Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 25. новембар 2012.

Poštovalac književnosti


            Eh, da sam učio kako treba i kako valja ne bih sada pisao po blogu, već bi izdavao knjige kako i dolikuje čoveku mog kalibra, stava i načina razmišljanja. Ovako niti imam stav, niti nešto posebno razmišljam.... jedino mi je kalibar preostao! Mogao sam završiti prava i lepo biti književnik kao i većina naših pisaca. Prava im verovatno trebaju zbog potecijalnog sudskog spora kad nešto debelo.... promaše. Mada.... i tada postoje advokati.... ali oni advokatima verovatno ne veruju jer zato i jesu pisci. Kakav bi to bio pisac a da nije sumnjičav po karakteru?! Eto na primer onaj Šekspir.... Pa taj je bio gori i od Dž.Edgara Huvera.... ili nekog sličnog njemu (ako postoji iko sličan njemu, a ne verujem u to jer taj je prisluškivao i tatu i mamu pokušavajući da provali da li je keva možda varala ćaleta). Kod tog Šekspira ne veruje ni otac sinu, ni momak devojci, a ni njena porodica njemu.... Mnogo težak i nezgodan pisac za shvatiti. A svi se foliraju da su sve shvatili, pa još i analiziraju njegove misli u detalje. Kao, oni baš znaju šta je on mislio kad je pisao.... „Hamleta“. Jes’, živeli su u stanu preko puta njegovog pa im je uz kafu i čajne kolutiće pričao o čemu sada piše, a zajednički su smišljali naslove. Ma pisao je onako bez veze, da ne ispadne glup.... ili je možda pisao neko drugi umesto njega. Neki potpono „Anoniman“ tip. Bilo je toga u istoriji dosta, da jedan radi a drugi slavi. K’o onaj zlotvor Ajnštajn i ono naše jadno čeljade iz Kaća.


            A Agata Kristi? Pa toj je više od pola familije radilo u Skotland Jardu, jer samo tamo je mogla da čuje onako zakukuljene priče kojima su policajci u dugim noćima dežurstva jedni druge lagali ne bi li i sami sebe fascinirali sopstvenim detektivskim umećem. I zašto se to uopšte zove Skotland Jard, kada nema blage veza sa Škotskom. To je valjda zbog ravnopravnosti njihovih naroda i narodnosti. Nije ni važno. Elem, tu Agatu kad pročitaš.... ustvari kada počneš da čitaš, posle dve glave (dve glave teksta) moraš da se vratiš na početak prve, uzmeš olovku i papir i počneš da pišeš imena i crtaš stablo kojim su svi oni povezani, a kad završiš shvatiš da se ona izgubila još u prvoj polovini knjige ali onako tvrdoglava nije htela da odustane nego je terala do kraja misleći da će se iskobeljati iz sopstvene kuhinje u kojoj joj je sve živo zagorelo. Ali ljudi čitaju njene knjige.... A zašto?!.... Pa valjda vole kad ih tako zatrpaš gomilom vunice iz koje ne mogu da se ispetljaju sami nego čekaju nekog da im to rasplete. Ko će ih znati.



            Mada.... Agata je bar nešto i petljala, ali onaj Hemingvej što je imao ime kao Če (Gevara).... Ta ispičutura koja je umalo izazvala kubansku krizu i koji je više voleo žene, klopu, lov, ribolov, putovanja i još svašta nešto od klasičnog pisaćeg stola (pa nije baš bio blesav), je gušio svojim piskaranjem o svemu i svačemu. Taj se, kao i moja žena, u sve razumeo. Ono jeste da ga je bilo u svim ratovima koji su u svetu vođeni tokom 20. veka, sem Vijetnamskog i Iračkog (i to zato što je samog sebe puškom sprečio), ali onda je trebao da bude oficir pa da piše dnevne zapovesti, a ne kiselkasto-slatkasto-ratno-turističke melodrame kao stvorene za ekranizaciju uz neizostavnog Gari Kupera i naravno Ingrid Bergman. Čudi me da se i Džon Vejn nije tu negde uvalio?! Možda u nekoj verziji „Poštanska kočija kroz snegove Kilimandžara“. A, onda onaj njegov „Starac“ što je živeo pored mora.... Kao da ga je pisao lik iz „Barske mušice“ koga odlično igra Miki Rurki. Ili tako neki sličan.


            Pa onda ruski klasici?! Svaki roman je kao zbirka svih velikih kuvara sveta. Ko će to da pročita?! Jedna radnja traje kao sedam epizoda neke kraće turske serije. A knjiga.... pa ja sam mislio da se to nikada neće ni završiti. Onda kada su nas u srednjoj školi terali da čitamo „Rat i mir“, „Anu Karenjinu“ ili „Braću Karamazove“ ja sam mislio da ću celu mladost provesti nad knjigama ruskih zanesenjaka i njihove psihološke teorije da je čovek vrlo kvarno biće koje misli samo na sebe. Pa na koga bi drugo?! Ali oni udare po tekstu k’o po širokoj ruskoj ravnici kojoj nigde kraja nema a ti sumanuto prevrći strane nadajući se da je na sledećoj kraj odeljka koji čitaš poslednje dve nedelje. Lako je njima bilo. Odvališ 5-6 godina u Sibiru, revidiraš stavove i naravno počneš da pišeš k’o sumanut, jer si shvatio da nisi ni đokista ni mikista ni nihilista nego da samo ti znaš šta si a drugi neka posle u školi lupaju glavu o tome šta si napisao da jesi. A vremena.... kol’ko voliš. Oni su ga bar imali. Oni jesu ali mi.... ni približno toliko! Pa mi živimo 140 na sat. Dobro su se Amerikanci setili pa izbacili ta komprimovana izdanja po principu - piši svaku osmu reč.... i niko ništa nije primetio. Bar ne u Americi! Ma ne bi ni kod nas!


            Kad sam spomenuo nas, ne mogu da preskočim i naša piskarala. Recimo.... onaj Lalić. Mihajlo Lalić (ovo mu sad dođe k’o Bond - Džems Bond). E, taj Lalić nam se krvi napio u srednjoj školi. On i njegova „Hajka“ i „Lelejska Gora“ sa onim perverznjakom Ladom Tajevićem koji nije izdržao ni par meseci apstinencije dok je vrludao po tim šumama i gorama pa je skakao na krave i ovce, bilo da su žive i na paši, bilo da su nedavno „umrtvljene“. I takvi su nam posle pisali ustav i bili raznorazni sekretari što partije, što raznih izvršnih v(ij)eća i donosili prve seksualne slobode. Dobro, bar nas je Mihajlo upozorio za kim ćemo posle žaliti kada dođu još i gori od njegovog Lade.



            Zamalo da zaboravim Titovog pajtaša Krležu. Taj nikad ustvari nije prežalio što se Austrougarska raspala, pa više nije mogao lično da pijucka kaficu sa Glembajevima. Ili ga je u taj retrogradni stav naterala srpska vojska koja ga je kao sumnjivog dobrovoljca vratila u Austrougarsku, a tamo je opet zauvek ostao srpski špijun. I onda ni tamo ni ovamo. E pa ne ide politika i pisanje. Ili pišeš ili si poslanik. Čim to izbrkaš jedno od to dvoje si prefarbao masnom farbom koja se teško skida. Zato smo jedva i preživeli njegovu „Baraku“ i „Filipa Latinovića“ i „Vučjaka“. Dobro.... što se mora nije teško pa ni čitanje Krleže. Ili ipak malo jeste?!
            I baš zato me sve ovo tera na pomisao da i nije teško biti književnik. Pa ako je, kako kažu, Hemingvej svugde vukao pisaću mašinu sa sobom, zašto ja ne bih mogao lap top?! Jedina opasnost bi bila da mi se izbriše fajl u „Vordu“ a da nisam napravio kopiju. Da.... Možda su pisaće mašine ipak bile bolje? Mislim da žena ima jednu staru, pa ne moram da je kupujem. Papira imam.... samo malo daktilografiju da uvežbam i....




             

недеља, 18. новембар 2012.

General Ante, general Mlađa i „Preljubnici“ na Pinku


            Gledam u petak TV.... šaram po programima.... i slučajno vidim na HRT, okupila se neka gomila ljudi. Ogromna, nepregledna, zbijena.... a u isto vreme radosna, nasmejana, srećna.... kao mi kada smo na Futoškoj ulici čekali da prođe Tito kada ide u Karađorđevo da rešava strašno važne probleme koji su se ticali naše politike aktivne i miroljubive koegzistencije, i jede Karađorđevu šniclu, koju je najviše obožavao voleći je.... samo mu je ponekada malo teže silazila niz grlo.... valjda zbog imena. I mada nisam neko ko baš ne veruje u reinkarnaciju, iako se to kosi sa Hrišćanstvom čiji sam redovan član, malo mi je bilo glupo da pomislim da se Tito reinkarn..... jebem li ga, ne mogu da izgovorim, pa onda, po Vuku, ni da napišem, vraća u SFRJ. Pardon, u Hrvatsku. A na TV, doduše bez zvuka, činilo mi se kao da kliču.... baš ono.... „Tito - partija - omladina - akcija!“. Ne budem lenj, pojačam malo TV. Ali opet ne razumem. Pojačam ga na pola.... da trešti.... Čujem spominju nekog Antu i Mlađu i kliču kako ih vole. Pomislim na Gotovinu i Markača i mislim se.... samo vi vičite.... oni sad igraju domine sa Vojom Vojvodom i psihijatrom Radovanom i to veoma ostrašćeno podeljeni na „naše“ i „njine“. I nećete ih skoro videti, sem na TV, pa makar vikali do jutra. To je ipak Haški sud.... simbol nezavisnog i nepristrasnog sudstva, pravde i zaštite ljudskih prava.



            I krenem da prebacim na moju veoma obožavanovoljenu „Pink“ TV, jer je trebala da počne emisija „Preljubnici“ koju uvek gledam sa ženom i uvek se posvađamo jer se ona, kao, zgražava koliko su primitivni ti što nalaze druge partnere, a ja se oduševljavam njihovom nepreglednom seksualnom slobodom koja prosto kipi iz emisije. I samo krajičkom oka učinilo mi se da iz aviona koji je na HRT sleteo na aerodrom izlazi drug general Ante Gotovina, ali TV je već prebacio na „Pink“ i već smo u sceni u kojoj sve prašti jer neka debela iz Velikog Gradišta tuče nekog jadnika što je pored nje našao jednu.... pa za nju svakako avion ribu, koja se i meni svidela. E sad, gledao bih ovo, ali mi ona slika na delić sekunde neda mira.... Otkud Ante u domovini za koju se borio i krvario, kad bi trebalo da je u Holandiji i da udiše svež morski vazduh koji se iz obližnjeg Severnog mora uvlači u cakum-pakum sređene ćelije mardelja u Ševeningenu. Nisu valjda ovi iz uprave zatvora već počeli da ih puštaju na vikend? Pa nisu valjda ludi?! Ako Voja, Radovan, Ratko i onaj magacioner.... Hadžić.... u isto vreme dođu na vikend u Srbiju, razjebaće nam svu staklenu ambalažu u koju smo upakovali ovu govnjivu demokratiju, pa kad se sva ta govna rasprše po nama izgledaćemo k’o onaj klinac iz filma „Milioner iz geta“ što je propao kroz klozetske daske direktno u govna. Ma da.... sigurno mi se učinilo.... al’, reko, ’ajd da vidim.



            Prebacim oprezno, bojažljivo.... sve misleći da je za vikende ipak rano. Pa tek što su otišli.... čini mi se! Međutim.... vidim.... Ante - ante portas.... (mislim na vrata aviona). Ma sigurno je neki stari snimak, mislim se, verovatno kad su ga ispraćali.... A onda se setim da su njega uhvatili.... ili se beše i on sam predao?!.... na nekom ostrvu negde.... u Atlantiku, valjda?! Pogledam još jednom.... On je! Izlazi i maše a ovi iz mase u delirijumu! Vrište, ciče, aplaudiraju, kose čupaju.... Sagledam ja situaciju još jednom, jer sigurno mi je nešto promaklo. Okud bre Ante u Zagrebu.... a i Mlađa Markač je tu.... ma nemoguće. A da ga nisu možda ovi iz Haga isporučili nama, pomislim, pa je on ustvari u Beogradu.... mislim.... na Surčinu.... ili Tesli.... šta god da je?! A masa došla da protestvuje!.... Što da protestvuje?!.... Pa otkud ja da znam zašto.... Pobrkali ga s Papom ili.... ko zna. Kao da je čudno da se kod nas protestvuje zbog nečega?! Mada, niti mi ovo što vidim liči na Surčin, niti oni protestvuju. Kliču oni Anti i pomalo Mlađi sve se ori i odzvanja po celom okoloaerodromskom lendskejpu. Saslušam malo.... spikeri kažu: „Oslobođeni oslobodioci Hrvatske i vratili se u domoljubnu domovinu“! Nije mi jasno?! Pa pre neki dan.... ustvari, prošle godine, je Ante dobio 24 a Mlađa 18 godina robije. Kako sad oslobođeni?! Pogledam još malo, prebacim na naše kanale, kojima ne verujem ni koliko je sati.... kad i tu - isto!? Pušteni ljudi! Mašu masi i ona maše njima!?


            I onda shvatim. Pa da.... Ljudi u Hagu su shvatili da su pogrešili, da su Ante i Mlađa vodili oslobodilački rat za domoljubnu domovinsku grudu, da su usput oslobodili i oko pola miliona Srba koji su živeli u Hrvatskoj, praktično u getu, i da su svi oni nakon toga slobodno došli u Srbiju gde i danas slobodno žive. Da su sve to vreme, kao operativni komandanti, najviše vremena posvetili zaštiti ljudskih prava i da su svi ti Srbi pod jakim obezbeđenjem, tako da nikome nije smela da zafali ni dlaka a kamoli glava, sprovedeni i prevezeni o trošku Hrvatske Vojske sve do granice sa.... umalo Rumunijom. Ja sam sve to sve ovo vreme znao, ali ne smeo da kažem.... ubiće me neko ovde u ovoj primitivnoj zemlji divljaka na brdovitom Balkanu što se zove Srbija. I odmah, istog sekunda, sam odlučio.... Ja ću od sada biti Hrvat. Jebeš ti to, velika je to stvar! Uvažava te, poštuje i ceni ceo zapadni, a to znači civilizovani, napredni i slobodni svet, priziva te sebi u EU, NATO, Savet Evrope, Udruženje perača prozora u slobodnom svetu i mnoge druge institucije kojima samo ime govori koliko su velike i značajne za očuvanje demokratije, slobode i ljudskih prava. Sem mene u Hrvate ću prevesti i ženu i decu.... Doduše ženu ne moram. Ona je već tamo. Rekao sam im: „Pakujte se, idemo u Hrvatsku da živimo kao slobodni i dostojanstveni ljudi“. I onda krenem da napišem oproštajni post svim mojim blogerašima.... mada.... i onu su, sa moje, sada već hrvatske strane gledišta, obični Srbi (većinom) pa samim tim i zločinačka rulja koja podržava one njihove monstruozne koljače što su ostali u Hagu.... pardon.... Den Haagu (odmah sam uvideo da pišem kao Srbin i ispravio grešku). Ako je tako, a tako je, šta da im uopšte i pišem?! Ionako neće shvatiti. Ne dopire to do njihove svesti! I zato.... u kola i pravac Batrovci.... pardon.... Lipovac! U slobodu i slobodni svet. Dosta mi je života u ovom logoru. Živeo Ante.... živeo Mlađa.... živeo Obama.... živeo OlanD.... Sloboda Kosovu i Kosovarima.... Živeo slobodni Sandžak i Sandžaklije.... Sloboda Vlasima.... a da.... oni su još gori od Srba.... Sloboda svim potlačenim i ugnjetavanim narodima od strane imperijalističke Srbije koja želi da zagospodari svim prostorima od Egejskog do Atlantskog mora.... okeana. Dosta je bilo.  Odlazim odavde! Odmah!



"Trebalo bi da bombardujete Srbe"
(Papa Jovan Pavle Drugi - Reči upućene predsedniku Klintonu tokom javnog pojavljivanja u Denveru)

"Srbi su zločinački dupeglavci".
(Ričard Holbruk, Klintonov emisar u Jugoslaviji. Njujorker, 6. novembar 1995).


"Srbi su narod bez zakona i bez vere. To je narod razbojnika i terorista".
(Izjava Žaka Širaka, predsednika Francuske, juna 1995. povodom sastanka Šefova vlada država članica EU)

"Vodićemo protiv Srba rat - diplomatski, ekonomski, politički, propagandni i psihološki".
(Džejms Bejker, državni sekretar SAD, na američkoj TV, jun 1992)

"Što se Srba tiče. To je danas jedan bolestan narod".
(General Žak Kot, bivši komandant UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini, Vojni mesečnik Difens nacional, jun 1997, Pariz)
 

POSEBNI DODATAK:

Ante Gotovina ratni zločinac.... ma nemoguće! 

            Pošto sam shvatio da je veliki vojskovođa, humanista, strateg i filantrop Ante Gotovina najzad pušten iz zatvora, počeo sam da se pitam kojoj budali je uopšte palo na pamet da tako divnog čoveka nazove: „ratni zločinac“ ili po našem „war criminal“ i da mu zbog toga još i sudi?! Iskopam malo po Guglu (jer mi žena nije bila kod kuće.... da je bila tu ne bi mi trebao Gugl...) i otkrijem da mu je epitete „ratni zločinac“ odnosno „war criminal“ prilepila Karla Delponte?! I tu se prosto prenerazim! Karlica.... Anti?!? Tamo ona, tamo njemu.... da je ratni zločinac, odnosno na njenom nematernjem ali svakako voljenom jeziku - war criminal?! Bio sam duboko razočaran.... priznajem. Ja sam mislio da je za nekog ko je ratni zločinac, tj. war criminal, iako to Ante sigurno nije.... pa bar za njega je jasno.... zadužen kod nas u Srbiji onaj takođe divan čovek.... lep, visok, crnomanjast, sa bujnom plavom kosom.... kako se beše zove.... eh da..... Bruno Vekarić. Taj čim čuje reč ratni zločinac ili war criminal, stane u „aport“poziciju, kao lovački pas, usredsredi se na jednu tačku, fiksira je i krene u poteru za tim nekim ko je.... ratni zločinac, war criminal, i sve tome slično i ne odustaje dok ga ne kepčeruje.... na našem - ćorkira. I nema veze da li je ratni zločinac naš, vaš, njihov ili zajednički.... Bruno ne pravi pitanje.... war criminal je war criminal, ratni zločinac je war criminal, war criminal je ratni zločinac a ratni zločinac je ratni zločinac! I nema tu trte-mrte! On je uvek mrtav ozbiljan. Posebno kada je u pitanju ratni zločinac srpskog porekla. Jer kao što znamo i kod Tita je Srbin hvatao Srbina koji je ratni zločinac, a Hrvat Hrvata koji je war criminal (Hrvati su zbog skorog ulaska u EU već prešli na Esperanto-hrvatsko-engleski) i to se pokazalo najpoštenijim. Kao ono: „ti sečeš a ja biram“. Mada.... ni za samog Bruna nisam siguran šta je, pa tako ne znam da li se može reći da kada uhvati Srbina koji je ratni zločinac, da je uhvatio „svog“ ratnog zločinca ili samo srpskog? Ili je hrvatski ratni zločinac, pardon, war criminal, njegov?! Ma dobro.... nije ni važno.... važno da je uhvaćen ratni zločinac, odnosno war criminal.
            I kao što rekoh na početku, veoma sam iznenađen čimbenikom da je Karla.... naša voljena, jedina, umiljata, nasmejana i uvek vedra i vesela Karla DelPonte Felipe-Kaetano-Lopez-Gonzales-Martines označila našega Anteta..... tog čoveka velikog srca.... uprla prstom u njega onako krhkog i tananog i dreknula: „Hvatajte ga, on je ratni zločinac i najgori war criminal posle Šešelja, Hadžića, Šljivančanina, Milutinovića, Ojdanića, Stojiljkovića, Plavšićke, Babića, Gvera, Krajišnika, Perišića i ostalih srpskih krvnika koji se pravnim jezikom nazivaju: ratni zločinac, war criminal, le criminel deguerre, военный преступник, vojnový zločinec, militokriminala, kriminel lufte, פושע המלחמה, مجرم حرب, 戦争犯罪人, 戰爭罪, bellum criminaüs, criminal de război i još raznim drugim jezicima svetskih ali bratskih naroda i narodnosti. Ali brzo sam shvatio.... Pa Karla je znala da Ante nije ratni zločinac a još manje war criminal, pa je u dogovoru sa sudijama haškog suda podigla tu nepravednu optužnicu da je on ratni zločinac, znajući da će sudije skoro jednoglasno reći: „Ne.... on nije ni war criminal ni ratni zločinac.... naprotiv.... on je sve upravo suprotno od tih užasnih reči ratni zločinac iliti warcriminal“. I neće samo reći, nego će i dokazati da Ante nije ratni zločinac (war criminal) nego veliki domoljub, heroj, domobran, grudobran, zemljobran i pre svega veliki, veliki čovek.... i to hrvatski čovek. Fantastično! Kakav strateško-taktičko-genijalni manevar Karlice Pontice. Fenomenalno. A primetio sam ja da je ona svaki put kada bi za njega rekla da je ratni zločinac ili war criminal pomalo zastala, brada bi joj zadrhtala a u oku bi joj se pojavio neki čudan majčinski sjaj.... Mogu samo da zamislim koliko je za nju bilo teško da prevali te reči preko usta: „ratni zločinac“ i „war criminal“. I to nebrojeno puta. Ali.... došao je i čas kada je pravda trijumfovala i za nju i za ceo slobodni svet! Ne!.... Ante nije ni ratni zločinac ni war criminal.... i to je dokazano celom svetu. I ja sam odahnuo, i svi smo odahnuli. I ceo svet je odahnuo. Konačno je svugde obelodanjeno i opštenarodno prihvaćeno: Ante nije ratni zločinac, a nije ni war criminal, ma šta to na engleskom značilo. Najzad je došao kraj svim mukama.


недеља, 11. новембар 2012.

Probna vožnja do....


            Gadno je kad ti auto pravi probleme a da ne možeš nikako da uhvatiš šta je uzrok. Menjaš mahaničare, ideš u ovlašćeni servis, sam razmišljaš i ništa. A svaka boljka je kao i kod čoveka - vrlo specifična. Moj zatrza u određenom trenutku i nakon toga ide normalno. S tim, što je taj trenutak baš onda kada kreneš u neko malo rizičnije preticanje i treba ti pravi dobar top koji te izbaci kao đule... a ne da se top upuva zbog lošeg fitilja. Borba sa tim traje još od prve polovine avgusta.... što znači.... tri meseca. E sad, neko je od onih koje bi bolelo uvo za to, ali ja.... ja ne bih bio ja dok to ne nađem.... bez obzira na cenu, količinu živaca i vremena koje treba baciti na savršeno uštimavanje. Malo je perifernih delova na motoru koje nisam zamenio.... da ne nabrajam.... bilo bi dosadno. I ništa! U stvari, svaki put po nešto, ali nikada ono pravo. Načisto ubistveno. Bar za mene.... jer ja znam dan i sat kada je taj auto počeo da mi ubada nož u rebra i da ga vrti levo-desno. Bio je to 8. avgust, oko 2 popodne na putu između Valjeva i Kosjerića. Negde na.... 20-tom kilometru od Valjeva.... blaga desna krivina sa 8% uspona.... s leve strane pogled puca na veliki šljivik (a šta bi drugo kod Valjeva), a desno.... strma udolina. Osetio sam već prvi trzajčić. Gadno je kada se ljudi vežu za stvari.... od toga može da se poludi. A ludilo te tera da kao bik u koridi juriš za crvenom krpom dok te matadori-mehaničari mame i svaki put ubodu po jedan manji mač u tvoja leđa.... Mač izgleda kao papir zelene boje, a na njemu na nekoliko jezika piše „100 €“. Ali „Rudonja“ se ne obazire.... samo srlja.


            Skoro tri meseca kasnije, 5. novembra, u Bačkom Petrovcu preuzimam auto od drugara mehaničara koji je treća ličnost koja se posvetila mom, sad već pomalo omraženom ljubimcu. A i njemu nije prva stvar koju je uradio pokušavajući da reši problem.... ’rve se on s njim već par nedelja. I nije da nije našao ništa.... naprotiv.... našao je svašta. I mnogo od svašta rešio. Sada je završni udarac. Posle ovoga nema dalje (što bi rekla deca). Matador zadaje konačni ubod mačem. Jedino je razlika u tome što se ovde očekuje da bik živne kao da je tek rođeno telence a ne da kljokne na zemlju i isplazi jezik. Moramo zajedno da „zajašimo bika“ i vidimo koliko je živahan i ljut. Krećemo od Bačkog petrovca ka Kulpinu. Već na početku imam osećaj da i dalje nešto nije u redu.... bolest je to, kad vam kažem. U Kulpinu nam se pridružuje još jedan čovek koga dosta površno poznajem a treba da nam da televizor za nekog sasvim petog.... Tako živimo.... radimo četiri stvari u isto vreme i stalno smo napeti k’o u klozetu.... Stalno negde ne stižemo na vreme.... ili nam se ne sviđa kako smo i kada stigli. Krećemo malom sporednom uličicom od glavne ulice u Kulpinu koja još uvek sa ponosom nosi ime Maršala Tita. U petrovačkoj opštini je, srećom, još uvek Bratstvo i Jedinstvo. Stiskam dosta oštro papučicu gasa jer još uvek testiramo auto. Raskrsnica.... Tek krajičkom oka hvatam crnu siluetu koja mi se kao kometa približava s leve strane i kao da je nešto prošlo kroz mene od temena do kraja kičme. Samo delić sekunde straha. A onda udarac. Činilo mi se kao da nije jak i kao da smo se pomerili samo pola metra u stranu i stali.


            Tišina. Možda samo sekundu ili dve, ali kao da je sat. Otvaram oči. Vidim da smo od raskrsnice udaljeni petnaestak metara. Pipam rukama delove tela. Čitav sam. Moj drugar mehaničar je već izašao napolje i s nevericom gleda u kola. Pokušavam da otvorim svoja vrata. Shvatam da je to nemoguće, da su došla do sedišta i da su bukvalno zavarena za karoseriju. Okrećem se ka čoveku koga smo pukupili usput a koji je sedeo na zadnjem desnom sedištu i vidim da se pridiže.... Kaže da ga bole leđa ali vidim da bez problema pokreće sve delove tela. Krv mu se sliva sa leve strane glave ali je dosta priseban. Prelazim preko suvozačkog sedišta i izlazim iz kola. Ne osećam ni bol ni strah.... i to me čudi. Baš me čudi. Tek tada primećujemo kola koja su nas udarila. Dobro sam video u tom kobnom deliću sekunde da su crne boje. Prednji kraj im je potpuno uništen. Iz njih izlazi mladić.... mršav, u crnoj jakni. Drži se za koleno ali korača normalno. Svi ćutimo. Niko ne progovara ni reč. Nema psovanja, optuživanja, nipodaštavajućih reči.... Ništa. Iz okolnih kuća polako izlaze ljudi koji su čuli udarac. I oni ćute i nemo gledaju. San. Ovo je samo san.... treba da se probudim i sve će biti kao i juče pa da krenem sve iz početka. „Budi“ me rečenica: „Naočare, gde su mi naočare.... bez njih ne vidim ništa“.... svi počinjemo da tražimo naočare našeg saputnika, ali nekako polako.... kao da nas nešto koči.... zadržava. Ne možemo da ih nađemo. Polako, do mene dolazi žamor ljudi koji su se skupili, ali mi deluje kao da je na nekom televizoru koji je tu negde napolju oko nas i ja, kao da se budim iz sna, uranjam u stvarnost. Shvatam odmah da krivica nije moja ali mi to ništa ne znači. Ne znam zašto imam utisak da bih se isto osećao i da je obrnuto. Svi smo čitavi i pored toga što je dvoje kola totalno uništeno. Silina udara nas je nosila kao ono perce u „Forest Gampu“.... Seo bih ali nemam gde.... „Velika je sila Božija“ govorila je moja baba i ta rečenica mi je u glavi. Odsutno pitam: „Da li je neko zvao muriju“.... Čovek koga od nekud poznajem mi kaže da je on zvao ali da „nije u redu tako nazivati pripadnike policije“.... „Kakav kreten“ mislim se, iako sam ga u međuvremenu prepoznao i shvatio da je i on „murija“. Polako, kao lopov, prikradaju mi se već potpuno bistre misli i postajem u potpunosti svestan situacije. Da li sam potrošio još jedan od sedam, ili.... devet života?! A možda ih mi imamo i više nego mačke? Hvala ti Bože! Hvala za ovaj današnji koji si poklonio svoj četvorici! Iza ugla se pojavljuje plavo rotaciono svetlo. Stigli su.  






недеља, 4. новембар 2012.

Moje zastave nisu iste boje



            Pre par minuta moj klinac je prošao pored mene i suptilno urlajući tankim baritonom koju bruji kao vufer pevao „Moje zastave“ od Parnog Valjka. Ne bih sebe mogao ubrojati u velike pobornike tog benda, ali nisam ni eksplicitni protivnik.... u stvari, kad malo bolje razmislim, ja nisam eksplicitni protivnik bilo čega.... što mene direktno ne (po)gađa. I čuvši tu poznatu melodiju, a i reči koje idu uz nju, setio sam se jednog skoro objavljenog teksta na blogu moje koleginice-blogerke a usput i sugrađanke.... što je već samo po sebi dovoljno da je stavi na top-mesto mojih interesovanja. Šta ću kad sam lokal-patriota. I u tom tekstu ona se pita kako to da u Americi nikom ne smeta kada Irci imaju svoj dan, obuku zelena odela, stave zelene šešire, nose irske zastave šetaju ulicama... Čikaga.... i čak i istoimenu reku ofarbaju u zeleno, što zaista interesantno izgleda.... Mada, pitam se onda ja, ako je ta farba potpuno bezazlena za ribe, žabe, školjke i ostalu gamad, zašto sve svoje reke ne ofarbaju u biserno-čistu zelenu da ne budu onako mutne i prljave kakve stvarno jesu. Makar na izgled.... a ako neko skoči da se okupa jer nije mogao da odoli.... ko mu je kriv. Sam je isko. Zatim.... tom farbom bi se mogle obojiti sad već skoro sve reke sveta.... da bar ne izgledaju kao zamućena i prljava baruština. I ne samo reke.... ta farba bi čuda mogla da napravi! Nego.... da se vratimo Ircima i Amerima....



           Moram da priznam da je i mene to fasciniralo.... kada sam bio mlađi. Naravno, pitao sam se zašto toga i kod nas nema. Ali nekako s godinama, tumarajući pomalo po trulom zapadu na raznim geografskim dužinama.... a i širinama (ako je severozapad u pitanju), i imajući priliku da sve to vidim izbliza, počeo sam da iskrivljavam tu lepu sliku koja je na TV skoro uvek savršena. U običnom životu, iako izgleda nelogično, postoje „smetnje na vezama“ koje tu sliku dosta iskezeče. Stalno imaš osećaj da će se neko popeti na krov, namestiti antenu (uz obavezno „jel’ sad dobro?“) i slika će se zategnuti.... Ali.... to se ne desi.... Vidiš to što vidiš, nema šminke, nema kulisa, nema zabavljača.... samo siva stvarnost koja se ne razlikuje bitno od ove naše. Čak je u nekim delovima i tamnija. Ali zastave.... one su tu uvek da razbiju taj monokolorit. Vise sa zgrada i kuća lagano se klateći i čine sliku šarenijom. Kada duva vetar prave čudan zvuk sličan udaljenoj grmljavini.... ili nekom dalekom tutnjanju. Ima ih svuda. I na čelu irske kolone u Čikagu je američka zastava. Ona je najveća i najdominantnija. Kao da govori „ma samo vi mašite tim vašim zastavicama koje bi se mogle okačiti i kao ukras na retrovizoru kola.... ja sam ta koja ide ispred svih i čije se lepetanje čuje sve do Vašingtona (Di-Si).“ One su i na majicama i farmericama (straga ili spreda), na reklamama zalepljenim po autobusima, u izlozima, na benzinskim pumpama, u supermarketima.... svuda. A kada ih ima svuda, onda kao da pomalo pritiskaju ljude po glavi, kao da su dosadna i nemaštovita reklama za deterdžent od koje uvek prevrneš očima.



            U Evropi, zastave mnogo manje bodu oči. Primećivao sam ih više nego ovde, ali mislim da se mnogo bolje stapaju sa okolinom nego u Americi. Uglavnom su u suvenir-šopovima i na nekim zgradama.... pomalo po ulicama i radnjama. Ima ih.... nije da ih nema. A kod nas?! Na naplati drumarine kod Stare Pazove gde se prodaju uz kalendare sa likom Ratka Mladića i.... dalje ne znam. Ne znam čak ni gde bih ih kupio da mi zatrebaju.... Možda bih ih morao oteti u nekim svatovima.... ali i tada bih našao samo jednu.... u kolima na čelu svadbarske kolone. Jednom, pre godinu ili dve, meni je kao „osvedočenom srpskom nacionalisti“ palo na pamet da predložim ženi da stavimo jednu na kuću.... onako.... kao u Americi. Fleg. Jedva sam živu glavu izvukao.... „seljački, primitivno, vulgarno, napadno, štrčeće, neprirodno, ružno, suvišno....“ sve je to srpska zastava na našoj kući. Ili bilo čijoj drugoj. Sem na zgradi Izvršnog veća Vojvodine. Tamo se uklapa. Valjda zbog onog silnog mermera koji je sa Brača dovučen po ideji tvrdoglavog Dragiše Brašovana kome je zapalo da je „sklepa“ za nekih 4 do 5 godina. Jebiga.... ja nisam imao para da kuću obložim ni ovim našim običnim, veštakim, dobijenim mlevenjem pa lepljenjem ostataka mermera skupljenog sa svih strana ove naše rasute zemlje, a kamoli da idem na Brač po njega. A i da sam ga stavio, mojoj ženi bi dosadio za najduže 5 godina i ona bi ga prefarbala.... ako treba i masnom farbom, samo da više ne gleda u isto. Jednog dana će i mene prefarbati.... bar lice.... i to u drečeće plavu. Biću kao Mel Gibson u „Hrabrom srcu“. Samo.... on nosi škotske boje.... boje koje su bile simbol škotske nezavisnosti.... a mi.... mi se još uvek stidimo da okačimo sopstvenu zastavu na sopstvenu kuću. Da.... stvarno.... možda i ne ide. Ne uklapa se. Nikako. Jedino.... Kada bi okačili američku.... To bi baš dobro izgledalo.