Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 28. јул 2013.

Na godišnjici Šunke


            Kada su pre dve godine „klinci“ iz komšiluka.... mlađi su od mene petnaestak godina.... došli na ideju da otvore neki specifičan restoran-kafe u kome će služiti neke tada neobične stvari, sa španskim iliti latinoameričkim šmekom i uz to relativno dobra vina, mislio sam da se neće od toga ’leba najesti. Još kad su smislili da im moja žena crta po stolovima, stolicama i kafani neke samo njoj raspoznatljive likove.... i bikove koji liče na dobroćudne krave sa „Milke“.... i još štošta što niko nije mogao da razazna.... bio sam ubeđen da tu neće ulaziti ni manijaci što šetaju s mantilima ispod kojih nemaju ništa pa prepadaju sirote žene (koje se, kao, preneraze i skoro dobiju fras kad vide ono što inače stalno gledaju), a kamoli neka normalna ekipa gurmana spremna da isproba ukus iz zemlje kastanjeta. E, pa, zajeb’o sam se. Doduše, njima je to sporedni posao pa na njega nisu bacili sve karte, ali bez obzira na to, počeo narod da dolazi k’o da dele džabe. S lokacijom na keju, tačno iza Janikinog spomenika, koja mi je delovala udaljeno za neke doručkove „drugova“ iz javnih i ostalih državno - mučeničkih preduzeća, verovao sam da će im to biti dobro mesto za ličnu zabavu i okupljanje prijatelja.... da ne troše pare u tuđoj kafani. Međutim, da pače i naprotiv.... radnička klasa iz gorenavedenih firmi se lepo odazvala na poziv novopečenih ugostitelja.... a uz njih i mnogi drugi ljudi iz celog grada. Moja žena je i sad ubeđena da je to zbog njenih „oplemenjenih“ stolica a ja nemam srca da joj kažem da je u blagom stadijumu paranoičnih napada egocentrizma.... šta ću.... osetljiv sam po prirodi.... a i ne smem da joj kažem.... pre par meseci je uzela kućni pištolj marke „Zastava“, kalibar 7.65 i sklonila ga negde. Iako se vodi na moje ime i dobijen je mojom zaslugom od organa MUP.... još 1991?! Al’ ajd’ ti se sad prepiri s njom kad ona zna gde je a ja ne znam. Ima prednost od 90 metara u trci na 100. Mada.... kako je brza.... možda bi i stig’o pre nje. Kad treba da mi skrati letnje pantalone ja počnem da joj govorim još u novembru da bi ih skratila u junu. Ona je k’o ugalj i drva za ogrev.... ozbiljni ljudi ih nabave čim prođe zima spremajući se za narednu zimu.


            Nego, pošto su komšije krajem juna slavile uspešnu dvogodišnjicu rada, a zacrtali su sebi cilj od bar prve petolJetke, pozvali su i nas da svojim prisustvom uveličamo (u to sumnjam) njihov mali jubilej. Pristigli smo negde oko devet uveče. Ja sam se vozao nekoliko krugova po okolnim kvartovima ne bi li našao parking, a usput, ne bi li negde ženu ubedio da odustane od te dosadne gužve i graje da bih ja, mučenik, na kraju morao otići sam. Nije vredelo. Uhvatila se za držač za ruku na suvozačkom sedištu k’o nekada babe u gradskom busu za naslon stolice. Morao bi je ugristi za svaki prst da pusti ono što grčevito steže. Na kraju sam našao mesto ispred samog lokala. „Eto vidiš da ima mesta“, reče mi.... ko da ja ne znam da bi bilo još više mesta da sam došao samostalno i inokosno. A u lokalu, odnosno ispred njega.... lud’lo. Sveta.... Komšija nas je odmah smestio za jedan fin sto u centru zbivanja. Gospođa i ja na partiju u „Hamonu“.... divno! Odmah iza nas bio je smešten orkestar u kome je stvarno bilo više latinoamerkanaca nego naših.... mada je mene najviše impresionirala gitaristkinja na akustičnoj gitari.... oličenje prave latinoamerikanke. K’o iz spota. Al’ šta vredi. I,.... sviraju..... svaka im čast.... mislim, nisu svirali Cepeline, Flojde ili Dženesis, nego tu.... latinoameričku. Jedino nije bio onaj Kondor spasa, ili kako li se već zove.... njega su preskočili. Uz sve to, jedan od instrumentalno-vokalno-solističkih interpretatora vodi i školu Salse.... to vam je neki latinoamerički ples u kom guzice i sise tako vrcaju da ne znaš kud bi sa sobom.... a ja došao sa gospođom?! Što je najgore, svidi se i njoj ta Salsa i napadne me da se i mi upišemo u tu školu?! Mi na Salsu?! Pa lakše bi savladali ekstremni biciklizam i to bez kaciga. Kakva Salsa.... ona bi se raštimala k’o harfa posle pola sata a ja bih bio na ivici srčanog udara. Mogao bih da počnem samo ako bi reanomobil bio parkiran ispred tog kluba sa upaljenim motorom i nervoznim vozačem sa cigaretom u ustima.


            Ali zato ovom mlađem svetu, posebno ženskom, to ide fenomenalno. Još da me ova moja nije stalno brecala sa „Gledaš, gledaš, matori?!“ Pa gledam.... a u šta da gledam.... u Janikinu statuu od pozadi?! Svaki normalan muškarac koji nema homoseksualnih (ne daj Bože) sklonosti mora da gleda. Ne možeš a da ne gledaš. Kažem vam.... to vrca i giba se na sve strane.... i sve plešu sa onim latinoameričkim melezom koji i peva i lupa u neke bubnjiće a i u neke dve držalje za lopatu.... samo malo kraće. Te su mi mozak probile. U jednom trenutku zovem komšiju na stranu i pitam ga u koju se školu ide da se otvori ovakav lokal.... ili da se pleše s ovim.... polaznicama te škole plesa. On mi reče da mi ne treba škola nego kinta i žešći auto parkiran ispred lokala. Ja mu pokažem da sam se parkirao tačno preko puta ali.... „Što si prod’o Krajzlera i kupio Opela.... kome to treba?“ pitao je. Što, šta fali.... odlično očuvan auto, malo prešao, vozila ga neka baba u Nemačkoj 4 godine.... mogu i da ih provozam ako hoće.... da vide. „Ma ne vredi Sindžo.... u autu si!“ Nisam u autu nego u kafani, a biću u autu, mislim Opelu, kad krenem kući.... al’ vidim da je on mislio na neki drugi aut ili auto. I šta sam drugo mogao.... vratio sam se za sto i jeo neke brikete.... ili bruskete, jebem li ga, i topio tugu u hrani. Bile su tu i neke.... pičice, da izvinete.... samo ukusne.... i neki roštilj samo sa belim mesom, i.... da.... šunka. Kad je probaš shvatiš zašto se ona vole više od ičega. A moja gospođa je već pojela i svoj i veći deo mog dela. Jedva sam nešto zgrabio. Eh, mladosti..... gde si sad pa da dođem u ovaj „Jamon“.... ili šunku.... šta god da je, šmekerski parkiram Škodu 120L, izađem u majici sa nakoliko puta zavrnutim rukavima, Malborom i Zip upaljačem.... i sednem. Eto ti igračica Salse kol’ko hoćeš. I to u krilu.




недеља, 21. јул 2013.

Govor Rajna - Majna - Dunav


            Pre nekog vremena ovaj govor ove hrabre ali miroljubive, smele ali koncentrisane, stroge ali pravedne profesorke UB (to vam je Univerzitet u Beogradu.... ko ne zna) je baš dobro ustalasao uznemirenu i ključalu, intelektualnu i neintelektualnu, pametnu i glupavu javnost Srbije. A kako sam naknadno čuo i šire.... a i duže. Sad.... Rajna ne da im ga je skresala....  nego im je jebala kevu. Napušila je ’ladno sve one na čijem sam mestu ja želeo da budem. Ranije.... dok Rajna to nije rekla. Ali čim je ona to reknula.... ja sam se odmah predomislio i promenio misli sopstvenog razmišljanja. Mada.... pomalo, ja i dalje želim da budem jedan od tih skrndžusa koje je ona s pravom spomenula na toj.... apsulutističkoj večeri. Ako se posle toga bilo kome tamo uopšte i večeralo.... izuzev, ako nisu služili puding od vanile ili onaj crveno-treskavi američki mejpl-žele. Zašto? Pa zato što je ona svima njima toliko digla nivo samopouzdanja, smopoštovanja i samorazumevanja da su svi muškarci momentalno doživeli erekciju neviđene tvrdoće udova.... kao da su zunuli tri kamagre odjednom.... a ženski deo kao da je popio po celu flašicu one mušice.... španske valjda.... tako da više niko o ničemu nije mislio sem.... a, ne može se. Mislim.... nema smisla.... adolescentsko veče je. Čast, kodeks, poštovanje, moral, znanje, imanje.... to je ono što je falilo Srbiji. E, sad ga ima. Donela joj Rajna. Prema tome, ako su svi čuli, stvar je rešena. Možemo da se vratimo svi na svoje radne zadatke..... mi svaki na svoj pos’o a Rajna na svoj fakultet gde će nastaviti da štancuje mlade koji će imati samo te uzvišene osobine. Kao što su ih imali i imaju ovi što su s njom studirali ili oni koji su posle nje studirali na UB i ostalim Un. A i oni ranije. Samo kad se setim tih gromada moralno-stenovitog karktera što su završili razne univerzitete visoko-obrazovnih fakulteta u Srbiji. Da probam da se setim.... 


            Aleksandar Vučić, Aleksandar Vlahović, Ivica Dačić, Mlađahni Dinkić, Aleksandra Jerkov, Vuk Hamović, Milan Beko, Milovan Drecun, Dragan Đilas, Nenad Popović, Milija Babović, Radoman Božović, Dušan Petrović, Miroslav Mišković, Dragan Šutanovac, Čeda Jovanović, Oliver Dulić, Zoran Anđelković (poznat i kao Baki), Nenad Čanak, Velja Ilić, Saša Dragin, Miloš Aligrudić.... jel’ dosta? A to je samo mrvica..... od ubuđalog starog hleba. E, da.... bilo je tu i nekih sjajnih folk pjevačica - umejtnica i pevača - umetnika i nekih drugih samozvanih dramosera za koje je Majna.... ili Rajna, lepo rekla da su samozvani. Ali njih nećemo nabrajati.... da im se ne zamerim. Doduše, bilo je i vlasnika onih silnih hiljada građevinskih kvadrata, firmi i jahti.... ali to je samo slučajnost.... izuzeci koji potvrđuju Rajnino pravilo o ozbiljnosti univerziteta na kom ona predaje.... i bavi se naučnim radovima. Zadržale su se tu sve one visokomoralne odlike još sa fakulteta iz Titove Jugoslavije.... ili tu nekako odmah posle Tita. A i posle Tita je, kao što znamo, bio Tito. Kad se samo setim.... još dok su ljudi iz moje generacije studirali, uhvat’lo (narodna milicija, naravno) neke profesore sa Fakulteta u Novom Sadu da su bili malo popustljiviji prema nekim kolegama studentima.... bilo im ih je žao pa su za nekih par stotina dinara, ili maraka.... ko je skuplj’o marke, čisto zbog običaja, puštali te kolege da polože ispite kod kuće. Da i ne dolaze na fakultet. Preko interneta valjda. Mi smo u Novom Sadu imali internet još 1987.! Ako ovi iz Beograda nisu.... ko im je kriv. Hapsilo je to tada skoro sve redom, držalo u pritvoru.... i na kraju pustilo. Bile su to samo glasine.... rekoše posle svega. Najviše glasina je bilo na „Vekšu“ i „Difu“, ali i još po negde. I najviše glasina je stizalo od onih stranih studenata.... iz Grčke, mahom. I to uglavnom u markama.... nemačkim. One su tada bile najpopularnije kod profesora koji su se, kao što sam i rekao, iz hobija obično bavili filatelijom. Numizmatikom nešto ređe.


            I upravo iz te hobi-ideje iznikli su kao iz pepela temelji za novo visokoškolstvo u Srbiji danas. I na njima i stoje. Uspravni, gordi, stasiti, jaki i nesalomivi. A iz tih temelja, temeljčiće su gradili i novi sve uspešniji privatni fakulteti, univerziteti i akademije. Sve sem vojne.... nju još nemamo u privatnom vlasništvu, ali.... sad kad se i vojska privatizuje.... logično će biti da i vojne akademije budu privatne. Nego.... kao što sam i rekao.... ti privatni fakulteti su isto sjajna stvar. Jes’ da se plaćaju, ali.... doduše sad se i ovi gde Majna-Rajna-Dunav-Tisa radi plaćaju, pa i nije neka razlika.... a na ovim privatnim sigurno više naučiš kad plaćaš profesore koji su već plaćeni na državnom pa predaju na oba. Sigurno na privatnim predaju samo iz ljubavi prema obrazovanju..... novac sigurno nije u pitanju jer već imaju plate na državnom.... a šta će im višak para. Od viška para uvek zaboli glava. Moju ženu posebno. Ma dobro, boli nju i bez para.... trošimo onaj „Ketanol“ k’o nekad davno onaj pepermint. Samo.... ljudi su zlobno maliciozno pokvareni. Eto, pre neki dan sedimo kod mene na terasi i pričamo..... bezveze.... o nekim ribama iz srednje škole što su..... ma dobro, nije važno.... i u toj priči stignemo i do obrazovanja, a onda i do Rajne. Ne reke u Nemačkoj nego do profesorke. I jebote, napadoše je svi jednoglasno.... te intelektualna segregacija, te elitizam, te kultur-snobizam.... pa još kažu da je nivo studija njenih studenata i onih koji su studirali.... recimo 1972 k’o dupe i oko.... Ja mislio u korist ovih njenih, a oni kažu, jok.... onih iz ’72. Pa su je onda napali da su više od pola ispita isti ti njeni studenti položili na „gurku“.... a i za ostale se ne zna kako su, a ona kliče „VI  STE  PROFESORI“! Kome?! U čemu se oni uopšte razlikuju od studenata sa nekog „Megatrenda“?.... urlikali su i napadali mene k’o da sam je Majna.... ili beše Rajna. Sad.... ja sam je branio kol’ko sam mog’o, ali.... ne mo’š ti tvora ubediti da ne prdi. A posle se mislim.... ma boli me uvo za tu Majnu.... još da mene ljudi zamrze čerez nje i njenih stavova. A i ko zna ko joj je uopšte to i napis’o? Taj govor, mislim. Otkud znam da i ona nije neki pi-ar koji spominje u tom svom govoru..... sad više ne mogu da se setim ni zašto. Pusti budale. Nego.... zvao me jedan drugar koji je.... recimo, jedan od rukovodilaca na jednom privatnom fakultetu..... Kaže.... mogli bi da završimo da i meni ubodemo jednu diplomicu za Biznis-menadžera. Pa.... što da ne.... još jedna diploma nije na odmet. Nikad ne znaš kad će ti zatrebati.





недеља, 14. јул 2013.

Stoti


            Prošle su skoro dve godine od kada me ova moja štrikerka koja se na svom blogu raskokodače svaki put kad snese jaje, odnosno kad napravi nešto tim njenim iglama, nagovorila da počnem da pišem blog. Iskreno rečeno, ja ni sada ne znam zašto sam je poslušao i zašto i dalje to radim, i evo pišem već stoti tekst o ne znam ni sam čemu. Priznajem da sam se na početku malo naložio pa sam pisao k’o ošamućena riba pored izliva otpadnih voda, ali mi je posle nekada i teško padalo jer sam, kao i svaki normalni kreten, sebi postavio zadatak da nedeljom izbacim novi post pa makar pisao budalaštinu za budalaštinom.... što se i dešavalo. Mada... kada sam uopšte za sve ovo vreme i napisao nešto normalno?! I tako.... napisao sam već 100 ovakvih i sličnih tekstova. Čoveče, mogao bih knjigu da izdam. Ako za jedan post trebaju dve strane, ta knjiga bi imala čak 200 strana. Dobro.... nije „Rat i mir“ ili „Ana Karenjina“.... ali ko je uopšte voleo i da kreće da čita knjigu koja ima 1.200 strana?! Pa to samo ludi i dokoni Rusi mogu, u onoj depresivnoj stepi sa poludivljim konjima i po kojim zalutalim tenkom sa neke vojne vežbe još iz 1982. da napišu. Ana Karenjina?! Amerikanci su ostavili svaki deseti red, a ostalo izbacili, i odštampali džepno-skraćeno-mini izdanje i niko ništa nije ni primetio. Bar ne u Americi. Oni lepo naštampaju Tom Sojera, Haklberi Fina.... ljudi pročitaju za dva dana i gotovo. Nemaju bukmarkove.... ili kako li se već zovu. Šta će im? Jedan dan stigne do 86. strane, sutra nastavi, završi knjigu i gotovo. Moja žena ima više tih bukmarkova nego knjiga. Svaki joj je drag na svoj način?! Jedan drugar iz Beograda mi je pre tri godine rekao da je smislio sjajan posao.... da pravi bukmarkove sa sličicama.... Beograda, naravno, neće BeograĐaN da stavlja Novi Sad. Ja mu lepo rek’o da se drži lemilice (čovek je dipl.inž.elektrotehnike) a on ’oće da pravi bukmarkove.... i to od limčića. Ja mu kažem, zamisli.... ideš ulicom s knjigom.... dobro, to je dosta teško zamisliti, ali.... ’ajde.... i počne nevreme.... oluja.... tvoj jebeni limčić iz knjige privuče grom i.... ubije čoveka na mestu. Pogin’o zbog knjige. U stvari, ne zbog knjige nego zbog tog njegovog metalno-limarsko-propagandnog bukmarka. Nije me poslušao i.... puk’o na tome. Ma kome u ovoj zemlji trebaju ti bukmarkovi?! Ljudi čitaju samo uputstva za multipraktike a ona su tanka. A i ne čitaju se u nastavcima.



            Jedino ova moja još uvek u onoj torbetini iz koje uvek izvuče ono što mi ne treba i što ne tražim, i u koju može glat da stane ceo švaler potpuno neprimetno za sve druge članove porodice, vuče u njoj i neke knjižurine veličine Srpskog rečnika u šest tomova. Kada je u spavaćoj sobi pa viče nekoga od dece da joj donesu knjigu koju je zaboravila u dnevnoj sobi oni ne da uzdišu i pukću nego stenju. Čak im se nekad omakne i neki gasić.... iz guze, naravno (mislim da znate narodni naziv za tu pojavu kod ljudi). Za ćerke sam joj rekao da ih šalje, ali sina.... nikako. Muška deca kad se pretegnu od nošenja mogu kilu da dobiju. Jebem ti knjige.... treba bez unuka da ostanem. Mislim.... ovih sa istim prezimenom koje imam i ja. Ne! Mislim da nisam zaostao, ako na to mislite, samo sam po malo tradicionalista.... a to je važno za očuvanje kulturne baštine. I porekla. Pa nek’ misli ko šta ’oće. Nego....čemu inače služe toliko debele knjige? Šta pišu toliko? O čemu? Ja nemam više živaca ni novine da pročitam a ne takvu knjižurinu. U novinama pročitam naslov koji mi se učini interesantnim i čim počnem da čitam shvatim da sam se zajeb’o. Kakav intersantan članak? Pa to ne postoji više.... Tvrdim. A i ovo na kompjuteru.... elektronske novine...?! Čitam svaku treću reč i ništa ne propustim. Neverovatno. Da li je to moja urođena memorija pamćenja ili sam odrasli vunderkind.... jebem li ga. Ni sam ne znam. Moja žena svaki dan čita novine po internetu kao da su prave.... uz kafu.... neverovatno.... šta li samo tamo nalazi interesantno? I onda mi prepričava! I, zamisli, kad mi ona prepričava - deluje zanimljivo. Vrlo interesantna pojava. Doduše, ja od malih nogu nisam voleo novine.... uvek sam više voleo da mi ih neko prepriča. Još ako zna lepo da priča.... onako.... polako.... da te zainteresuje.... zagolica.... fenomenalno. Ja kad čitam ja odmah skočim na sredinu članka a odmah zatim i na kraj. Ne znam ni samom sebi da napravim ugođaj.


            Upravo zato bih sada trebao da skockam kjnigu od ovih postova. Posle će toga biti i previše i knjiga će biti predebela.... za prosečnog čitaoca normalnih knjiga. Već sam se nešto premišljao i ko bi to odštampao. Imamo jednog drugara koji nam od viška papira napravi one blokčiće za pisanje telefonskih brojeva ili.... šta kupiti sutra na pijaci, ili.... da ova najmlađa crta neke spirale bez početka i bez kraja po njima od koji mi se zavrti u glavi.... k’o da je Hičkok pravio a ne ja. E, taj drugar nekada nekome odštampa i knjigu.... pa valjda će i meni. Prvo je odštampamo, pa tek onda tražimo izdavača. Lakše će pristati. A i za to imam drugara. On je već objavljivao knjige Isidori Bjelici pa zašto ne bi i meni. Ako treba, mogu malo i da se uludim, šešira imamo, a pošto ne znam da štrikam k’o Isidora, vodiću ovo ženino udruženje pletilja po promocijama sa mnom. Bili bi udarna vest u rubrikama za kulturu. Pletilje i Sindža sa slamnatim šeširom i pomalo unjkavim glasom na promociji knjige „Mojih prvih 100 postova“. Uneli bi potpunu pometnju u kulturna dešavanja ove zemlje. Ako to uopšte još postoji. Mislim.... i kultura i zemlja. Ali nije važno.... pričalo bi se o tome naširoko, a to je danas najbitnije ako hoćeš da se probiješ. Ko zna.... možda jednog dana napravimo i veliku promociju na Ušću.... Skupićemo više ljudi nego Karleuša.... sigurno! To bar nije teško. Dovoljno je samo da nam dođe rodbina. Posebno iz pasivnijih krajeva bivše nam države. Oni bi ostali bar par dana. Čekali bi jagnjetinu.... verovatno vruću.




недеља, 7. јул 2013.

Operacija „Pusovanje“ - konačni obračun


            Kao što sam prošli put i rekao umalo me nije strefio šlog kad su mi iz SUP rekli da treba overa od notara na ugovoru. Pokušao sam preko posrednika (prijateljice iz agencije za registraciju) da mladoj dami iz MUP koja je navikla da bude stroga ali uvek pravedna objasnim da u Srbiji nema notara, što je ona nakon kraćeg ubeđivanja od oko 15 minuta i prihvatila ali je rekla da onda postojeći ugovor koji je na nemačkom (čudo jedno.... ugovor iz Nemačke neko napisao na nemačkom.... baš svašta) moram prevesti na srpski i to da prevod bude overen. Ili.... da ponovo idem kod druga Bore (onaj što mu Čak Noris radi sve što treba), pa ako on odobri.... rešeno. I nehajno mi zatim spusti slušalicu. E, posle toga sam se bacio na veliko razmišljanje.... etičke prirode, naravno. Dal’ ponovo ići kod onog iz Čuruga ili tražiti sudskog prevodioca. Sad.... ja znam da taj ugovor nema veze sa životom a još manje sa registracijom, jer na eksportnoj dokumentaciji su mi na carini u Manhajmu upisali i ime i prezime, i adresu, i državu pa čak i JMBG. Ali aj’ ti to dokaži budali koja je završila neki poštanski dopisni kurs za maltretiranje stranaka u šalter sali?! Nije bilo druge.... sednem za kompjuter, ukucam ovlašćene prevodioce za nemački i.... iskoči mi njih pedeset. Kako se odlučiti? Ja sam se nekako uvek oslanjao na intuiciju u kontaktu s ljudima pa sam nazvao jednog.... ali javila se jedna. I čim sam joj čuo glas, znao sam da sam našao idealnog saradnika.... kao da mogu da vidim kroz kablove.... možda se zato ti kablovi i zovu optički. Izložim joj svoj slučaj.... ona reče da takvu stvar još nije prevodila, i koja je to budala tražila.... što me još više podiglo u sopstvenim očima.... ali rekla mi je i to da ako joj ugovor donesem sutra pre podne da neće biti preveden do kasnog popodneva. Nemoj molim te, zavapio sam, evo prevešće moja žena.... to je obični ugovor.... ti samo potpiši i stavi mur i gotovo. Onda me pitala šta je moja žena, pa sam brzo shvatio da od tog posla nema ništa jer to opisivanje njene struke i stručne spreme bi tražilo da idem ponovo na filozofski fakultet istražujući šta je ona uopšte studirala tol’ke godine. Onda mi je kao u magli provukla da..... kad bih imao skener i poslao joj da.... ja kad bi imao skener?! Imam dva skenera i faks,.... da izvinete. I časkom smo se dogovorili.... ja sam joj mejlom poslao ugovor, zvani Fertrag, a ona će to prevesti sutra do deset sati i onda ćemo se najzad sresti.... što je i bila poenta ove zavrzlame.


           Rečeno-učinjeno. S jednim malim nedostatkom. Sa mnom je išla i moja žena, što, priznaćete, i nije neki doživljaj. Zato sam je ubedio da me sačeka u kolima jer dolazim za minut, a ona baš i nije nešto dobra sa zbrajanjem minuta, a i treba neko da čuva kola (Pežo 206 koga ne bi uzeli ni da smo ostavili ključ u kontakt bravi), dok ja skoknem do prevodilice... u staroj zgradi Srpskog Narodnog Pozorišta. A prevodilica.... jedna zanosna plavuša sa veoma lepim crtama lica, mada sam je prvo uočio neke druge crte, i verovali ili ne, veoma pametna. I dok smo ćakulali 10 - 15 minuta, shvatio sam da sam ili promašio zanimanje ili ženu. Ali.... malo je kasno za neke ozbiljnije izmene. Mislim.... u životu. U svakom slučaju i njoj sam ostavio 10 evrića, uzeo prevod i pravac - agencija. Ponovo. E nek mi sad nađu da nešto nedostaje. Otišao sam kući i ponovo se opučio po trosedu čekajući poziv. I čim sam čuo Vivaldijevo „Proleće“ znao sam da je gotovo. Opet se javim na „ansver“, kad ono opet prijateljica iz agencije.... i opet stoji u MUP pored one zle vile Grdane. A Grdana opet traži overu od notara, ili da ja dođem lično u prostorije mrskog mi MUP. Stigao sam tamo duplo brže od vatrogasaca i nežno je odmah upitao; „Šta ’oćeš ti više od mene u pičku materinu.... kakvi notari.... kakav ugovor?“ Rekla mi je; „Izvinite gospodine, ali šef je naredio da ugovori od notara moraju da budu overeni kod notara“! Simpatična devojčica od dvadeset i nešto, ali teška k’o lenger. E onda sam joj prijatnim glasom od oko 120 decibela rekao; da nemaju pojma, da treba da idu u školu ili na neku edukaciju jer to je sad moderno, da mi ugovor uopšte ne treba zbog eksportne dokumentacije iz Nemačke (pa ga uz to zgužvao i bacio ispred šaltera), da se trpa u deo obligacionog prava s kojim MUP ima veze koliko i ja sa već pominjanim tkanjem i pletenjem, da me po MUP vuku već 4 dana kao da uvozim akcelererator iz Cerna a ne kola, da su bezobrazni, osioni i nepismeni, da su mi dužni za prevod i za tri izgubljena dana a da moj radni dan košta 150 evra. I još ponešto čega sad ne mogu da se setim. Naravno, uzalud. Opet me uputila na druga Boru.... Pa dobro.... idemo ponovo kod druga Bore!



            Banem kod Bore u ofis i „opričam mu svoj slučaj“ od početka.... mada sam kod njega već dolazio tri puta zbog „pusovanja“  pa je manje više već sve znao. Rekao mi je; „Pa nisi valjda stvarno išao da prevodiš ugovor? Koliko si dao za to? 10 evra?! Pa bolje da smo to popili u kafani!“ Ja sam njemu rekao da nije video prevodilicu pa da možda i nije u pravu ali da sad to i nije važno nego da, ili ide dole u šalter salu, ili napiše neki samo njima znani pasvord na tu hrpu papira pa da već jednom to rešim. Tako je i uradio. Najzad! Siđem dole sa prijateljicom iz agencije koja je sve to vreme išla za mnom k’o Slavko Štimac za gazda Jerihom u Jakobsfeldu, bacim onoj maloj sve one papire i kažem; „Evo.... pozdravio te Bora, jeb’o te on“ (tamo nju). A ona.... spuštene glave i pogleda mi je jedva čujno procedila; „Da, ali mi više nemamo novih tablica i nećemo ih dobijati do sledeće nedelje.“ O živote.... sve sam čuo, ali da SUP nema tablica.... „Pa gde ih ima, kaži mi molim te, otići ću po njih lično“, i sam shvatajući da je to nemoguće. Ne vredi.... Otišao sam iz SUP kući, popio pola Rivotrila i malo Kokakole i život mi je već izgledao mnogo „modernije“ i lepše. Sutradan, poslali su po ljudima iz agencije jedan par tablica koji su našli i izvinjenje.... nataknem i njih i izvinjenje. A tablice.... AŠ.... Mislim.... NS 191 AŠ.... Uvališe mi „Š“ na tablicama. Umirio me ortak rekavši da je to dobra kombinacija.... kao.... od A do Š. Pa dobro, mislim se, možda je i u pravu. Š, Č. Ć.... pored svega što sam prošao, da su mi dali i ono novo crnogorsko „ŠJ“ ne bi mi smetalo. Samo da već jednom zakačim table i.... gas. Operacija „pusovanje“ je završena a „Plavi bljesak“ ponovo leti.