Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 28. јул 2013.

Na godišnjici Šunke


            Kada su pre dve godine „klinci“ iz komšiluka.... mlađi su od mene petnaestak godina.... došli na ideju da otvore neki specifičan restoran-kafe u kome će služiti neke tada neobične stvari, sa španskim iliti latinoameričkim šmekom i uz to relativno dobra vina, mislio sam da se neće od toga ’leba najesti. Još kad su smislili da im moja žena crta po stolovima, stolicama i kafani neke samo njoj raspoznatljive likove.... i bikove koji liče na dobroćudne krave sa „Milke“.... i još štošta što niko nije mogao da razazna.... bio sam ubeđen da tu neće ulaziti ni manijaci što šetaju s mantilima ispod kojih nemaju ništa pa prepadaju sirote žene (koje se, kao, preneraze i skoro dobiju fras kad vide ono što inače stalno gledaju), a kamoli neka normalna ekipa gurmana spremna da isproba ukus iz zemlje kastanjeta. E, pa, zajeb’o sam se. Doduše, njima je to sporedni posao pa na njega nisu bacili sve karte, ali bez obzira na to, počeo narod da dolazi k’o da dele džabe. S lokacijom na keju, tačno iza Janikinog spomenika, koja mi je delovala udaljeno za neke doručkove „drugova“ iz javnih i ostalih državno - mučeničkih preduzeća, verovao sam da će im to biti dobro mesto za ličnu zabavu i okupljanje prijatelja.... da ne troše pare u tuđoj kafani. Međutim, da pače i naprotiv.... radnička klasa iz gorenavedenih firmi se lepo odazvala na poziv novopečenih ugostitelja.... a uz njih i mnogi drugi ljudi iz celog grada. Moja žena je i sad ubeđena da je to zbog njenih „oplemenjenih“ stolica a ja nemam srca da joj kažem da je u blagom stadijumu paranoičnih napada egocentrizma.... šta ću.... osetljiv sam po prirodi.... a i ne smem da joj kažem.... pre par meseci je uzela kućni pištolj marke „Zastava“, kalibar 7.65 i sklonila ga negde. Iako se vodi na moje ime i dobijen je mojom zaslugom od organa MUP.... još 1991?! Al’ ajd’ ti se sad prepiri s njom kad ona zna gde je a ja ne znam. Ima prednost od 90 metara u trci na 100. Mada.... kako je brza.... možda bi i stig’o pre nje. Kad treba da mi skrati letnje pantalone ja počnem da joj govorim još u novembru da bi ih skratila u junu. Ona je k’o ugalj i drva za ogrev.... ozbiljni ljudi ih nabave čim prođe zima spremajući se za narednu zimu.


            Nego, pošto su komšije krajem juna slavile uspešnu dvogodišnjicu rada, a zacrtali su sebi cilj od bar prve petolJetke, pozvali su i nas da svojim prisustvom uveličamo (u to sumnjam) njihov mali jubilej. Pristigli smo negde oko devet uveče. Ja sam se vozao nekoliko krugova po okolnim kvartovima ne bi li našao parking, a usput, ne bi li negde ženu ubedio da odustane od te dosadne gužve i graje da bih ja, mučenik, na kraju morao otići sam. Nije vredelo. Uhvatila se za držač za ruku na suvozačkom sedištu k’o nekada babe u gradskom busu za naslon stolice. Morao bi je ugristi za svaki prst da pusti ono što grčevito steže. Na kraju sam našao mesto ispred samog lokala. „Eto vidiš da ima mesta“, reče mi.... ko da ja ne znam da bi bilo još više mesta da sam došao samostalno i inokosno. A u lokalu, odnosno ispred njega.... lud’lo. Sveta.... Komšija nas je odmah smestio za jedan fin sto u centru zbivanja. Gospođa i ja na partiju u „Hamonu“.... divno! Odmah iza nas bio je smešten orkestar u kome je stvarno bilo više latinoamerkanaca nego naših.... mada je mene najviše impresionirala gitaristkinja na akustičnoj gitari.... oličenje prave latinoamerikanke. K’o iz spota. Al’ šta vredi. I,.... sviraju..... svaka im čast.... mislim, nisu svirali Cepeline, Flojde ili Dženesis, nego tu.... latinoameričku. Jedino nije bio onaj Kondor spasa, ili kako li se već zove.... njega su preskočili. Uz sve to, jedan od instrumentalno-vokalno-solističkih interpretatora vodi i školu Salse.... to vam je neki latinoamerički ples u kom guzice i sise tako vrcaju da ne znaš kud bi sa sobom.... a ja došao sa gospođom?! Što je najgore, svidi se i njoj ta Salsa i napadne me da se i mi upišemo u tu školu?! Mi na Salsu?! Pa lakše bi savladali ekstremni biciklizam i to bez kaciga. Kakva Salsa.... ona bi se raštimala k’o harfa posle pola sata a ja bih bio na ivici srčanog udara. Mogao bih da počnem samo ako bi reanomobil bio parkiran ispred tog kluba sa upaljenim motorom i nervoznim vozačem sa cigaretom u ustima.


            Ali zato ovom mlađem svetu, posebno ženskom, to ide fenomenalno. Još da me ova moja nije stalno brecala sa „Gledaš, gledaš, matori?!“ Pa gledam.... a u šta da gledam.... u Janikinu statuu od pozadi?! Svaki normalan muškarac koji nema homoseksualnih (ne daj Bože) sklonosti mora da gleda. Ne možeš a da ne gledaš. Kažem vam.... to vrca i giba se na sve strane.... i sve plešu sa onim latinoameričkim melezom koji i peva i lupa u neke bubnjiće a i u neke dve držalje za lopatu.... samo malo kraće. Te su mi mozak probile. U jednom trenutku zovem komšiju na stranu i pitam ga u koju se školu ide da se otvori ovakav lokal.... ili da se pleše s ovim.... polaznicama te škole plesa. On mi reče da mi ne treba škola nego kinta i žešći auto parkiran ispred lokala. Ja mu pokažem da sam se parkirao tačno preko puta ali.... „Što si prod’o Krajzlera i kupio Opela.... kome to treba?“ pitao je. Što, šta fali.... odlično očuvan auto, malo prešao, vozila ga neka baba u Nemačkoj 4 godine.... mogu i da ih provozam ako hoće.... da vide. „Ma ne vredi Sindžo.... u autu si!“ Nisam u autu nego u kafani, a biću u autu, mislim Opelu, kad krenem kući.... al’ vidim da je on mislio na neki drugi aut ili auto. I šta sam drugo mogao.... vratio sam se za sto i jeo neke brikete.... ili bruskete, jebem li ga, i topio tugu u hrani. Bile su tu i neke.... pičice, da izvinete.... samo ukusne.... i neki roštilj samo sa belim mesom, i.... da.... šunka. Kad je probaš shvatiš zašto se ona vole više od ičega. A moja gospođa je već pojela i svoj i veći deo mog dela. Jedva sam nešto zgrabio. Eh, mladosti..... gde si sad pa da dođem u ovaj „Jamon“.... ili šunku.... šta god da je, šmekerski parkiram Škodu 120L, izađem u majici sa nakoliko puta zavrnutim rukavima, Malborom i Zip upaljačem.... i sednem. Eto ti igračica Salse kol’ko hoćeš. I to u krilu.




недеља, 21. јул 2013.

Govor Rajna - Majna - Dunav


            Pre nekog vremena ovaj govor ove hrabre ali miroljubive, smele ali koncentrisane, stroge ali pravedne profesorke UB (to vam je Univerzitet u Beogradu.... ko ne zna) je baš dobro ustalasao uznemirenu i ključalu, intelektualnu i neintelektualnu, pametnu i glupavu javnost Srbije. A kako sam naknadno čuo i šire.... a i duže. Sad.... Rajna ne da im ga je skresala....  nego im je jebala kevu. Napušila je ’ladno sve one na čijem sam mestu ja želeo da budem. Ranije.... dok Rajna to nije rekla. Ali čim je ona to reknula.... ja sam se odmah predomislio i promenio misli sopstvenog razmišljanja. Mada.... pomalo, ja i dalje želim da budem jedan od tih skrndžusa koje je ona s pravom spomenula na toj.... apsulutističkoj večeri. Ako se posle toga bilo kome tamo uopšte i večeralo.... izuzev, ako nisu služili puding od vanile ili onaj crveno-treskavi američki mejpl-žele. Zašto? Pa zato što je ona svima njima toliko digla nivo samopouzdanja, smopoštovanja i samorazumevanja da su svi muškarci momentalno doživeli erekciju neviđene tvrdoće udova.... kao da su zunuli tri kamagre odjednom.... a ženski deo kao da je popio po celu flašicu one mušice.... španske valjda.... tako da više niko o ničemu nije mislio sem.... a, ne može se. Mislim.... nema smisla.... adolescentsko veče je. Čast, kodeks, poštovanje, moral, znanje, imanje.... to je ono što je falilo Srbiji. E, sad ga ima. Donela joj Rajna. Prema tome, ako su svi čuli, stvar je rešena. Možemo da se vratimo svi na svoje radne zadatke..... mi svaki na svoj pos’o a Rajna na svoj fakultet gde će nastaviti da štancuje mlade koji će imati samo te uzvišene osobine. Kao što su ih imali i imaju ovi što su s njom studirali ili oni koji su posle nje studirali na UB i ostalim Un. A i oni ranije. Samo kad se setim tih gromada moralno-stenovitog karktera što su završili razne univerzitete visoko-obrazovnih fakulteta u Srbiji. Da probam da se setim.... 


            Aleksandar Vučić, Aleksandar Vlahović, Ivica Dačić, Mlađahni Dinkić, Aleksandra Jerkov, Vuk Hamović, Milan Beko, Milovan Drecun, Dragan Đilas, Nenad Popović, Milija Babović, Radoman Božović, Dušan Petrović, Miroslav Mišković, Dragan Šutanovac, Čeda Jovanović, Oliver Dulić, Zoran Anđelković (poznat i kao Baki), Nenad Čanak, Velja Ilić, Saša Dragin, Miloš Aligrudić.... jel’ dosta? A to je samo mrvica..... od ubuđalog starog hleba. E, da.... bilo je tu i nekih sjajnih folk pjevačica - umejtnica i pevača - umetnika i nekih drugih samozvanih dramosera za koje je Majna.... ili Rajna, lepo rekla da su samozvani. Ali njih nećemo nabrajati.... da im se ne zamerim. Doduše, bilo je i vlasnika onih silnih hiljada građevinskih kvadrata, firmi i jahti.... ali to je samo slučajnost.... izuzeci koji potvrđuju Rajnino pravilo o ozbiljnosti univerziteta na kom ona predaje.... i bavi se naučnim radovima. Zadržale su se tu sve one visokomoralne odlike još sa fakulteta iz Titove Jugoslavije.... ili tu nekako odmah posle Tita. A i posle Tita je, kao što znamo, bio Tito. Kad se samo setim.... još dok su ljudi iz moje generacije studirali, uhvat’lo (narodna milicija, naravno) neke profesore sa Fakulteta u Novom Sadu da su bili malo popustljiviji prema nekim kolegama studentima.... bilo im ih je žao pa su za nekih par stotina dinara, ili maraka.... ko je skuplj’o marke, čisto zbog običaja, puštali te kolege da polože ispite kod kuće. Da i ne dolaze na fakultet. Preko interneta valjda. Mi smo u Novom Sadu imali internet još 1987.! Ako ovi iz Beograda nisu.... ko im je kriv. Hapsilo je to tada skoro sve redom, držalo u pritvoru.... i na kraju pustilo. Bile su to samo glasine.... rekoše posle svega. Najviše glasina je bilo na „Vekšu“ i „Difu“, ali i još po negde. I najviše glasina je stizalo od onih stranih studenata.... iz Grčke, mahom. I to uglavnom u markama.... nemačkim. One su tada bile najpopularnije kod profesora koji su se, kao što sam i rekao, iz hobija obično bavili filatelijom. Numizmatikom nešto ređe.


            I upravo iz te hobi-ideje iznikli su kao iz pepela temelji za novo visokoškolstvo u Srbiji danas. I na njima i stoje. Uspravni, gordi, stasiti, jaki i nesalomivi. A iz tih temelja, temeljčiće su gradili i novi sve uspešniji privatni fakulteti, univerziteti i akademije. Sve sem vojne.... nju još nemamo u privatnom vlasništvu, ali.... sad kad se i vojska privatizuje.... logično će biti da i vojne akademije budu privatne. Nego.... kao što sam i rekao.... ti privatni fakulteti su isto sjajna stvar. Jes’ da se plaćaju, ali.... doduše sad se i ovi gde Majna-Rajna-Dunav-Tisa radi plaćaju, pa i nije neka razlika.... a na ovim privatnim sigurno više naučiš kad plaćaš profesore koji su već plaćeni na državnom pa predaju na oba. Sigurno na privatnim predaju samo iz ljubavi prema obrazovanju..... novac sigurno nije u pitanju jer već imaju plate na državnom.... a šta će im višak para. Od viška para uvek zaboli glava. Moju ženu posebno. Ma dobro, boli nju i bez para.... trošimo onaj „Ketanol“ k’o nekad davno onaj pepermint. Samo.... ljudi su zlobno maliciozno pokvareni. Eto, pre neki dan sedimo kod mene na terasi i pričamo..... bezveze.... o nekim ribama iz srednje škole što su..... ma dobro, nije važno.... i u toj priči stignemo i do obrazovanja, a onda i do Rajne. Ne reke u Nemačkoj nego do profesorke. I jebote, napadoše je svi jednoglasno.... te intelektualna segregacija, te elitizam, te kultur-snobizam.... pa još kažu da je nivo studija njenih studenata i onih koji su studirali.... recimo 1972 k’o dupe i oko.... Ja mislio u korist ovih njenih, a oni kažu, jok.... onih iz ’72. Pa su je onda napali da su više od pola ispita isti ti njeni studenti položili na „gurku“.... a i za ostale se ne zna kako su, a ona kliče „VI  STE  PROFESORI“! Kome?! U čemu se oni uopšte razlikuju od studenata sa nekog „Megatrenda“?.... urlikali su i napadali mene k’o da sam je Majna.... ili beše Rajna. Sad.... ja sam je branio kol’ko sam mog’o, ali.... ne mo’š ti tvora ubediti da ne prdi. A posle se mislim.... ma boli me uvo za tu Majnu.... još da mene ljudi zamrze čerez nje i njenih stavova. A i ko zna ko joj je uopšte to i napis’o? Taj govor, mislim. Otkud znam da i ona nije neki pi-ar koji spominje u tom svom govoru..... sad više ne mogu da se setim ni zašto. Pusti budale. Nego.... zvao me jedan drugar koji je.... recimo, jedan od rukovodilaca na jednom privatnom fakultetu..... Kaže.... mogli bi da završimo da i meni ubodemo jednu diplomicu za Biznis-menadžera. Pa.... što da ne.... još jedna diploma nije na odmet. Nikad ne znaš kad će ti zatrebati.