Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

понедељак, 30. јануар 2012.

Snajka ili zet, snajkača ili zetina



            Sediš tako i dopisuješ se preko mejla sa rođenom ženom koja sedi od tebe dva i po ili... tri metra. Malo ja njoj mejl malo ona meni. Šta ćeš kad ovi izumitelji ne izumeše kompjuter za dvoje. Onako kao igrice sa dva džojstika  ili kao radio u kolima koji slušamo oboje. Ali i tu se posvađamo ili oko stanice ili oko pesme na CD-u. Vidim ja poznatu uskličnu rečenicu „Dobili ste poštu“. Pošiljalac - ona (žena). Neko vreme nisam hteo da je pitam šta mi je poslala, a onda nisam izdrž’o, pa k’o slavuj sa glavom tigra priupitah nežno, tek kao da sam izgovorio:

 - „Kakve mi sad gluposti od kreacija šalješ?!!“

I to što sam pitao, pitao sam baš polako da se ne stresuje, jer kad se stresuje zna tako goropadno da me pogleda da me preseče od trećeg pršljena do rektalnog otvora ali u poprečnim udarima koji se polako ali dugo i bolno spuštaju niz leđa, a spreda uzdužno i odjednom kao manja munja u Teslinoj laboratoriji. Pošto mi nije odgovorila jer se duboko udubljivanjem udubila u neku Amerikanku koja joj je preko monitora pokazivala neki novi, američki način pletenja i to na američkom koji ja slabo mogu da po’vatam morao sam da otvorim mejl. Kad u mejlu – link! E mrzim linkove više od ičega jer nikad ne znam kol’ko će da traje to što je na njemu.



            Otvorim link i krenu on polako. Vidim traje skoro 7 minuta! Znao sam da je mučenje, al’ neka, da vidimo. Na početku zvuk klavira sa nekom odurnom melodijom, pa neki klinac priča na nemačkom o nekoj ženi i njenim očima. Mesto dešavanja - Austrija. Već sam krenuo da to stopiram i spustim „Operu“ koja se ionako jedva digla kao i sve ostalo u mojoj zoni dešavanja ali na kraju ipak ostavim, da vidim o čemu taj klinac cvrkuće jer baš tako mu je glas i zvučao. Pogledam bolje i vidim da je on izgleda smuvao neku ribu koja ima 43 godine (ako neko može biti riba u tim godinama)! Čoveče! Tek kad sam u glavi 100% daunloudovao sve vratih se na početak. Nisam mogao da verujem?! Pa taj je ostvario sve dečačke snove koji postoje još od Asiraca pa na ovamo. Povratio one lepe običaje kada su žene ulazile u brak nevine, a muškarci sa izvesnim iskustvom koje su uvežbavali sa nekom raspuštenicom koja je ili živela malko izvan sela ili u poslednjoj kući u selu što je znatno povećavalo izglede za kvalitetnijim savladavanjem gradiva sa istom. Ali toga kod nas nema više ni u pesmama Ere Ojdanića, a u Austriji.... I posle neka mi neko kaže da ne treba da uđemo u tu EU!? Pa oni vraćaju sve što je zdravo i ekološki u svim (strato i nano) sferama života. Nema tamo zajebavanja. Ali mali mora da je Srbin. Ili neki s ovih naših galebanskih prostora jer to Švaba ne može da uradi taman da je Bizmarkov čukun-čukun unuk lično. Nije prošao ni minut, progovori i ona. Kad ono ona priča srpski?! Ili hrvatski - jebem li ga - nikako da pohvatam osnovne razlike?!



            Tu me skroz na skroz dotukoše. Mogu da mislim kako je tek Hrvatima. Neki švapski klinac kreše njihovu.... ma dobro sad, nećemo još da pogoršavamo ionako usranu situaciju. Onda pustim ponovo da vidim šta mi je promaklo, a nešto sigurno jeste i - čoveče - oni se i vole?! I ’oće i da se „uzmu“!? Najzad mi je laknulo. Eh, Švaba, jednom omiris’o i odma’ bi da se ženi. E stvarno su nikakvi. Vratim ja još jednom da vidim u kom je uzrastu ovaj švapski mekani galeban!? 15 godina?! Ma ne može biti. Malopre mi se učinilo da rekoše da se „vole“ već dve godine. Pa nije valjda krenuo da je „louduje“ sa 13?!? I to 28 godina stariju, ali dobro očuvanu gospođu u godinama. Ma da, Bora Đorđević i njegovi stihovi su prevaziđeni odavno. Nije više 14 jadni moj Boro! Nego da nije snajka... noseća, mislim.... )?! Ne spominju to, a kažu da im nije ni važno. Oni se vole i čiča miča i gotova priča. Pa što da ne?! Uostalom ima snajka dve ćerke iz prethodnog ili prethodnih brakova, a možda i van brakova - nisam uspeo baš sve da uvežem i to starije od mladoženje (a kao da je to neki must imati starije dete od ovog „mladog“)!! E baš će mu se mama obradovati! I snajka i unuci i nova drugarica, doduše nešto starija od nje pa ko zna da li baš vole iste filmove ali ne mari - prijatelja i dece nikad dosta.



            I onda nešto mislim.... to je odlična stvar i za naše uslove van granica EU! Eto, baba (moja žena) i ja imamo već dosta staru decu. Dobro ova najmlađa je malo mlada, ali ovo dvoje starijih su baš u pravom dobu. I recimo, da sin (13g) sutra dovede devojku kući da nas upozna, kad ono - mi se već znamo. Ustvari žena je zna jer su zajedno išle u srednju školu u Karlovce, a tamo su uvek išle žene (tada devojke) koje su bile za pola veka emancipovanije od nas šofera, referenata, fizičara, zavarivača, elektroničara, komercijalista, magacionera i ostalih iz drugih tehničkih i prirodnih nauka. Mi koji nismo išli na te društvene smerove smo uvek bili manje društveni ili čak nedruštveni. Pa dobro, ne možeš imati baš sve. Da imamo i tu crtu bili bi idealni. I dalje....sin nam kaže da se ženi sa tom ženinom školskom drugaricom, koja se dva puta razvodila jer je očito bila neshvaćena i ispred svog vremena za jedno..... 28 do 30 godina. Sjajna stvar. Dobijamo snajku koja voli isto što i mi. Ne sluša narodnjake, ne gleda „48 sati svadba“, ne sluša ni neki usisavajući tehno-dens koji malo-malo pa ima neku deonicu koja kreće normalno, pa se onda zaukava i istim tempom ubrzava ritam do frekvencije s kojom se rasteruju svi sitniji glodari, ne nosi dupe na farmericama nego farmerice na dupetu, ne troši tri para patika mesečno vukući noge kao da žica parket u vojsci, nema po jednu minđušu na svakom visećem delu tela koji je pretežno od kože i nešto mesa, ne prevrće očima svaki put kada treba da spremi krevet (valjda) i uopšte uzev skroz je u našem filmu. A i u izboru filmova bi se našli pa makar ja gledao „Oficir i džentlmen“ i „Vreme nežnosti“ svakog nedeljnog popodneva, pošto je Saša Zelepugin trenutno nedostupan pa žena i snajka ne bi mogle da ga gledaju, a i onaj  Željko.... Molnar ....Malnar ..... onaj hrvatski Evlija Čelebija i Zuko Džumhur otelotvoreni u istom čoveku .... uf nekada je i dobro što vreme ide, jer njega bi gledali više nego ja „Top Đir“ (koji se sada otrcao i ide na svim programima, pa čak i na TV „Most“).



            E, a da bi stvari izbalansirali treba da udamo i Georginu, odnosno našu stariju ćerku koja je sada, po tim novim standardima EU, već matora devojka (15g). I tu bi nam leg’o zet nešto stariji od moje žene, a mlađi od mene, jer mora da se zna ko je ko u krugu moje avlije kada smo u njoj, a kada nismo onda i šire. Sa malo starijim zetom od uobičajenih u ovim krajevima naša porodica bi dobila na ekonomskoj i međuljudskoj stabilnosti pre svega. Ne bi se zet oslanjao na mene već ja na njega, što je i normalno, jer na mlađima svet ostaje. Zvao bi me „Sindžo“, jer se znamo iz „Točka“ još od ’85. kada je hit godine bio „Skoči“ i pesma „Disko bend“, a ne „brate.... mislim...Sindžo.... mislim...“ kao što to sada voli da interpretira ova generacija u koju je moja ćerka sasvim slučajno i ni sam ne znam kako upala. Sa takvim zetom bih mogao da pričam o mnogo stvari bez reči „znači“ koju mogu da čujem samo uveče kada se rezimira minuli dan. Svaka ova reč viška mi je kao „bezbolno“ skidanje kamenca ultrazvukom kod zubara. A ako veliki zet baš voli pecanje.... pa šta sad.... i to bi ponekad izdržao.... samo da je ono večernje, a ne ono kad se ustaje i pre nego što se legne i da mu ja ne kuvam žutu noklu k’o nekad moj ćale koji je zbog nje (nokle) ustajao još pola sata ranije. Osim toga, gledali bi „Bilo jednom u Americi“ i „Amarkord“ svake nedelje kada žene gledaju njihove filmove, ali na većem TV-u od njihovog i sa potpunim saraundom koji bi nas skroz ubacio u film kao da smo tamo, baš kod one sisate prodavačice - trovačice, pa da je vidim da se i meni malo sisama unese u lice ko onom jadnom dečačiću, ako sme!?



            Sve u svemu.... brate.... znači..... mislim.... ta Evropa je ipak sagledala sve aspekte ljudskog bića i pokušavajući da što više umanji stresne i konfliktne situacije između mladih bračnih parova i njihovih (međusobnih) roditelja, našla pravi recept. Čudi me da je to naišlo na negativnu reakciju kod naših ljudi. Samo mali broj njih, većinom blogera, obično starijih, iskusnih i za svoj rad već nagrađivanih, je potpuno prožeo i prihvatio tu samo nazovi neprirodnu vezu. I ne samo da je prihvatio(la) već je napisao(la) i sjajnu lekciju  svim onim licemerima koji su ovu sjajnu ideju zgroženi ispljuvali i odbacili u startu i ne razmišljajući šta sve ona pozitivno nosi za mogući spas Srbije, a pritom kao zmija noge krijući sve svoje razbludne i neprirodne veze koje skoro svi imaju. Recimo švalerisanje u prepodnevnim satima po, zbog ekonomske krize, neizdatim garsonjerama, a o popodnevnim i večernjim terminima da i ne govorimo. Kada su Srbi to radili u svojoj istoriji (Mislim na švaleraciju)?! Ja ne znam da je to nama blisko?! Zato i jeste neprirodno što nam je strano. A ovo sa vezama od malih nogu sa starijim ženama? Pa kude se dede Sofka iz Stankovićevu „Nečistu krv“? I još mlađi bejaše Stankovićev (Mitketov) mali. S dvanaest godine utepa ubavu mnogu stariju devojku. Dobro ne baš toliko stariju. Sofki beše dvaes ako mi pamet ne izvrda, a ne četres, al’ koj će to u EU da primeti?! Tamo bre sve ide. Samo ne mož ništa s ovu bagru nepismenu, licemernu i zatucanu. Srbin je to. Neće se okrene pa to ti je. Mislim.....Brate......Znači..... Dno!        
     


Povučen jednim mejlom i postom sa jednog bloga.



среда, 25. јануар 2012.

Jeftina snaga dece



             Gde je kraj čovekovim željama? Da li uopšte imaju kraj? U kom trenutku bi znali da kažemo:

  - Dosta, Ne treba mi više!

Da li postoji taj trenutak? Skoro svako za sebe misli da postoji - sve dok do njega ne dođe! A onda većina produži dalje, u nedogled. Da li je naša svest toliko nelojalna svom sopstvenom telu i životu pa ih stalno vara i tera u novi iskorak iz samoga sebe?! Ili je to prokletstvo s kojim smo platili nagodbu sa đavolom koji nam je svašta obećao samo da uvećamo sopstvenu gordost, iskrivljeni ponos ili taštinu?! Da li ikada mislimo šta žele drugi ljudi? Svi redom, bez nekog posebnog odabira. Komšija, sestra od tetke, neko s kim si davno bio na moru, stari školski drug ili žena za kasom u marketu koju i ne poznaješ. Kako bi bilo kada bi mogao da prodreš u sve te svesti i samo na trenutak udješ u njih, pogledaš svet njihovim očima, mislima i logikom i onda se vratiš u svoju bezbednu lobanju gde ti niko ništa ne može.




Saznao bi mnogo stvari. Da li su tvoje želje koliko - toliko normalne, ili su izvitoperene ili čak bolesne i morbidne kao što često pomisliš, jer drugi ljudi niti žele niti mogu da ti otkriju svoje misli. Kako da ti ispričaju nešto što promiče skoro brzinom svetlosti ili možda i brže od nje. Verovatno brže jer samo jednom misli možeš otići do neke zvezde, koja je možda nečije sunce, a koja je od nas udaljena stotinama svetlosnih godina. Ipak će biti da je ona stara narodna pitalica: „Šta je najbrže“? – „Misli“! potpuno istinita. Ali ono što bi tu bilo najinteresantnije jeste da saznaš koliko su želje ljudi ovozemaljske, realne ili normalne, pa da ih uporediš sa svojim željama ili željama ljudi bliskim tebi. Željama svoje, ali i druge dece. Dečija mašta je prava džungla. Teško prohodna, zamršena i nedostupna ali u isto vreme vrlo čvrsto isprepletena, povezana jakim lijanama i puzavicama koje sve te dečije misli drže čvrsto na gomili i samo ponekada, spuštajući se niz neku od lijana, sklizne neka misao, želja i pitanje od koga se posle češeš par sati i razmišljaš da li je moguće da nešto tako, kao iz kamiona u punoj brzini, ispadne iz jednog deteta od 12 godina. 




A onda do tebe, putem ovog monitora koji je na dobrom putu da nam polako ukine i poslednje trzaje slobode i samostalnosti, stignu slike neke druge dece iz nekih drugih krajeva ove planete za koje nisi ni znao. I čak se pitaš da li su ta deca sa iste ove zemaljske lopte ili možda sa neke druge do koje i mislima treba putovati par sati. Ne možeš tek tako da prihvatiš da oni žive na par sati leta avionom a ne leta mislima. Da žive u istoriji koju si ti samo učio i koja se za tebe završila još u vreme tvoga čukundede ili još pre toga. Odgovarao si tu lekciju u školi. I osnovnoj i srednjoj. Počeci kapitalizma i primitivne mašine koje seju smrt i kidaju delove tela onima koji na njima rade. Bez milosti i bilo kakvog reda. Svima. Odraslim ljudima, mladićima i devojkama, ali i deci od jedva deset godina koja su tada, u toj davnoj istoriji, morala da rade. Zašto? Pa nismo tada pridavali puno značaja tome. Naučili smo tu lekciju, ko je odgovarao - odgovarao je, a ko je preskočen još brže je zaboravio jer to je ipak samo istorija. Nekada interesantna i tako lepljiva, a nekada suvoparna, dosadna i čini ti se preteška i prepuna datuma koji sa izuzetnom lakoćom beže iz tvoje glave i ne vraćaju se. Ali svi ti datumi su svakako, ostali negde daleko iza nas. To si tada mislio! Kao i svaki drugi klinac koji je posle škole, s torbom preko ramena, žurio kući da se konačno oslobodi tog tereta, presvuče se i .... gde je kraj tvojoj mašti kada počne bezbrižno igranje sa društvom iz ulice pod pokroviteljstvom anđela čuvara iznad dečijih glava. 




A šta je sa onima koji još uvek nisu izašli iz istorije na koju si zaboravio već na putu do kuće? Oni koji u njoj još uvek žive a najsvetlija misao im je da izađu iz nje? Da budu obična deca koja bi igrala klikere, žmure, vije, fudbal na male goliće, cica mace, šuge, šantiškole, lastiž, tenis ..... i sve što si i ti mogao kad si bio .... mali! Da li i ta deca iz istorije, koja se za njih još nije završila, imaju te obične dečije želje ili žele još više od toga? Recimo.... novi „Ajfon“, ili novi „Htc“ sa kamerom od 8 MP, ili put u Pariz, ili Tablet od 11 inča, ili vožnju u „Vozu smrti“ u Diznilendu, ili možda „Tošiba“ Lap Top sa 2,90 turbo GHz, ili .... ili možda samo to da im „poslodavci“ daju pola sata za igru, pa makar taj dan i osatli gladni. Samo pola sata! Radiće sutra do kasno u noć samo da sada pola sata igraju žmure i to tu u krugu „fabrike“ u kojoj imaju već pet godina staža koji im teče od njihove osme, ali se sem na dlanovima nigde ne upisuje. Nemaju radne knjižice, nemaju pokazne karte, nemaju đačke knjižice, nemaju lične karte, nemaju zdravstvene knjižice.... Nikada nisu igrali „Vaj siti“, „ Kanter strajk“, „GTA San Andreas“,nikada nisu išli na izlet sa školom, nikada nisu imali bicikl, nikada nisu imali viršle za užinu, nikada nisu obuli patike, nikada nisu bili na raspustu, nikada nisu imali novu majicu sa likom Bob Marlija, nikada nisu bacali petarde za Novu godinu .... Šta li oni žele? Da li bilo šta od ovoga?























Da li su oni kao „Posetioci“ stigli kroz vreme iz 18. veka, ili žive u nekom paralelnom svetu, ili ne žive sa nama na istoj ovoj Zemljinoj kori? Da li su oni robovi koji rade za nas, ali su ih odveli tamo negde daleko da nam ne pokvare ručak kada ih vidimo? Ili su kao u nekom SF filmu odvedeni na neku drugu planetu gde rade za nas a da mi to i ne znamo? Da li znaju ko su, odakle su, ko su im roditelji? Da li znaju da maštaju, da vole, da se smeju, da viču, da plaču? Da li ih boli, ili i ne znaju šta je to bol. Bar duševni. Onaj kada im mama i tata ne kupuju novi mobilni jer su stari izgubili? Ima li većeg bola od toga? Ili onaj kada tata neće da im kupi novi kompjuter, a njihov stari nema dovoljno memorije za igricu koju već svi imaju. Ima li taj tata imalo srca? Kakav je to tata? Ili kada im mama ne da da ostanu duže od jedanaest! Kakva je to uopšte majka? I da li je ikada bila mala? Da li te „posetioce“ razdiru ovakve teške dečije muke? Verovatno ne. Šta ih briga za to? Ko je sa 12 - 13 godina mislio na te gluposti. Pa oni su već odrasli, imaju posao, platu, svoj hleb u rukama! Život je pred njima! Samo da nauče da ga žive i uživaju u njemu. A imaju sve uslove za to. Samo da skupe još pedesetak dolara. A to se zaradi časom - za godinu ili dve










Povučen jednim mejlom koji sam pokazao svojoj deci.
Ne znam da li je vredelo.

понедељак, 16. јануар 2012.

Provodadžisanje juče, danas ili sutra



           -„Ako se ne udaš do 25-te gotovo je.“

Te reči još uvek čujem u glavi. Izgovorene od strane naših iskusnih roditelja koji su prošli i naučili život i sve o njemu u kompletu, pa su nesebično želeli da nam na neki neobičan i nemušti način to znanje prenesu. Nije vredelo. Odbijalo se to od nas tada kao u hokeju pak-pločica od ograde. Kao što se i naša iskustva, kojima samo traćimo vreme i sebi svojoj deci odbijaju od njih. Mada nikada neću razumeti zašto oni to ne prihvataju kada mi, za razliku od naših roditelja, zaista znamo mnogo više i od naših roditelja, a i od naše dece. To je bar jasno svakom dobronamernom roditelju ili detetu. Mi smo ta među (džins) generacija koja zna više od svojih roditelja koji su rasli u jedno drugo jednolično i suvoparno vreme, i koji su nas učili kako se kiseli dobar kupus, kako se ispred zgrade u tepsiji na blokovima i vatri peče vrhunska paprika, kako se pre podne radi u preduzeću a popodne štipne neki dinar, kako se za 29.novembar kupi svinjče i kod nekog prijatelja u obližnjem selu „obradi“ pa nam to daje jeftinu hranu u vidu švargli, džigernjača, hurki i krvavica za narednih šest meseci, kako se u jesen krompir - kada je najjeftiniji posipa „Tuberajtom“ da ne proklija i ostale mudrosti koje posežu još iz iskonskih vremena a koje mi nikada nismo ozbiljno učili. Verovatno zato što smo to već znali! Za razliku od svoje dece koja su mlada i zelena k’o pačije govno i ne znaju ništa. Ili skoro ništa.



             Mada, s godinama, polako shvatamo da je u nekim njihovim savetima bilo i nešto više od uputstava za stavljanje zimnice ili preživljavanja u nekim surovim uslovima. Ta prosta seljačka izreka sa početka ove priče je možda pravi primer za to jer ma koliko da deluje besmislena i kruta, jer bitno skraćuje mladost koja udajom ili ženidbom polako nestaje ma koliko se mi tome opirali, ona je u stvarnom životu surovo realna. Ne pomažu tu ništa svi oni stihovi For ever jang“ koje smo apsorbovali iz gomile pesama, jer su bili čisto uljuljkivanje u svojoj tvrdoglavosti da ne prihvatimo ništa što sami nismo smislili, a uz obavezno odbacivanje bilo čega što nam pričaju oni koji su „rasli u posleratnoj sirotinji za koju mi nikada nećemo saznati“. Za mene kao muškarca, ta granica od 25 preko glave preturenih godina nije bila baš tako niska. Dodalo bi se tu još dve - tri godine i to bi bilo to. Ali za ženskinje - 25 i ni mesec više. Pa zar sa toliko da se uvuku u kuhinju iz koje će im kasnije samo dupe, koje će povećavati volumen, viriti i da se zarobe sitnom dečurlijom za koju će posle toga isključivo da žive i, kao što to i dolikuje pravoj majci, sve podretiti njima a u potpunosti zapostaviti sebe i svoj integritet. Teške li sudbe. Pa koja  da pristane na to?!



            I mnoge su odbacile tu prevaziđenu mudrost i nastavile da žive kao pre toga, a za udaju.... ima vremena! Ima, kada bi život mogao kao na starom magnetofonu da se vrati unazad na mesto za koje će tek za 10 ili 20 godina shvatiti da je bilo pravo mesto za početak nečeg drugog. Nečeg u čemu prihvataš da nisi centar univerzuma, da moraš da deliš s još nekim nešto što pre nisi delio, da moraš da se budiš pored nekog ko je sinoć uz prigušeno svetlo sobne lampe bio mnogo lepši, da nekom s kim ćeš provesti godine smrde noge, čak i prdi a i to što prdne smrdi. Samo, oni koji su nam rekli da to što smrdi - smrdi manje s 25 nego s 40 su izgleda ipak znali neku „tajnu života“ koja je nama bila poprilično nelogična. Nismo ni hteli da čujemo za nju. I to je mnoge od nas koštalo duge i pritiskajuće samoće iz koje se sa svakom Novom godinom sve teže izvlačilo. Nekima smo hteli da pripomognemo provodadžišući ih kao „mlade“ devojke ili momke u nekim ranim 40-tim. Osmišljavali smo „sudare“ za njih, na početku takve da izgledaju sasvim slučajni i da mi „nemamo pojma“ kako se to desilo jer ih je naturanje takvih režiranih susreta vređalo. Smatrali su još uvek, iako dovoljno matori da znaju da će žaba teško prerasti u princa ili princezu, da možda negde u svetu postoji neko ko ..... pa sad, dobro, sigurno da postoji negde.... samo ko će da ga iskopa i pronađe i pored komprimovanja celog sveta u jedno MP3 selo koje staje na jedan omanji hard disk.




            A posle prvih snebivanja, kada su videli da svaka godina u samoći postaje duža, i da više nisu duge samo godine već i meseci i nedelje, prestalo je i femkanje. Daj šta daš. Spajali smo tako jednom našu kumu sa jednim drugarom. Oboje su pristali. Mesto susreta jedan od poznatijih restorana u centru grada. Sve je trebalo da prođe mirno, tiho i bez audijencije. Ali mali je ovo grad. Mala je i država i planeta za tako nešto. Saznali su neki njegovi drugari, došli, pa virili prvo kroz prozor šakama zaklanjajući svetlost koja im pravi odbljesak, k’o klinci kada vire u auto da bi videli koliko juri i na koliko je „graviran“. A onda su odlučili da uđu sednu par stolova dalje i posmatraju ishod romanse u povoju. Ali ni to im nije bilo dosta. Zvali su i pojačanje koje je kada je čulo o čemu se radi bilo u trenutku pored njih, kao da su se kao Mister Spok teleportovali iz svojih stanova pravac u istu kafanu. Videvši da se skupila samo njegova strana koja je već posle par čašica polako počela da ga bodri i navija, ali je to na njega ostavilo suprotan efekat, kuma poziva njenu stranu - mene! Upadam u lokal prepun ljudi koje poznajem i mada shvatajući da su ovo dvoje u govnima i da su ih kibiceri skoro skinuli gole u svojim očima, i ja se pridružujem gomili ludaka . A šta bi drugo. Na kraju je i za njih dvoje jedini izlaz bio da nas sve pozovu za svoj sto, u čemu su nam malo i konobari pomogli jer je zbog naše brojnosti trebalo spajati stolove. U kafani sem nas i onako nije bilo žive duše pa se sve lakše podnelo. Završilo se vrlo veselo uz salvu fazona i zezanja, ali osnovni smisao onoga što smo i mi i oni hteli je odavno nestao.



            Moje provodadžisanje je doživelo krah, a njihov susret je izgubio smisao. Možda baš zbog neke ljudske preterane ljubopitljivosti, i želje da se bez imalo stida podvuče ispod kapaka duboko u nečije oči i u nečije srce. Da sve bude javno, vidljivo, pregledno, zabavno, smešno... Možda smo zaustavili jedan vodeni tok, jedan mali potok koji sa drugim većim mogao napraviti rečicu, pa dalje...ko zna? Bili smo javni voajeri na otvorenom „ljubavnom sastanku“ i možda pokvarili romansu u povoju. Ma teško da bi tu bilo nečega, ali... bez silnih kibicera bi im bilo par prijatnije. Razbijači treme su razbili nečiju želju skoro i pre nego što je poželeo. Neko je možda prethodne večeri u glavi vežbao sastavljene govore menjajući njihovu sadržinu svaki put kada bi ga nešto pokolebalo. Vešbao i uvežbao. Ali kada u životu ti govori koje smišljamo noć pre premijere izađu iz nas baš onako kako smo ih zamislili? Retko ili još bolje - nikad! Razišli smo se dosta kasno. Gomila njih je dosta popila pa nekontrolisano, ali ne i zlonamerno postala dosadna. I svi smo se posle kleli da smo imali najbolje namere! Da li smo?!



            I zato, dok još nemate 25 ili ako ste malo probili taj limit, tražite čoveka s kim ćete probati da živite. Barem probajte. Jer sve je lako, ili bar lakše, kad si mlad....“ Kasnije ćete postati teški, pa sve teži i teži, a mlitave teškaše nije lako prihvatiti a još teže ih je zavoleti. Ne propuštajte dane ionako škrtog života. Lakše je i lepše u dvoje.



Svima onima koji još uvek žele da traže nemoguće.

    

среда, 11. јануар 2012.

Nova Srpska Godina kuca na vratima



           Sećam se još uvek izgleda te kafane. Zidovi bez mnogo detalja, stolice presvučene crvenim plišom, prohromski šank po jusu, orkestar od četiri člana, od toga jedan majstor za cimbalom. Veoma debeo, zajapuren, čini se kao da teško diše. Uniforma koju nose - crne pantalone, bela košulja i crveni tanki prsluk je za njega posebno šivena. Crveni prsluci i cimbalo su tu da daju pravu notu mađarskog orkestra. Sviraju veoma dobro, uvežbano ali i ne previše interesantno - tek da ne bude rutinski. Izlog kafane „Piroš čizma“ na Grbavici skoro sav u staklu oivičenom crnim metalnim ramom sa aluminijumskim lajsnama. I nije u nekom skladu sa drvenim enterijerom koji preovladava. Stakla koja su zamagljena od hladnoće na dosta mesta su obeležena nečijim umetničkim impresijama ili samo običnim potpisima duhovitijih prolaznika. Napolju sneg, ali ne tako veliki da bi se gurao cipelama dok se hoda, niti da bi pravio velike nevolje vozačima automobila koji ipak retko prođu ulicom. Sneg baš onoliki kakav treba da bi podvukao crtu za zimsku idilu.


            U kafani, jedini gosti su manje društvo mladića i devojaka od dvadeset i .... nešto. 13. januar.... mislim 1986. Društvo klinaca u kome ima jedna Mađarica i jedan Mađar a za ostale nisam siguran jer do tada se nismo raspoznavali po imenima koja se dele na srpska ili hrvatska. Nije nas bilo više od desetak. Čekali smo Srpsku Novu Godinu. Poprilično opušteni i samouvereni, bez nekog vidljivog grča što slavimo nešto što tada i nije bilo baš preporučljivo slaviti. A kakvu bi mi mladost od dvadeset i .... tri imali kada ne bi radili ono što se ne sme. „Ko sa dvadeset i nešto nije bio anarhista ili komunista taj nije imao srca, a ko sa četrdeset i nešto nije postao konzervativac taj nema razuma“ rekao je Vinston Čerčil. Dobro sad, ovo sa komunistima je bilo u njegovo vreme možda slično anarhiji i buntu, a tada, te 1986. ni malo jer su neki, slični tom opisu i imenu, vladali i tom zemljom koju smo zvali naša. Čekati Srpsku Novu Godinu u mađarskom nacionalnom restoranu blizu centra grada, u sastavu u kome smo mi tada bili, je za nas predstavljalo neku vrstu podviga, iskušenja sopstvenog autoriteta nad samim sobom.


            U to vreme, je za Srpsku Novu Godinu milicija imala dosta posla. Ne, nije tu bilo nekih velikih incidenata ni muštranja po gradu, ali je redovna praksa bila da uđu u lokale odmah nakon ponoći i zamole društva da se raziđu kud koji. Bez pretnji, sile i neke strogosti u glasu čak i kada su nailazili na veoma slab otpor nekih koji su malo više nalili u sebe pa im je ta čudotvorna formula davala kuraži. Verovatno je neko i prespavao na tvrdoj klupi jedne od hladnih ćelija gradskog SUP, koje nikada nisu bile ni grejane upravo zato da bi se „prijatne“ noći u njima što duže pamtile. Ali to se obično dešavalo u poznatim gradskim i prigradskim restoranima, ali slaviti Srpsku Novu Godinu u mađarskom restoranu, uz specifične zvuke mađarske muzike kojoj je upravo cimbalo davao tu nacionalnu odrednicu, kao truba Šumadiji ili sirtaki Grčkoj, je po nama, bila izuzetno pronicljiva ideja. Ko će doći u mađarski restoran da „fajrontira“ nečiju proslavu Nove Godine koja je uz to bila i Srpska. To koliko je ona billa stvarno srpska, a koliko jedna matematička igra naručenih kalendara od strane jednog imperatora i jednog poglavara najveće hrišćanske crkve, znao sam i tada, ali bez obzira - tada je to bio fazon. „Čekali smo Srpsku Novu Godinu!“ Bilo je to kao poklič Sijuksa pre nego što se stušte sa nekog brega na konjički vod Plavih bluza u toku rešavanja „indijanskog pitanja“ u najstarijoj demokratiji sveta, za koje, manje više, svi znamo kako je rešeno (srećom po nas belci su pobedili).


            Veče je teklo kao sanke po snegu koji je napolju još po malo „ispadao“, društvo potpuno raskravljeno ali ni malo raskalašno ni razuzdano. Muzika se posle 10 sati raspalila kao potpala od puno malih čamovih letvica koja zahvati i upali i najtvrđe i najvlažnije drvo koje se na nju stavi. Saznali smo da se na cimbalu (ili uz njega) može svirati i „Oj Vojvodo Sinđeliću“ ili „Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala“ i još što šta. Sve što je nedostajalo dopunjavala je naša mladost svojim velikim srcem samo biološki odraslih dečaka i devojčica. Gomila smeha i na sasvim glupe i bezvezne stvari, sećanje nekih „matoraca“ na detinjstvo koje tek što je ostalo iza njih, neki skriveni pogled ili slučajni dodir, naslonjena devojačka glava na nečije „drugarsko“ rame, previše vina da bi ostali bistri a kada se mlad um samo malo pomuti on zna da bude i goropadan i ranjiv i zavidan i pakostan.... Ali ništa nije pomutilo naš doček to veče. Sem milicije, ali tek negde oko dva sata posle ponoći. Prolazili pa videli svetlo.
-„Zakasnili ste“ rekoh im.
-„Mi smo baš krenuli“ uspeh da poentiram!
Nasmejali su se i rekli nam da ostanemo još, i da će i oni popiti jednu.... za Srpsku Novu Godinu.


            Dugo već ne slavim ni ne obeležavam Srpsku Novu Godinu. Još od onog vremena kada je to prestalo da bude neko skriveno, poluromantično i toplo veče u kome su emocije brižljivo skrivane i pakovane u rečenice koje smo samo mi razumeli i znali. Od onda od kada je to postala skoro histerija razuzdane gomile koja još uvek ne zna šta slavi, ali se dokazuje „poznavanjem“ raznih datuma svoje junačke prošlosti. Gomile koja za Božić ispred crkve peva Cecine pesme ali i dalje ne zna „Oče Naš“, koja se krsti i kada treba i kada ne treba, koja u crkvu ide samo polupijana na Uskršnje jutrenje i koja je još uvek mamurna i boli je glava od novije srpske istorije. Nema tu šta da se slavi. Crkvena Nova godina počinje 14.septembra, a 14.(ili 1.po julijanskom kalendaru) januara je praznik i crveno slovo - Obrezanje Gospoda Isusa Hrista i Sveti Vasilije Veliki.   






петак, 6. јануар 2012.

Pravi potezi jedne ozbiljne države



            „Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo“ - sećate se te famozne rečenice iz „Doli Bel“ u kome oni klinci „vježbaju“ hipnozu, ne bi li se na taj način dočepali „one ženske stvari“, sve dok jedan od njih nije odustao i iskreno odlanuo „Ma neć’ se ja tuš’t pa makar nikad ne jeb’o“! E pa ja bih kao i on mogao isto da kažem samo ne općenito, već ciljano – svojoj Otadžbini, Domovini, Rodnoj grudi.... A zašto? Pa prosto! Uvek me dobiju na neke sitnice koje meni toliko znače, a možda ih neko nije ni primetio. Oni (Vlast) fantastično i uvek znaju da pogode vreme i momenat, da ne ispadne snishodljivo prema „pupku sveta“ (EU), a da istovremeno donesu boljitak za građane sopstvene zemlje. Jer upravo je to ono za čime ljudi poput mene vape - čvrsta odluka i potvrda o njoj da uređujemo sopstvenu zemlju onako kako nama odgovara a ne po nekim „nalozima“ iz „pupka sveta“! Upravo to pokazuje da ova garnitura na čelu sa.... - ne savija kičmu, nego uređuje sopstvenu zemlje po svojim principima koji su bliski građanima gore pomenute Otadžbine.



            Poslednji takav zaista sjajan i briljantan potez je omogućavanje besplatne promene pola. Najzad! Koliko smo čekali na to?! Decenije su, čini mi se, prošle od kada je Dušan iz Bijeljine uspeo da za debele pare postane Dušanka, a potom i proročica „Kleopatra“ (ili „Kleo-patra“) i svojim, u pravo vreme iskazanim predviđanjima, sudbonosnim po ovaj narod toliko doprinese spasenju istog tog naroda od kataklizme u koju nas je gurala prethodna garnitura na čelu sa.......! Ali Dušan(ka) je morao(la) dobro da se „izuje“ za takvo nešto, iako se znalo koliko će to biti spasonosno za nas jer je on(a) to predvidela. Ali uvek neko mora biti pionir da bi se sa istoka, preko velikih ravnica, stiglo do zapada. Bio je to Duško! I uspeo je u ime svih nas. Pa možda je i ona Kleopatra u Egiptu patila zbog toga i kada je postala svesna da neće nikada postati muško, pustila onu opaku zmijurinu da je izujeda svud po telu. E zato je, od 1.januara 2012. najzad stupila na snagu, toliko očekivana, a tek sada primenjena odluka da oni koji to žele, a verujte veliki broj građana je u pitanju, besplatno, ali baš potpuno besplatno, mogu promeniti pol. Kada samo pomislim koliko napaćenih duša će biti smireno, koliko njihovih roditelja presrećno što su im sinovi najzad postali ćerke, a oni su i želeli ćerke, i čak su i „one stvari“ radili „odpozadi“ (Bože mi prosti - ko kerovi), jer su čuli da se baš tako pravi žensko dete, i sve je to bilo uzalud dok sada otadžbinska vlast najzad nije donela odluku, jednu od najhumanijih u istoriji čovečanstva, a u našoj napaćenoj zemlji sigurno najhumaniju, da svaka ćerka može biti sin, a sin ćerka, samo da oni to odluče.




            Sada mnogi „hajlenderi“ ne treba više da se sekiraju što imaju četiri ćerke, i niko ih više ne može zajebavati da „pametan ima dve, a budala tri, četiri.... ćerke (ili ćeraka)“, nego je dovoljno jednu od njih proglasiti „Virdžinom“ (na rođenju), zatim joj reći da je ona muško i nakon toga joj polako uvoditi automobilčiće, pa joj kupovati pištolje, upisati je na fudbal, karate, rvanje i bacanje kugle istovremeno, puštati joj prvo mekše, a zatim sve tvrđe i tvrđe porniće tipa „Geng - beng“ (njih osmorica meću jednoj), držati je podalje od ljigavih Barbika, ili lastiža i, uz pomoć kojekakvih cevčica (snalažljiv smo mi narod) učiti da - kao najvažniji čin - piša stojećki, i pogotovo - kako se šara dok pišaš, kako se piša s visine, i kako pišati uz, a kako niz vetar kao pravi čovek! I jednoga dana, a on će sigurno doći, ona ode u Pokrajinsku bolnicu: „Dobar dan“- „Dobar dan“, „Izvolite?“ „Ja bih da postanem muškarčina i već od sutra da počnem da karam, jer imam ih na stanju (one koje čekaju) toliko da ne znam kada ću uspeti sve da ih iskaram“! „Pa naravno“ - kaže glavna sestra na Travestohirurgiji (klinici osnovanoj davne 2012.), „Izvolite“, „Treba samo da ispunite par formulara, koji sadrže i najvažnije pitanje - koliki „ud“ želite, ali molim vas da budete precizni jer će ga hirurzi napraviti baš tolikog“! „Eh da, da niste možda napravili neku pripremu u „Fotospolovilu 3 D“ na vašem računaru, jer naš računar je potpuno kompatibilan sa njim i možemo da napravimo baš ono što ste zamislili“?! „Jeste“?! „Odlično, uđite ovde i sačekajte par minuta“. „Koliko košta“?! „ Draga gospođice Vlada Republike Srbije je jedna među prvima uvela besplatnu promenu pola još davne 2012. kada ste vi bili mala, sasvim mala i ubeđena sam, veoma slatka devojčica“! „Još tada su mnogi klinički psiholozi utvrdili koliko je to važno za zdravu, srećnu i zadovoljnu naciju“!



            „I već onda su ukinute sve subvencije za veštačku oplodnju svim ženama bez obzira na starosnu dob, a koje su do tada imale samo žene do 40-te godine života, mada ne znam šta im je ta 40-ta značila“! „Meni su jednako opičene sve“! „Znate one ludače koje su lude za decom?! Kakav nesvet! Toliko patiti zbog dece?! Pa kome su ona, molim vas dobro donela“?! „Samo brige, nervozu, povišen pritisak i druge kardiovaskularne smetnje, depresiju, razočaranja.... i da vam ne nabrajam..... znate i sami“?! „Zato se Vlada te 2012. i odlučila na takav korak“! „Svim tim ludačama i ludacima je uvedeno da svi oni, bez izuzetka, lepo plaćaju veštačku oplodnju, ili bilo kakav drugi vid medicinske pomoći vezane za trudnoću, a malo kasnije - 2016 - dvadeset godina pred ulazak u EU, na njihov zahtev (EU), je srećom uvedena i naplata porođaja, pa svi od tada misle i razmišljaju da li im je baš toliko stalo do dece koja su trošak i njima i državi“!! „Ubiju te kmekanjem i drekanjem dok su mala, a posle te, kad odrastu, dokusure i oteraju u stanje totalnog nervnog rastrojstva“! „Srećom država je na vreme shvatila da se rađanjem dece čoveku ubija svaka volja za životom, jer oni od tada više i ne žive svoje živote normalno, nego stalno misle o tim malim kretenčićima koji se kasnije pretvaraju u kretenčine i vrlo često ih i u grob oteraju prerano“!! „Što je još važnije, sav taj novac koji je bio otiman jadnim i siromašnim građanima tadašnje Srbije za vetačke oplodnje, i silna ispitivanja da bi neki par ludaka dobio dete koje toliko želi, a i ne zna šta ga čeka kada ga dobije, je od onda preusmeren u fond iz koga se evo već 28 godina finansira besplatna promena pola, koja je do sada uspešno izvršena kod više od 800 hiljada ljudi“!!



            „A da samo znate kakvu radost pričinjavamo tim ljudima koji zaspu kao muškarci, a probude se kao žene“!! To je neverovatno“! „ I otkriću vam još nešto - ja sam bila muško i bila sam medicinski tehničar - glavna sestra, a toliko sam patila da budem samo glavna sestra“!! „I moj san se ostvario - promenila sam pol, pustila kosu, ofarbala je u plavo i kao što vidite, sada sam jedna izazovna plavuša koja, neću vam kriti, uživa u životu prepunom druženja, seksa, zabave, zadovoljstava i svega što me čini srećnom“!! „Ma videćete i vi kada se sutra probudite kao muškarac - nov čovek potpuno“!! „A kada se samo setim one moje lude majke i njenih priča - šta je sve uradila da bi zatrudnela“?! „Koliko silnih operacija, neuspelih oplodnji, razočarenja i maltretiranja je prošla da bi rodila mene“!? „Budala“!! „Bolje da je besplatno promenila pol“!!




________________________________________________________________________________

Vantelesna oplodnja je u Srbiji besplatna za parove gde žena nije starija od 40 godina.
(A i to na papiru!)
Nakon toga, svaki pokušaj je od 1.500 do čak 4.000 EVRA.
Neki usrani "Evropejac" i "Mundijalista" je "U ime Naroda" odlučio da ženi od 44 ne treba dete, ali da bolesnom travestitu od 56 treba veštačka pička!
Eee Srbijo, jebem ti .....
_________________________________________________________________________________

Ljubivoje Ršumović
ZDRAVICA SRPSKOM NARODU

Narode, nek ti zdravica ova
bude umesto blagoslova… 
Štogod radio, deca ti se rađala… 

I kada pevao, i kada snevao,
i kada mukama odolevao 
deca ti se rađala…

I kada patio, i kada ratio, 
I kada pamtio pa vratio, 
deca ti se rađala…

Nije bogat ko ima volova, već sinova, 
Nije srećan ko ima pušaka, već kolevki… 

I kada žeo, i kada mleo, 
i kada crnu sudbinu kleo, 
deca ti se rađala…

Nek ljubav nadjača, 
nek ne bude plača, osim dečjeg 
I kada učio, i kad se mučio 
I kada svetu tajnu dokučio, 
deca ti se rađala…

I kada ljubio, i kad ogrubio 
I kada glavu s' ramena gubio 
Deca ti se rađala

Jaki nek se svađaju, glupi nagađaju, 
tebi, nek se rađaju…
I kada kadio, i voće sadio, 
i kad se ljutio i bogodario, 
Deca ti se rađala…

Daće Bog da rodi zob i uzri klas, 
Da bude i za konje i za nas.
I kada sveca slavio, 
I kada školu pravio, 
I kad se u čudu, čudom bavio
Deca ti se rađala!


 Svima koji nemaju decu, a koji bi dali sve da ih probudi plač bebe u sred noći ...