Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 31. март 2013.

Drš'te lopova


            Ovih dana, a i godina, intezivno razmišljam čime bi se sve mogao baviti ne bi’ li namaknuo dovoljno para ovim mojim prasićima.... mislim.... ako je to uopšta moguće.... njih zadovoljiti. Kao što sam pre već pisao razmišljao sam o mnogo čemu, pa i o nečemu što je na ivici... recimo, zakona. A možda i malo preko ivice.... ako ima šta da se zahvati... al’ kutlačom, a ne kašikicom za čaj. Zahvatiš par puta momački i onda... penzija brale. E, ali uvek su za to trebala .... dobro, može i petlja, ali ja bih uvek iskoristio onu staru narodnu, Vukovu, koja bolje opisuje šta je to što ti treba da bi to stvarno i uradio. Ovih dana su me neke „kolege prevodioci“ optužili da sam ukrao prevod nekom.... ne sećam se nik-nejma (na srpskom - nadimka), ali je interesantno da svi imaju te.... recimo.... „umetničke pseudonime“. Ja sam pokušao da im objasnim da sam samo uzeo njegovu matricu koju sam u potpunosti prepravio, preveo iz početka, podesio sva vremena.... ma sve uradio kao pravi „autor“. Ali nije vredelo... skinuli mi titl sa interneta i kažu - lopov. Pa majku vam jebem banditsku. Kad lopov viče dr’šte lopova to je najgora moguća varijanta, posebno što je u pitanju sajt koji nudi nelegalne prevode za nelegalne filmove. Mada, kod nas je ta sa „dr’šte lopova“ i najčešća varijanta. Ili možda jedina?! A u životu sam baš svašta radio, ali to sa krađom... to mi je uvek bila bolna tačka. Uvek su mi za to falila .... muda brate, bolje zvuči nego petlja. Kada smo išli u srednu školu.... ili bar ono što je ličilo na nju, s obzirom da je u pitanju bio ZSVO, ili kako smo ga mi zvali „deveti i deseti“, bilo je izuzetno popularno krasti u samoposluzi. Ništa krupno, ali.... Recimo čokoladice (sećate li se „Životinjskog carstva“ ili „Rum-tabli“), pa onda i paštete.... one koje su se jele za užinu, a poneko odvažniji maznuo bi čak i veliku čokoladu ili, već pomalo, i alkohol. Počneš od „unučića“ pa stigneš do tada popularne „Vekije“. Krali su skoro svi. I dobri i loši đaci. U tome nije bilo podela. Doduše, malo je tada uopšte bilo ikakvih podela. Ali... ja nisam smeo. Kasa i kasirka su za mene bili kao likovi iz crtanih filmova koje sada gleda moja mlađa ćerka. Svi su nešto na rasklapanje, izgledaju kao četvrtastija verzija Frankenštajna, a ništa ne može da im promakne.


            Kasnije, kada sam počeo da radim, u firmi je bila prava samousluga. Mislim... uzimao je kome je šta trebalo.... delovi, gorivo, šljunak, antifriz, pesak, elektronika, šalteri.... ma sve one stvari na koje inače nepotrebno bacaš pare. Što bi plaćao kad ima u firmi? Ja sam se i tu razlikovao. Prvo, jer mi ništa od toga tada nije bilo potrebno, a drugo.... opet nisam mogao. Jednostavno nisam. Mada, bilo je tu i dobrih strana takvog „nastupa“. Svi ostali su, dok im je šef držao neku „vakelu“, gledali u pod, a ja u njega i to dosta prezrivo. Svi drugi su molili za godišnji odmor a ja sam samo „obaveštavao“ šefa kada odlazim.... bez obzira na obim posla koji je čekao. Svi drugi su najavljivali slobodan dan na mesec dana a ja danas za sutra.... a vi vidite šta ćete. Lepo je kada te niko nizašta ne drži u šaci, i kada može da te drži samo za.... opet ja po Vuku. Osećaš se k’o čovek a ne kao gusenica. E sad, kad je nastupilo „privatno doba“ od 1991. teško da iko može da kaže da je bio sasvim čist prema državi. Ja bar nisam upoznao nikog takvog. Doduše, bilo je nekih koji bi započinjali takvu priču, ali su bili brzo blokirani kratkom rečenicom „Daj ne seri, majke ti!!“. I, interesantno, niko nije nastavljao sa tim svojim tvrdnjama. Čudo jedno! Mada, kada se i sada osvrnem iza sebe i pogledam od kada i koliko plaćam državi, dok ogroman broj njih ne plaća ni pekaru hleb, osećam se opet kao konj ukršten sa magarcem. A može i obrnuto. Da sam sačuvao samo pola tih para mogao sam imati još jednu kuću.... a možda još i neku garsonjericu. Ali nikada nisam bio neki uporan kolekcionar, posebno ne nekretnina.


            I tako sve do skoro, dok nisam dobio obaveštenje suda u Novom Sadu u kome me obaveštavaju da se obustavlja postupak protiv nekog Gorana Ilića, a u kome sam ja bio oštećeni. Trebalo mi je dugo da se setim tog slučaja, a onda mi se razbistrilo. Čova je pre četiri godine razbio staklo na mojim kolima i „zapalio“ mi navigaciju. Već sam i zaboravio na to kada sam dobio poziv od istražnog sudije, otišao, čuo da je u pitanju tip od tridesetak godina, i da „vuče“ 24 krađe i 5 teških krađa. Gospođa istražni sudija me pitala da li sam zaintersovan za krivično gonjenje. Prvo sam pomislio, ma boli me uvo, a onda mislim.... konj od 30 godina razbija stakla na kolima i krade po kućama?! E, reko, prijatelju vreme je da vidiš kako izgleda prva zgrada KP doma u Mitrovici i osetiš miris radne SMB uniforme. „Da“, rekao sam, „Jesam zainteresovan za krivični progon okrivljenog“. Ali džaba.... Moj osećaj za pravdu je izgleda loš. Oslobod’lo ga krivičnog gonjenja a da ne piše ni zašto? I od onda stalno mislim o tome.... A zašto i ja ne bih radio slične stvari. Čak ne moram da kradem po kolima i stanovima.... dovoljno je da prestanem da plaćam taksu državi.... ili bar deo takse, i eto nama lepih „šuškica“ od kojih bi mnogo, mnogo opuštenije živeo nego sada. Pa zašto da ne? Obustavlja se postupak protiv čoveka koji ima 30 krađa a ja nisam napravio ni jednu? Zašto i ja ne mogu bar 4 ili 5. Obraz? Ma jebeš više i obraz i sve te gluposti. Hoću svoj deo.... neće me prevariti!



недеља, 24. март 2013.

Francuska veza


            Gledam na JuTjubu serijal „Goli život“, čiji je autor za mene ne baš obožavani novinar Milomir Marić. Mada... moram da priznam da uz interesantne stvari o kojima palamudi sa raznim likovima ima i još jednu pozitivnu crtu. Veoma je mladolik. Čovek ima 60 godina, a ja zaista nikada ne bih rekao da ima toliko. Doduše... šta ja imam od toga? Nego... u tim svojim emisijama stalno dovlači ljude sa interesantnim.... recimo, biografijama, i izvlači podosta iz njih. Dobro.... ima i nedostataka.... voli da priča više od gosta, a i najviše voli kada gost potvrdi ono što je on saznao, zaključio, čuo ili pročitao (negde) sa, za nas uvek voljenim, „tako je“, a i već 20 godina se predstavlja kao „bivši urednik Duge“, ma šta da to predstavlja. I u moru tih emisija o ljudima „sa ivice“, napravio je čitav serijal o srpskoj ekipi u Francuskoj, koja je šezdesetih i sedamdesetih godina bila.... recimo „vodeća sila“ i na estradi, a dobrano i u politici. Naravno, u centru je nezaobilazni Stevica Marković, čovek oko koga se tada u Francuskoj vrtelo sve što je imalo veza sa našom tadašnjom socijalistčkom, federativnom i ostalom otadžbinom.... ili domovinom.... da, mislim da se tada više koristila ta reč. Ne znam zašto?! Možda zbog oni stihova „Lijepa naša....“ Verovatno! U svakom slučaju, taj Stevica je bio alfa i omega Pariza tog vremena. Kako je zaista došlo do toga da su svi ti naši prodrli tako daleko u elitu francuskog društva i to iz svih uglova, niko nije baš najbolje razjasnio. Svi znaju samo to da su se oni duboko uklinčili u taj establišment i da ih je godinama bilo nemoguće pomeriti odatle. Cela priča je meni mnogo interesantnija jer je stric (rođeni naravno) mog ortaka, partnera, drugara, prijatelja, kuma.... ima li još nešto što Srbi koriste kao naziv za povezanost  s nekim.... bio jedan od stubova nosilaca čitave te organizacije. Pričali smo o tome više puta, ali nikada to nije bila tako „vruća“ stvar kao sada kada je to u žiži javnosti. Bar onog dela koji je pratio Marićevu priču.


            Sve u svemu, on je krajem pedesetih godina, kao već svršeni student francuskog jezika otišao u Pariz na diplomsku ekskurziju. Ko zna zašto, ali on je odlučio da se više ne vraća u Jugoslaviju. Time je sebi automatski presudio 20 godina nemogućnosti povratka u Jugoslaviju ni pod kakvim uslovima. JNA, naravno.... nije odslužio vojsku. I toliko, ili čak i nešto više, se nije ni vraćao. A bilo ga je svugde po Evropi, a koliko je moj ortak uspeo da sazna, i u Africi. Legija? Manje verovatno.... pre će biti „istraživanje novih tržišta“. Ili ko zna.... U svakom slučaju, kao i cela ta, tada jugoslovenska ekipa, i on je bio blizak sa gomilom ljudi iz tadašnje francuske estrade, ali i političke elite. I prosto je neverovatno do kojih dubina su oni uspeli da stignu. Za Alena Delona se manje-više zna, ali bili su tu i Šarl Aznavur, Iv Montan, Brižit Bardo pa čak, po svim sada dostupnim informacijama, i Katrin Denev. I „pržilo“ se tu momački. Ko je koga stigao.... ako sam ja uspeo dobro da razumem. Čak, bar kad je Alen Delon u pitanju, ni pol nije bio presudan. Rupa je rupa, rekle bi Švabe. Ja se baš ne bih s tom izrekom složio, ali mene niko nije pitao ni onda ni sada. Tamo je, očigledno, sve to bilo „nobles“. Šta ćeš.... uvek smo debelo zaostajali. Jedan od interesantnijih delova cele priče je vezan za same početke „instalisanja“ cele garniture u francusko elitno društvo. Naime, kada su stigli, nisu znali šta bi mogli da rade i od čega da žive dok se nisu dosetili posla koji je i danas aktuelan. Ajfelov toranj je i tada bio turistička zlatna koka, pa su smislili da se i oni ubace pod tu kvočku. S obzirom da je francuski jezik bio jedino što su znali, kupili su foto aparate i počeli da slikaju turiste i da im „uvaljuju“ slike.... uz slatkorečive žvake koje su tada prolazile. Naravno, na početku to nije bilo lako. Žandarmi su ih vijali koliko su mogli, ali posao se vrlo brzo razradio i postao prava institucija nerazdvojna od Ajfelovog tornja. Uz sve to, pravila se jedna simpatična i pozitivna atmosfera koja je počela da privlači razne ljude. Da li su tako stigli i ovi sa „vrha“, ne zna se.


            Znam da sam i ja, kada sam na nagovor ćerke pristao da se popentram uz to poluzarđalo čudovište, mogao to da iskoristim, a da to nisam ni znao. Proveli smo par sati čekajući u redu za penjanje na vrh Pariza, da bih se, kada sam se već spustio dole, čuo sa drugarom i komšijom, koji je mnogo češći gost francuske prestonice od mene, a koji mi je telefonom tada rekao da je dovoljno samo malo glasnije pričati srpski i već ćete biti pozvani od momaka koji rade na obezbeđenju i koji će vas preko reda provesti na VIP ulaz. I danas je to njihova teritorija. Ono što su zapišali polovinom 20. veka ostalo je do danas njihovo. Da li će biti malo pretenciozno da kažem i „naše“. Eh, ko zna dokle bi oni stigli da se nisu umešali u politiku. Stvarno je kurva, mamicu joj njenu. Zakačili su se za Klod, ženu Žorža Pompidua, tadašnjeg premijera, a posle i predsednika Francuske. Do nje su stigli preko natali Delon, Alenove žene. A Klod je bila poznata po pravljenju žestokih orgija kakve nisu viđene još od starog Rima. Znala je da okupi više desetina ljudi na takvom „puškaranju“. I.... eto,.... ne kreše se žena predsednika Francuske tek tako. Za to je glavom platio Stevica Marković.... i još neki. A stric mog ortaka se izvukao.... ko zna kako. Čak je posle toga dolazio više puta u Jugoslaviju. Mom ortaku, a svom sinovcu, je poklonio skupoceni „Dipon“ upaljač, koji on i danas čuva kao jedinu uspomenu na strica. A stric.... umro je od nepoznate bolesti, verovatno dovučene iz Afrike, početkom devedesetih godina ostavljajući iza sebe bogatu biografiju.... i nekoliko skupocenih umetničkih slika. Ali, ostavio je i neku vrstu tapije na Ajfelov toranj, koji eto Srbi „vode“ i danas, i pored srbomrzačkih vladajućih garnitura koje su se posle De Gola menjale jedna za drugom sve do danas. Šta ćeš.... osvojili ljudi tvrđavu, pa je ne daju. Bar ne bez krvi. Pa... nek je drže dok se još može.





недеља, 17. март 2013.

Perišićev šef je uvek šef



            Taman sam pre dve nedelje završavao post o Ginisovom rekorderu Voji Vojvodi, kad je do mojih ušiju dopro glas spikera sa našeg novog velikog LCD televizora od 46inča, da je sleteo Momčilo Perišić. Sleteo? Ja sam mislio da on nikada nije ni odleteo. Vidiš kako tuđa robija brzo prolazi?! Da li umišljeno, ili stvarno, ali ja nekako nikada nisam ni imao utisak da je on u Holandiji.... tačnije Ševeningenu i da je bio tamo i onda kad sam ja onomad navratio da ih sve vidim, al’ mi nisu dali.... kazali su da sam došao bez uputa. Kakav uput, mamicu vam dačmansku, pa ne idem kod lekara stoko bezrepa. Podsetili su me tada da su oni jedna civilizovana zemlja koja pazi na ljudska prava i da ne mogu tako da se ponašam samo zato što dolazim iz jedne varvarske zemlje koja ne zna ni za ljude a kamoli njihova prava i, uz sve to, da sam se parkirao na glavnu kapiju njihovog Mardelja pa niko ne može da uđe unutra. Pomislio sam u sebi da mi je to i bila namera, jer baš tih dana su kod nas uhvatili nekog Dragana Babića koji se lažno predstavljao kao Radovan Karadžić i trebalo je svaki čas da stigne i prođe baš kroz kapiju ispred koje sam ja naguzio svog Pasata koga sam od milja zvao „Zeleni obad“, zbog njegove brzine, lepote i elegancije. I dok sam sedao u „Zelenog obada“, moja žena je siktala ka njima da im se sere i u demokratiju i ljudska prava, da su do skoro podržavali onog Botu zvanog Krokodil (a koji je umro valjda samo godinu dana pre naše posete holandskoj zemlji ravnoj), da su krivi za smrt više miliona ljudi što u južnoj, što u istočnoj Africi, da su lenje bube koje dupetom ne mrdaju nego samo naređuju u kenjaju, i.... ma svašta im je rekla.... čak je i meni bilo neprijatno?!.... Ako je to moguće!? Jedva sam je nekako uvukao u kola i krenu punim gasom dok su njoj noge još visile i mlatarale kroz prozor desnih vrata. Malo kasnije, zamaskiravši „Zelenog obada“ na obližnjoj benziskoj pumpi, polako smo se prikrali tom savremenom Alkatrazu, sa spoljnim izgledom Sing-Singa i uspeli kamerom da ovekovečimo tu tvrđavu zla. Bilo je to pre pet godina, a k’o da je juče bilo.


            I sada, kada sam čuo ovu vest na TV, shvatio sam da je tada i Momčilo, u stvari, bio tamo, a da ga mi ni jednom rečju nismo pomenuli Dačmanima. Dobro ja,... ali moja žena.... kako se ona nije setila. Samo kad se seti da mi stalno zvoca i diriguje dok vozim.... posebno po Zapadnoj Evropi.... „Skreni sad ovde.... Isključi se ovde na ovom... pa jes’ ti gluv.... pa proš’o si izlaz za Degendorf.... sad ćemo se voziti Regensburga da bi se vratili ovde.... bolje bi bilo da sam ja vozila....“ Jebote, a u Novom Sadu je mali broj kola koje nije zagrebala.... svaki drugi auto ima belu štraftu od našeg.... njenog.... Pežoa. Mislim.... njen je, ali sam ga ja lično našao i kupio u nekoj vukojebini 50 km od Hanofera (tako se izgovara, ako niste znali.... to me je naučio jedan moj drug koji je nedavno na silu uzeo mađarsko državljanstvo s namerom da baš tamo.... u Hanofer.... ide da radi). Nego.... da se mi vratimo na Momčila.... Perišića, naravno.... nije valjda Bajagića?! Gledam ga na TV ekranu, koji mi još držimo na 4:3 jer su nam na 16:9 svi nekako debeli, a mi smo posebno alergični na debljinu, i vidim.... lepo mi izgleda Momčilo. Čak se malo i proširio pa sam proveravao da nije neko, slučajno, u mom odsustvu prebacio sliku na 16.9. Ma ko bi se usudio? Deca ne smeju, a žena bi pre kupila novi televizor i zamolila trgovca da joj to namesti, nego što bi na našem novom mezimcu to pronašla i promenila. I slušajući Momčila, zaključio sam da ko jednom postane šef, ostane to zauvek. Jer, kako reče general, kad je stigao u Hag, Sloba mu je organizovao dorodošlicu rečima: „Momo, džabe si sve radio, evo i tebe u našem kavezu“, na šta mu je general Moma odgovorio “Šefe, da ste Vi slušali šta sam Vam ja govorio ne bi ovde bili ni Vi ni ja“. Vidiš ti šta ti je školovan oficir.... Jednom ga je zvao šefe i zvao bi ga tako taman da su umesto Tom Henksa njih dvojica ostali na onom ostrvu u „Izgnaniku“ gde se sručio njegov avion.... mislim Tomov.... u stvari „Fedeksov“.... i proveli ostatak života sami.  


            Nije se drug general žalio ni na šta i ni na čega. Delovao je izrazito smireno, staloženo i mudro kao i pre Haga. Čak i mudrije. To je očito jer je rekao da ga politika više ne interesuje.... sem da možda bude savetnik nekom od političara.... Zatim, da će pisati knjige.... i to baš u množini - knjige, da će se igrati s unucima, kao što i dolikuje penzionisanom generalu i, onako usput, da će se baviti paraglajdingom?! Ni manje ni više nego paraglajdingom! Pa, ako se njim nije bavio pre odlaska, gde ga je onda naučio? Sletao je s prozora ćelije u Ševeningenu preko zida do Severnog mora? Pa.... ako su mu dozvolili onda..... Mada.... pričalo se pre nego što je sam, kako i dolikuje pravom Srbinu, otišao u Hag, da je nešto šurovao sa Amerima. Prodavao im neke informacije.... navodno. Ne znam šta se njima moglo prodati a da oni to već nisu znali, ali.... tako kažu. Pa dobro.... možda ni oni ne znaju baš sve i možda je bilo nešto da im se utrapi. Opasan je on lisac.... sa padina Suvobora.... u narodu poznatijim kao Ravna gora. Ko je odande taj nije baš svakidašnji. I to iz mesta Koštunići. Može taj i sa Đokistima i sa Mikistima. A ako treba i između. Tu je i bio i ostao. Sada gostuje po raznim emisijama, vodaju ga k’o mečku ne bi li svugde pokazao i dovoljno patriotizma i dovoljno hvale za evropsku braću koja su mu u mnogo čemu izašla u susret. U međuvremenu su ga spominjali na nekim televizijama.... ali ne verujem ja da on to gledao.... a i što bi? Nego.... da još malo ugreje sunce, pa da odemo do Titelskog brega.... i da gledamo kako general poleće.... paraglajdingom. Ako mu je taj breg dovoljno visok, s obzirom na njegov čin ipoziciju.








недеља, 10. март 2013.

Legende... Zoran Đinđić


            Približava se godišnjica, ili bolje rečeno desetogodišnjica, od smrti Zorana Đinđića. I danas, deset godina kasnije, on je svakako jedna od najzanimljivijih ličnosti novije srpske istorije, pod koju možemo uvrstiti i čitav 20. vek. Čovek koga su voleli do obožavanja, ali u isto vreme još više mrzeli do patoloških razmera. Zašto? A ko će nas razumeti do kraja?! Voleli smo Kralja dok ga nismo zamrzeli, pa Tita dok i njega nismo zamrzeli, pa Slobu koga smo u isto vreme i voleli i mrzeli. Pa onda Đinđića. A Đinđić.... nesumnjivo, izuzetno jaka ličnost i za mnoge; pragmatičan, elokventan, energičan, pametan, srčan, šarmantan, sposoban, mudar, harizmatičan, jednostavan, razborit, običan.... mogli bi ovako pisati u nedogled. A za druge, sa neke druge strane, bilo je sasvim drugačijih kvalifikacija poput: izdajnik, špijun, lopov, plaćenik, germanofil, prevarant, lažov, licemer.... Ko je u pravu i ko zna pravu istinu? Niko, verovatno. Ko uopšte može znati pravu istinu i suštinu bilo kog čoveka? Ali ima nešto čemu su skloni svi, a čini mi se posebno mi sa „prostora zapadnog balkana“ – mistifikacija i glorifikovanje onoga koga više nema. Dobro.... ima toga i sa one strane velike vode.... setimo se Kenedija i svih priča koje su kružile, pa  igranih i dokumentarnih filmova o njemu, zatim komisija, istraga, mišljenja, nalaza.... I opet ista stara priča.... da je ostao živ, danas bi....?! Šta bi?! Šta bi danas bilo u Americi da je Kenedi živ.... odnosno da je onda ostao živ? Isto tako se stalno provlači priča: Gde bi danas bila Srbija da je Zoran Đinđić ostao živ? Zaista, gde? Odgovor je prilično jednostavan; Ovde gde je i sada.... godina gore ili dole, ništa ne menja na stvari. Ni u našem odnosu prema Evropi i ostatku sveta a ni obrnuto. Zašto? Pa ne može jedan čovek toliko da promeni zemlju ako to i drugi neće. Izuzev ako ne namerava da bude, Hitler, Staljin, Idi Amin ili Pol Pot. Mada.... i oni su imali pozamašnu podršku oportunista i ziheraša iz prikrajka.


            Da probamo da sagledamo činjenice. Vlada na čelu sa Zoranom Đinđićem formirana je, na jedvite jade, 25. januara 2001. godine. Dve godine i 46 dana kasnije, 12.marta 2003. godine, Đinđić je ubijen, uvedeno je vanredno stanje i izabrana je nova vlada. 2 godine i 46 dana trajala je izvršna vlast Zorana Đinđića. Za te dve godine ništa se bitno (a i nebitno) nije promenilo u državi našoj, truloj i bolesnoj. Sem ako se u bitno ne računa stalna borba za kontrolu nad  policijim (posebno njenim specijalnim jedinicama), vojskom, Službom državne bezbednosti, medijima i velikim i moćnim javnim preduzećima. Ako se za te dve godine ništa bitno nije promenilo, zašto mi danas govorimo da je Đinđić promenio Srbiju? Zašto nove generacije đaka i studenata sledećih sto godina treba to da uče kao veliku promenu koja je Srbiju sa pogrešnog puta okrenula na pravi put.  Šta je uopšte pravi put? Posebno sada, kada možemo da vidimo sve prednosti i mane države u kojoj živimo.... u stvari samo mane.... ali i prednosti i mane država u okruženju i skoro celoj Evropi. No i pored te šarene slike koja se često menja ali zadržava uvek iste boje kao kaledioskop, javlja se ta naša želja za stvaranjem mita, legende, veličine. Postoje mnoge organizacije, udruženja ili čak stranke koje i danas svaku rečenicu započinju sa „da je Đinđić sada živ....“  Šta?! Šta bi bilo da je živ?! Bili bi u EU još od 2007. godine i sada bi već bili na mestu predsedavajućeg istoj toj EU?! Bili bi jedna od razvijenijih zemalja Evrope, korupciju i kriminal bi sveli na nivo Švajcarske, verovatno bi našli naftu negde tamo gde su je svi i do sada tražili i nisu je našli, ali mi bi je našli, i živeli bi kao Norvežani? Na žalost, ubeđen sam da ne bi, nego bi bili tu gde smo i sada. Zašto?


            Ma koliko da je bio sposoban i ma koliko da je imao poznanstva u širokom krugu svetske političke elite, on je ipak bio jedan mali Srbin iz jedne zemlje seljaka na usranom Balkanu. I kao takav i dalje je bio suviše, suviše mali i beznačajan gledajući iz ugla najmoćnijih ljudi ove planete, koja je samo nekome majka a velikoj većini maćeha i to ne baš prijateljski nastrojena. Nikada on svim tim moćnim matorim prdonjama nije značio više od izgubljene partije bridža u večernjem klubu. Možda su mislili su da će im biti lepa alatka ali on to, možda, nije hteo da bude. Možda im je još 2001. jasno rekao da nema nameru da prizna Kosovo i ’ladno dozvoli stvaranje države tamo gde je nikada bilo nije?! Možda? Možda je imao u planu neko drugačije kretanje Srbije od pravca koji su oni zamislili? Zar to nije i više nego dovoljno da se ubije jedan čovek?! A posle toga.... klasično stvaranje mita i legende s naše strane.... Pripisivanje bezbroj vrlina koje nije posedovao i brisanje ne malog broja mana koje je u stvarnosti imao i eto čoveka-supermena, novog Nikole Pašića u telu Kraljevića Marka „s kojim bi ko zna dokle stigli da ga nisu ubili oni zlotvori“! Koji? Ne znamo sigurno, ali.... Ne znam ni ja, ma koliko da sam probao da iskalkulišem raznim opcijama. Amerikanci? Rusi? Britanci? Ili svi po malo? Sve zvuči uverljivije od toga da su to bili; Šiptar, Kum, Pekar, Budala, Bagzi, Pacov.... i još neki sitni glodari. Još manje mi deluje moguće da je sve krenulo od Koštunice. Od Koštunice...?! Da se ubije Đinđić?! Pa to je naučna fantastika! Ali u kalkulacijama i „iskopinama“ naišao sam na jednu vrlo interesantnu stvar koja se može naći o JSO. Zvezdan Jovanović je u JSO bio na raznim komandnim pozicijama i obavljao razne zadatke sem jednog; Nikada nije bio snajperista.






недеља, 3. март 2013.

Voja ušao u Ginisa zbog utihnulih jaganjaca


            Gledam nešto, pre neki dan, ta Ginisove rekorde. Ima tu svega i svačega. Za gomilu stvari moraš da se upitaš, kojoj budali je uopšte palo na pamet da pravi takav rekord. Ali onda shvatiš.... fora je jednostavna.... napraviš rekord u nečemu što još niko nije, pa ne moraš da se takmičiš s nekim. A ne kao ovi naši iz Turije koji su baš navalili da održe onaj za najdužu kobasicu na svetu. Mada, to je kobasica u sirovom stanju, a voleo bih da vidim da li su u stanju da naprave najdužu pravu, dimljenu, suvu kobasicu koju možeš da staviš na dasku za sečenje, uzmeš dobar i savršeno oštar „Svibo“ nož i ... udri. To bi već bila ozbiljnija stvar. Ali čemu ozbiljni rekordi kada, kao što sam rekao, postoje gluposti kojih se setiš, napraviš i eto.... Recimo.... neki čiča uz Amerike se setio da poređa pored puta 80.000 komada konzervi.... raznih.... i naravno ušau u Ginisovu knjigu. Pa ko bi još ređao konzerve pored puta?! I zašto uopšte pored puta?! Mislim.... koja je svrha stajanja konzervi pored puta?! Ili, recimo.... trčanje u perajama za ronjenje. Pa to k’o u Montipajtonovcima?! Ko se igde takmičio da trči sa perajama. Slično je i sa nekim Korej(an)cem koji je najbrži na sto metara ali hodajući i na i rukama i na nogama istovremeno?! U trci je učestvovalo čak njih petorica! Rekord vredan pažnje! Ili onaj sa najsmrdljivijim prdežom?! Pa ko je odlučivao o tome i kako. Čime su to merili? Mada.... ima zaista fascinantnih. Recimo naišao sam na rekord u dužini ejakulacijom izbačene sperme.... 5,7 metara?! Ej?! To je faca, a ne svi ovi dramoseri do sad. Pitam se samo s čim su ga stimulisali da uspe da napravi takav dobačaj? Mora da su ubedili neku njegovu komšinicu na koju se pali da ga „malo izazove“. Ženu nisu sigurno!


            Sve u svemu, raznih rekorda i još više gluposti ima u toj knjizi, koja je inače, ako niste znali, nastala zbog kafanske opklade.... normalno, jel’da.... mislim, tek da se uvere neverne Tome koje tvrde da kafana nije majka?! E sad, jedna od gluposti, koja to možda baš i nije, je vreme koje je neko proveo u pritvoru. Ne u zatvoru.... osuđen, pa je na izdržavanju kazne.... takvih ima na milione. Ne, nego baš u pritvoru, dok traje suđenje i bez izrečane bilo kakve presude. Taj rekord drži naš zemljak, najmlađi doktor nauka (nekad), potom četnički vojvoda i na kraju haški pritvorenik - dr Vojislav Šešelj. Deset godina on njima psuje mater, govori im da jedu govna, tera ih u pičku materinu, nudi ih da mu se napuše kurca i tako.... mislim.... baš k’o svi naši u belom svetu. Veso Šljiva je za to vreme bežao po Beogradu, hvatali ga neki specijalci.... ili šta li su već.... i uhvatili ga.... pa je deportovan, pritvoren, suđen, osuđen, robijao, odrobijao, pušten i već bio gost kod Ivana Ivanovića?! Jebote?! A za sve to vreme Voja je još uvek kod nekog istražnog sudije u Hagu. Ja sam mislio da su ovi naši sudovi spori, ali kada ovo uzmete u obzir.... pa mi smo jedna od najekspeditivnijih zemalja na svetu. I što je najsmešnije.... ili, možda bi bilo bolje reći, najlicemernije, najogavnije, najsurovije i najtužnije.... oni ni sada nisu ni blizu neke presude. U stvari, ja imam utisak, da oni nisu blizu ni bilo kakve optužbe?! Ja još uvek nisam uspeo da uhvatim tu genijalnu pravničku nit.... za čega oni njega u stvari terete? Da je bio u Vukovaru - jeste.... pa dobro, bio sam i ja.... ili tu, vrlo blizu, da je nosio maskirnu uniformu - i to jeste.... dobro ja nisam.... mene je zapala ona što je nekad u JNA bila svečana, za izlaske u grad ili odlaske u rat - da se u rat ide svečano, gordo i ponosno. Kako i dolikuje nama s „ove“ strane.... Srbima, Slovacima, Mađarima, Rusinima, Rumunima, Vlasima i ostalim pripadnicima naših naroda i narodnosti koji su bili na ovoj.... „našoj“ strani.


            Šta je taj pritvorenik još radio....? Nosio je automatsku pušku M-70A, u narodu poznatiju kao „Kalašnjikov“, onako.... dosta nehajno.... u desnoj ruci.... i opalio koji rafal u vazduh.... ili zrak....?! Pa dobro.... istu takvu, samo sa različitim serijskim brojem, nosio sam i ja.... ali nisam pucao u vazduh. Nisam nalazio smisao u tome. Isto to je valjda razlog.... mislim, to sa smislom, što nisam opalio ni jedan jedini metak.... nigde. Nisam imao ni na koga. Prva linija „ustaške obrane“ je bila kod skladišta „Saponije“ iz Osijeka (ili beše Oseka) i to nekih 900 do 1.000 metara od naše junačke i otadžbinske linije i zemunice u kojoj su pacovi bili „pets“ (što bi rekli Ameri) i koje smo hranili viškovima mleka iz tetrapaka. Doduše, ja sam kao vozač dolazio samo tri puta dnevno do naše hrabre prve linije i zadržavao se oko pola sata.... da podelim ručak i dopunim ispaljenu municiju, mahom ispucanu u isti onaj hrvatski zrak u koji je pucao i dr Voja, samo što je on šenlučio, a moji saborci su pucali zato što je vetar zujeći kroz, zbog rata neobrane kukuruze, stvarao zvuke od kojih bi se i režiser filma „Deca iz kukuruza“ usrao od straha. E.... ima jedna stvar u kojoj se razlikuju naša učešća u ratu. Mislim.... moje i Vojino. On je više puta jeo mladu pečenu jagnjetinu a ja većinom konzerve mesnog nareska ili ribe iz 1959. I za divno čudo,.... dosta su ukusne bile, uzevši u obzir koliko „su prešle“. Konzerve, naravno. Ali to bi i mogao biti razlog zbog kojeg je optužen. Svi ti jaganjci su bili mladi i svi su „utihnuli“ zbog Voje i njegove ekipe. Jasno.... Evropa i civilizovani svet su davno prestali da na taj primitivni način „utišavaju“ jaganjce.... mislim.... uhvati, obori, nož, zakolji, i sve što već sleduje.... kod nas balkansko-afričkih naroda. Kod njih to rade mašine-roboti i jaganjci i ne osete kad su „utihnuli“, pa tako na evropsku trpezu stižu u sasvim drugačijem psiho-fizičkom stanju nego ovi naši. Da.... to sam zaboravio. Taj zločin se ipak ne može zaobići ni oprostiti. Koliko se ruku okrvavilo „utišavajući“ jaganjce zbog Vojine morbidne i nekrofilske potrebe?! E moj Vojo.... Neka te drže tamo još deset godina.... pa još deset.... pa još deset.... pa tako dok ne umreš. I zaslužio si. A i mi sa tobom.