Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 28. децембар 2014.

I paor i ratnik 5 “Suludi rat... idem kući... dosta je”


            Trudim se da Specijala vozim što je moguće brže iako bez svetala ne vidim baš puno. Prozori su nam otvoreni da bi i pored rada motora što više čuli nadajući se da ćemo tako teže doživeti neki neprijatan susret sa “braćom” s druge strane linije. Uvek sam imao dobru orijentaciju a sada, u ovim uslovima, to se izoštrilo još više. Ubeđen sam da idem u dobrom smeru i da ćemo izbiti kod glavne zemunice na našoj liniji. Nisam pogrešio. Nazirem u mraku zemunicu ali i čoveka koji stoji ispred nje. “Eto... ipak ne spavaju svi”, kažem Bajiću... “Stoj”... “Stani pička ti materina”... čujem kroz otvoren prozor. U deliću sekunde sam stisnuo kočnicu i ukopao se u mestu. Nije vredelo. Samo sekundu kasnije video sam vatru iz cevi Apovke i zvuk rafala koji je pocepao gluvu tišinu noći i dopro do naših ušiju. Spuštamo glave i tela što niže ali u Specijalu baš nema mesta za neko „zaleganje“. Kao kroz san čujem poručnikov glas koji pita ko to puca i koji mu je kurac... šta radi... jel‘ normalan. Glas sa zemunice nije ništa nežniji i uzvraća istom merom... otprilike... A koji si ti kurac?... izlazi napolje i leži na zemlju ili ću vas izbušiti k’o rešeto... Izlazimo polako dok poručnik Bajić koji je prepoznao našeg stražara viče da mu jebe i oca i majku ćoravu i da je to on... poručnik... i ja sa njim. Iz zemunice su već svi izašli napolje sa puškama uperenim ka nama. Jedino... neko... ne znam ko... psuje i grmi i udara nečim o zemlju a zatim spustivši pušku sa ramena ispaljuje rafalnom paljbom bar desetak metaka u to nešto što leži na zemlji. Konfuzija je na vrhuncu. Pojavljuju se i dvojica ljudi iz kukuruza koji su bili ispred zemunice, ka neprijateljskoj liniji, i koji su očito tog trenutka bili na... osmatranju... straži... prvoj liniji ispred prve linije... ne znam ni sam. Sada su svi okrenuli puške ka čoveku koji je izašao iz zemunice i pucao u nešto na zemlji... „Šta me gledate, koju pičku materinu... jel‘ ne vidite da me pacov „načeo“. Gospode... pacov ga je „načeo“ u zemunici... gde su ostali bili pa nisu videli da je pacov u zemunici? Pale se baterijske lampe iako su svi svesni da time odajemo svaki naš pokret. Ali, i to je bolje dok se svi ne saberemo i ne shvatimo šta se događa. Onom jadniku je uvo krvavo... pacov ga je ujeo za uvo. Stresao sam se kao pas kada izađe iz vode. Većina ljudi u zemunici i uopšte u našoj jedinici je sa Čeneja. Većina je mlađa od mene. Tek što su došli iz vojske... Ali ovaj je baš momčina... Taj pacov je bio mrtav čim ga je zveknuo od zemlju, ali... morao je da ispali u njega još pola rafala... iz osvete, besa, mržnje... Tek onda pitam ovog što je bio na straži ispred zemunice zašto je pucao na nas dok baterijom osvetljavam izbušenu ciradu iznad kabine... “Ne znam brate... uhvatila me frka... neosvetljen kamion dolazi... ja sam sam”... Polako mi kreću trnci kroz noge i ruke. Moram da sednem na travu... prašinu... blato... jebem li ga ako znam šta je. Sa zakašnjenjem od par minuta strah kao da počinje da mi parališe celo telo dok u glavi čujem otkucaje sopstvenog srca. Majku ti jebem... gde sam ja ovo?


            U daljini čujemo da je i u Sarvašu frka... svi su na nogama... ovo su prvi rafali sa prve linije koji su se čuli u sred noći od kada smo ovde. Čujemo i da na protivničkoj strani vlada ludilo. Čuju se isprekidani glasovi, dozivanje, komande. Poručnik Bajić utrčava u zemunicu i nekim drkavim sistemom veze koji više liči na dečiju igračku pokušava da dobije vodnika u Sarvašu. Najzad se neko javlja... ali... jebiga... ne čuje se ništa... Posle par minuta dovikivanja preko telefona, koje se verovatno čulo i ovako... kroz vazduh... mislim... nisu im ni trebali telefoni... uspeva da objasni ljudima u Sarvašu da je sve u redu i da smo se samo malo „usrali“. Sada već mogu da čujem i psovke... jebu nam mater svi od reda... i naši i ovi od preko. Ja još uvek sedim. Ne mičem se. Drhtavim glasom pitam ovog krelca što je pucao na nas koji mu je kurac bio jer... još kada sam baterijom osvetlio ciradu shvatio sam da je on pucao u nas... u kabinu... ali je samo slučajno promašio i pogodio ciradu iznad kabine. Strah je jezivi neprijatelj. Najgori. Od njega se obnbevidi kao kada dugo ostaneš pod vodom i kada imaš utisak da će ti se pluća rasprsnuti. Čovek se izvinjava. Kaže da nije hteo... da nije mislio... da se uplašio... da je bio iznenađen. „Pa dobro... ko je mogao da dođe iz pravca Sarvaša... Zenge, pička mu materina... imaš li ti imalo mozga... mogao si nas pobiti“ govorim mu, više da bih sebe umirio. „Izvini prijatelju... jebiga“... A onda i ja pomislim... ma neka ide sve u pičku materinu... živi smo. To je najvažnije. Samo... do kada? Kada je kome određen taj sudnji čas? Ostali smo još oko pola sata. Dovikivanje je potrajalo još neko vreme a onda je opet zavladao onaj zlokobni muk. Neko je pokrenuo priču o mom razvoženju ljudi ujutro i da nije dobro to što idemo uz prugu... Idealna smo meta za „Maljutku“... rusku raketu koja iza sebe vuče tanku žicu preko koje se njom upravlja sa neke vrste džojstika. Kao u video igrici. Nisam puno obraćao pažnju, ali nije da mi nije ostalo u glavi. Ili... možda još više u grlu. Ono steže, grči se i pulsira kada strah za sopstveni život nadvlada svaki drugi osećaj. Da ne bih više slušao ono što ne bih da čujem, rekao sam Bajiću da završava sa „noćnom smotrom“ i da krećemo. „Gde žuriš”, pitao me je kada smo već bili u Specijalu... “Kući” rekao sam odsutno... „Valjda kući....“ Pri povratku sam vozio dosta brže... oči su mi se, kao da sam mačka, već navikle na mrak, a i hteo sam da se što pre opružim i bar malo odmorim telo koje je već neko vreme bilo u apsolutnom grču.
Za samo par sati treba voziti smenu na isto mesto gde smo sada bili. U retrovizoru mi se u noćnoj tami ocrtavao magacin “Saponije” u daljini. U stvari, ja to i neznam... tako su mi rekli... ali ovde se skoro sve uzima zdravo za gotovo. Alkohol kao naš sluga i gospodar, koji se pije na hektolitre, određuje stepen naše razboritosti. A ona je... uglavnom jako niska. Prilazimo selu. Prva straža. Lozinka i odziv prolaze glatko. Druga, glavna straža, sa trojicom ljudi na pružnom prelazu... Bez lozinke i odziva pitaju kakvo smo to sranje napravili... “Da... ‘ajde i vi nas malo zajebavajte... odavno niko nije. Volim to... baš volim”, odgovaram im i, čini mi se, bršem ih istog trenutka iz memorije. Potpuno. Ali... ne za dugo... Ulazimo u selo. Deluje mi mračnije nego na otvorenom. Vozim od pruge ka centru sela. Nigde nisam video uličicu u koju skrećemo da bi stigli u „našu arenu“. Okrećem se i vraćam. Vozim polako. Jako je mračno. Opet sam promašio skretanje. Šta se ovo dešava, majku mu jebem... kao da je neko izmešao kuće kao Lego kockice pa me sad zajebava. Ponovo stižem do straže kod pruge. Okrećem se ponovo. I ponovo stižem do centra sela a da nisam video uličicu. Pa opet nazad do straže. Gospode... šta je ovo... da li sam od straha kod one zemunice poludeo... izgubio razum. Bajić se zajedno sa mnom nervira. Ni sam ne znam kako, ali po treći put dolazimo do straže kod pruge. Potpuno sam izgubljen. Kao da sam prvi put na ovom delu zemaljske kugle.


            Odjednom, straža iskače ispred nas. Jedan od njih otvara moja vrata, stavlja mi Apovku pod bradu. Psuje mi mater ustašku i kaže da izađem napolje. Krajičkom desnog oka vidim da se isto događa i Bajiću. Opet ga čujem kako psuje i kako im kaže da će ih sutra streljati... da će im jebati mamu maminu... Ništa ne pomaže. Jedan od ljudi iz straže... ili KPSa... ili... šta li je to već... urla na mene. Ko sam? Odakle sam? Odakle mi uniforma? Jebaće mi majku ustašku ponovo... Vuče me za rever uniforme i ja ispadam iz kamiona... na asvalt... pokušavam da se dignem... ne dozvoljava mi... cev Apovke mi drži na grlu. Ponovo urla da mu kažem odakle sam, kako sam stigao do sela i kojoj jedinici hrvatskih Zengi pripadam. "Pričaj... pričaj, mamicu ti jebem ili ću ti jabučicu otkinuti"... urla i dalje. Ne mogu ni da progovorim. Pokreti su mi spori i ukočeni. Ne vidim Bajića. Kamion radi u mestu i izduvni gasovi mi još više zamućuju svest. Odjednom, prošla mi je kroz glavu rečenica onog oficira iz Majevice da dobro pazim na vojnu knjižicu. Hteo bih da kažem nešto ovom ludaku iz straže ali ne mogu... kao u snu. Viknuo bih ali mi nešto ne da. Polako mu pokazujem na levi gornji džep na bluzi uniforme... Uspevam da progovorim... da smo naši... da uzme vojnu knjižicu iz džepa... On je sav u grču... kao da ne shvata šta mu govorim... ili nije u stanju da razume. Shvatam da mu je puška otkočena i zapeta... samo mali dodir na okidač i... gotov sam. Odjednom... tip se smiruje i kaže mi da ustanem. Vadi vojnu knjižicu iz mog džepa... „Iz Novog Sada si?... pa koji ti je kurac?... šta se vozikate i kružite već 15 minuta?... da li ste vi normalni?“... Još uvek ne vidim Bajića. Ovaj moj je spustio pušku i okrenuo cev prema zemlji. Sada već polako počinjem da pričam ali mi je muka... povraća mi se... saginjem se i hvatam rukama za kolena. Pojavljuje se i Bajić kome onaj drugi tip još drži Apovku uperenu u gornji deo leđa. Shvataju da smo njihovi. Govore nam da sednemo. Ja ne mogu... ostajem onako držeći se rukama za kolena. Ali Bajić počinje paljbu... jebe im i oca i majku i sve živo i mrtvo... sagnuli su glave... okačili su Apovke o ramena, ali se vade iz govana; „Otkud vi sada... i što se vozikate... kao da ne znate gde ćete... kao da nikada niste bili u Sarvašu... otkud znamo... bila je neka pucnjava na liniji... a onda se pojavljujete vi sa Specijalom i idete napred-nazad... jebiga“... Bajić se držeći se za kosu na potiljku polako spušta dole... seda... ispruža noge... Dahćuću kao da je trčao govori; „Pa majku vam jebem idiotsku... pa sad smo prošli pored vas... pre sat smo izašli iz sela... ma jebaću vam majku za ovo... jebaću... vam majku“. Iz Šapca su. Tu su mesec dana. Ne snalaze se baš najbolje. „Bajiću... ‘ajmo odavde... ‘ajmo kući... ovo je brod ludaka“... izgovaram dok gledam u nebo. Sedamo u Specijala i krećemo. Uličicu sam sada našao bez problema. Ostavljam kamion, ulazim u kuću, ostavljam Apovku i ležem na krevet. „Bajiću... ja idem kući“ ponavljam glasno... ionako su svi budni od noćašnje ludnice pa nikoga ne uznemiravam. Polako već sklapam oči i čujem da me pita kako to mislim da izvedem... i ko će onda voziti Specijala. Kroz polusan odgovaram da ne znam i da me boli kurac, ali da jedno znam... ja ne ostajem ovde do kraja... idem kući... nije ovo sranje za mene... ipak u meni teče seljačka... paorska krv. Nisam ja stvoren za ratnika. Gotovo je sa ovim igranjem kauboja i indijanaca. Idem kući. Desetak dana nakon toga skinuo sam uniformu i vratio se kući. Nikada je više nisam obukao. Nikada.

Svima koji su na bilo koji način osetili prokletstvo rata.




недеља, 21. децембар 2014.

I paor i ratnik 4 “Rat”


            Jaka eksplozija koja je protresla celu kuću u gluvo doba noći budi me iz sna. Uzbuna? Ma kakva uzbuna, nisam u vojsci... rat je. Rat? Otkud ja u ratu? Ovo je neka zajebancija? Nije...  U kući je mrkli mrak. Neko je upalio bateriju. Jedan od nas je ovde već skoro dva meseca i zna kako ide “protokol”. Smirenim glasom, ali vrlo jasno i dovoljno alarmantno izgovara... „Minobacači... 120 mm... svi u podrum...“. Smešten sam u kući komande naše jedinice. Nikada nisam voleo one bliske komandama, ali jebiga... ispalo je da je moje poznavanje raznih vrsta vozila bilo za sve njih dar sa neba i... ispadoh selotejp zalepljen za „komandni kadar“. Kadar koji se sastojao od rezervnog poručnika i rezervnog vodnika prve klase. Ali... ljudi su OK... ispalo je da ih i poznajem... sa Klise su. Novosadske Klise... ne ove ovde u blizini Osijeka. Ceo komandni kadar naše jedinice nas dočekuje u podrumu. Mislim... i poručnik i vodnik jer, to je naš ceo komandni kadar. Pada još jedna granata. Kuća drhti i stenje. Hteo sam da pitam ovu staru džombu koja robija ovde nešto duže od mesec dana, da li minobacačka granata može da prosvira krov i tri betonske ploče koje su iznad nas... Prozreo je moje pitanje i pre nego što sam ga izgovorio... “Ne brini, ne može nas zakačiti... samo se sagni ako neka slučajno padne tik uz kuću i podrumske prozore”. Svi smo šćućureni kao miševi. Mukla tišina vlada u pauzama između eksplozija. Ne čuju se ni ptice ni psi. Brojim granate još od prve. Do sada je palo petnaest... evo i šesnaeste... čuje se kako zviždi. Neverovatno kako jedna granata od 120 mm koja je pala... ne znam ni sam... pedesetak metara od kuće može tako da protrese kuću ove veličine. Ne znam ko je živeo u njoj dok ovo ludilo nije počelo. Nismo zatekli skoro ništa. “Soni brigade” iz Pančeva su prošle pre našeg dolaska i “očetkale” sve. Dobro je da je bar WC šolja ostala... da ne idemo usred noći negde na livadu... mada... kakva je... obično i idem. Počinje da tutnji naša artiljerija. Baterija se nalazi na južnom izlazu iz sela. Haubice od 152 mm stvaraju i nama ovde zaglušujuću buku... kako li je u Osijeku gde padaju, Gospode? Šta li im je cilj? Nečija kuća... opština... policijska stanica...? Ili neka njihova komanda? Ako je kao naša... Ma sve komande su iste, svaka vojska jednako suluda, svaki rat jednako besciljan. Jer... šta radim od kada sam došao u ovu nedođiju? Svako jutro i veče vozim vojsku, svoje drugare i sapatnike, na smenu onih predhodnih sapatnika. Svako odvali po 12 ili 24 sata, u zavisnosti od rasporeda, u rovovima i zemunicama na liniji razgraničenja. Jedino ja i „komandni kadar“ ne idemo u rovove i zemunice koje su prva linija i „tačka dodira“ a koje su oko kilometar ili nešto više zapadno od sela... ka Nemetinu i Osijeku. Na otprilike kilometar od naših linija su njihove, mada ima mesta gde je razmak svega 300 metara. Imaju i jednu stratešku prednost. Rekli su mi da je to magacin „Saponije“... zgrada visoka oko petnaest metara na koji su postavili snajperiste. Razne priče kruže o snajperima... da su korejski... ili izraelski... ili “zastavini”... Vojska, odnosno rezervisti, uvek imaju sto kombinacija. Zna se da su do sada pogodili samo jednog čoveka. Mnogo toga se i zna i ne zna, ali jedno sam sigurno utvrdio... ovde nigde nema “teritorijalaca”... odnosno ljudi iz Istočne Slavonije. Sve jedinice su iz Novosadskog korpusa. Zato nam, od kada smo stigli, “Zenge” preko radio Osijeka šalju “pozdrave”, “čestitke” i “najleše želje”.... uz razne prigodne pesme. Šta ćeš... to je jedina radio stanica koju hvatamo a oni su, izgleda, veoma dobro obavešteni. Veselo, veselo! 


            Najdublji deo noći je. Oko 2 ili 3 sata. Nikada ne znam koliko je sati jer ne nosim sat... valjda tako mislim da će mi brže proći ova robija. Brojim samo dane. Trgao sam se iz sna koji ovde inače i nije pravi san... svi kao da smo u nekom polusnu. I noću i danju. I polupijani. Skoro svi. Učinilo mi se da je neko ušao o sobu. I jeste. Ne padam u frku da su Zenge stigle do nas... znam da je neko naš, ali ipak opipavam pušku sa svoje desne strane. Nas petorica spavamo u sobi veličine dvadesetak kvadrata na nečemu što bi se moglo nazvati „bračni krevet preko cele sobe“. Na blokove za zidanje smo stavili palete a na njih neke dušeke.. sunđere... ćebad... ko je šta stigao, i dobili smo ogroman krevet. Ima dovoljno mesta za svakoga ali je neudobno, tvrdo i neravno. Ujutro ustajemo kao prebijeni. Pa, jebiga... to su sve dragocena iskustva koje treba poneti kući kao učesnik rata između dva ili više pobesnelih naroda na prostoru malo većem od jednog vojvođanskog salaša. Senka koja je ušla u sobu ide pravo ka meni... A prema kome bi drugo?... Gde li su sada smislili da vozim nekoga? Poručnik pokušava da me probudi što tiše... „Budan sam prijatelju, šta je sad“? Zove me napolje. Uzimam pušku i ustajem uz uzdah koji bi trebao da znači sve najgore svakome ko mi je tog trenutka pao na pamet. Automatsku pušku M-70, u narodu poznatu kao „Kalašnjikov“ sam prvi put uzeo u ruke pre dvadesetak dana kada smo stigli na „prvu liniju vatre“ kako se to zvalo. Nikada pre toga je u životu nisam držao u rukama. Nismo imali nikakvu obuku, nismo dobili ni one famozne pločice na lančiću... samo su nam podelili Apovke, kako smo tada zvali Kalašnjikove, i rekli da se malo pozabavimo njima. Jednom sam je rasklopio i sklopio i kada sam počeo drugi put pomislio sam... “ma neka idu u pičku materinu i oni i puška” i odustao od daljeg samoobučavanja. Uzeo sam 4 okvira metaka koji su već bili u paru zalepljeni izolir trakom jedan za drugi i... pomislio... to bi bilo to. Dogovorili smo se da niko ne drži metak u cevi i da svako oružje bude zakočeno jer, u suprotnom ćemo se potamaniti međusobno kao vaške, što je manje-više i poštovano. Izlazim u hodnik kuće. Poručnik me zove kod sebe u sobu. “Šta je sad... da ne krećemo u opsadu Osijeka po nekom tajnom planu naše genijalne glavne komande”? pitao sam. “Sindžo, ne zajebavaj... treba da uradimo nešto noćas” rekao je kao odgovor. “Šta ti i ja možemo da uradimo, majke ti... da uhvatimo živog Branimira Glavaša i dovedemo ga ovde pa da mu se svi popišaju u šlem”?, razmišljao sam na glas. “Ne zajebavaj se, majke ti... jel’ možeš ti da provedeš jedan dan a da se ne zajebavaš... Kako ti ne dosadi”? rekao je dosta ozbilnim glasom. “Da mi dosadi?... pa to me jedino održava u koliko-toliko normalnom stanju... ako takvih ovde uopšte ima. Nego... pričaj više šta treba da radimo, pa da te ja na brzinu, kao i uvek do sada, odgovorim i da se vratimo u ono stanje polumeditacije koje ovde zovemo spavanje” produžio sam sad već malo nervoznijim tonom. “Ovoga puta me nećeš odgovoriti... i onako me u komandi svi zajebavaju da u našoj jedinici svi komanduju sem mene”... rekao je uz ton koji mi je ličio kao da me na nešto priprema, pa sam brže-bolje nastavio ne bi li ga što pre sasekao; “Pa... nisi se valjda upalio na gurku nekih bolida iz komande od kojih su samo dvojica možda jednom u životu videli zgradu vojne akademije... ko ih jebe...” 


            Nije uspelo ubeđivanje. Poručnik je dobio naređenje od iste te drkave glavne komande da noćas izvrši „kontrolu gotovosti na položajima“... Dokon pop i jariće krsti, mamicu im jebem govnarsku... gde baš nas nađoste... Džabe sam mu objašnjavao da je noću kamion te veličine idealna meta ako zaista imaju puške sa IC nišanom, kao što se priča... „Ma vozićeš samo sa ratnim svetlima“ ubeđivao me je.... „Voziću ja bez ikakvih svetala, nisam lud da upalim ni šibicu, ali detektovaće nas po motoru“... Ne vredi... Slepom i gluvom je džaba pričati. Ubacio sam pušku kao da je cepanica iza sedišta Specijala, kresnuo motor i krenuo dosta oštro i pored poručnikovog negodovanja tipa... „Ako me Zenge nisu ubile, ne moraš ni ti u ovom čudu“.... „Bajiću, ne seri, majke ti... ko koga vodi u zagrljaj smrti... ja tebe ili ti mene“? odbrusio sam i nastavio... „Ako misliš da te odvezem do linije onda ćuti i prepusti sve meni... ja nisam išao u školu rezervnih oficira, što mi je izuzetno drago, ali ako nešto znam, znam kako da s ovim čudom stignemo tamo gde su one budale iz glavne komande zamislile... i zato ćuti i trpi“. Na južnom izlazu iz sela uredno, uz ispravnu lozinku za taj dan prolazimo sve straže. Odlučio sam da ne idem uz prugu koja od Sarvaša pravo kao strela ide ka Osijeku, kao što inače radim, nego da napravim manji polukrug spuštajući se na jug da bi malo kasnije lagano skrenuo u desno ka zapadu i sa malo južnije strane nego inače došao do centralne zemunice. Krećući se uz prugu bili bi mnogo lakša meta. Vozim bez svetala. Smeta mi čak i što u kabini sijaju satovi na armatur tabli. Rado bih oduzeo kontakt da ni oni ne sijaju ali znam da onda alternator neće puniti akumulator, a samo mi još fali da negde nesvesno ugasim kamion pa da onda ne mogu da ga upalim... bilo bi veselo. Eh... da bar ratujemo u Sremu pa da ima nekog brda iza kojeg bi se bar malo sakrili ili bar ostavili Specijala na nekoj nizbrdici, pa ako se upuva akumulator, samo ga spustim niz breg, kresnem i... gas. Brže i od kuršuma... čini mi se. Ali... nismo u Sremu nego u ovoj tepsiji od Slavonije i sve je tako ravno da mi se čini da mogu da me vide i iz Zagreba ako se samo malo podignu na prste. Lepo je živeti u ravnici... bar smo mi na to navikli... samo je malo zajebano za ratovanje... posebno ako to nismo imali ni u pedesetogodišnjem planu. Muči me još jedna stvar koju i ne spominjem poručniku Bajiću. Šta ako promašim zemunicu... bilo koju... i nesvesno između njih presečem liniju razdvajanja i produžim pravo ka Osijeku. Između njih i nas je minsko polje. Teško da bi se Specijalom provukao a da ne zakačim ni jednu minu. A čak kada bi se i to desilo... šta onda... Da se stavim na raspolaganje Zboru Narodne Garde Hrvatske? Banem u centar Osijeka i kažem... „Jebiga... do sada sam vozio za Srbo-JNA-četnike, ali... to je bilo samo privremeno... ja sam, braćo Zenge-ustaše, u stvari vaš“. Gospode, kada će doći kraj svom ovom sranju, da se, bar jednom, naspavam kao čovek u svom krevetu i zaboravim sve ovo što me snašlo još od kada sam primio onaj jebeni poziv. 






недеља, 14. децембар 2014.

I paor i ratnik 3 “Specijal limuzina..."


            Kolona autobusa prolazi kroz Bijelo Brdo. Iz perspektive otetog rezerviste u autobusu izgleda blatnjavo i skrnavo. Prolazimo dalje. Par kilometara dalje video sam sa desne strane puta tablu „Sarvaš“ koju su srpski oslobodioci preškrabali sprejom i napisali „Jelenovo“, što bi bio bukvalni prevod sa mađarskog na srpski. U Sarvašu je do ovih, ničim izazvanih sukoba živelo dosta Mađara. Pa,... dobro... podseća na Vojvodinu u svakom smislu. Jedino... ne znam koga su onda oslobodioci oslobađali? Vidim da se vozač nakon par rutinskih skretanja muči i hvata veliki radijus da bi se autobusom provukao kroz prolaz između dve kuće koji je, u stvari, ulica. Uličica kojom se izbija na veliki prostor i koji izgleda kao ogromni trg u unutrašnjosti sela jer je oivičen kućama sa sve četiri strane a u sredini je velika livada koja je uveliko zarasla u visoki korov. Ulica čini neku vrstu četvorougla u kojoj su sve kuće sa leve strane ako se krećete u pravcu kazaljke na satu. Zaustavljamo se. Izlazimo kao mačke upravo prebijene od strane nekog poludelog rotfajlera. Postrojavamo se nekako... jedva... Nikada se nisam postrojavao s ovim ljudima, nikoga ne poznajem, ne znam ko je viši a ko niži niti na koji način da se postrojimo. Ali, nekako smo uspeli. Iz obližnje kuće izlazi sitan i koštunjav čovek u ratnoj, nekada svečanoj uniformi za izlazak u grad kakvu i mi svi sada nosimo. Na raeverima vidim dve zvezdice. Poručnik. Počinje s govorom. Nije baš ličio na onaj majora Gavrilovića iz 1915. ali... vukao je na neke svete srpske zemlje... i još po nešto... onako... iz vojničkog života... što je valjda trebalo da bude šaljivo i da nas onako usrane oraspoloži. Svi ćute. Čujem sopstveni glas kako ga pita je li on aktivni ili rezervni poručnik na koji kao eho stiže odgovor da je rezervni ali da to ništa ne menja na stvari. I opet čujem svoj glas koji kaže da me u principu boli kurac ali da ne bi bilo loše da se zna šta rade one silne oficirčine u Majevici dok mi ovde „branimo Srbiju“ vukući muda po blatu... u blizini Osijeka. I opet stiže šturi odgovor da neke stvari i nisu baš najbolje uređene ali da je tako kako je i da ne otežavamo stvari i sebi i njemu... Mora se „odrobijati“ neko vreme ovde i... to je to. “Ma da“, govori moj glas, „samo... na robiji se ne gine“. Nije izdržao a da me ne pita otkud ja znam kako je na robiji a ni ja da mu ne odgovorim... da sam bio... Jebiga... za svakog tamo, kažu, postoji po jedna cigla. Ja sam jednu izvadio, ali... ko zna... možda ih ima još. Pričao nam je i da je sada na snazi ratno pravo... kao... nema zajebavanja... Mada, nisam primetio da se bilo ko zbog toga štrecnuo. „Nego... ‘ajde da peremo noge pa da polako ležemo... nešto mi se otegao ovaj dan“... opet čujem sopstveni glas, što ostali uz smeh prihvataju aklamacijom iako niko još ne zna gde ćemo i kako biti smešteni. Hladno je. Sneg će, mater mu.


            Opet slušam poručnika. Rezervnog. Smeta mi što je rezervni. Kao da vozim kola sa rezervnim točkom pa bih što pre da stignem do vulkanizera i skinem ga... s kola. Spavaćemo po petorica ili šestorica u kući. Negde možda i više nas. Vodnik će nas “razvesti”... po kućama. I on je rezervista. Sve to počinje da mi ide na živce. A onda, rezervni poručnik zaustavlja celu operaciju “razmeštanje” i pita da li možda ima neko ko zna da vozi “Specijala 150”... Tam 150 T11 Specijal... kako je zvanično vođen u knjigama JNA. Sve mi to liči na neku zajebanciju pa s nestrpljenjem čekam produžetak operacije “razvođenje po kućama”. Kakav crni kamion... samo mi još on fali u ovoj nedođiji. Kao da mi ga nije dosta kod kuće. Ali rezervni poručnik nam ne dozvoljava da se raziđemo... ako je on uopšte u stanju da bilo šta zabrani... i ponovo trubi isto pitanje; ”da li neko zna...” Sada već shvatam da misli ozbiljno, i ništa mi nije jasno... zašto svi ćute... nemoguće da nema nikoga ko ne zna da vozi to “čudo” vojne tehnike iz Maribora... ponos i diku JNA... serem mu se na konstruktora. Ali i dalje se ne javljam. Otkud znam... Možda me zavali u neko sranje... Da idem s njim na pregovore s Branimirom Glavašem u Osijek... ili još gore... u Zagreb... mečki na rupu... ili da s njim preforsiram Dravu... šta zna rezervni poručnik... on možda misli da je to poluamfibija. Ali, ne vredi. On nastavlja da zavija s istim pitanjem kao sirena i sada više ne mogu da izdržim... Opet čujem kako se smenjuju moj sopstveni glas i glas rezervnog poručnika... “Pa dobro... jel’ ima komande kao helikopter ili volan... jel’ treba s njim da se leti ili samo da se vozi”? čujem sebe... „Samo se ti zajebavaj“, nastavlja rezervni poručnik... „ja ozbiljno pitam da li ima neko ko zna da vozi Specijala... stoji već skoro dva meseca jer niko ne zna da ga vozi... tu ga je dovezao neki Pančevac i otišao na sasvim desetu stranu“.... „A šta treba da radi onaj ko ga bude vozio?“, opet čujem sebe... „Ništa posebno... samo treba bar da zna da ga vozi... koliko-toliko... da pripomogne u razvoženju ljudi na položaje i prevozu nekih stvari“, nastavlja poručnik. Rezervni. „Dobro ljudi, jel‘ ovo neka zajebancija, ili... jel‘ moguće da baš niko ne zna da vozi ovo sranje”? opet čujem sebe. „A... kad si tako pametan, jel‘ ti znaš“? čujem neki glas iza sebe. Sad... ne shvatam da li me lože ili... Ništa ne shvatam. Ali, da bih prekinuo ovo seljačko nadmudrivanje, kažem “naravno da znam... ne znam u čemu je uopšte fazon?... i... ako smo to rešili, ‘ajmo sad da se sklanjamo sa ove vetrometine”. “Čekaj, polako”... opet čujem rezervnog poručnika... “prvo da vidimo da li stvarno znaš da ga voziš... upali ga i provozaj jedan krug ovde“. “Ma idi, bre, čoveče u kurac i ti i Specijal... šta si ti... predsednik komisije za polaganje?... vi svi zajedno niste normalni... jeb’o vas Specijal... pa to je kamion kao i svaki drugi... probudi me sutra ujutro i odvešću te gde hoćeš... mada... bilo bi doboro da to bude Novi Sad... ako ne mogu danas da se istuširam, onda bar da sutra u’vatim priliku” govorim mu i okrećem se da me “razvedu” do neke kuće gde bi se mogla založiti vatrica jer smo se svi već dobro smrzli. 


            “Nema razilaska dok se ne uverim da znaš da voziš Specijala... treba nam bar solidan vozač... ima gomila stvari da se uradi” tvrd je rezervni poručnik. Okrećem se oko sebe sve misleći da je ovo neka fora za dobrodošlicu... kao... “umrite gušteri” i ostale seljačke fore iz vojske koje su mi i onda išle na kurac, ali sada, osam godina posle vojske bi mi pomerile čitav nervni sklop. Shvatam ipak da svi čekaju da vide da li ja znam da vozim to govno. „Aman ljudi, pa ni puške još nismo dobili... vozićemo se posle... ‘Ajde da se smestimo i uzmemo oružje... pa na ratištu smo... nismo na radničkim sportskim igrama... koji vam je svima“?... govorim svima kao da držim govor. Džabe. Vidim da ne vredi. Dolazim do rezervnog poručnika i tražim ključeve... on odmahuje rukom... kao.. sačekaj... i šalje vodnika po ključeve u kuću u kojoj je on smešten... što mu ga dođe kao „glavni stožer“ za našu jedinicu. Dajem kontakt. Sve funkcioniše. Bar tako izgleda. E, sad, ako se akumulator ufonja, onda jebiga. Grejem ga dva ili tri puta i tek onda počinjem sa anlaserom. Pali iz cuga... što je i meni čudno... ali... dobro je. Puštam ga da malo radi u mestu uz blago povremeno dodavanje gasa. Znam da ne treba da ga pržim dok je hladan a i... jebe mi se... sad sam ja unutra a oni napolju... bleje i iščekuju. Neka čekaju. Malo razgledam po unutrašnjosti kabine. Opa.. ima i Vebasto... možda mi se dupe i neće baš toliko smrznuti u ovoj vukojebini kako sam u prvom trenutku pomislio. Posle par minuta mi je već bez veze da svi i dalje čekaju na toj vetrometini. Krećem i lagano obilazim prvi krug. „Zagrevam gume“... kažem im kada sam obišao krug... i što je najgore, izgleda da mi veruju. Drugi krug vozim dosta brže, ali ni blizu maksimuma... a i što bih. Treći krug sam ga momački prozujao... Specijal ide kao munja... Koliko sam se puta ’83 i ’84. popeo s istim takvim na Manjaču... prolazi mi kroz glavu. I ne samo s njim. Vozili smo sve što ima točkove. Svugde. Iz Banja Luke u skoro celu “sedmu armijsku oblast” vojničkim rečnikom rečeno. Ja sam, u stvari, u vojsci dužio minibus... 30 sedišta. Vozio sam pitomce Srednje vojne škole i Vojne akademije u Banja Luci. Ali, po potrebi smo vozili svašta. Nas koji smo imali “C” i “E” od pre vojske a u vojsci dobili takozvanu “vojnu D” kategoriju su malo više forsirali i slali nas i na ozbiljnije puteve. Moj klasić je, čak, vozio oficire koji su zbog nekog krivičnog dela, obično saobraćajke, išli na izdržavanje kazne u Niš. Tamo je bio vojni zatvor. Ja sam na nekoj vežbi nekim manjim minibusom vozio nekoliko generala koji su, kao, “posmatrali kako se vežba odvija” dok im je sve objašnjavao tada major, Slavko Lisica. S njim sam često vozio pitomce. Vozili smo šta smo stigli. Kada nam je bilo dosadno, probali smo da vozimo i tenkove i oklopne transportere... rovokopače, Ultove, gredere.... imaš 20 godina i svašta bi probao. Ali, jebiga,... onda nismo imali bojevu municiju i niko nije pucao za nama... ili, još gore, po nama. Stajem. Rezervni poručnik je fasciniran kao da sam spustio Mig 29 usred Sarvaša. Ali... nije mu dosta... Pita da li znam da vozim i van puta... Tada i meni već postaje zanimljivo... Silazim sa puta na veliku travnatu površinu. Sada sam u potpunosti osetio sve gabarite kamiona i počinjem da se igram s njim. Mogu da mu uradim što god poželim. Na ravnom, travnatom i klizavom terenu je teško prevrnuti Specijala. Možeš da uradiš s njim ono što ni jedan terenac ne može. Uključio sam pogon na sve tri osovine. Specijal ore i kida zemlju ispod sebe. Ludovao sam kao dete... bar desetak minuta, a onda sam izašao na put na suprotnoj strani od “stožera”, napržio ga koliko god je mogao i razbacao ono blato sa velikih ripni Specijalovih točkova na sve strane. Stao sam kod moje grupe i rezervnog poručnika, ugasio kamion, izašao napolje i šeretski mu bacio ključeve... “Evo, šefe... bilo bi dobro da ga do sutra neko opere... nađi nekog... jebiga... vidi kakav je... k’o svinja. Ja odoh u neku kuću kod neke vatrice. Ako ti još nešto bude trebalo... javi se”. Jebote Specijal... promrljao sam, i sebi i njemu.



недеља, 7. децембар 2014.

I paor i ratnik 2 “Majevica i Regruteska"


            Tegleći maslinasto-zeleni ruksak prepun neuredno nabacane vojne opreme koju sam zadužio u kasarni na Trandžamentu kao novopridošli rezervista posle vojske i koji, od kada sam ga dobio, nikada više nisam ni pipnuo, ulazim u kasarnu “Majevica”. Ta kasarna, koja je pre drugog svetskog rata bila središte ratnog vazduhoplovstva za Vojvodinu, nije još uvek promenila zvanično ime koje je dobila posle tog istog rata... “Boško Palkovkjević - Pinki”, iako je već počela promena imena nekih ulica u gradu koja više nisu bila “moralno-politički podobna”. Svejedno... malo ko je uopšte znao pravi naziv kasarne na Avijatičarskom naselju... svi su je jednostavno zvali po tom predratnom imenu - Majevica. U krugu kasarne je već puno ljudi,  ako se tako mogu nazvati momci od 20 do najviše 30 godina. I pored tolikog broja ljudi vlada zlokobna tišina. Niko glasa ne ispušta. Sve deluje potpuno nestvarno. Kao u nekom filmu katastrofe u kojem se sprema glavna... udrana scena. Pitam dežurnog gde se prijavljuju rezervisti a on mi odgovara samo pokretom ruke i kažiprsta. Dosta neugledna prizemna zgrada ispred koje je većina ljudi koji su se već okupili. Prilazim nekoj vrsti šaltera koji se nalazi sa spoljne strane zgrade i dajem poziv i vojnu knjižicu. Oficir... mislim da je bio kapetan... gleda u knjižicu i počinje da me ispituje o služenju vojnog roka. Gde, koji VES, koja služba, šta sam radio... Ali... nekako polako i bez žurbe iako je iza mene mnoštvo ljudi. Ili se to meni u maglovenju tog teškog ranog jutra samo tako činilo. Sve mi je već dva dana kao san iz koga ne mogu da se probudim a strašno bih voleo. Na pitanja oficira odgovaram rutinski i bez bilo kakve emocije... skoro kao robot. Na moje veliko zaprepašćenje vraća mi knjižicu i... govori da, valjda... dobro pazim na nju... ili tako nešto. Pa, dobro... valjda ćemo dobiti pločice. Rat je. Ili bar “ozbiljna vojna vežba”... mislim.


            Tišina se produžava uz vidljivu nezainteresovanost za započinjanje bilo kakvog razgovora sa bilo kim. A onda, kao lavina, počinje komešanje i graja. Sve to pored mene prolazi kao gradski autobus koji ne ide u mom pravcu. Ni malo me ne interesuje šta se dešava. Ali... hteo, ne hteo, moraš da čuješ. Ogroman broj ljudi koji je došao ima mornaričke uniforme. U vojsci su bili u mornarici pa su i u rezervi zapali u rečnu mornaricu na Ribarcu. Tamo im je bazna kasarna i zato imaju mornaričke uniforme. Ma... kao da je to važno... poginuti u Jadranskom ili Panonskom moru... Mrtav si i... kraj. Ali, u komandi za koju niko ne zna gde je, brzo pada odluka... svi razdužujemo opremu koju smo zadužili po vojnom rasporedu i dobijamo novu. To su one, nekada svečane uniforme koje smo nosili u vojsci. Eto... nekada sam morao da pazim na nju kao da je skupoceno odelo od engleskog štofa a sada ću u njoj da se valjam u blatu kao krmača u maloj barici. Uostalom, to je samo uniforma. Svaka je ista. Za nekoliko desetina maskirnih koje se dele je jagma... kao da imaju neke talismane u sebi pa će ih metak zaobići. Stvarno nikada neću razumeti ljude. Puštajući sve da uzmu ko šta hoće jer... ja mogu da idem i u nekom starom džemperu u kom sam došao... počinju da mi upadaju u oči neke čudne scene koje se odigravaju oko ulazne kapije a koje niko ne primećuje. Neki od rezervista izlaze iz kasarne, odlaze do kioska koji se nalazi u blizini kapije a zatim, bez ranca i opreme, polako odlaze u pravcu prvih zgrada. Odlazim do dežurnog na kapiji probajući da shvatim u čemi je fazon. Kaže mi da su otišli da kupe cigarete pa će se vratiti?! Iako sam poneo tri boksa Malbora, ne želeći da se oslanjam na informacije da se cigarete na „vojnoj vežbi“ dele džabe, radoznalo pitam dežurnog da li i ja mogu da odem da kupim cigarete... „Ko ti brani, prijatelju... ovo je slobodna zemlja“... odgovori mi potpuno nezainteresovano kao da je dežurni u četvrtom razredu osnovne škole a ne na glavnom ulazu najveće kasarne u Novom Sadu.


            Odmah sam ukapirao da je u pitanju stara fora... „samo tetki lek da odnesem“... a onda... gas, u tri pičke materine odavde, jer ove budale ne znaju ni koliko ljudi se prijavilo ni koliko im treba. Ali jedno su shvatili... više je došlo nego što su mislili... odziv je bio više nego odličan. Novosadske budale su disciplinovanije od Beograđana. Ima više stoke nego što može da stane u obor. Uvek su slali 50% poziva više jer... ne odazivaju se svi, ali... ovoga puta... Bar desetak minuta sam stajao na ulazu u kasarnu i razmišljao da li i ja da „odem da odnesem tetki lek“ ili da se ipak vratim po novu uniformu pa onda u „boj za narod svoj“? U isto vreme gledam desetine oficira kako nekuda strašno žure po kasarni kao da se snima neki partizanski film a oni su statisti na dnevnicu. Gomila njih čak ne nosi ni ratne uniforme. Nose klasične... „svečane“, kako smo ih zvali. Majku vam jebem hohštaplersku... ako ste svi vi ovde... ko je tamo gde ja idem? Ko komanduje ovom ruljom koja se sprema da oslobađa „svetu srpsku zemlju“?... u blizini Osijeka... jer... upravo smo čuli da tamo treba da idemo. I... već sam, čini mi se, krenuo ka izlazu s namerom da odjebem sve budale ovog sveta, kada me je... valjda neka nevidljiva energija naglo zaustavila i vratila nazad. Ne znam ni danas šta je to bilo, ali... imao sam takav osećaj. Nisam mogao da joj se oduprem. Bila je mnogo jača od mene. Odustajem od bežanije i stajem u red za uniformu. U šatorsko krilo nam bacaju opremu. Dok drugi isprobavaju kako im stoji i da li su „predugački“ ili „prekratki“, ja stojim naslonjen na ćošak zgrade i zurim u njih kao da gledam snimanje istog onog partizanskog filma u kome sam, činilo mi se, malopre učestvovao zajedno sa buljukom oficira JNA, lagano pušeći cigaretu sarajevskog Malbora. Stižu autobusi... dugačka, skoro nepregledna kolona koja se ređa duž Avijatičarske ulice.  „Severtrans“, „Kulatrans“, „Vojvodina“, „Autoprevoz“... ko će se svega setiti... Zar je važno? Tri sata kasnije prelazimo Dunav kod Bogojeva. Oko mosta je gomila vojne policije i ljudi... u uniformama, civilu, pola-pola... Okolo su prepreke sa bodljikavom žicom. Jebote... gde je Kriger? Samo malo kasnije sa desne strane sam video putokaz... “Erdut”. „Dobro nam došli dragi gosti“, otelo se nekome u autobusu uz glasan smeh. Zaista... pomislio sam... dobrodošli.