Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 27. децембар 2015.

Šporet iz ugla sofisticiranog kupca - I deo


            Sa savremenom tehnologijom nema zezanja. Ona traži da svi, sada, kao matore drte, upisujemo elektrotehnički fakultet - smer programiranje, jer bez toga je skoro nemoguće živeti. Stalno moraš da se „divelopuješ“ i „apgrejduješ“ zajedno sa raznim spravama koje koristiš. Ako malo predahneš... samo pola godine... gotov si. Ne možeš više nikada da se vratiš na „pravi put“. Sve te pregazilo kao Fap žabu. Meni kada je dosadno, ja iz zezanja restartujem mobilni telefon na fabrička podešavanja i onda polako vraćam sve aplikacije i sve ponovo prilagođavam sebi. To vam je kao u vosci rasklapanje i čišćenje naoružanja koje se radilo minimum dva puta nedeljno. S tim što danas vrlo često menjate „oružje“. Sve to mi je jasno za ovu sofisticiranu tehnologiju, ali danas je došlo vreme da ni novi šporet, koji si kupio i platio ga k'o nekada pet „Slobodinih“, ne možeš samo da prisloniš uz zid i uključiš u struju. Trofaznu... bilo bi poželjno. U stvari, bilo je poželjno. Danas su svi novi šporeti monofazni. I nisu jedna celina... kao nekada. Kupuješ rernu po želji a tako i gornju ploču sa ringlama... po želji. Jedno je „Gorenje“, a drugo „Simens“. I svaki deo upada u za njega predviđeno mesto. A kada smo mi pre 13 godina kupovali šporet to je bilo tek u začetku,  i postojala su i tada dva dela, ali su bila od iste firme i napajani su strujom sa jednog mesta. Kada budemo kupovali sledeći, verovatno će se kupovati svaka ringla posebno i kačiti po zidovima gde ti odgovara. Prosto da čovek poželi da kupi „Smederevac“ i otera ih sve u....
      

            Ali... kao što sam rekao, moraš da pratiš tehnološka događanja, i trpiš ono što je „in“. S obzirom da je nas taj pomenuti šporet iz 2002. koji je glumio dva dela a u stvari je bio jedan, nervirao od prvog dana jer nikada nije radio kako treba... ili... kako smo mi mislili da treba... to je ostalo misterija... a imali smo živaca za njega više od 13 godina... jedva smo dočekali da nešto crkne pa da ga zamenimo. U stvari, čekali smo mi već godinama da nešto crkne, a on je, takav nikakav radio k'o lud. To je neka „Korona“... Zagrebačka... Žilava u p.... Kad pečeš praseĆinu miriši do kraja ulice, jer pušta na sve strane, ali radi k'o DoHa. Radila je. I onda... došao je i taj dan... dan kao i svaki drugi, ali ipak drugačiji. Crkla „Korona“. E, neka je... povikali smo u glas. Idemo najzad da kupimo drugi šporet. Taj pravi... iz prava dva dela... a ne ovaj lažnjak. E, sad... opšte je poznata stvar da ja ne spadam u ljubitelje bilo kakve kupovine... sem kola, televizora, muzičkih sprava i računara... pa sam taj deo kupovine prepusti štrikerki i deci. Ali... nije to tako jednostavno. Zvala me telefonom svakih 10 minuta... „ovaj ima katalitičko čišćenje, a ovaj drugi ne.... ovaj ima XXXL rernu a neki drugi nema (ja mislio da se tu puštaju pornići... zbog onog „XXX“... mislim... tako se obeležava neki fajl koji sadrži porno scene), onaj ima dve ringle na gas, ovaj tri i jednu na struju....“ Vidim, nema druge, moraću i ja u obilazak radnji bele tehnike. Mada... danas bi se te radnje mogle zvati „radnje sive tehnike“ jer tamo skoro da nema više ništa što je belo. Frižidere farbaju u reflektujuću boju sigurnosnih prsluka za saobraćaj... valjda da ih lakše nađemo u mraku kada jedemo noću... ne znam zašto bi drugo? A ono što nije reflektujuće-drečavo-narandžasto, sigurno je prohromsko... sija se k'o ove nove „Cepter“ šerpe koje smo, u pola cene, samo za nas, dobili za 2.700 evra.
          

            I naobilazismo se mi tih radnji gomilu da bi na kraju kupili u onoj u kojoj smo prvo bili. E, zajeban lik je bio taj Marfi... ili je još uvek?... ne, stvarno... jel' živ taj čovek? I ko je on, u stvari? Dobro... sad to nije ni bitno. U svakom slučaju, kupismo rernu u jednoj, a ploču u drugoj radnji. I gotovo. Gornja ploča je sa tri ringle na gas i jednom eletričnom a rerna ima 7.823 kombinacije pečenja i programiranja. Opet ćemo morati na neki ozbiljniji kurs za programiranje. Ali... šta fali... čovek uči dok je živ. Samo treba da nam ih isporuče, da se ubace u postojeće rupe na kuhinji, da se ode do mesare i... ima da cvrči kao u pekari. Bar smo mi tako mislili.... to veče kada smo kupili svu tu skalameriju. Ali, već sutradan ujutru počinje ludilo... Zovu iz tih radnji gde je skalamerija kupljena i počinje opšte naricanje s druge strane slušalice. Nema... Nema u magacinu. Ni na stanju. Ima samo taj izložbeni primerak. Nećemo to... svaka izložbena rerna je otvorena bar 20 hiljada puta. Mi je toliko puta verovatno nikada nećemo otvoriti. E pa... onda ništa... Može da se naruči... i stiže za nedelju dana. Pa... naručujte. Štrikerka će se sigurno pojesti živa što neće moći da kuva sedam dana. Došlo joj kao kec na jedanaest. Gornju ploču smo u drugoj radnji, „Homcentru“, našli već sutradan. Novu... neotpakovanu. Dobro je... bar jedna stvar je rešena. A i nema pauze u kuvanju za štrikerku. Ponavljanje je majka nauke.... mislio sam. Ali, nije baš tako... prvo mora da se ubaci rerna pa tek ondaK gornji deo. Jebam li ga ako sam ja išta shvatao. Kupio sam dve različite stvari u dve radnje i opet ne mogu jedna bez druge. Oni nas sve zajebavaju... tvrdim vam... 100%. Ali... nije važno... iako, nije da nije važno.... ne volim da me zajebavaju... ali, dobro.... samo nek' donesu to i da puštamo „parnjaču“ u pogon. Ja bih troje kola kupio za vreme koje smo se zamajavali s tim šporetom. Dobro.... sad je konačno gotovo. Tako sam bar mislio, ali.... 
       



Šporet iz ugla sofisticiranog kupca - II deo


            Nije uvek sve kako izgleda da jeste. Nekada vam se učini da ste stvar završili do kraja a ona se vrati k'o bumerang i razvali vas po nosu. Kupovina šporeta bi trebala da bude zaista smešna stvar, pod uslovom da imate dovoljno para, ali nije baš tako. Rerna koju smo kupili u „Tehnomaniji“ je isporučena u roku od 10 dana kao što je i bilo dogovoreno, a gornju ploču je štrikerka, koja je slučajno i moja žena... mada to nigde ne piše..., uzela sama odmah na licu mesta. Trgovac u „Homcentru“ joj je ljubazno ubacio u gepek kola i poželeo joj da je dugo, dugo služi.... Na šta ona nije mogla da ostane ravnodušna pa je mu je odbrusila „Šta dugo? Daj Bože da je zamenim novom za 3 godine... Šta... Zar da gledam isti šporet 15 godina?... k'o ovaj prošli... jes' ti normalan?!“ Jadnik se skrušeno vratio u svoju radnju misleći... „Idi bre tetka u p... m... „. I... konačno smo imali sve elemente za uparivanje na gomili, samo je trebalo to met'uti na svoje mesto. A, s obzirom da to nije neka mudrolija, moj tast je odmah digao dva prsta kao „dragovoljac“ da on to uradi. Što je izvodljivo.... mislim... što se njega tiče. Ja sam se tog kobnog dana vratio uveče kući sa ortakom i još jednim drugarom iz Beograda. Zavirim u ku'jnu... Rerna je na svom mestu, ali gornja ploča nije. Tast je odmah prešao na jezik poznat nama iz tehničke struke pa je glupo da vam prepričavam sitnice... elem... trebao mu je adapter za zemni gas jer je šporet na priključku imao fabrički namešten priključak  za butan. Propan-butan, ako hoćete preciznije. Konstatovali smo da ćemo sutra kupiti adapter i konačno pustiti furunu u pogon. A onda je sve zabrljao ovaj drugar iz Beograda... Ljudi moji... što ti ljudi iz Beograda znaju da ti zagorčaju život... to niko ne zna. Uz svo to dobro raspoloženje on se setio dizni?! Dizni koje idu na svaku gas-ringlu. Za srce me je ujeo. Da on to nije rekao mi bi bar do sutra još bili srećni što je šporet sakupljen na gomilu. Ali kada je on to rekao, ja sam se istog sekunda setio da smo dizne menjali i na onom starom šporetu... tamo negde... 2002. i da ćemo morati to da radimo i na ovom. Pa... dobro sad... kad nam je već razjeb'o raspoloženje... ništa... čekaćemo do sutra pa ćemo sa adapterom kupiti i dizne za zemni gas. Još jednom prespavamo i... eto ga. Šporet radi.
        

            Svanuo je i taj sutrašnji dan, štrikerka je k'o malo dete pred put ustala ranom zorom da se ide po adapter i dizne pa da za probu „ubije par jaja“ za ručak. To joj je omiljeno jelo za spremanje. Ali... ne ide to baš tako u zemlji Srbiji. He, he... U Bošovom servisu nemaju dizne... moraju da se naruče... čeka se desetak dana... A ona... snuždila se ko kuče od naših kumova kad ga boli stomak... Hrabrio sam je da to i nije tako strašno... Bože moj... Ako smo rernu čekali 10 dana i dočekali... dočekaćemo i dizne. Uostalom... kao da ja ne znam da je njoj do kuvanja k'o meni do Vučića. Aleksandra... mislim. Jaka stvar... Mo'š misliti. I, onda je počelo ludilo... Prošlo je 10 dana, serviser se ne javlja... Zovemo ga... kaže neće stići do... posle dvadesetog decembra. Ja mu rek'o... „da si mi odmah rekao, ja bih otišao drito u Štutgart po njih... jebale te dizne“. Onda se iznerviram, pa zovem poslovođu u „Homcentru“... neki Pera... Deluje kao fin dečko... bar preko telefona... K'o bi rek'o da je u stanju da uradi tako gnusnu stvar. „Jeli, Pero... pa jes' ti bio mutav kad je moja žena kupovala šporet?.... što nisi odma' rekao da je šporet predviđen za butan i da ćemo morati da menjamo dizne...? Jel' to bilo toliko teško?“.... Kaže... „Nisam ja, majke mi vašoj ženi prodao taj šporet... to mora da je bila neka od trgovkinja.... sigurno“. .... „A koji auto vozi vaša žena“?... Pazi malog... mislim se u sebi... koji auto vozi moja... ma šta tebe boli uvo koji auto...? „Pežo“,... ipak sam prevalio preko usta. „E... pa eto vidite da to nisam bio ja... ja sam takav Bošov šporet ubacio nekoj gospođi koja je bila Opelom karavanom... plavim“... „Opelom, kažeš.... Pa to je moj Opel, čoveče!!! Uzela je moj auto da ga lakše donese!!!“ Šporet... mislim!!!“ E, onda je počeo da kuka a ja da pretim da ću da ih met'em u novine... Da je reko odmah, doneo bih te dizne sa Tajvana do sad. A posle mislim... ma šta vredi njemu pričati... Boli njega uvo za naš šporet. Nema druge... čekamo do daljnjeg. Za'ladilo je ... ne ide mi se sad u Štutgart. Sačekaću još malo.
          

            Onda sam, 23. decembra, nazvao predstavništvo Boša u prestonom nam gradu, Beogradu. „Pa dobro ljudi... braćo... rođaci... pa odakle stižu te dizne? Iz Japana?“... „Ne gospodine,... iz Turske... Boš ima pogon u Turskoj“... reče mi dosta umiljati ženski glas s one strane žice, što me malo pokolebalo u nameri da im j.... m.... „Gospođo... ili gospođice...“? „Gospođica“... odgovorila je opet umilnim glasom i skoro me prelomila k'o suv prutić... ali brzo sam se sabrao... „Kakva Turska? Mene si našla!? To se sve radi u Kini... Ali nije važno... Da ste nekoga peške poslali po te dizne u drkavu Kinu do sada bi došao i doneo ih“!!! „Gospodine, verujte mi, i mi ih s nestrpljenjem čekamo... čim stignu, odmah vas zovem i šaljem ultra-brzom-ekspres poštom.“ E, sad... da ovi fiksni telefoni imaju sliku, kao što su ovi iz „Povratka u budućnost“ predvideli za 2015., pa da čovek može da vidi „gabarite“, gospođice s one strane žice.... ja bih lično išao u Beograd po njih... a ovako... otkud znam kakva meljovčina čuči iza tog umiljatog glasića. I zato... „Ma... šalji čim dobiješ“ odbrusio sam, i spustio slušalicu. Već sutradan je nazvala i rekla da su dizne poslate brzom poštom i da će sutradan, 25. decembra, biti u Novom Sadu. „Ma nije važno kada će biti u Novom Sadu“... rekao sam... dosta oštro... mislim... „Važno je kad će biti u mom šporetu.... Razumeš“? Naravno, rekla je da sve razume, ali.... bla, bla, bla... Ma dobro je... mislim se... doći će sutra čovek i doneće ih i konačno ćemo to rešiti. I stvarno... sutradan, negde oko pet popodne, dok smo mi u kući imali malo slavlje povodom obeležavanja Božića po gregorijanskom kalendaru, jer moja štrikerka, naravno, slavi tada... ako niste znali... ali... boli me uvo... slavimo dva Božića, dva uskrsa, slavu, Prvi maj, 29. Novembar i naravno... dan bezbednosti... javio se majstor iz Boša i rekao da dolazi. Pa... dođi... kad si navalio... ima i jela i pića... biće i za tebe. Ali... samo pola sata kasnije, nazvao je ponovo. „Gospodine... ne znam kako da vam objasnim... ovaj“.... „Koji?“ pitao sam.... „Koji je sad kurac... Šta je sad“?!? „Ovaj... na žalost... nema nigde da se kupi adapter sa butana na gas“.... „Ma jeb'o te adapter... pa adaptera ima u svakoj radnji za gas i vodovod... naće'mo ga sutra... ionako slavimo Božić svečanije od Pape“ rekao sam mu. „Na žalost... reče serviser... ja sam već obišao sve te radnje... nema ga nigde... I njega ćemo morati da naručimo, pa... kad stigne...“ Spustio sam slušalicu. Nisam mogao više to da slušam. Samo sam preko usana tiho prevalio; „E. Srbijo... jel' moraš baš sve da ogadiš čoveku... Čak i kupovinu običnog šporeta“. Čekaćemo... do daljnjeg ćemo čekati... biće valjda do proleća
            



недеља, 29. новембар 2015.

Bauk komunizma i Sovjetskog Saveza


            Nisam nikada bio u Sovjetskom Savezu dok je još bio Sovjetski Savez a ne Rusija. Iako smo taj Savez i pored zvaničnog imena svi ipak zvali prosto... Rusija. Moglo se ići bez problema. Bar mi iz SFRJ. Odeš u SUP, udare ti vizu u pasoš... sve za 15 minuta i... pravac Moskva. Crveni trg, Lenjinov mauzolej, Kremlj i još gomila stvari. Mogao sam, ali nisam. Šteta. I ruski sam znao mnogo bolje nego sada. Sada bi bilo mučenja i borbe sa sporazumevanjem. Ili možda tako mislim... možda bi se podsvest probudila kada ti preostane samo ruski ili... ništa. Kada te pritisne... propevaš. Zašto tamo nismo išli kao u Mađarsku, Italiju, Grkču, Nemačku...? Uvek je vladalo mišljenje da je tamo beda i sirotinja i da i nema šta da se vidi. Pričali smo viceve o „ruskim huliganima koji pozovu lift pa zbrišu“. O švercovanju u ruskim gradskim autobusima... Navodno... onima koji su se švercovali bila bi zalepljena slika na staklo autobusa... zbog sramote; A mi smo zamišljali kako bi kod nas odmah nastupilo takmičenje - ko će imati više slika na staklu... ni vozač ne bi video kuda vozi od naših slika... He, he... baš smo bili „blesavi“. Klinci k'o klinci. Ali, šta je sve bilo loše a šta dobro u tom „savezu“? Ili „kavezu“ kako smo ga ponekada nazivali. U stvari, da li je tamo išta bilo dobro? Pa... nisu mogli da putuju kuda žele... osim u zemlje Varšavskog pakta... Gadno. Nije bilo farmerica... plaćali su ih suvim zlatom. Proganjani su politički neistomišljenici, nije bilo južnog voća,  gomile začina, prave čokolade, kvalitetnih tkanina, rokenrol nije postojao... i još dosta toga. Zaista, već iz same priče, za nekoga koje imao 20 i neku godinu deluje dosta nepoželjno za bilo kakvu turističku avanturu. Prosto rečeno... „ma boli me uvo da idem u tu bedaru“.


            A šta je bilo dobro u Sovjetskom Savezu? Tih ranih osamdesetih, za mene - ništa. Ali danas više nemam 20 godina. Imam 51 godinu i život posmatram iz sasvim drugog ugla. Pa da krenemo od samog početka života. Porođaj. Trudnoće su vođene i kontrolisane u ambulantama bez čekanja i redova (redovi su bili za limun i narandže). Porođaj je tekao po protokolu i bilo je nezamislivo ginekologu poneti i malo kavijara a kamoli novac. Za to se išlo na robiju. Školstvo... Školstvo je bilo potpuno besplatno u bukvalnom smislu te reči. Čak se ni udžbenici nisu kupovali... za razliku od SFRJ. Studije... takođe potpuno besplatne i nisu bile „kisela voda“ kao što je to danas kod nas slučaj na gomili fakulteta. Sovjeti su sa svojih univerziteta iznjedrili na desetine hiljada stručnjaka. Posao; Posao je bio obezbeđen svakome u zavisnosti od toga šta je završio. Procenat nezaposlenih je bio nula. Stan; Stan se dobijao nakon 5 do 7 godina staža. Besplatno, naravno. Nije bio vaše vlasništvo ali vas niko nije mogao isterati iz njega. Čak i ako je u pitanju bila porodica „političkog neistomišljenika“, on je zaglavljivo na robiji, ali porodica nije završavala na ulici. Beskućnici nisu postojali. Automobil; Čekao se kao i stan... oko 5 godina i vaš izbor je bio mali; Lada, Volga, Gaz, Varburg ili Poljski Fiat. Ali koštao je simbolično malo para koje su vam odbijane od plate. Od plate se moglo živeti normalno. Bez izobilja i bez gore navedenih namirnica, ali potpuno normalno. Zdravstvo; Potpuno besplatno. Nije vam trebalo ni 5 kopejki. Podmićivanje lekara je bilo teško krivično delo i za pacijenta i za lekara. Nivo medicinskih usluga... veoma dobar. Sovjeti su bili jedna od vodećih sila u svetu u medicini. I ne samo u medicini... u svim naučnim oblastima. Penzija; O njoj niste morali da brinete. Ona vam je bila obezbeđena. Kao i sva nega koja je čoveku potrebna u starosti. Da li sam nešto zaboravio? Možda... ali i ovo je dovoljno da čovek živi potpuno miran život ne razmišljajući o svojoj budućnosti ili budućnosti svoje dece.


            Pozitivan uticaj Sovjetskog Saveza na druge zemlje...? Možda deluje besmisleno ali uticaj je bio ogroman. Ne samo zbog blokovske podele sveta, iako je to jedna od najpozitivnijih strana. Ali najznačajnije je to što se zapad plašio Sovjeta i bauka komunizma. 50-tih i 60-tih godina skoro sve zemlje Afrike i Azije stiču nezavisnost. Kao takve su najprirodnije tlo za širenje komunizma... ili socijalizma, bolje rečeno. Zato je stvoren pokret nesvrstanih, koje je zapad obilato finansirao samo da ne uđu u „socijalistički blok“. Od toga smo se najviše omrsili mi u SFRJ. Ali, veliki uticaj Sovjeti su imali na radnička udruženja i sindikate širom zapadne Evrope i Amerike. Vlasnici kapitala u tim zemljama su bili spremni na mnoge ustupke radničkim zahtevima samo da njihov kapital ne postane „zadružni“ ili državni, odnosno, da ne bukne neka revolucija i kod njih. Iako je vladalo loše mišljenje o životu u zemljama iza gvozdene zavese, prednosti koje su radnici videli u zemljama istočnog bloka se nisu mogle sakriti. Maršalov plan o jačanju ne samo Nemačke nego i ratom iscrpljene cele zapadne Evrope je počeo da se ostvaruje tek krajem 50-tih godina prošlog veka. Isključivo iz straha od komunizma... socijalizma... ili šta god da je on bio. Jer... bolelo je Amerikance uvo i za Nemačku i za Italiju i za Francusku ili Holandiju. Ali... moralo se. Sem ogromne količine novca u Evropu su seljene čitave fabrike i industrijski pogoni jer novac sam po sebi ne bi značio puno. 
Posebno se guralo u Zapadnu Nemačku da bi se dokazalo da se i u kapitalizmu može živeti veoma dobro. Vrlo brzo, radnik na zapadu počinje da radi 8 sati dnevno i ni minut više. Radnička prava na zapadu su 60-tih, 70-tih i 80-tih godina prošlog veka bila neuporedivo veća nego danas. Danas se na zapadu, a i kod nas, radi od jutra do sutra i niko ne diže glavu protiv toga. Naprotiv, srećan je što ima posao i ćuti sa ušima poklopljenim preko glave. Niko više nema siguran posao, platu i penziju. Svugde postoji veliki znak pitanja za najvažnije, suštinske stvari u životu jer... nema više Sovjetskog Saveza kao repera za strahovladu ali i za obezbeđene upravo te najvažnije, suštinske stvari o kojima čovek brine. I oni su se prešaltali na isti sistem; Neizvesnost, stres, ucenjivanje i maksimalno iskorištavanje ljudi. Videli od zapada. Možda je potrebna neka nova Oktobarska revolucija? Ili ipak nije? Na nama je da razmišljamo o tome. Ili, da se ćutke prepustimo stihiji, pa... gde god da nas odnese. Samo... dokle?


недеља, 15. новембар 2015.

Zašto mnogi nikada neće videti Pariz


            Pre tačno dve nedelje, 01. novembra, stajao sam na trgu Trokadero u Parizu. Došao sam službeno, bio četiri dana, i nisam imao vremena za neko „kuliranje“ po Parizu. Osim toga, prošli put kada sam bio u „gradu svetlosti“, rekao sam samom sebi da više neću obilaziti Luvr, Ajfel, Operu, Monmart i druge znamenitosti Pariza nego da ću se jednostavno šmucati po gradu, sedeti u običnim pariskim kafeima i posmatrati ljude. Ovoga puta sam i za to imao veoma malo vremena, ali.... našlo se malo. Kola sam parkirao u velikom kružnom toku iza Trokadera... tačno ispred kafea „Trokadero“. Naravno, na mestu gde je parkiranje zabranjeno. Ali... ja sam se ugledao na Parižane i uradio ono što i oni rade. Bar dok ne stigne policija. Na trgu, više od pola prostora je bilo zagrađeno zbog nekih građevinskih radova pa je najlepši trg u Parizu izgledao malo kusavo. Ispred trga, preko Sene, sijao je Ajfelov toranj, koga su toliko osvetlili da neminovno podseća na novogodišnju jelku. Još da su uključili opciju treptanja... Ali, činjenicu da ispred vas stoji jedan od najlepših gradova na svetu ne možete ničim pobiti. A onda, ono za šta mi je jedan deda još pre 40 godina rekao da je najbrže na svetu, mi je protutnjalo kroz glavu. Misao. S njom, brže od svetlosti, možeš da stigneš u najzabačenije galaksije za delić sekunde. Gledajući preko Ajfela negde u pravcu Monparnasa sinula mi je slika Tripolija, jednog od najlepših gradova u Africi. Nekada. Danas je taj grad kao stvoren za snimanje nekih SF filmova o postapokaliptičnom svetu. Naravno, pod uslovom da imate ozbiljno i dobro naoružano obezbeđenje koje će vas čuvati jer tamo život ne vredi ni jedan dolar.
                                                                           
                                     

           Bagdad. Jedan od najlepših i najstarijih gradova srednjeg istoka danas je gomila ruševina. Nepoznati naoružani ljudi, sa maramama na licu, krstare gradom i pucaju na sve i svakoga. Kako im se prohte. I kao i u Libiji, nema policije, sudova, vojske... Otprilike kao scene iz „Pobesnelog Maksa 2“. Haos.... apsolutni haos. Sirija. Damask. Jedna od kolevki civilizacije. Razrušen, oskrnavljen, skoro potpuno uništen. Sukobi traju već četiri godine. Uzrok? Pa svi ga znamo. Braća Rotšild i njihov sin, odnosno sinovac, koji je i zvanično preuzeo kormilo, su odlučili da malo preslože karte. Gde? Pa kao i uvek do sada... tamo negde daleko od njihove sigurne jazbine na ostrvu koje je uvek bilo malo distancirano od ostatka Evrope. Tako je i sada. Teško je dopreti do Engleske i običnom putniku namerniku a o imigrantima da ne pričamo. U njihovom mešanju karata i cepanju špila padaju stotine hiljada ljudskih glava... mada sam ubeđen da oni te ljude računaju kao grla stoke... ili ni toliko. Njihovi „operativci“, kao deca koja igraju video igricu, iz nekih svojih štabova sa gomilom monitora, šalju smrtonosna oružja koja prže sve pred sobom. U Libiji, Iraku, Siriji, Avganistanu, Somaliji... ili Srbiji. A dok nas nisu potkačili i mi smo mislili da su ti ljudi, žene i deca tamo nevažni. To su bile samo brojke. Potpuno nevažne. Pa da,... Šta je sto batina po tuđim leđima? Tek kada smo i sami osetili miris užarenog željeza shvatili smo. Ali, bilo je već kasno.
                                     
                                     
 

            Iz tog razmišljanja na Trokaderu trgla su me plava rotaciona svetla na policijskim kolima. Idu od kola do kola koja su nepravilno parkirana i slikaju ih. Francuzi u žurbi napuštaju kafee i sklanjaju svoje četvorotočkaše. Jedino se ja ne uzbuđujem. Znam da sliku mojih kola mogu samo da okače negde u policijskoj stanici i da se češu po glavi razmišljajući... „Odakle je ovaj, mamicu mu“? Ponekada je dobro biti iz ove zabiti što je zovu Srbija. Kada je prošlo „slikanje“, mirno sedam u kola i avenijom koja nosi ime po Kralju Petru 1. ... De Serbie, krećem put smeštaja koji je bio u 17. arondismanu. Sutradan uveče otišao sam iz Pariza u Lion a onda sve dalje od Pariza ali sve bliže Novom Sadu. Nepune dve nedelje kasnije, preključe, stižu vesti o napadima u Parizu. U delu kroz koji sam i ja često prolazio kolima tih dana i, za divno čudo, nailazio na reklame sa Novakom Đokovićem. Istočni deo užeg jezgra grada. To uže jezgro koje opasuje prvi prsten auto puta Parižani i smatraju Parizom. Ostalo je „predgrađe“ u kome manje ili više živi „običan svet“. Šljakeri, muljatori koji ne rade ništa, crnci, Arapi... Parižanii su svoju segregaciju koja po njima važi za čitav svet preneli i u svoj grad. I baš u tom „arijevskom“ delu su se i desili napadi. Da li je došlo vreme da i srcu Pariza ne možeš biti siguran za svoju bezbednost  skoro isto kao u Bagdadu? Osveta? Ne znam. Ja sam odande otišao i vratio se u ovu našu zabit. O tome nek razmišljaju oni koji ostaju da žive tamo.

                                     

                                                 
            

недеља, 20. септембар 2015.

Migranti iza moje kuće


            Gledam nešto ovih dana TV... pa ... eto... i ja ponekad bacim oko na tu spravu... i pokušavam da sumiram ovo žešće sranje oko ovih jadnih... izbeglica, migranata, imigranata... jebem li ga... raznim ih imenima nazivaju a niko da kaže da su to jadni beskućnici za koje su potonule sve nade da će život više ikada biti lep. Gledam, i jasno mi je da su drugovi Rotšildi i njihov sinak iliti sinovac, nazvali svoje puline u Pešti, Beču, Ljubljani i Zagrebu i izdali naredbu koju je i Hitler često izdavo svojim generalima na istočnom frontu.... „Nema povlačenja... ni korak“. I sad... oni moraju da brane nešto što je teško odbraniti ali.... mora se braniti. A sve to zbog sranja koje su gore pomenuti dirigenti napravili praveći „afričko proleće“, ustanak u Siriji i još gomilu sranja po Africi i Aziji. Doduše, ni ja ne verujem da su oni mislili da će stotinak miliona ljudi krenuti kod njih na kaficu a posle, kada razgledaju znamenitosti Londona, tražiti konačište za sledećih 400 do 500 godina na njihovom lepom engleskom ostrvcetu. Verovatno po kućama raznih lordova, vojvoda i grofova jer kod njih bi se lako ustanovio višak stambenog prostora. I... eto... sad samo tu gde smo. A nismo nigde. Ni ti jadnici, a ni mi sa njima. Ovi EU janjičari su dobili zajeban zadatak.... da stoku zaustave na kapiji carstva koje i bez njihovog prisustva puca po svim šavovima i to je svima jasno. Sem možda... Vuku Draškoviću... za njega su EU i Amerika jači i demokratskiji nego što su ikad bili. Jadni oni ako ih jedino ta pijandura i ljigavac brani... Slučajno sam gledao njegovo izlaganje na njegovoj omiljenoj TV.... „Pink 3“. Ne zna se ko je bio ljigaviji.... voditelj ili on kao jedini gost u emisiji.
 

            E sada.... dobro će biti ako janjičari ne izdrže pritisak i puste kapiju pa neka ulazi ko hoće, jer... zašto bi oni podmetali svoje meke guzice pred arapske ukrućene kite? Ali... šta ako izdrže... ne posustanu.... i izvrše naređenje koje im je dato i istraju u odbrani raspadajućeg carstva?! Ovim jadnim ljudima Srbija sigurno nije cilj jer nije ni nama.... i mi bi odavde otišli u tri pičke materine, samo da stvarno znamo gde i kako. Ali... ako migranti posle nekoliko meseci opsade shvate da zidine ne padaju i da ih ne mogu preskočiti... možda malo sednu.... počešu se po glavi i.... shvate da Novi Sad nije ni London, ni Malme, ni Kopenhagen, ni Berlin, ali da je svakako bolji, mirniji i lepši za život od današnjeg Damaska, Tripolija, Kaira, Lagosa ili Islamabada. Što je svakako tačno. Ovaj obor za stoku u kome mi živimo je daleko sređeniji od njihovog iako to do skoro nije bilo baš tako.... Ali, kao što sam rekao, nakon ozbiljnog puškaranja u cilju konačnog uvođenja demokratskih režima u njihovim zemAljama (što bi rekao Drug Tito) popucali su svi stubovi, sve rampe su pale, svi kerovi čuvari pobegli i oni su ostali negde gde život vredi 2 dolara.... ili nešto manje. I, iz njihove perspektive gledano, i ja bih pre ostao na ovoj livadi iza moje kuće nego se vraćao u čeljusti pobesnelih čopora divljih pasa koji su jedini zakon tamo gde je nekada bila njihova otadžbina. Može i domovina... ne pravim pitanje.


            U tom cilju, išao sam juče iza ograde svog dvorišta da ošacujem situVaciju. Pa.... uz malo doterivanja i postavljanja ozbiljnih šatora, hemijskih WC-a i par desetina cisterni s pijaćom vodom, na taj prostor bi se moglo smestiti.... između 25 i 30 hiljada ljudi. Možda ne baš komotno, i verovatno sa po 3 - 4 kreveta u visinu, ali.... jebiga.... kao što sam rekao.... i to je bolje od povratka u pičku materinu.... u bukvalnom smislu te reči. Doduše, kada se tu, iza moje kuće, nadviju oblaci pred oluju.... izgleda strašnije nego u nekom posranom američkom filmu prepunom kompjuterskih efekata.... a sneg i mećavu neću ni da spominjem.... veje i pada baš zavrat i ubija te u pojam, ali... tako je kako je. Novo groblje je blizu tako da u slučaju posustajanja.... a da.... zaboravio sam da tamo ima manje mesta nego na grobljima po Japanu i da su im cene „placeva“ veće nego na Per Lašezu.... tik do Balzaka. Sve u svemu.... tu iza možda nije idealno ali, kao što sam rekao, ne idu u Lajpcig, Mančester ili Amsterdam... nego ostaju na livadi iza moje kuće. I ako pronađemo još dvadesetak takvih lokacija u Novom Sadu, a mogli bi, samo u Novom Sadu bi ostalo.... pa .... 600 - 700 hiljada ljudi. U Beogradu, s banatske strane, može da se nakrca više od 2 miliona.... skromni su to ljudi.... ne traže oni puno. A mogu da zamislim koliko bi Palma svojim manevarskim sposobnostima smestio u dolini Velike Morave... par miliona.... sigurno. A i kada malo bolje razmisliš.... tolika Vojvodina.... skoro k'o Holandija po površini.... Naprimala je tolike ljude... što ne bi i par miliona Arapa. Dobro je rekao jedan drugar svom drugaru pre neki dan.... „Fin svet ovi Sirijci.... da su bar došli pre '91. i vas.... Bosanaca“. E... neki su došli 1920. neki '48. neki 50-tih i 60-tih, kao moji roditelji, neki 90-tih, a.... neki će izgleda doći sada. Al' ne iz Bosne. Svejedno.... mi sigurno nećemo odlučivati o tome.
  


недеља, 13. септембар 2015.

Zakasnela gitarijada


            Sinoć deca odoše na gitarijadu u Kisaču. E sad... verujem da to i nije baš neko ubijanje gitara nego više kao narodno veselje sa roknrol potporom ali... odoše deca na svirku. I pre nego što će otići zovu i mene... a i ovu moju štrikerku.... da idemo s njima. „'Ajde drte matore... pokrenite se malo... nije neka svirka ali.... šta?... Biće Čorba, Lavhantersi, Bitange... i još gomila bendova koji prvi put nastupaju...“ Uzbudila me njihova prozivka k'o Vučića obilaznica oko Beograda.... ni levo uvo nisam pomerio... „Deco.... baba je bio na više koncerata nego što vi imate dana.... jer za sate bi bilo preterano.... i do svirke u Kisaču mi je stalo k'o našem gradonačelniku do Novog Sada“.... odvratio sam mrtvo-'ladno.... „Nego... trpajte se u tu šklopociju od kola i rolov.... da vas ne vidim.... Mene ste našli da zajebavate?“.... A u stvari... bio sam pomalo ljubomoran. Jer, stvarno.... gde je nestala ona energija kada smo zbog neke svirke išli u.... Bavanište.... recimo. Ili u Kikindu. Ko bi me sada naterao da krenem u 10 uveče na neku svirku u Sremsku Mitrovicu? Jedino da me nose i da me tamo negde, u blizini te halabuke, met'u da spavam. Ali negde na toplo.... jebote, za'ladilo ovih dana.... bez jorgana ne idem ni do novinarke... mislim, to je gospođa koja u kiosku prodaje novine, pa je mi.... narod.... zovemo novinarka.... normalno. A kako bi drugačije?


            Sve u svemu, morao sam sa žaljenjem da konstatujem da sam omatorio i odrtaveo. Gledao sam pred polazak kako se muvaju po kući.... čekaju drugaricu koja može da vozi posle 11.... nešto se kao nerviraju.... menjaju patike jer su im truba za takvu stvar.... kradom mažnjavaju moj parfem pa miriši cela kuća a ja se kao pravim da ne osećam ništa.... Prosto trepere. A štrikerka i ja kao dva balvana koje je slučajno srušio kamion vozeći u rikverc. A da sam se zaklinjao da nikada neću biti takav.... jesam.... milion puta.... ali pre 25 godina. Rano me nešto izdala snaga. Idem skoro svako veče u šetnju.... rekreacija.... pijem neke špecije za holesterol.... hipohondrija.... razmišljam kako ću da kenjam.... staračko ludilo.... i.... sve u svemu otišao sam u kurac. Mogu da izigravam „hipstera“, kako bi oni rekli, ali nisam siguran da je to prava uloga za mene. Fali mi samo majica siledžijka, mrežica za kosu i čačkalica u ustima da budem originalan lik iz nekih otrcanih crno-belih serija s početka sedamdesetih tipa.... „Građani sela Luga“, „Autobuska stanica“, „Muzikanti“, „Ljubav na seoski način“ i sve ostale budalaštine na koje su se moji matorci ložili a koje su meni išle na živce ali sam ih ipak sve gledao.... A šta sam drugo mogao?

            Nema tu puno filozofije. Prebaciš pet banki i skenjaš se. Mislim.... znam neke koji glume ludilo i dalje ali, jebiga, meni se ne glumi. Mrzi me. Blenem u ovaj monitor k'o da sam dete od 9 godina. Kao omađijan. A priznajem da više ne znam ni šta na njemu više nalazim interesantno. A... „one stvari“.... pa to mi je dosadnije od komjutera. Ili bar tako mislim. Ništa me posebno ne privlači. Dobro.... ima nekih milfača koje me privlače ali imam osećaj da ja njih ne privlačim. A i rekao sam da mi je to dosadilo. U stvari.... da mislim da mi je dosadilo.... e, sad.... ima tu još nekih elemenata koje utiču na taj... osećaj. U svakom slučaju, ne mogu da se pohvalim nekom dinamikom koja satire. Pre bi se moglo reći da sam ja manje-više satran. Naravno.... sam sâm kriv. Ili možda i neki drugi koji su me zatvorili u samog sebe i zavarili poklopac konzerve snose deo odgovornosti?... Dobro... što sam se dao? Što sam dao da mi roštilj kod prijatelja u vreme nedeljnog ručka bude važniji od gitarijade. U Kisaču? Nema veze. Gitarijada je gitarijada. Svirka, frka, ludilo....! Ne vredi... Akumulator je loš a kompresija oslabila. Mogu samo da me gurnu niz brdo... pa ako upalim, upalim. Ali teško.