Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 14. јул 2013.

Stoti


            Prošle su skoro dve godine od kada me ova moja štrikerka koja se na svom blogu raskokodače svaki put kad snese jaje, odnosno kad napravi nešto tim njenim iglama, nagovorila da počnem da pišem blog. Iskreno rečeno, ja ni sada ne znam zašto sam je poslušao i zašto i dalje to radim, i evo pišem već stoti tekst o ne znam ni sam čemu. Priznajem da sam se na početku malo naložio pa sam pisao k’o ošamućena riba pored izliva otpadnih voda, ali mi je posle nekada i teško padalo jer sam, kao i svaki normalni kreten, sebi postavio zadatak da nedeljom izbacim novi post pa makar pisao budalaštinu za budalaštinom.... što se i dešavalo. Mada... kada sam uopšte za sve ovo vreme i napisao nešto normalno?! I tako.... napisao sam već 100 ovakvih i sličnih tekstova. Čoveče, mogao bih knjigu da izdam. Ako za jedan post trebaju dve strane, ta knjiga bi imala čak 200 strana. Dobro.... nije „Rat i mir“ ili „Ana Karenjina“.... ali ko je uopšte voleo i da kreće da čita knjigu koja ima 1.200 strana?! Pa to samo ludi i dokoni Rusi mogu, u onoj depresivnoj stepi sa poludivljim konjima i po kojim zalutalim tenkom sa neke vojne vežbe još iz 1982. da napišu. Ana Karenjina?! Amerikanci su ostavili svaki deseti red, a ostalo izbacili, i odštampali džepno-skraćeno-mini izdanje i niko ništa nije ni primetio. Bar ne u Americi. Oni lepo naštampaju Tom Sojera, Haklberi Fina.... ljudi pročitaju za dva dana i gotovo. Nemaju bukmarkove.... ili kako li se već zovu. Šta će im? Jedan dan stigne do 86. strane, sutra nastavi, završi knjigu i gotovo. Moja žena ima više tih bukmarkova nego knjiga. Svaki joj je drag na svoj način?! Jedan drugar iz Beograda mi je pre tri godine rekao da je smislio sjajan posao.... da pravi bukmarkove sa sličicama.... Beograda, naravno, neće BeograĐaN da stavlja Novi Sad. Ja mu lepo rek’o da se drži lemilice (čovek je dipl.inž.elektrotehnike) a on ’oće da pravi bukmarkove.... i to od limčića. Ja mu kažem, zamisli.... ideš ulicom s knjigom.... dobro, to je dosta teško zamisliti, ali.... ’ajde.... i počne nevreme.... oluja.... tvoj jebeni limčić iz knjige privuče grom i.... ubije čoveka na mestu. Pogin’o zbog knjige. U stvari, ne zbog knjige nego zbog tog njegovog metalno-limarsko-propagandnog bukmarka. Nije me poslušao i.... puk’o na tome. Ma kome u ovoj zemlji trebaju ti bukmarkovi?! Ljudi čitaju samo uputstva za multipraktike a ona su tanka. A i ne čitaju se u nastavcima.



            Jedino ova moja još uvek u onoj torbetini iz koje uvek izvuče ono što mi ne treba i što ne tražim, i u koju može glat da stane ceo švaler potpuno neprimetno za sve druge članove porodice, vuče u njoj i neke knjižurine veličine Srpskog rečnika u šest tomova. Kada je u spavaćoj sobi pa viče nekoga od dece da joj donesu knjigu koju je zaboravila u dnevnoj sobi oni ne da uzdišu i pukću nego stenju. Čak im se nekad omakne i neki gasić.... iz guze, naravno (mislim da znate narodni naziv za tu pojavu kod ljudi). Za ćerke sam joj rekao da ih šalje, ali sina.... nikako. Muška deca kad se pretegnu od nošenja mogu kilu da dobiju. Jebem ti knjige.... treba bez unuka da ostanem. Mislim.... ovih sa istim prezimenom koje imam i ja. Ne! Mislim da nisam zaostao, ako na to mislite, samo sam po malo tradicionalista.... a to je važno za očuvanje kulturne baštine. I porekla. Pa nek’ misli ko šta ’oće. Nego....čemu inače služe toliko debele knjige? Šta pišu toliko? O čemu? Ja nemam više živaca ni novine da pročitam a ne takvu knjižurinu. U novinama pročitam naslov koji mi se učini interesantnim i čim počnem da čitam shvatim da sam se zajeb’o. Kakav intersantan članak? Pa to ne postoji više.... Tvrdim. A i ovo na kompjuteru.... elektronske novine...?! Čitam svaku treću reč i ništa ne propustim. Neverovatno. Da li je to moja urođena memorija pamćenja ili sam odrasli vunderkind.... jebem li ga. Ni sam ne znam. Moja žena svaki dan čita novine po internetu kao da su prave.... uz kafu.... neverovatno.... šta li samo tamo nalazi interesantno? I onda mi prepričava! I, zamisli, kad mi ona prepričava - deluje zanimljivo. Vrlo interesantna pojava. Doduše, ja od malih nogu nisam voleo novine.... uvek sam više voleo da mi ih neko prepriča. Još ako zna lepo da priča.... onako.... polako.... da te zainteresuje.... zagolica.... fenomenalno. Ja kad čitam ja odmah skočim na sredinu članka a odmah zatim i na kraj. Ne znam ni samom sebi da napravim ugođaj.


            Upravo zato bih sada trebao da skockam kjnigu od ovih postova. Posle će toga biti i previše i knjiga će biti predebela.... za prosečnog čitaoca normalnih knjiga. Već sam se nešto premišljao i ko bi to odštampao. Imamo jednog drugara koji nam od viška papira napravi one blokčiće za pisanje telefonskih brojeva ili.... šta kupiti sutra na pijaci, ili.... da ova najmlađa crta neke spirale bez početka i bez kraja po njima od koji mi se zavrti u glavi.... k’o da je Hičkok pravio a ne ja. E, taj drugar nekada nekome odštampa i knjigu.... pa valjda će i meni. Prvo je odštampamo, pa tek onda tražimo izdavača. Lakše će pristati. A i za to imam drugara. On je već objavljivao knjige Isidori Bjelici pa zašto ne bi i meni. Ako treba, mogu malo i da se uludim, šešira imamo, a pošto ne znam da štrikam k’o Isidora, vodiću ovo ženino udruženje pletilja po promocijama sa mnom. Bili bi udarna vest u rubrikama za kulturu. Pletilje i Sindža sa slamnatim šeširom i pomalo unjkavim glasom na promociji knjige „Mojih prvih 100 postova“. Uneli bi potpunu pometnju u kulturna dešavanja ove zemlje. Ako to uopšte još postoji. Mislim.... i kultura i zemlja. Ali nije važno.... pričalo bi se o tome naširoko, a to je danas najbitnije ako hoćeš da se probiješ. Ko zna.... možda jednog dana napravimo i veliku promociju na Ušću.... Skupićemo više ljudi nego Karleuša.... sigurno! To bar nije teško. Dovoljno je samo da nam dođe rodbina. Posebno iz pasivnijih krajeva bivše nam države. Oni bi ostali bar par dana. Čekali bi jagnjetinu.... verovatno vruću.




недеља, 7. јул 2013.

Operacija „Pusovanje“ - konačni obračun


            Kao što sam prošli put i rekao umalo me nije strefio šlog kad su mi iz SUP rekli da treba overa od notara na ugovoru. Pokušao sam preko posrednika (prijateljice iz agencije za registraciju) da mladoj dami iz MUP koja je navikla da bude stroga ali uvek pravedna objasnim da u Srbiji nema notara, što je ona nakon kraćeg ubeđivanja od oko 15 minuta i prihvatila ali je rekla da onda postojeći ugovor koji je na nemačkom (čudo jedno.... ugovor iz Nemačke neko napisao na nemačkom.... baš svašta) moram prevesti na srpski i to da prevod bude overen. Ili.... da ponovo idem kod druga Bore (onaj što mu Čak Noris radi sve što treba), pa ako on odobri.... rešeno. I nehajno mi zatim spusti slušalicu. E, posle toga sam se bacio na veliko razmišljanje.... etičke prirode, naravno. Dal’ ponovo ići kod onog iz Čuruga ili tražiti sudskog prevodioca. Sad.... ja znam da taj ugovor nema veze sa životom a još manje sa registracijom, jer na eksportnoj dokumentaciji su mi na carini u Manhajmu upisali i ime i prezime, i adresu, i državu pa čak i JMBG. Ali aj’ ti to dokaži budali koja je završila neki poštanski dopisni kurs za maltretiranje stranaka u šalter sali?! Nije bilo druge.... sednem za kompjuter, ukucam ovlašćene prevodioce za nemački i.... iskoči mi njih pedeset. Kako se odlučiti? Ja sam se nekako uvek oslanjao na intuiciju u kontaktu s ljudima pa sam nazvao jednog.... ali javila se jedna. I čim sam joj čuo glas, znao sam da sam našao idealnog saradnika.... kao da mogu da vidim kroz kablove.... možda se zato ti kablovi i zovu optički. Izložim joj svoj slučaj.... ona reče da takvu stvar još nije prevodila, i koja je to budala tražila.... što me još više podiglo u sopstvenim očima.... ali rekla mi je i to da ako joj ugovor donesem sutra pre podne da neće biti preveden do kasnog popodneva. Nemoj molim te, zavapio sam, evo prevešće moja žena.... to je obični ugovor.... ti samo potpiši i stavi mur i gotovo. Onda me pitala šta je moja žena, pa sam brzo shvatio da od tog posla nema ništa jer to opisivanje njene struke i stručne spreme bi tražilo da idem ponovo na filozofski fakultet istražujući šta je ona uopšte studirala tol’ke godine. Onda mi je kao u magli provukla da..... kad bih imao skener i poslao joj da.... ja kad bi imao skener?! Imam dva skenera i faks,.... da izvinete. I časkom smo se dogovorili.... ja sam joj mejlom poslao ugovor, zvani Fertrag, a ona će to prevesti sutra do deset sati i onda ćemo se najzad sresti.... što je i bila poenta ove zavrzlame.


           Rečeno-učinjeno. S jednim malim nedostatkom. Sa mnom je išla i moja žena, što, priznaćete, i nije neki doživljaj. Zato sam je ubedio da me sačeka u kolima jer dolazim za minut, a ona baš i nije nešto dobra sa zbrajanjem minuta, a i treba neko da čuva kola (Pežo 206 koga ne bi uzeli ni da smo ostavili ključ u kontakt bravi), dok ja skoknem do prevodilice... u staroj zgradi Srpskog Narodnog Pozorišta. A prevodilica.... jedna zanosna plavuša sa veoma lepim crtama lica, mada sam je prvo uočio neke druge crte, i verovali ili ne, veoma pametna. I dok smo ćakulali 10 - 15 minuta, shvatio sam da sam ili promašio zanimanje ili ženu. Ali.... malo je kasno za neke ozbiljnije izmene. Mislim.... u životu. U svakom slučaju i njoj sam ostavio 10 evrića, uzeo prevod i pravac - agencija. Ponovo. E nek mi sad nađu da nešto nedostaje. Otišao sam kući i ponovo se opučio po trosedu čekajući poziv. I čim sam čuo Vivaldijevo „Proleće“ znao sam da je gotovo. Opet se javim na „ansver“, kad ono opet prijateljica iz agencije.... i opet stoji u MUP pored one zle vile Grdane. A Grdana opet traži overu od notara, ili da ja dođem lično u prostorije mrskog mi MUP. Stigao sam tamo duplo brže od vatrogasaca i nežno je odmah upitao; „Šta ’oćeš ti više od mene u pičku materinu.... kakvi notari.... kakav ugovor?“ Rekla mi je; „Izvinite gospodine, ali šef je naredio da ugovori od notara moraju da budu overeni kod notara“! Simpatična devojčica od dvadeset i nešto, ali teška k’o lenger. E onda sam joj prijatnim glasom od oko 120 decibela rekao; da nemaju pojma, da treba da idu u školu ili na neku edukaciju jer to je sad moderno, da mi ugovor uopšte ne treba zbog eksportne dokumentacije iz Nemačke (pa ga uz to zgužvao i bacio ispred šaltera), da se trpa u deo obligacionog prava s kojim MUP ima veze koliko i ja sa već pominjanim tkanjem i pletenjem, da me po MUP vuku već 4 dana kao da uvozim akcelererator iz Cerna a ne kola, da su bezobrazni, osioni i nepismeni, da su mi dužni za prevod i za tri izgubljena dana a da moj radni dan košta 150 evra. I još ponešto čega sad ne mogu da se setim. Naravno, uzalud. Opet me uputila na druga Boru.... Pa dobro.... idemo ponovo kod druga Bore!



            Banem kod Bore u ofis i „opričam mu svoj slučaj“ od početka.... mada sam kod njega već dolazio tri puta zbog „pusovanja“  pa je manje više već sve znao. Rekao mi je; „Pa nisi valjda stvarno išao da prevodiš ugovor? Koliko si dao za to? 10 evra?! Pa bolje da smo to popili u kafani!“ Ja sam njemu rekao da nije video prevodilicu pa da možda i nije u pravu ali da sad to i nije važno nego da, ili ide dole u šalter salu, ili napiše neki samo njima znani pasvord na tu hrpu papira pa da već jednom to rešim. Tako je i uradio. Najzad! Siđem dole sa prijateljicom iz agencije koja je sve to vreme išla za mnom k’o Slavko Štimac za gazda Jerihom u Jakobsfeldu, bacim onoj maloj sve one papire i kažem; „Evo.... pozdravio te Bora, jeb’o te on“ (tamo nju). A ona.... spuštene glave i pogleda mi je jedva čujno procedila; „Da, ali mi više nemamo novih tablica i nećemo ih dobijati do sledeće nedelje.“ O živote.... sve sam čuo, ali da SUP nema tablica.... „Pa gde ih ima, kaži mi molim te, otići ću po njih lično“, i sam shvatajući da je to nemoguće. Ne vredi.... Otišao sam iz SUP kući, popio pola Rivotrila i malo Kokakole i život mi je već izgledao mnogo „modernije“ i lepše. Sutradan, poslali su po ljudima iz agencije jedan par tablica koji su našli i izvinjenje.... nataknem i njih i izvinjenje. A tablice.... AŠ.... Mislim.... NS 191 AŠ.... Uvališe mi „Š“ na tablicama. Umirio me ortak rekavši da je to dobra kombinacija.... kao.... od A do Š. Pa dobro, mislim se, možda je i u pravu. Š, Č. Ć.... pored svega što sam prošao, da su mi dali i ono novo crnogorsko „ŠJ“ ne bi mi smetalo. Samo da već jednom zakačim table i.... gas. Operacija „pusovanje“ je završena a „Plavi bljesak“ ponovo leti.