Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 30. септембар 2012.

Priča iz Ribnjaka ili... Tako je suđeno !


            Pre dvadeset i .... dosta godina, jedan naš drugar je imao kafanu u Ribnjaku.... Donjem! Mislim na naselje, ako naselje može biti tih par kuća, prekoputa Štranda. Naravno, pod uslovom da je taj put Dunav, odnosno njegov veliki i široki zavoj ka petrovaradinskoj tvrđavi. Iako relativno blizu grada bila je to uglavnom zabit. Posebno ovaj deo koji je bio na samom početku puta na koji se ulazilo ispod same tvrđave. Kada je bio visok vodostaj do kafane se moglo samo čamcem ili u dubokim pecaroškim čizmama. Mada.... zaista bi glupo bilo devojku voditi u restoran gazeći po mutnoj dunavskoj vodi u čizmama do pojasa i pri tome razmišljati da li si još uvek na putu ili polako ulaziš u maticu reke. Srećom, Dunav je za to vreme dok smo mi bili „domaćini“ u tom restoranu, samo jednom pokazao to svoje grubo lice. Mnogo, mnogo više puta je davao lice kakvo samo Dunav može da pokaže. Široko, sjajno.... skoro blještavo, umirujuće i toplo. Toplo i leti i zimi. Leti od sunca koje je sem u ranim jutarnjim satima ceo dan svu svoju snagu usmeravala na tu padinu koja zaranja u Dunav, a zimi.... zimi smo je grejali mi.... u kaminu na sredini kafane.... i svojim sopstvenim telima kojima tada ama baš nikada nije bilo hladno. Prvi sneg je obično donosio problem jer je do izlaska na glavni put vodila blaga ali dugačka uzbrdica koja je manje vešte vozače znala da „zabaci“ i nasuče ih kao brod u plićaku. Oštećenja na kolima nisu bila nikakva pa to i nije predstavljalo problem, a i bilo je često interesantno videti molećivo lice nekog mangupa koji samo par minuta ranije izašao sa „strašnom ribom“ kako se vraća u restoran vapeći za pomoć. Obično nije pitao šta košta.... samo da ga izvučemo.... jer.... on i dotična „strašna riba“, koja je ostala u kolima dok on ne dovede „Bernardince“ (nas), nisu bili u baš najlegalnijim.... ili bolje rečeno - ne dovoljno etičkim odnosima. Izlazili smo svima u susret.... a što i ne bi. To je poznata muška solidarnost, ma šta o njoj žene mislile.



            A taj Ribnjak je baš nekako bio namćorast sam za sebe. Neverovatno ali.... ako te ikada akumulator na kolima izda - to je bilo tamo, ako se negde zaglaviš - zaglaviš se tamo, ako te neko zakači dok si parkiran - zakači te tamo. Ja sam u to vreme bio vlasnik jedne „Talbot Simke“ koja je svakako bila problematična, jer možete da zamislite auto koji su zajedno napravili Amerikanci i Francuzi?!? Ali za razliku od ostalih nesrećnika tamo je bila prava kraljica.... verna i na nivou zadatka. Koliko li je kola izvukla do puta za Trandžament.... ko bi vodio takvu statistiku?! Ali „namćorasto“ mesto je imalo i svoje druge tamnije strane. Bar jednom nedeljno događala bi se tuča kao u pravoj seoskoj kafani. U tom metežu smo gledali da se sklonimo a i da momčine uzavrele krvi nekako usmerimo ka napolje.... čistije je, a i imaju više mesta da se razmašu. Tuče su izbijale većinom zbog žena. A zbog čega bi inače?! Često je tu neki muž sa dobrim detektivskim njuhom našao „ženicu“ kako se smeška kolegi s posla.... ali u jedan posle ponoći.... i.... eto ti sranja. Mi smo tada imali 22 ili 23 pa nam svi ti odnosi „odraslih“ i nisu uvek bili najjasniji.... A posle smo odrasli.... ali je kafana u Ribnjaku nestala.... još odavno. I baš tu, u toj kafani sam se zarekao da kada se oženim nikada neću dozvoliti ženi da ide na proslavu recimo.... 25 godina mature.... Ali dobro.... na mnoge stvari smo se zaricali, pa kasnije.... ublažavali kriterijume. Interesantna je to priča.




            Jedne tople majske noći zazvonio je telefon u restoranu. Da, da.... imali smo i telefon u toj poluzabiti. S druge strane veze javio se jedan bariton ljubazno se raspitujući da li bi oni mogli u te sitnije sate (oko pola dva) da navrate na piće jer slave 25 godina mature a u restoranu „Medalja“ socrealistički konobari tog doba nisu hteli da ih trpe ni minut duže. „Ma može.... sve može“ je bila naša parola tada. Došli su pola sata kasnije više pijani nego polupijani, razdrljeni, sa ispasanim košuljama i iskrivljenim kravatama, dok je na damama toaleta bila poprilično izgužvana a karmin na mestima gde ga nikada do tada nisam viđao. Nije im trebalo nikakvo zagrevanje. Počeli su odmah, uz našu skromnu muziku, da luduju kao deca. Bilo je tu stvarno svega.... od čvrstih i prirubljenih zagrljaja do nonšalatnog držanja ruke na guzi partnerke dok su se vrteli brže od ringišpila. Često se odlazilo u pošumljeni deo iza restorana i malo kasnije (uz tu količinu pića nije im trebalo dugo) se  vraćalo uz zatezanje košulje na dole i klinačko kikotanje. Sedeo sam u bašti za drvenim stolom i posmatrao sve te ljude, mlađe od mojih roditelja ne više od desetak godina.... i kao da sam uživo boravio u filmu „Jagode u grlu“ snimljenom možda dve-tri godine pre toga. Jebote.... pa taj Karanović (i Grlić) su negde ovo morali videti.... Svu tu raspomamljenost i razularenost nekih.... ozbiljnih ljudi, koji su sada poludeli tri puta gore nego svi Felinijevi likovi zajedno. Da.... psihijatri su u pravu kada tvrde da čoveka kao društveno biće koče samo neke moralne, porodične i pravne norme i ograničenja da ne postane hijena koja će, slineći i iskeženo, krenuti da preotima komade neke lešine i ženku slabijeg od sebe. Use, nase i podase.




            Ipak.... taj Ribnjak kao da ima nešto u sebi. Nešto kao stvoreno za neprilike, kavge, svađe, tuče. Da li je Ribnjak i Nenada Čanka ugurao u tu svoju crnu rupu, razmišljao sam dok sam čitao vesti o njegovoj „maloj čarki“ sa nekim.... Lešanovićem?! Da li je to čarka jednog, inače, uzdržanog, smernog i nadasve ozbiljnog čoveka.... Ili.... ili se on ipak rodio i uvek i bio.... kurčevit, nadrkan, namćorast, osion, besan i sit, licemeran, prepotentan (ne mislim ne erekciju), neiživljen,  agresivan.... a u isto vreme i snishodljiv, dupepresvlaka, žutara, jajara, smrad, ljigavac, pilićar, secikesa i iznad svega lopov i šićardžija. Ma ne.... nema to veze sa Ribnjakom.... to su samo slučajne podudarnosti. Takav je naš Neša. Valjda ga zato narod i voli! Ali eto.... uticaće to možda na reputaciju tog mesta. I Dačinu kafanu. Šteta! Nemate pojma kako je u septembru lep zalazak sunca u Ribnjaku. Ceo Novi Sad na dlanu a iza njega velika crvena kugla koja zaranja u njega negde.... pa baš tu gde ja živim.... ili vrlo blizu. Kome je tu do tuče, pitam se?! Nikom normalnom. Jedino.... nekom....





недеља, 23. септембар 2012.

Čezom u noć.... 1980.



            Uvek sam slušao priče o dobrim i lošim godinama. Ja kao da nikada nisam imao taj utisak. Ili bar to nisam osećao na taj način. Sve dok nisu stigle i neke godine blizu pedesetih, i dok nisam počeo da to neko nataloženo vreme polako prelistavam kao organski spomenar smešten u tom najmoćnijem računaru na svetu - našoj glavi. Listajući taj veliki dnevnik, neke od godina koje su mi se izvlačile same od sebe i ispadale kao istrgnuti listovi iz sveske po nekoliko puta su mi prolazile kroz oči sa svim slikama koje su u sebi nosile i shvatio sam da su ipak bile drugačije. Da li lepše ili ružnije.... ali svakako su štrčale. Obično po broju događaja koji su se desili, što meni, što drugima, ali tako da je to ostalo duboko urezano u..... valjda neki površinski sloj mozga kako tvrde stručnjaci, mada.... ja bih rekao da je to negde mnogo, mnogo dublje. I iz ove vremenske daljine gledano, mada nemam utisak da je ta daljina tako velika, sve te godine koje su dublje upisane, kao da imaju neki svoj logičan sled. Možda čak i matematički. Ne bih bio u stanju da to na neki naučno-prihvatljiv način sada i elaboriram postavljanjem nekih tablica, grafikona ili sinusoida koje povezuju neke tačke u našim životima jer bih time samo ogolio svu lepotu koju svaka ta mala životna misterija krije. Uz sve to, ne bih ni pokušao da tražim dokaz da je život logički sled određenih nizova brojeva koji se poklapaju i seku u određenim tačkama jer mi je to matematičko-logički-statističko poimanje života strano. Pre sam skloniji nekim sudbinskim smernicama koje nas vuku ka nekom mestu i ljudima, ma koliko to neko smatrao previše izromansiranim pogledom na život.



            I uz svo to prelistavanje životnog spomenara često mi ispada ta..... čini mi se osamdeseta. Pokušavajući da se setim svih nekih interesantnih događanja za mene, više puta sam nailazio na nju. Posebno na leto te godine. Nekad mi se učini da tog leta kao da nisam pravio pauze u tom nekom.... da li je to mladalačko ili još uvek dečije ludovanje?! Evo sada..... iz tog spomenara mi kao bager dok gura zemlju nadolaze slike iz jednog malog mesta u Bosni..... 30-tak kilometara od Banja luke, u pitomoj ravnici koja se ni po čemu ne rezlikuje od ove u kojoj sam rođen. Jedino je raspored kuća drugačiji.... nema šorova.... a na njima ni nekih klupica oko kojih se u neko vreme skupljaju babe i dede, a nekada..... kao da se poštuje još uvek nenapisani raspored, i neki klinci od..... šesnaest ili nešto više godina. Klupica nema, ali zato kao neobeleženo mesto okupljanja postoje neka raskršća uskih asvaltiranih puteva koji prave čitav lavirint po celoj toj ravnici koju je nakada davno neko nazvao Lijevče Polje. Taj koji mu je dao ime je samo preslikao u reči izgled te geografske lokacije, tog dela Panonske nizije koji se kao levak uvlači preko administartivne granice Bosne. Ono što mene, kao Panonca sa 300 km dalje lokacije, veže i za ovaj deo te velike ravnice jeste poreklo. Ovde su mi rođeni roditelji. I zato su me svako leto po bar desetak dana dovodili tu, na ta ista raskršća puteva, gde su se i oni skupljali u neko drugo vreme i uz neke druge priče. Doduše.... ni putevi nisu bili asvaltirani, ali.... bili su na istom mestu.... nisu se pomerili ni za metar.


            I baš na takvoj jednoj raskrsnici, koja je nastala spajanjem malog lokalnog puta i nasipa koji je još Marija Terezija napravila da s proleća ublaži udar podivljalog Vrbasa kada se sa planinskih visova južno od Banja Luke sruči na pitomu ravnicu kroz koju lenjo teče do susreta sa Savom, skupila se gomila.... mladića i devojaka....ili.... dečaka i devojčica.... kako se ko osećao. Isto onako kako se to radi.... od ko zna kada. Od vajkada. Skupila se ekipa sa svih meridjana i uporednika pa se takmiči u klinačkom nadmudrivanju i hvalisanju. Uz domaće, iz sela, tu su klinci i iz Beograda, Minhena, Zagreba, Banja Luke, Vukovara, Štokholma, Novog Sada, Zenice.... sa svih strana sveta  na koje su krenuli njihovi roditelji još nekih.... kasnih pedesetih godina dvadesetog veka. I evo.... dvadesetak godina kasnije njihova deca se kao lososi vraćaju na mesto rođenja svojih roditelja. Svašta se tu moglo čuti. Bilo je tu priča za koje, sada, ni sam ne znam kako smo ih uopšte mogli slušati, ali u to doba, i sa tim raspuštenim mislima.... što da ne? Bio je tog leta tu i jedan drugar, dve godine stariji od mene, takođe iz Novog Sada, iz kuće Mihajlović..... iste one kuće iz koje je bio i strah i trepet za sve golmane sveta, ako je izvodio slobodan udarac blizu šesnaesterca.... Siniša Mihajlović. Siniša je bio ipak bio dosta mlađi od nas pa se, u to vreme, nije puno ni lepio za nas. Ali zato smo nas dvojica Novosađana, Sinišin brat od strica Dule, i ja bili kao stvoren tandem da razbijemo klasične i već pomalo dosadne odlaske na igranke po okolnim selima na kojima su lokalni bendovi svirali sve i svašta.... od Azre i Čorbe do Zdravka Čolića i Dubrovačkih Trubadura.... naravno uz obavezno „Užičko kolo“ (obično veoma dobro odsvirano) pred svaku pauzu, ali i za kraj svirke.... tamo negde oko ponoći ili nešto kasnije.


            Naime još jedan stariji član porodice Mihajlović, sada već pokojni, u celom kraju poznat po nadimku „Štuka“ je posedovao, za nas tada ludačku mašinu - motor češke proizvodnje „Java ČZ 350“, od milja zvanu „Čeza“. I Dule i ja smo se nameračili da tog leta lebdimo „Čezom“ u krugu od, plus-minus 50 kilometara. Jedina prepreka je bila da Duletovog strica Štuku ubedimo da smo mi kadri da se borimo sa tom „zverinom“. Vozačku dozvolu nismo imali ni fotokopiranu.... pa čak ni ličnu kartu. Ali.... za divno čudo, Štuka, onako prostodušan i dobar kakvim ga je Bog dao, nije rekao ni reč.... čak ni gorivo, koje se tada sipalo na bonove, nije bilo problem. Imao je Štuka nekoliko kanistera - da se nađe.... i sve smo dobili kao na tacni. Samo sedi i.... gas. A obećali smo mu da ćemo se voziti samo tu po selu.... nigde na javni put.... ni slučajno.... Ma znao je on da lažemo, samo.... srce nekad bude veće i od grudnog koša, pa.... kao da iskipi napolje. Eh, da je znao gde smo sve stigli i kuda smo prošli.... od Bosanske Gradiške do Banja Luke, od Laktaša do Srbca, od Kozare do Motajice..... ma ni ne sećam se više.... čini mi se kao da smo i u Zagrebu bili. A nismo, znam. A „Čeza“? Išla je k’o metak ispaljen iz tandžare „M-48“. Bili smo viđani na raznim stranama i u raznim mestima tih 4 ili 5 dana koliko smo „posedovali“ ljutu mašinu. I odlično smo se borili s njom. Dobro.... bilo je „manjih i lakših“ padova ali.... kada imaš 16 ili 17 - svet je tvoj, i.... malčice izguljena noga nije mogla biti prepreka za produžetak avanture. A trajala je baš toliko - 4 ili 5 dana. A onda smo „Čezu“ vratili nazad. Pošto je svet uvek bio mali, pa i tada, Štuka je saznao za dosta naših ludorija (ili možda bolje.... ludovanja), i sve za čega smo mislili da će biti večita tajna ipak je malo procurilo. A Štuka.... onako dobar kakav je bio, više zbog drugih nego zbog nas, nam je nabacio: „Jebiga momci, ne ide to tako.... đe je povjerenje među drugarima?“ I kada danas razmišljam o tome.... stvarno.... ko je bio luđi.... on ili mi?! Da li danas iko može i sme dvojici klinaca, od 16 i 18 godina, da da motor na par dana da se malo „vozikaju s njim“? Da li su ta vremena bila toliko drugačija i lepša da su mogla da dopuste i propuste i takve ludosti ili su samo nama tako izgledala?! Ali da nije bilo te ludosti.... ili.... želje, volje, ljubavi, razumevanja, srčanosti, hrabrosti.... čega bih se sada sa setom sećao i.... o čemu bih danas pisao?! O raspustu tokom kojeg sam brao cveće u babinoj bašti a onda, kao bik Ferdinand iz neprevaziđenog crtaća, čupkao latice cveta i lagano ih bacao u bunar?! Da.... bio bi to poprilično „uzbudljiv i nezaboravan“ raspust, ali meni su draži ovi koje sam „preletao“ na ipak malo drugačiji način. Bolje sam ih zapamtio.


            Inače.... te 1980. godine umro je Drug Tito i ispraćen uz do tada najveći skup svetskih državnika, Olimpijske igre u Moskvi su bojkotovane od strane SAD, pojavio se novi Audi 100 Kvatro i nova Korveta, u bioskopima smo gledali „Petak 13.“, „Maglu“, „Isijavanje“, „Razjareni bik“, „Braću Bluz“, „Koto tamo peva“, „Petrijin venac“ i „Majstori,majstori“, najslušaniji album je bio „Zid“ grupe „Pink Flojd“, u Tbilisiju je održan prvi rok koncert u SSSR, u Londonu su terooristi zauzeli Iransku ambasadu ali ih je pet dana kasnije SAS besprekornom akcijom „iselio“ zauvek, počeo je sa radom CNN, izbio je Iračko - Iranski sukob, počela je proizvodnja „Juga 45“, u Poljskoj je „Solidarnost“ postala najjača organizacija toj u zemlji, ubijen je Džon Lenon..... a ja.... ja sam bio na moru i vozio Čezu po bosanskoj ravnici. Skoro pet dana.






недеља, 16. септембар 2012.

Lovac na ucenjene stranke.... i odbornike


            Ovih poslednjih dana.... ili bolje rečeno godina.... sam u solidnoj besparici. Solidna ne znači da solidno imam već da solidno nemam. A ko ima, jel’ da? Pa.... ima i ko ima.... nije da nema. No, to mi nije od pomoći jer ti što imaju mi neće dati, jer onda oni ne bi imali. Logično zar ne? Pa sam zato smišljao i premišljao o raznim stvarima kojima bih se mogao baviti da dopunjavam kućni bužet koji je isti kao i državni.... ili nešto gori od toga. Padale su mi na pamet razne stvari ali sam od mnogih odustao jer je za bavljenje tim poslovima koji su mi prvi pali na pamet zaprećena višegodišnja.... bolje rečeno višedecenijska kazna zatvora, što se narodnim jezikom kaže „mardelj“, a poznavajući tu „instituciju sistema“ nije mi se išlo na takvu vrstu stručnog usavršavanja u ovim godinama. Veoma se rano ustaje.... doduše rano se i leže.... TV ne možeš da gledaš kad ti hoćeš, WC je čučavac a mene bole kolena, a i mobilni telefoni su zabranjeni.... sem za neke. I dok sam tako razmišljao kakav se zločin isplati u ovoj zemlji, preko novosadskog radija „021“ se začulo „es vird bekant gegeben“, iliti na našem „daje se na znanje“ (što znaju svi poštovaoci lika i dela Branka Bauera ili „studenta koji nije zapalio žito“).... Dakle.... davalo se na znanje da je gradonačelnik (mada neki pišu i izgovaraju kradonačelnik - što je gramatički neispravno) raspisao nagradu od 20 hiljada evra za informaciju o svakom odborniku.... valjda neke gradske skupštine.... a koji je pripadnik ili bivših „Dveri“ ili bivši pripadnik tih.... „Dveri“, ili ako je iz „Es Pe O“ ili neke „Romske demokratske partije“.... i još 50 hiljada evra ako nekoga od njih dovedem kod njega na večeru.... ili ručak.... jebem li ga?!


            Nešto je tu meni bilo nejasno, pa se nisam baš udubljivao u problematiku a i ko će te budale iz vlasti pohvatati s njihovim pričama koje se uvek razilaze od zdravog razuma. Ali.... sat kasnije.... opet vesti i opet isto. Kažu da se, doduše tajno.... ali kako je to tajno ako je na radiju?! nudi baš toliko para.... da dovedeš nekog od tih zvrndova kod našeg (novosadskog!!) gradonačelnika. Jedino što je ovde objašnjeno detaljnije da izgleda ne idu na ručak, nego na izlet na Frušku goru u neki hotel gde će ih čuvati milicija da ih neko ne bi napao. Valjda? Jebote.... 70 hiljada evrića ako uhvatim nekoga od tih.... odbornika, poslanika ili šta li su.... i dovedem ih kod onog dugajlije pored čije slike su u poslednjih par dana lepili nalepnice „gotov je“.... ili je taj na slici ličio na njega.... a zakleo bih se da ga još od nekuda poznajem. Ne znam odakle, ali viđao sam ga sigurno. Mislim tog sa slike. Pomislio sam ovde ne treba čekati ni trenutak. Lova ne da leži na asvaltu nego sve poskakuje u želji da je uzmeš. Odmah sam se setio gepeka svojih kola za koji je jedan moj dobar prijatelj iz Zemuna odmah primetio „.... brate....ovde mogu ’ladno dvojica da stanu“, i pomislio da ako mogu dvojica Zemunaca da stanu u njega onda će za trojicu ovih Cigana.... pardon.... tih.... Roma iz te Romske partije moj gepek biti bolji od sobe u hotelu „Leopold“ Bate Kan Kana. Nije bilo vremena za bacanje. Sad.... sad se lova bere.... dok je vruće. Vreme ističe, kako javlja radijo, u ranim jutarnjim satima 12. septembra. Pa ko je stig’o stig’o je.


            Brzo sam zapakovao par sendviča ako ogladnim krstareći gradom, obukao tastov maskirni prsluk koji nosi kada kosi travu bez obzira na godišnje doba, navukao rukavice za vožnju (koje se obično drže u kaseti u kolima, ali ja uvek zaboravim da ih tamo stavim propuštajuči na taj način priliku da oborim s nogu onoga ko otvori kasetu.... posebno ako je žensko.... pa još zgođušno....) i krenuo u krstarenje gradom skoro kao u filmu „Vatrene ulice“ koji sam gledao više od deset puta one godine kada sam došao iz vojaka. Ali čim sam krenuo.... tu već oko sajma.... učinilo mi se da nisam jedini koji je došao na tu, zaista genijalnu ideju. Neki sa Ladama Nivama su imali i dodatna svetla na krovu za lov po mraku.... a i Lada je Lada. Shvatio sam da ovo moje američko govno, podignuto od tla svega par cantimetara, ne može da se vozi ni po travnjaku iza Izvršnog veća a kamoli da ide u predele u kojima su skriveni ti.... Romi.... Mislim.... tamo iza Najlona.... pa prema autoputu. Mislim.... oni su mi se učinili kao najlakši za hvatanje.... bar znam gde da ih tražim. Ko će sad tražiti one iz onog „Es Pe O“ ili onih..... „Dveri“.... a još su, kažu, i odbegli iz tih.... organizacija.... ili šta li su. Pa kako onda da ih nađem. Nisam ja Tomi Li Džons u „Saveznim šerifima“ pa da imam svu tu logistiku i tehniku.... i opet je jedva uhvatio onog tamnoputog (pre će biti pregorelog) Vesli Snajpsa.... jer mu je onaj Robert D. Džunior ubacivao klipove u točkove sve do pred kraj filma. A koliko njih bi meni za ove pare ubacivalo klipove.... ma šta klipove.... armaturu u točkove. Ali nisam se predavao. Vratim se kući i od komšije uzmem njegov Audi Q7, svestan da su ovi s Nivama i dalje u prednosti jer nije se Švaba proslavio sa tim uglancanim.... džipom.... ili šta li je već, ali opet je bolji od onog mog čuda. A i crn je.... u mraku ću biti praktično nevidljiv.... ako budem vozio sa ratnim svetlima. Eh.... da mi je sad jedan Tam 150 „Specijal“.... ne bi mi pobegle ni divlje patke iz onog kanala iza moje kuće koji oni ornitolozi čuvaju k’o Švabe magacin u „Otpisanim“, a kamoli neki.... pripadnici nekih stranaka.


            Kada sam prišao buvljaku zvanom „Najlon“ (pa ti sad to prevedi nekom novinaru sa BBC), već su stvorile kolone „lovaca“. Izgleda da su se Cigani.... ti.... Romi.... svima učinili kao najlakši plen. Ostrvili se svi na njih, ne moš’ prići ni blizu. Vidim ja.... nema tu ’leba.... okrenem auto i preko Kaćkog mosta, pored skretanja za rafineriju, siđem na zemljanji put i popnem se na dolmu. Jedva me ono nemačko đubre uzvuklo gore. E, kupiću ja tu Ladu Nivu pa makar stajala 363 od 365 dana u godini, al’ kad zatreba.... No.... upao sam u sred Romvilidža i to sam-samcat. Svi ostali su napravili toliku gužvu s druge strane da niko nije uspeo ni da se približi centru zbivanja.... Nesposobne budale.... Ko im je kriv.... I čim sam stao, izvirio sam stojeći na trepni Audija, i viknuo:


           - Alo bre braćo Romi.... Ima li među vama neki poslanik?!.... i to vrlo autoritativnim i pretećim glasom.
- Nema brate, dece nam, ni jedan!?.... odgovoriše dosta molećivo, mada moram priznati i uverljivo.
- Kako nema.... pa što svi dolaze ovamo.... na korzo možda?!.... dreknuh opet preteći.
- Ni mi ne znamo gospodine, svi traže te poslanike, a taki’h ovde nema!?.... zavapili su skoro u glas.
- Pa kako to, majku mu.... jel’ moguće da smo toliki slepci da to ne znamo.... rekoh više za sebe.
- Ima njih par što ih zovu odbornici, ali poslanika.... takvih nema?!.... reče neki koji mi se činio kao glavni.
- Pa vi ste to mene našli da zajebavate.... odbornik.... poslanik.... kao da je važno.... te i tražim!.... viknuo sam.
- ’Ajde izvedite ih ovamo!.... naredio sam ozbiljno i smrknuto.... i oni pozvaše neke njihove.... oni svi u odelima s kravatom.... odela zimska a napolju +30°C.... curi znoj sa njih k’o iz „Armalove“ slavine.... Mislim se.... kud ću snjima tak’im ošmuljanim u komšijin Audi.... neću ga izluftirati do proleća.... a posle se mislim.... ma za te pare promeniću ceo enterijer ako treba.
- Ulazite unutra vas trojica!.... rekao sam pokazujući rukom na njih.
- A jel’ u gepek gospodine?.... upita jedan.
- A?! Ma jok.... sedajte unutra, nemamo sad vremena za scenario iz „Ulica San Franciska“!.... rekao sam, a i žurimo.... čeka vas vaš prijatelj gradonačelnik.... upadaj, polećemo!!
Čim su seli otvorio sam sve prozore i šiberdah (to vam je ona rupa na krovu), uključio klimu na najjače i okačio dva nova mirisa na retrovizor (efekat je i dalje bio minoran) i zaždio istim putem nazad dok su one budale čekale i svirale jedni drugima oko Najlon pijace. Nisu ni primetili kada sam im iza leđa ušao u Banditenštrase (Partizanska ulica), a onda malim bočnim uličicama stigao čak do te njihove skupštine grada i to odpozadi. A onda pogledah u ovu moju braću Cigane.... a oni.... uvukli glave u one sakoe, samo im oči vire.... ko da su, Bože me prosti, giljotirani. Prelomi se nešto u meni, što me čudi jer mane malo šta lomi, a posebno ne Cigani, uzmem mobilni i okrenem gradonačelnika. Čim se javio rekao sam mu:


            - Doveo sam ti tri Roma iz Romske partije.... tu sam dole ispred zgrade...
- Pa šta čekaš, penji se gore s njima.... lova je tu!!.... reče mi on a i to je jedva izgovorio od ushićenja.
- Ma znaš šta.... jebi se.... ja ih puštam kući.... ili negde drugo.... na neko pametno mesto kog se setim.
- Šta pričaš.... pa ti si jedini stigao s njima.... bez tebe sam gotov!.... reče u panici.
- Ma gotov si ti svakako, a ja sam svoj zadatak ispunio.... sećaš se „Ponoćne trke“ sa DeNirom i Čarlsom Grodinom.... pa i on je svog pritvorenika na kraju pustio.... a i neka malo i Cigani budu na vlasti, nek probaju, a nama kako bude.... i onako gore ne može!.... rekoh i prekinuh vezu.
- ’Ajde braćo Cigani.... vodim vas na piće, a posle.... kud koji mili moji.... a šte će sutra biti na toj njihovoj sednici.... ma boli me uvo. Oni izvukoše glave iz odela k’o kornjače i udariše sa hvalospevima k’o ludi....
- Hvala ti brate, veliki si ti čovek.... većeg nismo sreli očiju mi.... i sve tako.
- Prekinite sa tim vašim sranjima da se još ne predomislim.... na šta su oni ućutali kao da su streljani.

                                        
                                                                PONOĆNA  TRKA

               Odveo sam ih na piće, a posle toga na jedno dosta sigurno mesto i krenuo kući. Bez para, sa audijem koji je i na krovu imao oko 3 cm blata a unutra je mirisalo kao u čekaonici  doma zdravlja u Mozambiku. Vozim lagano Bulevarom Evrope i mislim se.... moraću da potrošim bar tri plava „Bruta“ da „ispeglam“ enterijer. A možda i više?! A sto puta sam samom sebi obećao da neću ulaziti ni u kakve poslove koji imaju bilo kakve veze sa politikom.... ali ja najviše volim kad slažem samog sebe. To mi je kao i da nisam slagao. Niko ne zna. 





недеља, 9. септембар 2012.

Mudrost, odlučnost i kreativnost je u strankama


Posmatrao sam ove naše „preplanule“ privatne preduzimače koji sakupljaju stare ’kumulatore, šporete, veš mašine, bakarne žice sa bandera, oluke sa kuća čiji su vlasnici ostavili poruku na telefonskoj sekretarici da nisu kod kuće i još razne druge skoro bezvredne stvari kao što su šahtovi po ulicama i došao do zaključka da bi uz malo bolju kontrolu rashoda koje oni nemilice prave to mogao biti dobar izvor novčane zarade u parama. Samo.... moram da priznam da mi se u neki ozbiljniji projekat proizvodnje para sa njima baš i nije nešto posebno ulazilo. Iz raznoraznih razloga; Stručnost -  jer bolje od mene znaju šta je najkvalitetnije, informisanost - jer još bolje od mene znaju gde da pronađu resurse, i na kraju tržišna povezanost - jer najbolje od svih znaju gde da plasiraju svoje gotove proizvode ili poluproizvode. To sve znači da bi oni držali sve poluge moći u svojim rukama a ja u mojim.... Uz sve to ne može se preskočiti ni momenat bezbednosti. Sopstvene. S njima lako možeš biti za početak prebačen na Klisu a posle... Mitrovica, Požarevac, Niš i druge naučno-popularne i vaspitno-obrazovne ustanove koje od ljudi prave još veće i bolje ljude. Zato sam morao brzo da se preorijentišem na drugu stranu da se ne bih polakomio za lako stečenim parama jer kad te taj poriv jednom uhvati - gotov si.


 E, sad.... posle nekog vremena sam shvatio. U ovoj zemlji nije problem ni posao, ni početni kapital, ni prostor gde ćeš raditi, ni besplatna pomoć stručnjaka, ni radnici, ni porez koji je zaista postao mizeran, ni dozvole za rad (to se završi na jednom mestu za pola sata), ni energenti koji su zaista jeftini, ni ideje .... ništa od toga nije problem. Problem je odlučnost. Niko nema dovoljno odlučnosti da krene da radi nešto iako mu se sve samo nudi kao na rostfraj tacni za hladni narezak. Zašto? Pa ko će ga znati? Oduvek smo bili neinventivan, smotan, nesposoban, krut i nedovoljno fleksibilan narod za sve. U ovoj zemlji niko nikada i nije pokrenuo ništa da valja. Svi samo čekaju hoće li im vlast dati i sve te osobine neophodne za neki privatni posao i to špricom direktno u mozak, pa da onda iskoriste sve gore navedene mogućnosti koje im se pružaju. E, pa ne ide to tako braćo i zemljaci. Treba malo stisnuti dupe, prebaciti muda nazad (ako neko može) i pritom pomoći na neki način toj vlasti, odnosno društvenom sistemu koji ti je sve to omogućio. Kako? Pa.... za početak učlaniti se u ozbiljnu političku stranku. Samo na taj način i uz tu odgovornost se može započeti iole kreativan, inventivan, inokosan, intezivan, pozitivan i rentabilan posao.



Da, tako je. Samo kroz organe ozbiljne političke grupacije se može steći dovoljna zrelost i količina odgovornosti da samostalno, ili uz manju potporu stranke, skupiš hrabrost i odlučnost da zakoračiš u taj nemilosrdni svet slobodnog tržišta koje izgleda kao Afrička savana na Nacionalnoj Geografiji i u kojoj si ti recimo.... Impala. Stranka je tu samo da te pridržava dok ne prohodaš, a posle.... Dobro.... brane te i od leoparda, lavova,  hijena, divljih pasa i ostalog zverinja po principu - malo paseš, pa malo trave u stranku odneseš.... ili im predaš neku drugu impalu za onaj mesožderski deo u stranci.... Naravno, taj deo je malobrojan i nije halav pa ne moraš baš često odvoditi neku tvoju posestrimu.... ali jebiga.... žrtve su neophodne. A bolje onda da žrvuješ neku drugu impalicu nego sebe. Uostalom ne moraš im dati svog roda izdanak.... možeš da im daš i neku manju životinjicu.... šta ja znam.... recimo Tompsonovu Gazelu. Eto.... pa neće tamo niko praviti pitanje. Važno da je jestivo, da nije otrovno i da nije baš skrnavo.... kao Bradavičasta svinja ili Tapir.... pa da im razjebe ceo inventar i enterijer dok je ne savataju. A obično imaju i one skupe, tamne i teške zavese od draperije koje su problematične za održavanje. One su im neophodne jer ih spuštaju i skupljaju kada se donose važne odluke za nas i uopšte čitavo društvo pa im je zbog koncentracije, smirenosti i razboritosti potrebna ta polutamna atmosfera. A za razbijanje tame je potrebna hrabrost i odvažnost. Zato tamo i jesu najodlučniji, najhrabriji ali i najmudriji ljudi među ljudima. A i ti treba da razmišljaš tako da ćeš jednoga dana i ti dospeti u neku od tih najvažnijih prostorija u kojima se rešava sudbina jednog naroda i to ne kao posmatrač, nego kao jedan od njih. Onih koji brinu i o nama i o sebi i o državi i o planeti a verovatno i šire i duže čime se, matematički gledano, povećava površina njihove odgovornosti, pa samim tim i njihova veličina i značaj kao ogromnih ljudskih veličina i potencijala.




Naravno, sad je najvažnije pitanje kako da izabereš pravu stranku i kako da znaš da je prava?! E, pa to ni ja neznam sasvim sigurno. To u stvari i jeste najveći problem. Jer.... iz daljine gledano sve su slične.... ili iste. Ali kad priđeš bliže.... još su sličnije i istije. A ti od tih istih treba da izabereš pravu uz koju ćeš se razvijati kao  Čovečija ribica koja želi da postane Pavijan u relativno razumnom roku sa stanovišta evolucije. A pošto je evolucija strašno spora možda je bolje izabrati revoluciju pa kao i svi revolucionari krenuti kao Afrički Gnuovi preko reke, pa kom krokodilu zapadneš - stigao si. A kad si stigao i kad te je krokodil na kog si naleteo načeo, onda si njegov, pa kad prođeš ono njegovo famozno obrtanje ispod vode, što se može smatrati odborom za doček, primljen si. Posle je sve stvar rutine i kombinacije tvoje sposobnosti za metamorfozu od ambicioznog do povučenog, od entuzijaste do inertnog, od malodušnog do prezadovoljnog, od drčnog do poslušnog. Što ti je moć adaptacije veća bolje ćeš se osećati a samim tim ćeš lakše doći do onoga zbog čega si i došao. Do mudrosti, zrelosti i odlučnosti ali i zaštite koja ti je potrebna za opstanak u svetu surovog privatnog biznisa koji je već pojeo svu svoju nezaštićenu decu. Uz sve to što si dobio u stranci i sve ono drugo što ti ova država i društveni sistem obezbeđuju, moraš biti baš kreten da bi propao jer to je bukvalno nemoguće. Mada.... bilo je i takvih.  




 

недеља, 2. септембар 2012.

Županija, Viktor i Velika Vojvodina


            Skoro sam, čini mi se, spominjao poreklo. Mislim.... naše poreklo.... od koga vučemo gene. I k’o kec na jedanaest, namesti mi se ponuda o kojoj sam slušao ali nisam ni pomislio da je njena implementacija moguća, a vezana je baš za to - odakle vučemo kor(ij)enje. Pre nekog vremena, čitao sam o Premijeru Mađarske, drugu Viktoru, koji kao desničar.... ili umereni desničar (to mu ga dođe nešto kao dešnjak).... nešto muti sa onim finim momcima iz 67. županije koji pretenduju da cela Mađarska ustvari postane Vojvodina. Pri tome naravno nemaju loše namere ni prema Srbiji ni prema Slovačkoj.... pa onda valjda ni prema Mađarskoj. Jer šta bi Mađarskoj falilo da postane severnija pokrajina od severne pokrajine?! Sve što je severnije je rezvijenije i bolje. To je bar jasno. To su shvatili i ti dobroćudni dečaci iz te.... jebem li ga.... 64., 65., 68. .... kao da je važno.... županije i lepo otišli kod druga Orbana čije je ime kombinacija francusko-ruskog bratstva i jedinstva u plemstvu, i izložili mu svoj plan za koji je ovaj (Viktor) već znao jer je redovno čitao njihov blog „Srpska Županija od Severnog do Jadranskog“ i na njemu aktivno učestvovao. Pod pseudonimom naravno. Potpisivao se kao Obran Rotkvić ne želeći da meša zvaničnu politiku sa radom jedne omladinske, nevladine, neprofitne, neracionalne, neregistrovane, nepouzdane i pre svega do srži zajebane organizacije. Njihov plan, koji je pre svega demokratski, slobodarski, evrounijski i bratski je da se Vojvodina, kao jedan od najrazvijenijih delova G-8 (plus Rusija i mi) proširi na sever sve do nekadašnje linije razdvajanja Crvene Armije i snaga Vermahta u martu 1945. Kilometar gore-dole.... neće praviti problem.



            Izložili su Viktoru plan koji je već na prvo posmatranje izgledao kao da su ga napravila deca koja se igraju kauboja i indijanaca pa su rešili da malo strateški doteraju igru. Plan je predpostavljao opštu mobilizaciju svog muškog, a zbog nedostatka ljudstva i ženskog stanovništva od 16 do 66 godina, mahom srpske nacionalnosti jer su poznati kao dobri ratnici, naoružavanje istog lakim naoružanjem (pretežno već izanđalim raznim verzijama AK-47, u narodu poznatijem kao „Kalašnjikov“) i jedan ekstra super brzi blic krig kojim bi u roku od pet dana izbili na obale Severnog mora gde bi se spojili sa Ahtisarijevim trupama koje bi iz Finske, kao bratski narod, takođe silovito, preko Litvanije, Letonije i Estonije.... ili Estonije, Litvanije i Letonije.... jebem li ga.... njihov raspored i glavne gradove nikako da naučim.... stigli do iste tačke i gde bi konačno došlo do ujedinjenja dva naroda u jedan jedinstveni Ugro-Finski narod koji bi živeo na teritoriji Vojvodine koja bi se pružala svuda tuda nekuda. Svet bi bio malo zatečen, ali oni veruju da bi mnoge zemlje vrlo brzo priznale novu državu. Možda bi bilo malo problema zbog imena, jer već sada im neki debeli cvikeraš sa štapom, bivši motoraš, koji je u stvari Ličanin i pravi dinaroid, a koji se primio na ravnicu k’o svinja na svež kukuruz i mekinje, pravi probleme i tvrdi da je Vojvodinu on napravio, odbranio od varvarskih plemena s juga i dao joj u inat ime po svom najljućem neprijatelju iz tih divljačkih plemena - Vojvodi Vojislavu Šešelju, koga je jedva ubedio da se sam preda nezavisnim arbitrima iz slobodarske Holandije, gde sada napasa krave. Mada, misle oni (Županijci), da bi on (debeli lički cvikeraš) za određenu svotu postao kooperativan i prepustio im ime „Vojvodina“ koje je u katastru već uknjižio na svoje ime.


            Videvši da ima posla s klincima i da će ga ta Županijska balavurdija oterati ili na robiju ili s vlasti (ne zna se šta je gore), Viktor je odmah počeo da povlači ručnu, ali u kratkim i čestim trzajima, pokušavajući da ih uspori i prebaci na svoj uski kolosek a da oni to i ne primete. Objasnio im je da je „blic krig“ zastarela veština ratovanja, da nemaju dovoljno ljudstva i da će ih prvi zajebati oni divusi (Srbi) s juga te njihove županije, jer iako su od poslednjih 20 godina ratovali 15, sve su ratove uzgubili i ako se na njih oslone neće mrdnuti na sever dalje od Rumenke ili Čeneja. Rekao im je da on ima mnogo, mnogo bolju ideju. Treba sve Mađare, Srbe, Hrvate, Slovake, Rumune,Čehe i ostale koji bi živeli na teritoriji te buduće Velike Vojvodine od Severnog do Jadranskog ubediti da uzmu Mađarsko državljanstvo. Kada svi postanu građani Mađarske.... za 50, 60 godina..... onda treba tražiti od ostataka Evropske Unije, koja će se u međuvremenu svesti na Grčku, Bugarsku, Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru, da prizna novu državu gore navedenih građana pod istorijskim imenom Velika Vojvodina a da se Mađarska briše iz registra upisanih zemalja. Nakon toga završni udarac - ujedinjenje sa Srbijom i izlazak na Jadransko more (tu bi se verovatno moralo upotrebiti nešto sile.... a možda i ne bi.... možda bi bilo dovoljno samo malo zapretiti i.....). Tada bi ime te nove države preimenovli u Srpska Velika Vojvodina, svi se izjasnili kao Srbi i svi masovno prihvatili Pravoslavnu veru kao jedinu veru Svetih Otaca Naših. Nakon Viktorovog plana klinci iz Županije 46 su bili malo zatečeni, ali su nakon prvih znakova nedoumice iskazali ogromno oduševljenje i radost i spontano, sa premijerom Viktorom, počeli da uzvikuju: „Srbija i Mađarska od Severnog do Jadrana“, i to ponavljali kao ploča koja preskače (ako se neko uopšte seća te naprave od pre 50-tak godina). Odlučeno je da se u realizaciju kreće odmah.


            E tu dolazimo na početak priče i ponudu koju sam spomenuo. Predstavnici.... sad’ dal’ Županije 69 ili Premijera Vikija lično (naravno po piramidalnom poretku) su i mene posetili u mom skromnom domu, izložili mi plan do detalja, objasnili da će moji unuci ili najkasnije praunuci biti građani Srpske Velike Vojvodine i ukazali mi na važnost što veće masovnosti prihvatanja genijalne ideje. Naravno, bez dvoumljenja i uz obećanje da ću ideju širiti dalje podneo sam zahtev za prijem u Mađarsko državljanstvo koje će jednom biti Vojvođansko-Srpsko. Za početak, moraću da naučim malo mađarskog jezika, položim zakletvu (kao u Americi) i prihvatim da je Vojvodina deo Mađarske, odnosno nekadašnje Ugarske. Ali to je samo privremeno. Ako sve bude u redu, a nema razloga da ne bude, sve će to biti Srpska Velika Vojvodina. Valjda ću doživeti i taj dan. Pa iako ne doživim.... za takve ideale je vredelo živeti.   






           Odlukom Vlade Republike Mađarske od 26.maja 2010. godine, pravo na mađarsko državljanstvo imaju sve osobe koje mogu da dokažu da im je bilo ko od direktnih predaka rođen na teritoriji Ugarske do 1921. godine. Dovoljan je izvod iz matične knjige rođenih ili umrlih za dedu, pradedu, babu, prababu.... Samo to je dovoljno da postaneš Mađarski državljanin....  Zauvek!
ZAŠTO?!