ili je to moje (naše) subjektivno mišljenje. Možda je to „ožiljak“ koji mi nosimo zbog svih „posekotina“ i „uboda“ od 1990. do danas pa na stvari sada gledamo drugačije od ostalih - podozrivo, sumnjičavo, nesigurno, zavidno, nezainteresovano i „belo“?! Možda?! A možda su sva ta mesta, svi ti gradovi, sve te zemlje sami sebi prigušili svetla koja su ih obasjavala, i „ne poliraju“ više redovno „srebrne pehare“ koji su izloženi svud po njihovim „vitrinama“, a koje smo toliko želeli da vidimo. A srebro gubi sjaj! Ili smo možda svi postali toliko blazirani da taj sjaj niti vidimo niti nas interesuje?!












            Mislim da ipak ima od svačega po malo (ili malo više). Eto, recimo Rim koji sam pomenuo. Zamišljao sam ga mnogo većeg i blistavijeg, ili kao grad koji toliko pleni da te prosto „usisa“ kao neka ogromna hobotnica iz mornarskih priča. Ništa od svega toga nisam osetio. Naravno da neću reći da nije lep i da je recimo.... Jagodina lepša! Bilo bi to lažno i čisto vulgarno podcenjivanje. Jagodina nije. Ali Marselj, Đenova, Bordo, Barselona? U čemu je razlika?! U čemu je to Pariz grad svetlosti? Ako je i bio, ja je (tu zaslepljujuću svetlost) nisam video! Možda je prigušio Sarkozi i gomila njemu sličnih pajaca koji uopšte nisu smešni. Na putu od Barselone do Tuluza (pre dve godine) prolazio sam kroz Andoru. I baš taj dan (od svih u godini) drug Sarkozi je mor’o da dođe u Andoru jer je Francuska baš od tog dana „preuzimala“ Andoru za koju sam tek tamo saznao da ima „ograničenu“ nezavisnost (a mi je kao imamo „celu“) i da je praktično pod protektoratom koji dele Francuska i Španija (svake druge godine). I u tom gradiću, gde god da si se okrenuo, video bi  „maskirne“ sa „lakim naoružanjem“, otprilike onakvim kakve Švarceneger koristi u većini filmova (da ih ne nabrajam).

           
     








           A Andora koja je u mojim mislima bila mala bajkovita zemlja na ivici Pirineja je u stvari jedan manji grad u kome je (čini mi se) „Mekdonalds“ najstarija građevina. Ili sam stvari opet posmatrao kroz preveliku lupu. Svemu nađem manu! Picajzla pa to ti je. Čak ni u Sikstinskoj Kapeli ili crkvi Svetog Petra i Pavla u Vatikanu nisam „zatreperio“. Moja žena jeste. Možda je ipak „domene“!? Možda je do mene, ali nisam očekivao da u Vatikanu nailazim na klasične kafiće u kojima „svaki slobodoumni turista“ može da sedne (na plastične stolice od 10 Evra) i „okrepi“ se pa nastavi dalje. Ali može i da ne nastavi nego ostane, pa se malko „zarakija“ i postane naporan k’o i svaki drugi p’janac! I onda ga treba izbacivati kao da je u pitanju „salun“ a ne središte najveće Hrišćanske crkve na svetu. I ko „drži“ te kafee – pomislio sam. Da se nije i tu ugur’o onaj mangup Berluskoni?! Vatikan je od najsvetijeg  mesta za hrišćane Katoličke vere postao dobro opremljena suvenirnica.














           Kataklizma komunizma (i socijalizma) - rekao bi Rambo pre 15-tak godina. A ovo sada?! Kataklizma „čojstva“ gde god da zaviriš! A ja mislio da je to naša bolest (ono, mora se priznati da smo mi u stadijumu koji je više poodmakao nego kod drugih, al’ dobro sad....). „Skotrljalo“ se sve niz blagu padinu, ali je inercija učinila svoje i od male grudve napravila lavinu. I prosto mi dođe žao što se nisam rodio ranije pa da sve te „gradove svetlosti“ vidim u, čini mi se, pravom izdanju. Što nisam imao sreću da „kupim“ prve otiske tih „grafika“, nego uvek ovaj 100 i ko zna koji otisak, koji je već izbledeo, veštački obnavljan i ponovo urezivan, ali bez uspeha. I pored svega ne može se utegnuti. A u Rimu smo imali „vodiča“ koji se samo poželeti može (jedna od mojih „blog drugarica“) koja poznaje Rim bolje nego ja Novi Sad i koja nas je odvela na mesta o kojima većina turista može samo da sanja, (Hvala K....... !) a ja opet nisam video ono zbog čega sam imao želju da dođem iako ni sam ne znam baš tačno šta je to.












       U Parizu nismo imali posebnog vodiča, ali prvi dan kada sam stigao otišao sam do „Trijumfalne kapije“, da napravim par krugova kolima oko nje. Napravio sam dva i shvatio da taj čuveni kružni tok nije ništa veći od „Slavije“. Raspršiše se dečački snovi! „Luvr“ - najznačajniji muzej sveta (ili je to ipak njegov takmac „Jermitaž“?) ne sija onako - raskošno. Miteranova staklena piramida (nećemo sad o Masonima - već se zna sve što oni hoće da mi znamo) na ulazu iz parka „Tiljeri“ u kojoj je i stanica metroa, pomalo izgleda kao da je već nagrižena zubom vremena. “Luvr“ iznutra - duga i diskutabilna priča. „Ajfelov Toranj“, sagrađen 1889. za svetsku izložbu, s namerom da se posle nje demontira, postao je i ostao simbol Pariza.         















        Jedna devojčica od 13 godina je bila fascinirana njime (ja opet nisam) i zbog nje sam morao da se pentram do samog vrha. Popeo sam se da vidim ceo grad svetlosti. „Jelisejska polja“ - od trga „Konkord“ do „Trijumfalne kapije“ - jedan običan (malo uži) bulevar sa nedovršenim i iskrzanim trotoarom. Najlepše mesto – „Trg Trokadero“! „Monmartr“ - ne znam ni sam! Valjda nisam dovoljno umetnik u sebi da bih ga mogao razlikovati od .....recimo....Budima(Pešte). „Pigal“ (sa „Mulen Ružom“) - ništa „seksipilniji“ od „Red Lajt Distrihta“ u Amsterdamu (a on baš i nije neka „popala“ koja bi mogla da mi „zagolica“ maštu). Još jedno razočarenje za dečaka (jer mi u glavi nikada ni ne odrastemo).






                                         Prag. „Vaclavske Namesci“, „Narodni muzej“, Most preko Vltave na kome „umetnici“ slikaju vaš lik za 20,30... Evra. Tvrđava. Lepa. Lep je i grad. Ali da li onako lep kakav je bio i za vreme „okupacije“ od strane SSSR, ili je to onda baš zbog tih nekih „okupacionih“zabrana bilo lepše? Zašto bi bilo lepše za vreme „okupacije“? Pa tada na kraju „Vaclavskih Namesci“ (suprotno od Narodnog muzeja) nije bila staklena zgrada „Njujorkera“ zbog koje je srušena jedna druga zgrada! Male uske uličice, mali trgovi. Pivo ne pijem. Lepe Čehinje su se izgleda negde „iselile“! Opet nekako nezadovoljan onim što vidim! Ili što sam želeo da vidim.






                                       Berlin - najlepši i najsvetskiji grad u kom sam bio. Možda zato što ništa nisam očekivao. Uz njega i Drezden i bezbroj malih gradova po Nemačkoj, Austriji, Švajcarskoj. Sa lepim malim hotelčićima, ne preskupim, ali dovoljno dobrim da se u njima osećate „baš kao u hotelu“. Nema frke na recepciji, nema „robotskog“ obraćanja osoblja sa urezanim osmehom koji izgleda kao da je posledica neke neurološke bolesti, ne teraju te da ustaneš u 8, pojedeš svoje pahuljice i nestaneš...I sve mi to još više podstiče ubeđenje da su „gradovi svetlosti“ (p)ostali legenda. O tome se priča kao o starim dobrim vremenima, kada se „znao red“. Kada se nedeljom nosilo odelo sa kravatom (ili se bar lepo oblačilo), kada se u grad nije išlo a da se ne presvuče, kada se nisu nosile trenerke, kada je odlazak u restoran bio događaj i ceremonija, kad se radovalo druženjima.... Sve je to pomalo palo u senku.












        Ta senka je sa ljudi pala i na „gradove svetlosti“, pomutila ih i zamutila, podosta pomračila ili promenila boju svetla. Prenela na njih svoje brige, tugu, rutinu, uskogrudost, lakomost, namrštenost.... A gradovi nisu trgovi, zgrade, ulice, mostovi. Gradovi su ljudi.






                   NAPOMENA: Sve fotografije su u originalnoj veličini. Da bi dobili pravu veličinu potrebno je kliknuti na željenu fotografiju da bi se otvorila, a zatim je "sejvovati" negde na hard disk.