Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 27. јул 2014.

Hodočašće na Svetu Goru 1. deo


            Sveta Gora. Toliko priča, slika, fotografija, surfovanja po internetu i ronjenja po enciklopedijama da bih tek sa 43 godine uspeo svojim očima da vidim ono što sam želeo da vidim mnogo ranije, ali... znate već... ne odlučujemo baš o svemu mi sami. Ima i nečega što je jače od nas. Čim stignete u Uranopolis, koji je na samoj granici sa Svetom Gorom, počinjete da osećate neko treperenje za koje nemate objašnjenje, neku blagu uznemirenost koja vam prija i koja vas drži budnim i bistrim i pored umora. Ne znam zašto, ali i pored bezbroj malih primorskih mesta u svetu, Uranopolis sam zapamtio kao jedno od najlepših. Odatle malim feribotom „Sveta Sofija“ krećete u pravcu nekoliko luka iz kojih se kreće put raznih manastira rasutih po celom poluostrvu koje je i zvanično prava monaška država. Da bi došli na Svetu Goru treba vam dozvola koju izdaje i overava manastir u koji želite da idete, ali i uprava Svete Gore. Ta dozvola ili pasoš se zove „Diamontirion“ jer je Sveta Gora skupina manastira „Avaton“, što znači da se u njih ne može doći bez najave. Kada ga dobijete možete slobodno da se krećete po celoj Svetoj Gori. Imaju svoju policiju koja je dosta stroga kada je u pitanju unošenje mesa i mesnih prerađevina na Atos, ali i kamera i fotoaparata. Kamere su na Svetoj Gori strogo zabranjene. Mi smo je, naravno, uneli. A i fotoaparate. Čuli smo nekoliko priča zbog čega je to tako ali su nam sve delovale dosta nesuvislo. Čini mi se da je ipak u pitanju pokušaj očuvanja autohtonosti Svete Gore, odnosno onoga zbog čega je i nastala... molitve i monaštva, a to bi uz kamere, fotoaparate i gomilu turista polako prerastalo u komercijalni cirkus. Nama je, naravno, prvo mesto na Svetoj Gori koje smo posetili bio manastir Hilandar kao jedini srpski manastir.




            Feribot staje u luku „Jovanica“ koja je na zapadnoj strani Svete Gore ili trećeg prsta na Halkidikiju, a odatle se minibusom i jednim starim Land-Roverom ide na istočnu stranu gde je smešten manastir Hilandar. Od istočne obale Svete Gore je udaljen oko 3 kilometra što znači da se minibusom mora preći cela Sveta Gora sa zapada na istok da bi se stiglo do Hilandara. Interesantno je da mornari ne vole da plove istočnom stranom Svete Gore odakle bi pristanište za Hilandar bilo neuporedivo bliže i obično to rade samo u letnjoj sezoni i uz izuzetno mirno more. Kažu da je pri uzburkanom moru veoma opasno prilaziti Atosu sa istočne strane. Leti postoje turističke vožnje oko Svete Gore ali bez pristajanja uz Svetu Goru. Obično ih nazivaju „ženske ture“ jer je ženama zabranjen ulaz na Svetu Goru pa je to jedini način da iz bliza vide bar one manastire koji su smešteni na obali. Verovatno je mnogima čudno da mesto koje je posvećeno ženi - Majci Božijoj bude zabranjeno za žene, ali tako je. Čak ni odluka Evropskog parlamenta u Strazburu da se time krše ljudska prava nije pomogla. Sveta Gora je svoju autonomnost i neutralnost zvanično dobila u Londonu, na mirovnoj konferenciji 1913. godine i onda je tu zabranu unela u svoj Ustav iako ni do tada niko nije kršio tu odluku donetu još 1050. godine a koja se primenjuje i mnogo pre tog datuma. Kažu, od kada je Bogorodica boravila na Svetoj Gori pre svog odlaska na Kipar i blagoslovila je rečima "Neka ovo mesto bude Moj udeo, predat Meni od Sina i Boga Mojega...“. Od onda se smatra da bi dolazak bilo koje druge žene na Svetu Goru bio skrnavljenje uspomene na boravak Bogorodice. Zabrana se odnosi i na golobradu decu i evnuhe kao i na sve životinje ženskog roda. E sad, taj deo zabrane je dosta teško održati jer na Svetu Goru uđe i poneka mačka ili kuja kao i dosta divljih životinja, ali ih monasi, kada ih pronađu, spakuju na prvi feribot koji pristane i pošalju van granica Svete Gore.



            Skoro svi manastiri na Svetoj Gori izgledaju kao srednjovekovne tvrđave. Crkva i unutrašnjost manastira su opasani visokim zidom na koji su naslonjeni konaci kao i mnoge druge radne ili gostinske prostorije. To je bilo veoma praktično sve do pre stotinak godina jer su svi manastiri na Svetoj Gori bili više puta pljačkani od strane razbojnika a najčešće pirata koji su sa egejskog mora brzim napadima pokušavali da poharaju manastirske riznice, podrume kao i zalihe hrane. Zato su monasi nekada pri procesu monašenja prolazili i neku vrstu vojne obuke jer je to bilo presudno za odbranu manastira. Nekada su uspeli da se odbrane a mnogo puta i nisu uspevali u tome. I pored toga, manastiri bi se ponovo obnavljali iako su svaki put počinjali praktično iz pepela. Svaki manastir je imao i neko svoje tajno sklonište u koje su pri napadu razbojnika skrivane najdragocenije stvari koje ni po koju cenu nisu smele pasti u ruke razbojnika. Ikone, svete mošti i kivoti, jevanđelja, krune, žezla, rukopisi i druge važne stvari su u mnogim manastirima sačuvane do danas i prenose se vekovima od monaha do monaha i od igumana do igumana. Danas srećom niko ne napada svetogorske manastire s namerom da ih opljačka... ako se u to ne računaju turisti koji nekada znaju da budu dosadni, agresivni, netolerantni i neodmereni jer se manastirski tipici, odnosno pravila manastira, stara stotinama godina moraju poštovati i od strane monaha i od strane gostiju. Nije redak slučaj da neko od turista „prisvoji“ neku stvar iz manastira misleći da će mu, ako je ponese kući, doneti sreću, zdravlje, blagostanje ili ko zna šta drugo, ne shvatajući da može da se desi upravo suprotna stvar. Sem toga, svetogorska policija pri odlasku sa Svete Gore na izlasku sa broda dosta detaljno pregleda turiste... baš zbog toga. A kazne nisu uopšte male. Nekada se mere godinama zatvora. Srećom, mi nismo ni razmišljali o tako nečemu pa nas to nije ni plašilo. Interesovalo nas je samo da vidimo i budemo na tom svetom mestu. Počevši od Hilandara, naravno.




недеља, 20. јул 2014.

Avion... ili Audi A-6... malo prešao, garažiran...



            Malo ko od nas dečaka, što po pravilu ostajemo do kraja života, nije u nekom trenutku poželeo da bude pilot. Nekad civilni a nekada vojni, u zavisnosti od trenutnog raspoloženja. Odnosno, da li smo u fazonu osvajanja ženskih srca ili u fazonu neke igrice u kojoj rokamo drske nam neprijatelje, ma ko da su oni. A to znači da ili šarmatno ideš aerodromskom zgradom ka „srebrnoj makini“ praćen gomilom ženskih očiju ili držiš prst na crvenom dugmetu palice upravljača sa kog ispaljuješ smrtonosne rakete na žgadiju na zemlji koja bezuspešno pokušava da te skine a ne uspeva im jer letiš u cik-cak kao Bond. Džejms Bond. Kasnije, kada smo odrasli, upoznali smo neke pilote. I civilne i vojne... bar sam ih ja upoznao. I obično su nam razbijali iluzije koje smo imali o lepotama tog posla. U stvari, meni su razbili, a možda nekome još nisu pa se još uvek loži na plavu uniformu sa belim detaljima i Rej-Ban naočarima ili na onaj vojni pilotski kombinezon s kojim ne možeš ni da sereš k'o čovek. Kauboji su na zadnjoj strani onih njihovih skafander-gaća-dukseva imali otvor, pa kad te stigne, otkopčaš, obaviš stvar i gotova priča. Na ovim vojnim nema ni najmanje rupe. Doduše, kad te stigne gore jedino što možeš je da trpiš, ili da pustiš pa kad sletiš onda bez prilaska ljudima na vojnom aerodromu ideš na totalnu dekontaminaciju a kombinezon ili baciš ili ga ostaviš u varikini jedno 15-20 dana. S tim što avion može da sredi jedino anti-bio-hemijska jedinica uz uslov da menjaju pilotsko sedište. A sedišta na avionima nisu baš jeftina. Sigurno se za te pare može kupiti solidan auto. A-6. Polovan. Ali garažiran. I očuvan.



            Sve su to razlozi zbog kojih smo se polako „skinuli“ sa te želje za pilotiranjem. Ali ostalo je letenje kao doživljaj. Mislim... kao putnik... turista... ili šta god da si dok letiš avionom. Moram da priznam da sam u prvih par letova zaista uživao i da mi je bilo strašno interesantno. Sve. Posebno kada je vedar i bistar dan i kada se vidi kilometrima unaokolo. Ali... kako su godine prolazile a sa njima i ja polako stario... a niko još nije brzo ostario... to je bar poznata stvar... meni su avioni polako počeli da idu na... živac. Sve je počelo pri jednom poletanju Boinga 737 za koji mi se učinilo da će se raspasti dok ne poleti. Sve je tako škripalo, lupalo, cvilelo i brujalo da sam bio ubeđen da ćemo proći kao oni na „Čelendžeru“ 1986. godine. Buuum... i odosmo u pičku materinu. Jedva se avetinja podigla. I stigla. Tamo gde smo krenuli. Ali nešto mi se smrkla i od onda ne volim da ga vidim ni na sliKi. Sledeći put kada sam leteo dva dana pred put nisam spavao a pred sam let sam popio bar 4 ili 5 onih tableta „protiv bolesti vožnje“... narodski rečeno protiv povraćanja... jer one su i veoma jaki sedativi. Nisam ih zalivao sa nekoliko čašica viskija, kao što to rade neki moji drugari da „pojačaju dejstvo“, pri čemu „nekoliko“ može biti dve-tri ili osam-devet Ili cela flaša. Poznato je da ne pijem alkohol, što u mnogo slučajeva može biti veliki nedostatak... recimo u ovom... jer verujem da te „dramamine“ u sadejstvu sa viskijem mogu bitno da ohrabre čoveka. Šta više, verujem da mogu sasvim da ga očvrsnu za izlaganje takvim rizicima kakvo je letenje tim razdrndanim šklopocijama koje špartaju nebom.



            Svi znamo da je vazdušni saobraćaj najbezbedniji, ali... kad ti crkne nešto na kolima staneš sa strane... možeš da probaš i da čeprkaš nešto... možda nešto i zajebeš... nema veze... doći će šlep služba, odvući će ti auto a ti ćeš zanoćiti ma gde to bilo. Ali ćeš zanoćiti živ i zdrav. A odande... sa 11 hiljada metara... nećeš zanoćiti sigurno. Ili, ako i zanoćiš, probuditi se nećeš. To je po meni glavni nedostatak tog najbezbednijeg vida saobraćaja. Eto... na primer ta „Malezija Erlajnz“... Ti ili nestanu kao u najgušćoj londonskoj magli kakvu smo gledali u „Šerloku Holmsu“ pa ne mogu da ih nađu i pored svih satelita i opreme s kojom nam broje zalogaje ili ih, kao u Ukrajini, skinu neki ludaci, ma sa koje strane da su... jer samo bolesnici mogu tako preciznim i ubojitim oružjem da gađaju putnički avion... do zuba naoružan koferima, rancima, laptopovima i akt-tašnama. Bolesnici ili ne... ali... 300 ljudi je bukvalno nestalo u deliću sekunde. Da li su za utehu izjave stručnjaka da ništa nisu osetili i da nisu ni znali šta ih je snašlo... Pa... nisam ja baš siguran u sve te tvrdnje. I Giljotin je tvrdio da pri smaknuću giljotinom osuđeni oseti „samo hladan vetar na potiljku“, ali se još niko nije vratio da nam to i potvrdi. A ne znam ni odakle njemu tako nešto. Jel' isprobao? Ili možda zato što tada nije bilo reklama, pa... valjda umesto toga... da se priča od usta do usta. Sve u svemu, ne sumnjam ja u statistiku da je avionski prevoz najbezbedniji vid saobraćaja, a da je drumski najgori i najnebezbedniji. Ali ipak mnogo više koristim ovaj nebezbedniji. Kao prvo, nema se para, kao drugo ne verujem u statistiku, kao treće što da baš ja budem deo statističkog odstupanja. Mislim... ako baš moj avion padne. Ili ga obore.




недеља, 13. јул 2014.

Sve sa ovih mojih deset prstiju


            Čudna je ovo zemlja. Mnoge stvari se nikada nisu znale a mnoge se nikada neće ni saznati o njoj. Mnogi od nas su pokušavali da proniknu što dublje u tome... ne do srži... to je teško... nego samo malo dublje od površine. Da probaju nekako da pronađu sami sebe u svom ovom brlogu. Ne znam da li je iko ikada sasvim uspeo u tome. Ne da se ona tako lako. Skače i otima se kao ris i u tom otimanju zna često da potkači nekog malo ozbiljnije nego što je on mislio. Ko bi rekao. Iz daljine izgleda kao ustajala baruština a kad se skvasiš počne da talasa tako jako da te izbaci na obalu gde ćeš crći kao mala crvenperka na suncu. I naravno, niko ti neće pomoći. Šta prolazi ovde... u ovoj zemlji, mislim? Pamet? Opreznost? Ili naprotiv... hazarderstvo? Upornost? Sreća? Borbenost? Surovost? Čini mi se... sve po malo. Znamo toliko pametnih i obrazovanih ljudi... ljudi koji drže do sebe, do svog ja i do onoga što imaju i čime raspolažu a žive na marginama ovog društva... države... zverinjaka... ili vukojebine... šta god da je. I ne mogu da skrpe ni za najobičniji pristojan život. Samo za to. Znam da im ne bi trebalo više od toga. Samo normalan, pa čak i skromniji, ali iole normalan život. Ali ne ide. Čak ni neki mali stančić nisu uspeli da skrpe. A svi znamo gomile bizgovčina koje je ova nakaza od države izbacila na vrh. Uostalom... ne moraju ni biti na vrhu. Šta će na vrhu? Tamo ih svi vide i svima previše bodu oči. Ali ne mora se biti na vrhu da bi mi, obični podrepaši, videli kako se neki, naoko priglupi meljovi, više greju jer su bliže vatri nego ostali. Naoko priglupi? Pa,... da. Zato što se to ipak nama samo čini. Ne može glup pikirati tako precizno pa promašiti. Ili se to meni samo čini.



            Znam čoveka... dosta dugo. Ima uspešnu firmu... čak, ta firma nije trange-šleperi-frange-avioni... U pitanju je i proizvodnja i plasman. Vrlo ozbiljno i vrlo pedatno radi, upravlja, direktoriše, ugovara... A nikada u životu nije čuo za Meril Strip... Getea... Markesa... Matiza... Dastina Hofmana... ili... Ričarda Niksona. Možda ga zbog imena čak pobrka sa Ričardom Girom. O Holbruku je glupo i govoriti... Nabrajati neke slikare ili pisce... besmisleno. Nije ni antipatičan, ni nadrkan, ni nadobudan, ni zao... Ali, ne možeš a da se ne zapitaš šta je to što ga je podiglo u neki krug imućnih ljudi koji vrte velike sume novca dok „ja sa strane samo posmatram taj svet“, kako bi rekao Balašević. Sve do pre desetak godina je i srpski govorio dosta lošije nego sada, s obzirom da je deo nacionalne manjine. Sada je, valjda zahvaljujući susretima sa dosta ljudi, i to podigao na zavidan nivo. Znam da postoji razlika između gluposti i neobrazovanja, ali... jebiga, ako nikada u životu nisi čuo za Getea?! Makar čuo... ne moraš da znaš šta je i ko je bio... samo da si čuo. Šta je to što neke od nas podigne visoko a drugima ne da ni da za trenutak pogledaju „od gore“. Ne žalim se na sebe... bilo me je i tamo i ovamo... nikada previsoko... a nisko... pa, bilo je. Ali, postoje ljudi koji su mnogo obrazovaniji, školovaniji i od finijeg tkanja nego ja a ne mogu da se pomere dalje od malog činovnika ili lošeg zanatlije. Stanu kao ukopani. I ni makac.



            Da li je baš sve u tome da je neko „sposoban“ ili ima i nešto više od toga. Ne mislim na tatu ili ujaka koji ga je ubacio da bude direktor deviznog sektora u... nekoj banci. Šta je sa onim što se zove sreća. Naći se u pravo vreme na pravom mestu, prepoznati dobitak i imati muda i ščepati ga bez oklevanja. Da li se svi zavaravamo kada o tome pričamo ili tu ima nešto? Ili su svi imali dobitak na dlanu ali nisu znali da ga prepoznaju? Ili nisu znali kada da ga ščepaju? I prošao im je ispred nosa a da to nisu ni znali. Jedan bloger... bez sumnje pametan dečko... svoje postove naslovljava sa „Biznis lekcija broj...“. U njima piše o uspešnim ljudima kroz istoriju. Pisao je o nekim manje ili više poznatim stvarima ali i ogroman broj stvari koje velika većina nas nije znala. Čitajući sve te „Biznis lekcije“ ipak sam zaključio da postoji i nešto više od samohvalisavih reči... „moje ruke... sve sam sa ovih deset prstiju napravio“. Sem tih prstiju uvek dune neki jači vetar u leđa iz nepoznatog pravca i... jedrenjak otkine sidro i krene. Koliko ko iskoristi taj vetar... i to je posebna priča... ali važno je da uspe da se otisne iz luke mrtvila, očaja i vijanja sopstvenog repa. Dobro... možda je umesto vetra to bila poneka cisterna sa gorivom ili koji šleperčić Malbora neke... 1997. ... ali, nećemo baš u sitna crevca. Pitanje je, koliko nam tu pomaže inteligencija i obrazovanje? Nisam siguran, ali rekao bih... ništa. Može malo da podupre jedra kad se krene... ali za samo kretanje... teško. Ništa tu ne pomažu ni Markes ni Matiz ni Gete. Pa čak ni Ričard... Gir ili Holbruk. Osim ako ovog prvog ne sretneš, postaneš mu baš dobar ortak pa ti ubaci u džep par miliona. Ali ne ubacuje taj nikome ništa. Šta bi njemu ostalo? A za ovog drugog. Daj Bože da ga još dugo, dugo godina ne sretnemo... tamo nam pare neće biti potrebne... valjda?  


  



недеља, 6. јул 2014.

Muška klađenja i zavođenja


            Eh, kada odem na teren da popisujem te moje šklopocije koje polako postaju interesantne samo ovima koji se bave sekundarnim sirovinama, što je danas ponekada i moderno i unosno, najlepši deo počinje onda kada završimo sve i sednemo da ručamo. Ne, ne ručamo u prirodi, na ćebetu, nego u kafani kao što i dolikuje svakom čo'eku sa ovih prostora koji se nekada zbirno zvao Jugoslavija. Te naše ručkove što se produžavaju u večere bi trebalo snimati. Naravno i video i audio. Jedno bez drugog bi bilo k'o kora od banane. Svašta se tu poteže. Nekada davno, pre petnaestak godina, vladala je među nama manija klađenja. Ne u kladionicama... nego onako... međusobno... da se zna ko je u pravu. Kladili smo se oko svega i svačega uvek dokazujući istinitost informacija i teza koje smo zastupali. Neko nešto počne da priča i... odma' neko skoči i krene... „daj nemoj zajebavati... to nema veza sa životom“. „Šta nema veze sa životom... o'š se kladimo?“ Ko izgubi, sledeći ponedeljak, jer to je bio dan naših „Panonskih susreta“... čak smo imali i dve suprotstavljene ekipe kao na „Jadranskim susretima“, plaća ručak. Ili večeru. Ili šta god da je to bilo. Preganjali smo se od broja stanovnika Budimpešte i Berlina do veroispovesti Goranaca. I zvali ih odmah telefonom da proverimo... mislim Gorance... ne „Budimpeštance“. Da se zna ko je dobio opkladu. Nekada je dokazni proces trajao i po nekoliko nedelja i morali su biti pozivani i nezavisni „stručnjaci“ jer druga strana nije prihvatala protivničku argumentaciju. Recimo, baš oko broja stanovnika Budimpešte. Mi... mislim naša strana, smo tvrdili da Budimpešta ima oko 2 miliona stanovnika a „protivnici“ da ima čak 5 miliona stanovnika. I skoro da smo morali da idemo da ih brojimo lično. Šta god potegnemo... internet, enciklopediju, atlas... ovi kažu... „ma to je zastareo podatak“. Jedva su priznali poraz. Mada... mislim da nikada nisu platili tu izgubljenu opkladu. Ili se varam?


            Ali dobro, imalo je to svojih draži. Jednom je bio postavljen i matematički problem sa površinom pravougaonika. Više dobrih matematičara na jednom mestu nisam u životu video. A niko nije imao više od 2 iz matiša. Dobro... lažem... imali smo svi dobre ocene... ali smo bili ubeđeni da oni s druge strane nisu. I da smo u velikoj prednosti. I oko tog pravougaonika smo se razvlačili, čini mi se, bar desetak nedelja. Ne sećam se ni kako smo dokazali naš stav. Jer mi smo dobili... naravno... zar ste sumnjali da smo ikada izgubili?! Ja se, u stvari, nisam nikada ni upuštao u opkladu ako nisam bio 100% siguran. Stari ziceraš. Nekada smo imali i goste. Imamo ih često i danas. S gostima teme za čavrljanje su se proširivale otprilike na razmak između polova. Severnog i južnog, mislim. Tako se dođe i do osvajanja ženskih srca. Tu naravno nije bilo klađenja. Samo priča. Srećom, jer to nikad nije bio teren na kom sam čvrsto stajao. Uvek mi je na tom polju tepih klizio ispod nogu. Kao da sam na ledu. Nisam to nikada ni krio. Ali neki drugi nisu imali takve probleme. Nemaju ih ni u ovim godinama. Dal' zbog materijalnog statusa, ili su stvarno šmekeri, ili ih jednostavno hoće... to ne znam, ali znam da uvek imaju nešto „sa strane“. Da razbiju monotoniju bračnog života... valjda. Dobro... ta monotonija stvarno zna da bude ubitačno-monotono-dosadna. Ali, šta ćeš...


            Jedina stvar oko koje sam ja uvek štrčao je bila starosna dob „miljenice“. Izgleda da sam ja jedan od retkih konzervativaca koji zastupa tezu da godine života „pratilje“ treba da prate godine života matorog zavodnika. Nikako mi se nije uklapala teza po kojoj može sve sem mame, sestre i ćerke. Sopstvene, naravno. Ne mogu nikako da spojim sebe sa nekom devojčicom od 20 godina. Ali o tome sam već pisao. Nego... mene više interesuje kako im uspeva? „Šmekerima“, mislim. Taman se raskantaju s jednom i... evo ih s drugom. Il' je mlađa il' je lepša? Imao sam jedno vreme i dobar auto... svi su mi govorili da mora da se lepe za mene. Jes', malo morgen. I da sam Bugati Vejron imao ne bi mi pomogao. Znam da nisam visok, lep i plav ali takvi ionako već godinama nisu u modi. Dobro... nisu ni ovakvi kao ja, ali kakve sam dilindove viđao sa ribama k'o Ketrin Zita Džons... iz mlađih dana... da ne poveruješ. Na čega se lepe... jebem li ga ako sam uspeo da shvatim. I zato ja na našim ručkovima koji se i danas ponekada produže u večere obično ćutim kada takve stvari dođu na red. Vidim da su me obišli i pregazili i da tu, izgleda, baš i neću ispraviti prosek svog preseka... što bi rekli statističari. Zato ću morati da se vratim na one priče u kojima ćemo opet početi da se kladimo... kao nekada. Mada... ne verujem da će upaliti. Ne interesuje to više nikoga.