Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

петак, 30. децембар 2011.

Novogodišnja čestitka jednog dečaka



           Tog hladnog jutra, 31. decembra sedamteset i neke jednog malo debeljuškastog dečaka je sačekalo veliko iznenađenje. Sneg. I to pravi, veliki sneg. Sneg od možda pola metra, ako i te mere u svojoj zbunjenosti nije preuveličao. O Bože, kakva radost. Radost koja kreće od grudi i glave i širi se kao struja trepereći celim telom sve do vrhova prstiju. Činilo mu se da mu i nokti pomalo bride. Do juče ništa, a danas, kada je doček, prava snežna Nova godina. Izlazi u dvorište manje kuće u Pančevačkoj, tako istoj, a tako posebnoj ulici na periferiji, u kojoj je proveo skoro celo detinjstvo. Gazi po, za njega dosta dubokom snegu. Možda do kolena... ili tu negde. Drveće je okićeno kako se samo zamisliti može. Velika jela na međi njegovog i komšijskog dvorišta, ali ipak s njegove strane ograde jedva izdržava sneg koji kao da je lopatom tovaren na nju. Duboko u granama velike, možda i više od deset metara visoke jelke, čuje se gugutka. 



Ta vrsta divljeg goluba na koju ima pik već više od godinu dana, da je svojim ručno pravljenim lukom od drenovine koju mu je otac jedva našao na Fruškoj Gori i strelama napravljenim od „domaće“ trske koja je slobodno rasla samo par stotina metara od njegove kuće, na čijem je vrhu ekser. Po njemu dovoljno dobar da sa njim „skine“ svoj prvi lovački plen. Nepogrešivi lovački instikt! Ekser je presovan na stari oprobani način. Stavi se na šinu železničke pruge koja je bila na putu do škole, ali obavezno tako da špic eksera ide ka vozu koji nailazi, jer ako je glava eksera napred voz bi mogao da ga odbaci, pa se zato čeka da voz naiđe, utvrdi iz kog pravca ide i tek onda postavljaju ekseri. Presuje se 10 ili više eksera, ali obavezno i neka mala kovanica. Recimo novčić od 20 para koji posle presovanja izgleda kao da je pronađen u nekim arheološkim iskopinama - veoma istanjen, ali se još uvek mogu nazreti i glava i pismo.




Ovoga puta dečak na gugutku ne obraća previše pažnje, iako je ipak bacio pogled, trudeći se da joj zapamti poziciju. Možda je pronađe posle Nove godine, kada počne zimski raspust i bude imao dovoljno vremena da napravi neku vrstu „čeke“. Sada je potpuno obuzet prednovogodišnjim „obavezama“ za koje ne zna da li će uopšte uspeti da ih obavi na vreme. U školu ide posle podne, i iako zna da će svi biti pušteni ranije, zbog dočeka Nove godine, hvata ga pomalo strah da neće nabaviti sve što je njemu i nekolicini njegovih drugara neophodno da bi Nova godina bila baš onakva kako je oni zamišljaju, a uvek se nešto „izmakne“ ispod nogu i kao da uvek nečim ne budu zadovoljni. Otac mu je ostavio nešto para - za municiju za njegov opaki plašljivac italijanske proizvodnje (ne kineske!), koji je u stvari bio veoma lepo urađena umanjena verzija Magnuma sa neizostavnim burencetom i naravno šest metaka, o kojima su pri gledanju filmova u to vreme svi strogo vodili računa brojeći svaki ispaljen metak i po tome „znali“ koliko je film „stvaran“ ili se iz nekog revolvera na filmu čulo i deset pucnjeva, na šta bi prezrivo odmahivali rukom uz komentar „Ma daj?!“. Samo „pravi“ lik na filmu je bio nepogrešiv a uz to je uvek znao koliko metaka je ostajalo u burencetu. 




Sem kutije metaka od obično 100 komada, trebalo je kupiti i nekoliko kutija prskalica, koje su bile neka vrsta barutnog štapića koji se palio šibicom a zatim držao u ruci, ili bi više njih bilo okačeno na novogodišnju jelku da bi odmah nakon ponoći svi, koliko je to bilo moguće, bili istovremeno upaljeni čineći dolazak Nove godine blještavo sjajnim. Malo ko je tada imao trepteće sijalice za jelku. Možda zato što „tatarska“ najezda Kineza do sredine sedamdesetih još nije stigla do, tada se činilo jedinstvene i tako moćne Socijalističke Zajednice, sasvim lepo ušuškane u južnom delu Evrope u kome je rat bio samo priča nekih deda a koja je služila da raspali dečačku maštu tek toliko da trčeći po ulici i usmeravajući svoje drvene puške jedni prema drugima ispuštaju zvuke koji su ličili na zvuk već izraubovanog krunjača za kukuruz. I baš te prskalice, ali i pucanj iz plašljivca prinetog snegu su ostavljali jedinstvene tragove na tom belom pokrivaču. Toliko jedinstvene da su roditelji družine iz Pančevačke sutradan jednostavnim zbrajanjem mogli doći do podatka o količini „šenlučenja“ svojih sinova. Sinova, jer devojčice su samo stidljivo i dosta prezrivo, a i to više zbog „poze“ obično samo posmatrale ova ludovanja totalno zanesenih dečaka i to sa bezbedne distance, obično s „one“ strane ograde.


A jelka? Pa ona je u dečakovoj kući bila već odavno okićena. Njegovi roditelji su iz poštovanja prema komšijama Mađarima, koji su živeli u kućama sa obe strane njihovog dvorišta i imali po jednog zeta Srbina, jelku kitili pre Katoličkog Božića i ostavljali je okićenu do polovine januara. Isto su činile i njihove prve komšije. Zajedno su kitili i zajedno skidali i brižljivo pakovali tada strašno osetljive loptaste sjajne ukrase izrađene od, za to vreme, neverovatno tankog porcelana koji je pucao i na malo jači stisak ruke. Majstorstvo postavljanja šiljka na vrh jelke je pripadalo glavi porodice. Kićenje jelke je bio pravi ceremonijal koji je roditeljima oduzimao, a dečaku dodavao nekoliko sati istinske radosti i zadovoljstva. Malom debeljuškastom desetogodišnjaku nije bilo teško ni da se bezbroj puta popne i siđe sa merdevina za svaki, ama baš svaki svetlucavi ukras. Uz njih na jelku su se tada kačile i novogodišnje bombone koje su bile umotane u blještavi crveni, žuti ili zeleni celofan i koje se nikada nisu jele, nego su služile samo za tu svrhu - kićenje jelke i roditelji su svaku pomisao da neka od njih „upadne“ u usta sekli rečima da su to bombone od kojih „boli stomak“ jer i nisu pravljene za jelo već za jelku. Uz njih na jelku su se stavljali i mali smotuljci vate koja je jelki davala mnogo svečaniji izgled, ali i veću opasnost u prvim trenucima posle ponoći kada su paljene i prskalice na jelci, i koje su roditelji dečaka provodili cupkajući oko nje i čekajući da prskalice izgore uz obaveznu priču kako se nekom tamo iz ... preduzeća pored tatinog preduzeća jelka zapalila u toku noći i.... da ne pričamo i ne kvarimo svečanost.


Jelka je tada bila prava, i opojno je mirisala sve to vreme koliko je bila u kući i na taj način novogodišnjoj čaroliji davala jednu posebnu, dodatnu aromu koja je ostala duboko ucrtana u pamćenju dečaka čiji miris ponekada i sada može da oseti. Dok se kitila bila je surovija od ovih plastičnih jelki sada, jer se pomalo „branila“ bockanjem svojim malim iglicama koje su usput, a posebno pred iznošenje, na kraju „predstave“- oko 15 januara, nemilosrdno otpadale po tepihu za koji je podignut kredit „samo“ 4 – 5 godina pre toga pa se posle toga morao dobro očistiti. To je bio zadatak najmlađih, a u njegovoj kući on je bio jedini takav. 


Tog prednovogodišnjeg dana i otac dečaka je došao ranije s posla. Čak pre nego što je ovaj i krenuo u školu da otalja tih par časova. Bio je dobro raspoložen i za razliku od prethodnih Novih godina nije popio „koju“ s društvom i nije mu zasmetalo čak ni to što dečak od silne razdraganosti nije stigao ni sneg da očisti, nego ga je trčkaranjem još više ugazio. Uz smešak ga je pitao „Jel’ sve spremno?“ Dečak je raportirao pozitivno, kao sad u ovim američkim filmovima... ono izlinjalo „Jes Ser!“. Pomilovao ga je po glavi i rekao: „Idi u školu, smuljajte to tamo na brzinu, a ja ću očistiti sneg i onda - počinjemo!“ 



Bio je to prelep doček uz izgaranje do same ponoći a i par sati posle. Možda i zbog par gutljaja šampanjca "Milion", koji se uz pucanj i prosipanje, a još veću pažnju da se ne prospe po tepihu otvarao u svakoj kući. Groznica koja je dečaka tresla to veče zadržala se sve do Božića. Bila je to jedna od najlepših (tako se uvek kaže za onu - baš nalepšu) Novih godina od mnogo njih koliko ih je do sada dočekao. Odavno više ne oseća groznicu. Čak ni nešto nalik tome. Još od onih dana kada je kao momak, slobodan k'o ptica, sa ekipom grozničavo išao u nabavku da od zajedničkih para kupi što više cuge, a klopa .... pa doneće nešto ženski deo ekipe, a i .... valjda će mame sinovima spremiti nešto za žurku i „Najluđu noć“. Prošlo je puno godina od tada. Svaka Nova godina mu je već godinama ista i u njima ne nalazi ništa što bi ga bar malo učinilo srećnim kao te neke sedamdeset i .... valjda.... pete. Pokušavao je da pronađe nešto što bi ga radovalo, ali .... nekako ne ide. Ništa ne može da vrati srce i bezbrižne misli jednog dečaka od 10 ili 11 godina. Eto i ove godine pokušava .... pokušava da smisli nešto što će mu rastopiti misli odraslih i vratiti ga u tu neku.... Novu sedamdeset i petu. Pokušajte i vi kada pročitate ovo. Ko zna možda je čarolija moguća?! Možda vi uspete da se vratite u najlepše dane detinjstva bar na kratko, jer samo smo tada odistinski poznavali sreću! I da .... Srećna vam Nova godina!  




четвртак, 22. децембар 2011.

Hrabrost zataknuta za pojas



         
                Devojčice su se u naše vreme igrale sa lutkama i uz obavezno prisustvo što veće minijaturne garniture kuhinjskog pribora u kome su bili prisutni sem tanjira čak i tiganji, šerpe, lonci pa čak i escajg. Kuvale su ručak i onda njime kao guske kljukale svoje lutke koje su posle sve bile umazane od blata (koje je obično bilo na meniju za taj dan). Podele se ženske i jedne „tegle“ lastiž, jedne igraju školice a „dežurne“ kuvarice paze da „ručak ne zagori“. Kamo sreće da su taj entuzijazam i maštu u kulinarstvu zadržale do danas umesto što su sve obrnule! Dok su bile male kuvale su, a sada kada treba da kuvaju one se „igraju“, pa mi moramo da kažemo da „nije loše“ za nešto što posle, kada damo mački ona ceo dan ne ulazi ni u dvorište i pored uzaludnih „Mac, Mac“ poziva svih članova porodice, nego šćućurena leži u nekom budžaku verovatno i ne dišući - da je ne otkrijemo! Tako to biva sa ženama (devojčicama)!


            A mi dečaci? Pa klasika. Fudbal, automobilčići i plastični pištolji, puške „izdeljane“ od nekog parčeta čamove daske, luk i strela zbog kojih su roditelji, kao da su zajedno išli na hor, baš horski i „milozvučno“ cvrkutali: „Jebala vas takva igra – ’oćete da izbijete jedni drugima oči“, uz obaveznu priču da je tamo negde (na Podbari – recimo), sinu komšije poznanika njegovog prijatelja (pa ti proveri ako možeš) „jedva spašeno oko u bolnici, uz veliku požrtvovanost lekara koji ga od tada i kući obilazi (kakva vremena – ako ovo pročita neko od lekara), jer ga je drugar, zbog glupe igre, pogodio u oko“. Recitacija koja nam je ulazila u uši, ali se nije duže vreme zadržavala, jer „gde meni, iskusnom strelcu, da se desi da pogodim nekoga baš u oko?“ Bili smo i kauboji i indijanci (od kojih sam ja uvek preferirao ove druge, već tada "jasno pokazujući" odlučnu borbu protiv globalizacije, mondijalizma i dominacije SAD), bili smo i partizani i Švabe (jedva smo ubeđivali nekog da ipak bude Švaba, jer ne možemo se igrati ako nema Švaba, pa smo vodili svesku – ko je kada bio Švaba – da ne padne neko prekoredno „švabovanje“), bili smo i „Valter“ i „Šejn“ i „Sandokan“ i "Vinetu" i „Hajduk Janošik“ (ako se još neko seća te serije), pa kasnije nemilosrdni ali pravedni „Prljavi Hari“ i razni drugi „junaci“ koji su bili u stanju da sami „razreše“ života i po deset ogavnih negativaca. Dečački sasvim!


            Tu ljubav prema oružju nasleđivali smo od očeva i deda pa sve u nazad do primitivnih ljudi u onim čuvenim „prvobitnim zajednicama“ (kol’ko su nam puta to u školi rekli - ne zna se) u kojima je muškarac bio lovac, zaštitnik i čuvar teritorije (ma k’o lav). Kod nekih ljudi ili čak čitavih naroda ta „mistična veza“ je više izražena nego kod drugih (ili je to deo pritiska muške sredine kojim te teraju da prođeš test muškosti - otprilike kao kod nekih naših „rođaka“ u Africi - znate ono bušenje obraza drvenim iglama ili vešanje na gomilu udica probodenih kroz kožu). Ne može se poreći ni to da oružje daje osećaj sigurnosti. Sećam se kada sam noću kasno morao s društvom (a tek sam!?) da prođem pored groblja ili kroz neki zabitiji kraj, kako smo zviždanjem ili pevanjem rasterivali strahove, mada često bezuspešno. E, da mi je tada bio pištolj pri ruci strah bi bio daleko manji iako se pištoljem nisu mogle eliminisati razne „utvare“, vampiri“, „bića iz Crne Lagune“, „Majkl“ iz „Petka 13-tog“, nepoznati lik koji je gledao kroz kameru (a mi kroz njega) u „Gradu koji se užasavao zalaska sunca“, zaposednuta devojčica iz „Isterivača đavola“, „živi mrtvaci“ iz „Magle“ i drugi „sjajni likovi“ našeg detinjstva koji su ispadali iz platna u bioskopu „Arena“. Možda u filmu nisu mogli biti ubijeni, ali ako bih imao pištolj kod sebe, pa se neko od njih javi tako što bi me s leđa „kucnuo“ po levom ramenu, verovatno bih smogao snage da mu izručim čitav šaržer u facu i eliminišem ga trajno uz sve duvanje u dim koji izlazi iz vrha cevi mog „nerazdvojnog partnera“.



            Doduše ta „iskonska“ vezanost nas što pišamo stojeći (čast izuzecima - oni nikad ne isprskaju WC šolju) za oružje je nekada i uspešno ismevana. "Sledž Hamer" recimo! Jedna od boljih serija naše mladosti! Ali i pored svega oružje je bilo i ostalo sinonim za muškost. Srećom po moju generaciju, vatreno oružje je u vreme našeg momačkog „londranja“ po gradu do u kasne sate bilo rezervisano samo za policiju, vojsku i još po nekoga koji je morao biti puno stariji od nas, a uz to i moralno politički podoban (član SKJ bar 40-tak godina), pa su se naši „krvavi“ obračuni svodili na pesnice, ponekada neku letvu (za jako razjarene i poluneuračunljive), a „bokser“ je već bila „spravica“ zbog koje se moglo „odspavati“ po par meseci u „buvari“ (naravno ako te uhvate „zajedno s njim“). Reklo bi se srećna generacija. I bila bi, da je nije baš kada smo zvanično prestajali da budemo „omladinci“, (ko se ne seća podsetiću ga - sa 27 godina starosti), kao topovski udar pogodio rat. Ali ne rat na Bliskom (ili dalekom) Istoku, ili onaj u nekoj državici u Latinskoj Americi. Ne! Rat ovde kod nas. Potpuno nezamislivo do tad. Prvi dani i meseci su kao san! Kao da se to nekome drugom događa a ne nama. I isplivali su neki iskonski primitivni instikti kod nekih od nas, jer eto, konačno se ukazala šansa da se više ne igramo partizana i Švaba, nego „njih i nas“ i da neki od nas (konačno) isprobaju kako to izgleda - ubiti čoveka! Neko je nekada imao „vazdušnu pušku“ kojom je gađao vrapce, ili pištolj „plašljivac“ koji je bio „moćan - k’o pravi“ (a i njih smo krili od milicije) a sada eto možeš da pucaš u žive ljude. Čoveče, pa to je bolje od igrice.


            Samo godinu pre tog „krvavog proleća“ podneo sam zahtev u SUP za dozvolu za oružje. Sticajem okolnosti često sam na poslu dežurao na Iriškom Vencu, vrlo često i potpuno sam. I uz sve slike iz detinjstva pomislio sam da bih se „bolje osećao“ da u toj „Šervudskoj šumi“ imam neku „toplu“ stvar da me greje. Dolazili su kod mene kući, išao sam na nekoliko razgovora, ispitali su sve komšije o svemu pa čak i o tome kada sam počeo da pušim, prečešljali porodično stablo i našli neke na „svojoj“ strani (rođenog strica - poginuo u partizanima 1943. kao i deda-ujaka - prvoborac, a tada još živ i zdrav), ali i nešto malo na „pogrešnoj“ strani (sa iste babine linije - u četnicima), mada to nije uticalo na njihovu odluku. Saopštili su mi je na poslednjem razgovoru u SUP. „Dobar si dečko, sve smo proverili, al’ mlad si ti i zelen za pištolj“ rekao mi je „drug“ inspektor. Sada znam da je bio u pravu. Ali samo dve godine kasnije, u proleće 1992., nakon povratka sa ratišta, kojim sam bio „oduševljen“ toliko da sam razmišljao i o dobrovoljcima (dobrovoljno sam želeo da se iselim u neku daleku, što dalju zemlju), sami su me zvali i nudili dozvolu za oružje. Za njih sam tad verovatno bio „prekaljeni“ borac, spreman na sve. Ipak sam uzeo dozvolu i kupio pištolj. U „Zastavinoj“ prodavnici! Kao razvodnu kapu za kola! Jednom sam otišao na strelište kod Rakovca na Fruškoj Gori, isprobao kako puca, vratio se kući, rasklopio ga, očistio i ostavio. Nikada ga više nisam izneo iz kuće. Da li sam bio dovoljno „mator“ da samom sebi priznam svoju plahovitu i žustru narav koja bi me u duetu sa „utokom“ za pojasom mogla odvesti u životni pakao? Moguće. Tih godina viđao sam silne „macane“ kojima je „nešto“ virilo iza leđa u kafani. „Pazi!“ „Samnom nema zajebavanja!“ - poručivali su. Nekada bi ih i stavljali na sto, ili se pijani kurčili lupkajući rukom po njemu. Iskompleksirani kreteni, jajare, pilićari ili „žestoki momci“?! Pojma nemam! Nikada nisam ispitao tu „stvar“ do kraja. Od ćaleta i dede sam naučio i zapamtio jednu stvar: Nikada ne vadi „pištolj“ (bilo pravi, bilo onaj „muški“- u gaćama) ako nećeš pucati!


            Samo godinu dana kasnije jedan događaj me učvrstio u tom mom stavu. Jedna oštra vest u vrelini leta 1993. prepunog ratnih „izveštača - huškača“! Žarko Laušević, tada još uvek mlad glumac, ali glumac sa bezbroj sjajnih uloga, što u pozorištu što na filmu, glumac koji je sigurno išao stopama velikih glumačkih imena u kojima Srbija nikada nije oskudevala, glumac - miljenik svih publika je u Podgorici ubio dvojicu, i teško ranio još jednog mladića (mi bi rekli „klinaca“). Iz svog ličnog pištolja, uredno registrovanog na svoje ime. Samoodbrana ili nešto više? Spasavanje sopstvenog(ih) života ili sopstvene(ih) časti? Ko to zna sem Boga, njega i tih klinaca? Pre nekoliko dana sam „podižući“ neki mali film na „Jutjub“ dobio interesantnu poruku. „Jutjub“ mi je „predložio“ (podvukao) da stupim u kontakt sa (po njemu) sličnim „akauntom“ - „LausevicZarko“. Pomislio sam da je neko postavio „akaunt“ sa tim imenom i odmah mi se učinilo vrlo neumesno. Otišao sam da vidim i iznenadio se. Bio je to zaista Žarkov delić „Jutjuba“. Pisan, vođen i postavljan u Americi. Pregledao sam ga, pročitao puno poruka koje mu ljudi ostavljaju podržavajući ga, pozivajući ga da se vrati, da je Srbija izgubila jednog od najboljih glumaca njegovim „nestankom“, da „izdrži“ sve.... Ostavio sam mu i ja poruku u kojoj sam ostavio i svoju mejl adresu, i još štošta, i mesto – Novi Sad... Ubrzo nakon toga poruka je izbrisana. Da li je pomislio da bi preko mog mejla i adrese mogli naći put do njega ili je možda želeo da me poštedi neprijatnosti koje bi mi mogli napraviti „progonitelji“ – ne znam. Nije ni važno. Druga poruka bez adresa je ostala. Ali onda još jedna čudna stvar. Samo dan kasnije od drugara mejlom dobijam Žarkovu knjigu „Godina prođe, dan nikad“ u „pdf“ formatu. Prosledio sam je svima kojima sam mogao, ne da bih njemu otkinuo parče zarade, nego zato da je što više ljudi pročita pa makar i letimično.


            I od tada mi se stalno prevrću misli, kao auto koji u punoj brzini sleti sa puta. Setio sam se bezbroj puta filma "Bolje od bekstva" koji kao da je prorekao njegovu sudbinu. U čemu je greška koja mu je napravila pakao od života? Koja je nama „ukinula“ bezbroj neodgledanih filmova i predstava za ovih 18 godina. U tome što je stao baš ispred tog lokala? Ili što je uopšte stajao? Da li u tome što je dozvolio da bude isprovociran? Ili u tome što je potegao pištolj i pucao. Ne! Pogrešio je što ga je poneo!   




Povučen tom slučajnom vezom koju je napravio "Jutjub".