Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 30. март 2014.

Polako dogoreva sveća



            Svako veče, već nekoliko dana, idem da ga presvučem i stavim u krevet. Jedna pelena nije dovoljna pa stavljamo dve. Razlog je jednostavan... njegove noge u butinama su mnogo tanje od mog zgloba na ruci. Uvek ga okrenem na desnu stranu... tako mu je lakše. Do jutra se ne pomeri. Ne može. Nema više snage ni da se prevrne na leđa. Kako ga ostaviš tako ga nađeš. Kolica i dušek protiv dekubitisa su redovni deo opreme bez koga više ne može da se zamisli njegov život. Život koji se pred očima svih nas polako gasi. Ima 77 godina. Preturio je što-šta preko glave, nije da nije ali... mnoge novosadske kafane pamte njegovu plahovitu i nabusitu narav. Čaše, flaše... sve se to može razbiti uz zvuk koji ispunjava srce onome ko voli i takvu vrstu muzike. Naravno, uz violinu, harmoniku ili tamburu nekog kao Senegalca crnog ciganina koji vrti jednu istu pesmu po ko zna koji put. Njegov burni život kao da je povukao ručnu kočnicu 1991. početkom rata i odlaskom u penziju. Kao da je još polako pokušavao da vuče, ali nije išlo. Pakne na zadnjim točkovima koče i počinju da se dime dok se miris azbesta uvlači u mozak i počinje da zamućuje misli . A možda se to samo slučajno pogodilo sa tom godinom? Ili je ona zaista prelomila skoro sve naše linije na život pre i život posle? Moja generacija je odrasla ultrazvučnom brzinom za svega par meseci te godine a njihova počela da tone kao stara dereglija koja se polako i godinama puni vodom dok sasvim ne potone. Bojim sa da njegova tek malo viri iz Dunava ili svih bara, mrtvaja i starača koje ta najlepša reka Evrope pravi tegleći se kroz ovu ravnicu a na kojima je on ostavio najlepše godine života smireno gledajući u pero ili vrh štapa što je bilo skoro nespojivo uz njegovu narav.



            Gasi se jedan život koji je, kao da mogu to da opipam, prošao kao treptaj oka. Mogu, jer i ja sam pregazio skoro dve trećine njegovog. I došli su dani, nekada tako daleki i nezamislivi, da moram ja njega da čuvam isto onako kao što je on čuvao mene. Ali samo kao bebu u krevecu. Malu, nezaštićenu i nemoćnu. Neke druge stvari nisam stigao. Nisam stigao da ga vodim u park... isti onaj u koji je on vodio mene. Nisam stigao ni da ga vodim po kafanama kao što je on vodio mene, ni da mu se smejem kao što se on smejao meni. Nisam stigao da ga vodim na pecanje kao što je on vodio mene, ni da ga vodim na Oficirsku plažu kao što je on vodio mene... nisam stigao da ga odvedem u Banja Luku kao što je on vodio mene, nisam stigao da prošetam s njim Zmaj-Jovinom kao što je on šetao samnom, nisam ga odveo na Božićno jutrenje kao što je on vodio mene. Nisam. A mogao sam. I sada, dok bespomoćno sedi u kolicima i gleda u mene nekim skoro potpuno odsutnim pogledom, ja se pitam da li mu baš to prolazi kroz misli? Ako prolazi, da li bi mi rekao? Poslednjih dana ne može ni da govori, a i da može verujem da ne bi. A i zašto bi? Reka je na domak mora i zašto sada mutiti vodu na njenom ušću? Skoro nikada roditeljima ne stignemo da damo ni deseti deo onoga što su oni dali nama. Valjda zato što se to od njih očekuje. Da rade za nas, da brinu za nas, da trpe za nas, da žive za nas. Nije on tip čoveka koji bi živeo za drugoga ali jedan veliki komad sebe je sigurno otkinuo i dao ga meni. Sâm. Nisam morao ja da mu ga otimam. Samo ga je dao. Lako i bezbolno. Kao da mi daje jabuku.




            Sada, njegovo iscrpljeno telo traži pomoć da bi ljudski moglo sasvim da uvene. Da skonča kao čovek a ne kao pas lutalica. Sva njegova lutanja su davno prestala... A bilo ih je, zašto poricati. Naslušao sam se priča... i od drugih i... i nagledao nekih starih slika na kojima se vidi da je voleo da bude šmeker. Sunčane naočare i kulerski stav... Skloni smo da često roditelje ili idealizujemo ili od njih pravimo bezosećajna čudovišta. Nekako, kao da nam je teško da priznamo i sebi i drugima kakvi su zaista bili, bez i malo laži, ulepšavanja ili prikrivanja. I onda ih ili toliko mrzimo da prekinemo sve veze sa njima ili se toliko vežemo za njih da posle njihovog odlaska gubimo tlo pod nogama, teturamo se i padamo, pomalo dižemo, nekada puzimo, ali nikada više ne budemo isti kao pre. Teško pronalazimo neku sredinu kojom bi nastavili dalje. Jedan prijatelj, psihijatar, mi je pre desetak godina rekao da dete i mlad čovek traže zaštitu od roditelja, i da je najopasniji period kada shvatamo da više ne možemo da se oslanjamo na njih. Ko tada nađe oslonac i zaštitu... u Bogu, u sebi, u prijateljima, u poslu... nastaviće normalno da živi. Ko ne pronađe novi oslonac, posrće i pada i retko uspe da se izvuče iz te jame živog blata koje nemilosrdno vuče na dno. Meni se ponekada učini da sam taj oslonac izgubio i počnem da bauljam kao po mraku... a onda se nekako, hvala Bogu, izvučem. Za sada. Ali vreme surovo gazi i preko naših fotografija i ponekada nam izmiče tlo pod nogama. Kada smo mladi, mislimo da smo besmrtni. Da život nikada neće prestati. I niko ne zna kada se i kako javi taj hladni osećaj smrti koji vremenom počne da nam biva sasvim prirodan i manje dalek. Možda baš taj trenutak odlaska roditelja uključuje u nama neku od promisli koja je sve do tada čučala prikrivena u nama i koju nikada pre nismo osetili a koja budi u nama tu hladnu realnost. Činjenicu da nećemo živeti večno. I tek onda spoznajemo život. Ili Boga... ako imamo sreće.





6 коментара:

  1. Imam i ja kutiju punu slika gdje moj pape po raznim lokacijama u bivšoj državi pozira, poput glumca. Kada gledaš te stare slike, shvatiš da su se zabavljali s daleko manje toga i odlazak u Šibenik ili Zadar, bilo je poput putovanja negdje u inozemstvo nama ... i opet nekako mislim da su bili sretniji i zadovoljniji s nogama u Jadranu, nego mi danas kada lutamo svijetom jer si to možemo priuštiti.

    Iskreno mi je žao što tati moraš pelene mijenjati, iz prve ruke ti mogu dati savjet da obavezno onu prvu malo potrgaš naprijed, tako da ona druga koju staviš preko nje može nastaviti upijati tekućinu. Namijenjala sam se pelena i koliko god je bilo teško i mučno nije mi žao što sam to morala činiti. Na kraju, kada stvarno dođe kraj , ostaje ti jadno zadovoljstvo da ti barem roditelj nije preminuo u neredu, već da je u tom umiranju bilo i nekog dostojanstva. Natojala sam sačuvati dostojanstvo svoje majke i kada danas dozivam u sjećanje taj bolni period njenog odlaska najviše me bole njene suze, kako je sama rekla "sunce, meni je tako teško što ti to moraš raditi za mene".
    Ljetos sam svjedočila odlasku moga svekra i bilo je drugačije iskustvo, uglavnom radi razlike u godinama između njega i moje mame. Nekako, kada netko ima 91 godinu lakše prihvaćaš da odlazi, nego kada jedva navrši 62. Unatoč tome, pratio me snažni deja vu, proživljeno i ponovljeno iskustvo.
    Kada ti umre roditelj definitvno postaješ svjestan vlastite prolaznosti, oni su poput jednog bedema između nas i smrti, nakon njih ostaje saznanje da smo sljedeći na redu i definitivno nije prijatan osjećaj. Strah od umiranja nam je svima zajednički, ja sam duboko uvjerena da lažu svi oni koji kažu da ih smrt ne straši, jer nagon za održavanjem života nam je primarni nagon, nalazi se u osnovi našeg bića kao jedinke i u osnovi naše vrste, ali više od same pomisli na umiranje mene straši taj period nemoći, potrebe da ti netko pomogne jer više sam ne možeš. Moj stari je uvijek govorio kada je čuo da je netko umro na mjestu od recimo srčanog udara da je "blaženu smrt" našao i na osnovu onoga što sam vidjela do sada ne mogu, a da mu nedam za pravo.
    Na kraju, želim ti strpljenja i hrabrosti jer iskustvo koje proživljavaš nije jednostavno i koliko god znaš da je kraj neminovan, ponekad ga možda i priželjkuješ jer muke nemaju mnogo smisla, koliko god misliš da si spreman za rastanak, toliko ti na kraju kraj dolazi kako iznanađenje i boli baš kao da se iznanada desio ...

    Prva slika je prekrasna, dvoje ljudi koji ne gledaju u aparat koji ih slika, već s osmijehom gledaju na "čudo" koje su stvorili u ljubavi :-)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Da... tako i ja vidim stvari.
      Mada, pre desetak godina u nekom neobaveznom razgovoru sa našim sveštenikom kod nas u kući, inače veoma obrazovanim čovekom, dok smo i mi zastupali tezu da je najlepše umreti "na blic", odnosno... u snu, od srčanog udara odmah i slično... on nam je rekao da hrišćanstvo zastupa sasvim drugačiju tezu (dogmu). A to je, da čovek treba da bude svestan smrti jer se za smrt treba pripremiti. I objasnio nam je šta to zapravo znači ali je to suviše opširno da bih ti sve pisao u komentaru. Ali, sve je vrlo logično i ima svoju smislenost... naravno ako si verujući hrišćanin. Ali o tom, potom.
      Hvala ti na savetima.
      Pozdravi Đ.

      Избриши
  2. Mislim da se taj oslonac posle gubitka roditelja može pronaći u sopstvenoj porodici (supružniku i deci) i da je to nekako tako i predviđeno. Naravno, ako imaš sreće i to uvidiš na vreme, pa čuvaš šta imaš.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Lako je tebi. Ti imaš na koga. A šta ću ja?

      Избриши
    2. I ti imaš divnu porodicu - fenomenalnu ženu i troje sjajne dece. Nikada nećeš biti sam. Kao što i tvoj otac ima tebe.

      Избриши