Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 25. мај 2014.

Poplava jurnula na preCednikovo prasence


            Voda se povlači sa poplavljenih područja, premijer se vratio kući, istuširao, oprao ruke od blata i seo u fotelju. Snimanje je završeno. Smrad blata od bujica ne dopire do Beograda. Oseća se samo tamo gde je bio pravi mali cunami i par kilometara gore ili dole. Vedrana Rudan je „opevala“ sve svoje želudačne kiseline i gorčine koje su je akutno spopale zbog poplava, ljudi se u komentarima posle njenog dubokomisaonog teksta svađaju ili ljube... kako ko i s kim... Hrvat sa Muslimanom, Musliman sa Srbinom, pa tako u krug. Kod nas pripeklo i živa dogurala već do 30. stepena. Uskočismo u bermude i majice a samo pre nedelju dana gore pomenuti premijer je na jedva 12 stepeni i poslednjim krajičkom snage delio hleb i vodu... ne u amperima... u „pet“ pakovanjima. Ove vode za ampere, da ne kažem akove, je bilo i previše. Prođoše i dani žalosti kada na početku nismo mogli da gledamo ni ove strane programe... jebem li ga ako znam zašto... obično na tim kanalima nema Užičkog kola u toku programa... a ni himne na kraju. Mada... ne znam ko bi se mogao radovati tome što su hiljade ljudi ostale bez kuća, što se još uvek ne zna koliko je ljudi glavom platilo hir prirode i države i što vrlo dobro znamo da nas najgore čeka. Neko će morati da se izuje i poplaća sve što nas je snašlo. U svakom slučaju, sve se stišava. Čak ni TV Pink nema više 24-časovnu šemu „dok je nama poplava biće nama i našeg jedinog, dragog i milog Vučića“. Svi počinju polako da se hlade. Odnele im vodene bujice zanos i povećani nivo adrenalina pa su splasnuli. I... idemo dalje. Uz samo trenutak predaha... da malo prikupimo snagu. Za nove radne pobede.



            Trebalo bi u narednom periodu da kao posle drugog sveCkog rata organizujemo radne akcije, i da uz pesmu... ako je moguće... planiramo petogodišnje planove u narodu poznate kao „petolJetke“ i napravimo javne radove pri čemu bi svi stariji od 18 godina bili dužni da dobrovoljno rade 30 dana. Ako neko neće baš dobrovoljno, može da se desi da ga u 4 ujutro probude neki likovi u crnim odelima i sa previše kratkim frizurama pa naprasno promeni svoj tvrdokorni stav. Tako su i moji ujaci 1949. revidirali svoje stavove... u ranim jutarnjim satima su naglo ustali, stresli glavom što jače da se brže osveste... a zatim poletno, uz pesmu naravno, odlepršali na radnu akciju „Šamac - Sarajevo“. Nije moglo drugačije. Mada... danas... nisam siguran da bi i pored takvih mera odziv bio veliki. Ne znam ni da li bi ga uopšte i bilo. Niko se više nikoga ne plaši. A i zašto bi. Bivši preCednik nam je razjebao vojsku... totalno. Sveo je na nulu. A i šta će nam vojska kad Srbija više nema neprijatelja? Zato su nam sve tenkove, bojna vozila, inženjerijske mašine, teška vozila, raketne bacače, amfibije, topove pa čak i pešadijsko naoružanje istopili u smederevskoj železari i odneli... ovi... drugovi iz NATO pakta. I onda su nam je prodali za jedan evro. Železaru, mislim. Velikodušno, zar ne? Kupili je za 200 miliona a prodali za jedan evro. Kakvi majmuni?! Ja sam mislio da su ti mrsomudi sa zapada malo pametniji. A ono... rasipnici i kabadahije. Ne znam odakle im više pare za sva ta dobra dela i promašene investicije? Valjda štampaju, ili... dobijaju s neke druge strane. U svakom slučaju taj preCednik je tu napravio sjajan trgovačko-taktički potez. Možda bi nam ipak sada poneka od tih mašina u ovim poplavljenim mestima nešto i pomogla, ali... ma ko zna... to su samo nagađanja nekih zlonamernih govnara. Jer, kome je ikada u istoriji vojska pomogla oko bilo čega?! To su samo laprdanja i ništa više.



            Sve to je shvatio novi preCednik pa se prvih dana ove prirodne i državne katastrofe nije ni pojavljivao. A onda je odlučio da sa kumom ispeče prasence pa da na miru, uz koju čašicu, razmisle... kum i on... šta dalje. Kako organizovati sve odbrane i nasipe oko napadnutih gradova. Zadnji desni but su, kao što običaji i nalažu, ostavili za izgladneli narod. Da se i narod malo omrsi u tim danima odricanja i patnji. Zato su oni i pekli prase. To je bio pravi povod. Oni su se samo žrtvovali, jer svi dobronamerni građani znaju da preCednik ima visok holesterol i da ne bi smeo da jede prasetinu, ali... svako je morao nečim da doprinese u tim teškim i sudbonosnim trenucima. Nisam video druga Ivicu s njim, što znači da je to bilo navrat-nanos organizovano... verovatno od strane kriznog štaba... ili samog preCednikovog kuma, pa Ivica nije stigao na vreme. To je zato što je poznato da je on jedan od retkih ljudi u Srbiji koji tačno zna kada treba skinuti prase s vatre. Da ne bude ni rano ni kasno. Ali... on se zajebavao tamo oko Obrenovca, punio džakove i gulio poluprazne sendviče. Pa dobro... ni to nije tako loše. I to je neki doprinos. Jer šta bi drugo šef diplomatije mogao da radi? Pa neće valjda tada da ide kod engleske kraljice na čaj i kolače s puterom od kikirikija i ispilićari neku kintu za nas? Ne bi bilo smisla. Možda je, jedino, neko od njih, dok su se međusobno sudarali spasavajući nejač tamo oko Obrenovca, mogao da nazove one kabadahije u Niš pa im kažu da specijalce iz Rusije smeste makar u neku uređeniju štalu a ne da skoro celu prvu noć provedu vozajući se po Nišu jer su ih svakom hotelu 'ladno otkačivali. Ma... navikli su oni na sve... jesu li specijalci ili starački dom iz moskovskog predgrađa u obilasku Niške banje? Specijalci, nego šta! Mada... ne znam ni zašto su dolazili. Vladin kabinet ima više članova nego što oni imaju ljudi u toj svojoj jedinici. A članovi naše vlade znaju sve... pa i da spašavaju bolje od drugih. A tek preCednik vlade?! Da nam nije njega, ko zna dokle bi voda došla. Verovatno do Beča. Ili još dalje. Nego... sad kad se sve malo smiri... ako čujete da su počele te dobrovoljne radne akcije, javite mi... nešto me već duže drži u leđima... pa da skoknem kod strica u Pasau. Dunav i In se spajaju u jedno a u sredini centar grada. Divno. Ostao bih par meseci. O strčevom trošku, nadam se. Znate kako je to lep mali grad u Nemačkoj? Kad nema poplava, naravno.




недеља, 18. мај 2014.

Televizija našeg podneblja


            Kiša pada nemilosrdno a na raznim televizijama gledamo kako to izgleda na licu mesta. Čim smisle ozbiljnu 3D televiziju moći ćemo da „uživamo“ i u svim blagodetima koje nose poplave i višak podzemnih voda. Do tada moramo se zadovoljiti i sa ovom običnom – pljosnatom televizijom. LCD, Smart, LED ili obični stari sa katodnom cevi TV – ne menja bitno na stvari. Doduše, ima malo razlike u reprodukciji. Neke stanice su prešle na sliku 16:9 pa novi televizori mogu da daju pun efekat, ali velika većina ili uopšte nije prešla na novi odnos ili malo uključi 16:9, pa se malo vrati na 4:3 i tako do besvesti. Srpska i Hrvatska državna TV polako prelaze na novi odnos koji je usklađen sa novom tehnologijom, ali nikako da im to postane standard pa da više ne razmišljaš o tome dal' se to neko od voditelja naglo ugojio ili se, ako imaš stari TV, odjednom izdužio k'o štica. Tvrdu liniju starog 4:3 odnosa uporno zastupa Radio-televizija Vojvodine, ili kako je mi zovemo TV Novi Sad. Oni ne menjaju ništa. Čak ni u programu ne menjaju ništa. „Državni posao“ je otkriće veka na TV Novi Sad... a i šire... a sve ostalo je staro i poderano. Bora Otić i „Petkazanje“ su promenili termin, i to uglavnom zbog Borine sujete da „Državni posao“ ima udarniji termin, ali nešto posebno novo nisu doneli. Doduše, Bori se mora priznati da ima uglavnom interesantne priloge. Naravno tu su i gluposti tipa „Tabloid“ koju vodi meni lično skroz antipatični drug Aca, a koja je i po definiciji glupost. Bar meni. Zoveš u goste neke „zvezde“ od kojih ja lično ne znam ni trećinu a od ostalih se prenerazim... što njihovim izgledom, što rečitošću, što inteligencijom i obrazovanjem. I drviš sa dva drveta, da ne kažem trupca, sat vremena o najglupljim mogućim baljezgarijama na svetu. I to je valjda „tok šou“? Kažu na TV Novi Sad da jeste.




            Ono što je najinteresantnije na Televiziji Vojvodine, koja ima čak dva kanala, jeste da li su oni državna TV ili nisu. Ne bih da ulazim u političku sferu stvari i nadmudrivanja da li Vojvodina može da ima državnu TV kada nije država ili ne može. Nema ni glavni grad. Samo administartivni centar. Ali, nije to sad važno... Postavlja se jedno sasvim drugo pitanje. Kako funkcioniše RTV, odakle im novac za sve te silne ljude i opremu, i ko je odgovoran za to što se pušta na te dve frekvencije? Ako plaćamo ionako neustavnu pretplatu, kome je plaćamo? Televiziji Srbije ili Televiziji Vojvodine? I koliko je plaćamo? I za čega je plaćamo? Iz proverenog izvora znam da gospođa Danica Vučinić ima platicu od 5 somića evrića i iznajmljen studio u Beogradu da ne bi dolazila u Novi Sad i ovde dovodila svoje goste. Doduše... to možda ima svoje ekonomsko opravdanje jer kad bi gospođa naračunala putne troškove i sebi i gostima svaki dan, mogli bi da platimo Konana O'Brajena lično i to da govori na tečnom srpskom jeziku. Svakako tečnijem od onog koji govori naš još nekrunisani kralj. Verujem da bi on o istom trošku doveo i Čelzi Hendler. Pitanje je samo o čemu bi oni ovde pričali a da to što budu pričali bude interesantno uz to da ne budu goli... pod tušem? Ali pitanje je i da li Dana zvana „Jedan na jedan“ vredi toliko koliko se plaća? Ja jesam malo otupeo na politiku i sve što ima veze s njom pa priznajem da možda baš i nisam objektivan u ocenjivanju, ali ja tu ne vidim ništa interesantno. Draže mi je da gledam „Brazde“ i prisećam se Zaharija Trnavčevića i emisije „Znanje - imanje“. Bar je nostalgično.



            Tako razmišljajući dolazim do zaključka da Televiziji Vojvodine treba jedan kanal i to isključivo zbog višejezične sredine koji bi bio emitovan od 8 ujutro do ponoći. Posle toga sve nacionalne manjine i onako spavaju. Uostalom, svako mesto u Vojvodini veće od 30 hiljada stanovnika ima svoju TV stanicu i to na raznim jezicima. I treba. Priznajem da sam uvek bio pobornik emisija na jezicima svih nacionalnih manjina, nekada davno znanih i pod imenom „narodnosti“. Naravno, pod uslovom da te emisije nisu obično ispunjavanje forme nego da ljudi zaista čuju sve ono što je važno za njih na svom maternjem... ili bolje rečeno očinskom jeziku. Mislim... kod nas se uvek gledalo šta ti je tata pa si to bio i ti... mame su imale daleko manji uticaj u običajnom pravu. E sad... neki bi se možda mogli i izbaciti iz programske šeme TV Vojvodina. Recimo ovi što imaju točak kao znak. Oni i onako ne znaju ni gramatiku ni pravila svog jezika pa im je sasvim svejedno... Dobro... ako mora... ne pravim pitanje. Mada bi onaj voditelj baš i mogao da skine koju kilu. Da... i ja imam viška, ali ne toliko... a i nisam se utrpao da vodim emisiju na televiziji, nego sedim kod kuće i mrsomudim po tastaturi, onako, više za sebe... a ako još neko pročita - dobro je. Mene bar niko ne mora da gleda. Srećom. Srećom i za mene i za druge. Sve u svemu, nisam za to da se ugasi TV Vojvodine. Treba samo malo da se „protrese“ i „izluftira“. Ima drugih TV stanica u Srbiji koje su za gašenje. Totalno. Ne samo za gašenje nego i za rušenje. I to onom velikom čeličnom kuglom... do temelja. Recimo... TV Pink. Da li bi možda nekome falila?







недеља, 11. мај 2014.

Od sina je ostanulo unuku


            Tamburaška banda mojih stričeva utihnula je 1956. Da li od tuge i muke za sinom prvencom i svim onim što mu je oduzeto a sam je stekao, te godine je sa 49 godina od infarkta umro moj deda Dragan. Uzalud su u Banjalučkoj bolnici pokušavali da mu pomognu. Ugasio se život jednog velikog domaćina. Njegovi sinovi prestaju sa sviranjem. Posle toga instrumente su uzimali u ruke samo u retkim prilikama. Kada veoma mlad izgubiš oca, to je kao da ti je neko ispod nogu izvukao oslonac na kom stojiš. Teško se pridiže i nastavlja dalje. Ali i pored otimačine, u domaćinskoj kući uvek ostane nešto i da se podeli deci. Sinovima i ćerki. Na ostavinskoj raspravi imanje su delili njegova žena, a moja baba Rosa i deca; Rajko, Jovanka, Branko, Janko, Cvijo, Stanko i Stojadin. Svakome isto. Koliko se moglo podeliti na ravne časti. Dedin četvti sin a moj otac Janko, rođen je u novembru 1937. Ali posleratna vlast koja je prikupljala podatke o ljudima iz tog kraja, jer su i arhiva i crkvene kjnige bile spaljene u toku rata, nije baš gledala na sitnice pa su ga upisali da je rođen 16. januara 1938. Što da dete bude starije čitavu godinu zbog samo mesec dana razlike? Ko to može uopšte utvrditi? Kao mlad bio je veoma tamnoput pa je zaradio nadimak „Ciga“. Nadimak koji je mene kasnije kao dete kada sam odlazio tamo na par dana duboko vređao. „Čiji si ti mali? – Jankov. – A, Cigin... onda znam“. Pa gde baš od tolikih ljudi ja da budem Cigin? A znam da sa Ciganima nemamo nikakve veze? Što bih ja onda bio sin nekakvog „Cige“? Klinca od desetak godina to je bolelo. A danas... danas mi je taj nadimak baš simpatičan. Ciga? Što da ne?   

   
            Ciga je kao jedan od glavnih šmekera skakutao od cure do cure i to sve sitnim koracima. Bez žube. Ionako su ga uvek čekale... nijedna nije pobegla. Sve dok se1957. nije
oženio mojom majkom, Smiljom. Mada... a „tako kažu“, to mu nije bila prepreka da se povremeno vrati nekoj bivšoj. Voleo je žene a i one su, opet - tako kažu, volele njega.Posle svega nepune tri godine života na selu shvata da tu skoro neće biti iole pristojnog života. 1960. on i moja majka se sele u Novi Sad. Imali su u Novom Sadu prijatelje, kumove i malo dalje rodbine. Brzo su se snašli i počeli da rade. Jedan ogranak porodice je zauvek napustio Lijevče polje i Banjaluku i došao u bačku ravnicu koja je neodoljivo podsećala na krajolik u kom su rođeni, ali čvrsti u odluci da sa zemljoradnje pređu na industriju. Takva su bila vremena. Cela zemlja je raznim „petoletkama“ sigurno grabila ka industrijalizaciji a sa njom i moji roditelji. Polja skoro da su ostala prazna. Nikome se više nije radilo na zemlji. A i što bi? Došlo je novo doba. Moj otac prvi posao nalazi u „Navipu“ u Petrovaradinu a majka u ugostiteljskom preduzeću „Zvezda“ od kojeg će posle nastati hotel „Vojvodina“. Shvatila je ona čim se udala da je Janko mnogo više vukao na svog dedu Cviju ali je mislila da će tokom godina u njemu prevladati onaj deo karaktera koji je imao njegov otac Dragan. Na žalost, to se nikada nije desilo. Bio je frajer, šmeker i macan ali... veliki i ozbiljan domaćin nikada. Evo, prošlo je svega desetak dana od njegove smrti, ali bih bio nepošten i lažov ako bih o njemu drugačije govorio. Otac je otac, ali istina je istina. Imao je, to moram da priznam, dosta ideja o započinjanju privatnog posla u toku sedamdesetih godina prošlog veka ali ga je socijalistička sigurnost uljuljkala i uspavala. Što se mučiti, rizikovati i boriti kada i onako nije bilo loše. Redovna plata, socijalno, zdravstveno, poneki višak, kasa uzajamne pomoći, poneki odlazak u Mađarsku ili Rumuniju i gomila namirnica preko sindikata... šta čoveku koji nije gramziv treba više od toga?


            Kafana. To mu treba, naravno. U kafani je bio život u to doba. A u kom nije? Bilo je samo pitanje mere i osećaja za realnost. Trebalo je znati preseći i otići na vreme. Dobro... ponekad i malo preko mere ali ne stalno. Neko je znao kada da preseče a neko nije. Pa... tako je i danas. Mnoge se stvari menjaju samo kafane ostaju iste. Menjaju nazive, enterijere, opremu i konobare ali to je samo šminka. Sve ostalo je isto. 17. novembra 1964. dobio je sina. Mene. I to se u kafani danima proslavljalo. Mada... možda baš i nije imao razloga. Ali... moglo mu se i hteo je. Nakon dve godine rada u „Navipu“, moj otac se zaposlio u „27 mart“ koji je proizvodio delove za motornu industriju. Prvo kao livac a onda kao metalostugar. Ali nije to dugo radio. Vrdalama ne ostaje dugo na takvom poslu. Našao je ubrzo sebi fino mestašce u centralnom magacinu fabrike. Mirno, tiho i pre svega ispunjeno ljudima sličnog karaktera takvo mesto je bilo kao stvoreno za njega. Još ako si neki sitniji „rukovodilac“, rečeno tadašnjim samoupravnim socijalističkim rečnikom, onda je to prava luka gde bi mogao da odvališ ceo staž do penzije. Samo... ne ide sve u životu baš glatko. Pred samu penziju, 1990., počeo je da štuca. Ispočetka smešno... skoro svima. Ali nama uskoro nije bilo. Štucanje je bila teška mora koja ga je uz manje prekide pratila sve do 2009., njegove 72. godine života. Slomilo ga je i fizički i psihički. Uvukao se u sebe kao puž i polako gasio kao sveća. Karcinom pluća i operaciju 1995. kao da nije ni osetio. „Samo da mi je da prestanem da štucam... rak?... ma pusti to... ko će još i na to misliti?“ I zaista... malo je lekara u ovom gradu kod kojih nismo bili i koji nisu pokušali da urade nešto. Makar da nam uzmu pare. I... ništa. Sve dok, misteriozno, kao što je i počelo, štucanje samo od sebe nije i prestalo. Ali bilo je kasno. Do tada, on je već bio pola čoveka. Vreme ga je samo dokusurilo. Umro je pre desetak dana, 29. aprila oko pola jedanaest pre podne. Na izgled lako... kao da je samo udahnuo duboko i zaspao u trenutku. Veče pre toga pokušavao je nešto da mi kaže. Znao je da odlazi. Ali nije išlo. Nije imao snage. I ja nikada neću saznati da li je neka velika želja ostala neispunjena ili neka tajna neispričana. 
Mada... mislim da on i nije imao tako velikih tajni. Ili se varam? Valjda ih svi imamo. Sada smo ostali moja deca i ja da prenosimo ono što se prenosi sa dede na oca a sa oca na unuka. A koga će šta zapasti u tom nasleđu... to samo Bog zna. Ali On o tome ćuti.



СА СВЕТИМА У ПОКОЈ, ХРИСТЕ,
ДУША СЛУГЕ ТВОГА ЈАНКА,
ТАМО ГДЕ НЕМА НИ БОЛЕСТИ 
НИ ЖАЛОСТИ НИ УЗДИСАЈА,
ВЕЋ ГДЕ ЈЕ ЖИВОТ БЕСКОНАЧАН.





недеља, 4. мај 2014.

Od dede je ostanulo ocu


            Najdalje što sam mogao da dobacim kroz priču babe i stričeva je čukundeda Božo. Trebalo bi da je rođen polovinom 19. veka. Trebalo bi, jer niko ne zna datum. Datumi su bolna tačka porodice. Uvek ih nekako izmućkaju, kao da žele nešto od nekoga da sakriju a posle ni sami ne znaju gde su stali. I tako sve polako sklizne u nepoznato ili u najboljem slučaju otprilike. Ne mogu ni da zamislim kako je Lijevče polje tada izgledalo. Panonska ravnica koja je preskočila Savu i duboko se uvukla u teritoriju tadašnje otomanske imperije je bila solidan zalog za malo bolji život nego u vrletima u kojima Bosna nije oskudevala. Na žalost, Lijevče je bilo i primamljiv mamac i za sve nedobronamerne... da ne kažem pohlepne i proklete ale kojima je zapalo za oko pa su ga krčmili kako su stigli. Tada je plodna ravnica, kao izvor života, bila dragulj koji se morao čuvati. U toj borbi i stalnoj raspodeli, Božo je bio prava vidra. Kao što vidra klizi kroz vodu tako je i on, vešto izbegavajući svaki kamen na koji se moglo naleteti u mutnoj vodi klizio kroz život. Tako kažu. Iz ničega je znao da napravi puno. Glava porodice i ozbiljan domaćin koga su ljudi znali da cene. Do zrelog doba imao je već dosta zemlje ali i obućarski zanat koji nikada nije ispustio iz ruku. Da se nakucka nešto i onda kada sunce sprži ili Vrbas poplavi darove plodne ravnice. Ne znam koliko je dece imao, ali za jedno znam. Sin Cvijo, možda malo previše mažen za to doba, nije bio ni nalik ocu. Opet bi trebalo reći... „tako kažu“. Voleo je kafanu, muziku i rakiju i odviše... što bi rekli Sremci. A to troje zajedno teško da je moglo da unapredi nečiji život. Osipalo se imanje polako iz godine u godinu. Krckalo se i trošilo ono što je Božo nagomilao.



            Božo je verovatno dobro procenio naslednika, pa je navukao dosta toga nadajući se da će se, ako se bude lagano krckalo, nešto i sačuvati da dočeka novu generaciju. Pokojna prababa je kočila Cviju koliko je mogla. Jednom je tako, dok je Cvijo tovario zapregu pšenicom i kukuruzom koju će sutradan odvesti na pijacu u Banjaluku, molila muža da kad proda blago koje tovari bar kupi deci cipele, opanke, drvene klompe... bilo šta u čemu će deca prezimiti zimu. Znala je da će kafana progutati sve za čega je kičmu grbila mesecima, ali se nadala da toliko može da sačuva. Samo toliko. Ali nije. Ostalo mu je samo toliko da kupi kožni konac... tanke kožne trakice kojima su se ušivale kožne stvari. Bar da se pokrpi ono staro što su deca imala. Znam za staru izreku da „krpež kuću drži“, ali je ovo bilo preslabo da drži bilo šta. Ali održao je Cvijo kuću. Jedva. Krpežom... valjda. 1907. godine rodio mu se sin Dragan a ubrzo zatim i još dve ćerke. Zorka i Cvijeta. Bili su dobra i poslušna deca. Opet... „tako kažu“. A da li je tada uopšte bilo neposlušne dece? Surova su to vremena bila da bi se takav luksuz mogao sebi dopustiti. „Nestašna deca“ je kovanica modernog i sitog doba. Nekada ljudi nisu imali vremena za takve budalaštine. Prvi svetski rat je u Bosni prošao dosta neopaženo. Sem za sve one koji su mobilisani u austrugarsku soldatesku, one koji su bežali iz iste te soldateske i one koji su bežali od regrutacije, takođe za istu tu soldatesku. Zatim i za njihove žene i decu, sestre, majke, očeve... Cvijo je uspeo da izbegne plavu austrijsku uniformu i visoku kapu na glavi. Nije mogao da zamisli da puca na Srbe u Srbiji iako Srbiju nikada u životu nije ni video. Kako mu je to uspelo? Te detalje niko ne zna. Ne može se baš sve znati. Ili se nešto mora i prećutati.



            U novoj državi, kraljevini tri naroda, vrlo brzo je štap prve muške glave prepustio sinu Draganu. Deda Dragan je bio sušta suprotnost svom ocu i prava kopija svog dede Bože. Okretan, promućuran, vredan i čuvaran brzo je nadoknadio ono što se istopilo u pradedinim rukama. I čašama. Kupio je dosta zemlje, imao kao i njegov deda obućarski zanat, sopstveni mlin u koji se dolazilo iz celog kraja i bakarni rakijski kotao koji je tridesetih godina prošlog veka bio kao danas ozbiljno postrojenje u „Navipu“. Da... i tamburašku „bandu“... kažu, najbolju „od Save vode do Sarajeva“. Oženio se veoma mlad i stekao još veće bogatstvo u nečemu što nema cenu. Deci. Imao je sedam sinova i jednu kćer. Najstariji sin, moj stric Žarko, je po nagovoru komšije otišao u partizane. Poginuo je već 1942. negde na granici Srbije i Bosne. Baba je sve do smrti čuvala njegovu od aluminijuma napravljenu porciju na kojoj je sam urezao „Žarko Malbašić, Kukulje, Banja Luka“. Isto to stoji i na spomeniku na Mrakovici na Kozari. Crvenim slovima. Dedi Draganu to nije bila nikakva uteha. Nikada više nije progovorio ni reč sa komšijom koji je njegovog sina prvenca odveo u partizane. Nije ga ni psovao, ni vređao ni napadao. Samo je ćutao. I njemu i državi. A nova država je zaključila da Dragan ima i više nego što mu treba pa je taj višak uzela sebi. Otišlo je dosta zemlje, mlin i rakijski kotao. Do muzike i tamburaškog orkestra mu svakako više nije bilo stalo. A i kome bi. Ali i pored svega svoj muzički dar preneo je svojim starijim sinovima. Rajku, Branku i Janku... mom sada već pokojnom ocu. Oni su sa još jednim bratom od strica napravili novu tamburašku bandu koja je tresla celom bosanskom krajinom. Braća Malbašić su tada bila najpoznatija ekipa koja je ulepšavala svatove i ispraćaje u tada novu ali veoma moćnu JNA. Nastavili su tamo gde je deda stao. Baš kao što dolikuje i kao što se prenosi sa oca na sina pa onda na unuka, pa... redom.