Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 31. август 2014.

Rokenrol za „Ko to tamo peva“


            Zlatibore pitaj Taru da li pamti ljubav staru... stihovi nekada novokomponovane narodne pesme koja bi sada, uz svo zavijanje, zurle i kretene koji su aktuelni, bila čist rokenrol. A nekada se mogla čuti samo kod pokojnog Petra Slovenskog u nenadmašnoj emisiji „Karavan“, rađenoj za tadašnje „srednjodobce“... što znači da su imali godina kao ja sada... i koja je neumorno išla svaki radni dan od jedan do tri... baš kada su se oni vraćali s posla. A, Bogami, i ja jedno vreme s njima. Uzaludno je bilo moje negodovanje. Skala na radiju je bila zakucana na prvi program Radio Beograda i neumorni „Karavan“. Tada naravno nije postojalo ni „D“ od digitalnih radio-aparata u kolima, nego... crvena skala koju pomeraš i tražiš najbolju poziciju sve dok ne dobiješ sumnjivo čist stereo zvuk... ako se to moglo tako nazvati. I čekaš vickasto „Ha-ha komentar“ nakon čega je sledila neka satirična „provala“ o položaju radničke klase od koje ti je bilo zlo... Mislim, ne od radničke klase, nego od tih „provala“... radnička klasa nikada nije bila sporna... Mada... kada malo bolje razmislim... jebem li ga ako sam ja tada znao šta to stvarno znači. Džaba sam imao petaka iz marksizma... u praksi nikada nisam najbolje raspoznavao ko kojoj grupaciji pripada. Jer i direktori su po definiciji bili radnička klasa, mada meni nije izgledalo tako... al' dobro sad... bar su dolazili na posao i to na vreme. A nije bilo ni upravnih odbora sa plaćenim članovima koji se pojavljuju jednom mesečno... da uzmu tu „članarinu“... pa ih opet ne vidiš do sledećeg meseca. Doduše, ja sada ne radim u firmi sa takvim „ustrojstvom“... Evo, već više od 22 godine, pa pišem ono što sam od drugih čuo. Ali ne sumnjam ni malo u njihove reči. Zaista.


            Ali dok sam radio... osamdesetih godina prošlog veka... jedno vreme je mene zapalo da vozim firmin bus kojim smo išli i vraćali se sa posla. Sem što je cela grupa iz Novog Sada svako jutro kasnila pola sata... jer sam ja prethodno veče ostao „malo duže“ na Đavi... pokušao sam da nametnem i drugi režim zabave u busu. Izbacio sam „Karavan“ i puštao tada dosta liberalni „Beograd 202“ ili Radio Novi Sad i neke emisije koje je vodio sada već legendarni Bogomir Mijatović ili Bora Otić koji je tada tek započeo svoju karijeru. Bila je to veoma žestoka borba. Već treće ili četvrto jutro mi je skoro ceo bus dihao za vrat s komentarom „Je li mali... dokle ćemo mi morati da slušamo ove tvoje drogeraše?“... „Daj prebaci to sranje!“... „Daj mali, pusti nešto i za nas radničku klasu... nešto naše... domaće!“. Ali ja sam se trudio ostanem kao kremen-kamen iz koga bljuje živi plamen i odgovarao... „Kome se ne sviđa, postoje vozila gradskog saobraćajnog... pa izvol'te“... I tako smo se mi nadjebavali dobrih mesec-mesec i po. A onda me je jednog jutra, kada smo stigli sa onih pola sata zakašnjenja, zvao direktor u kancelariju i diskretno, uz puno takta pitao; „Je li mali, što ti zajebavaš ljude u autobusu, hmm!?“... „Nije ti dosta što svi koji dolaze iz Novog Sada kasne jer si ti bio na... kako si ono rekao... Javi, Đavi, Tavi... ili koji li je kurac, nego još uz sve to maltretiraš sve redom s nekom, kažu mi ljudi budibogsnama muzikom, od koje ne čuju ni sopstvene misli?!?“ Uzvratio sam i ja dosta oštro... „Znate šta direktore (uvek sam mrzeo ono „druže direktore“)... jednom mora doći do smene generacija i opšteg napretka. Ne mogu ja da čekam da svi ti metuzalemi odu u penziju pa da u vozilu kojim ja upravljam (tu sam mu jebao kevu) puštam muziku koju ja hoću?!“... „Uostalom... ako im se ne sviđa neka nađu drugog vozača... Ili, još bolje, Vi ga nađite!?!“


            Tu sam mu nagazio čitav nervni sklop... „Balavče balavi... juče si počeo da radiš i već bi da rukovodiš!?!“ E, to nisam mogao da oćutim pa sam rekao „Šta ja mogu što sam školovaniji od 97% ljudi u firmi... što ste me onda koji kurac i primali?!?... I kakvo je to rukovođenje... muzika koja će se puštati u autobusu?!“ Uz sve to, znao sam da niko drugi iz Novog Sada nema „D“ kategoriju, i da nemaju izbora... kanda će morati da pristanu na sve. Drug direktor, koji je, Bog da mu dušu prosti, bio strog ali pravedan, kao i svaki direktor u vreme SFRJ, podigao je glas do neba... ili malo više... i dreknuo; „Ti ćeš da voziš a oni će da slušaju ono što hoće većina ljudi u autobusu!“. „Dobro... onda nek' ta većina i vozi... uostalom ja uopšte nisam plaćen da vozim tu drešinu od autobusa... to je samo moja dobra volja!“... što je bilo tačno. „Molim lepo, ubacite mi to kao dodatno rešenje za obavljanje poslova i nađite u statutu firme gde to piše da ja moram u busu da puštam ono što hoće većina!“ E, tu sam već preterao... jebiga... zanesem se i ne znam da stanem... „Jel' ti to mene zajebavaš?... Ja da tražim po statutu firme šta će da se sluša u autobusu?... Slušaće se ono što ja kažem... od sada i ja idem tim autobusom!“ „Ali šefe (degradirao sam ga u momentu)... Vi ne živite u Novom Sadu?“ Na to je reagovao kao ris; „Imam stan na Limanu 3 ali retko odlazim tamo... nešto nisam dobar sa onom mojom... nije važno!... Od sada i ja idem s vama, jel jasno?“ Pokušavao sam i dalje da mu objasnim da ću ostati istrajan u svojoj odluci i da će i on, po svoj prilici, slušati „Stonse“... ili bar Donu Samer... ali džaba... nije me više slušao. Jebiga. Našla krpa zakrpu. Ni ja njih i dalje nisam  slušao dok su vikali „Promeni to sranje“... sa direktorom na čelu. I... šta da vam kažem... od onda se više nije slušao „Karavan“. Sve dok 1992. nisam zauvek napustio firmu. Mada, priznajem, prestao je uticaj mojih izlazaka na „Đavu“ na radno vreme zaposlenih. Počeo sam da krećem na vreme. Tačno u pola sedam ujutru. Nešto se ipak moralo poštovati... iako je bio samoupravni socijalizam.



недеља, 24. август 2014.

Tara, nepripitomljena divljakuša


            „Ima jedna krčma u planini, vide joj se svetla noću u daljini“. Iako nije baš tamburaška pesma, a jedino tamburaše mogu da slušam (ako se ne računaju rok kncerti) skoro uvek počnem niz svojih pesama baš sa tom pesmom. I nekako sam noću uvek zamišljao tu planinu iz pesme, kao u crni plašt zamotanu zaspalu aždaju, sa koje treperi jedno jedino slabašno prigušeno svetlo. Kao dete sam skoro svako leto išao u Bosnu, u Lijevče Polje kod Banja Luke i uvek bio fasciniran gustinom mraka koji je tamo padao, činilo mi se, i brže i lakše nego kod nas u Novom Sadu. Bio je to mrak u kome nema ni tračka svetlosti. Nečija cigareta se videla na par stotina metara... i znala da razbije strah kada sam po mraku morao da odem od jedne do druge babe. Pa svi smo se kao deca plašili mraka. Ili tog nečega što je u mraku a što ne možemo da vidimo a znamo sigurno da je tu. Ili smo bar mislili da je tu i da će nas zgrabiti kao moćna ogromna ruka iz koje ćemo samo jednostavno nestati zauvek. Ono o sopstvenim sahranama na kojima svi plaču i strašno im je žao zbog svega što su nam bilo kada uradili, svi znate. Nego... zašto je taj mrak toliko mračniji negde daleko nego kod nas kući. Nedavno sam nekoliko dana bio na Tari i pokušavao da raspletem to klupko. Ali, desila se obrnuta stvar. Tih dana je bio pun mesec i prisustvovao sam drugoj krajnosti... Onoj pesničkoj „mesečini“ koja osvetljava puteve mnogim bećarima, svircima, konjima-atima, junacima, pijancima... Na jezeru Zaovine na Tari, u jedanaest uveče se moglo videti kao da je sumrak. Sa nekoliko metara ste mogli prepoznati čoveka iako nigde nikakve ulične rasvete nije bilo. Prosto je sve blještalo... kao da smo blizu severnog pola i da imamo „Lenjingradske bele noći“ u sred zemlje Srbije. Dobro, možda ne baš u sred jer Tara je na krajnjem zapadu zemlje i dosta duboko se uvlači u teritoriju Bosne... vizuelno, naravno... ali je i dalje u Srbiji. Nije severno od Sankt Peterburga gde bi ovakva pojava leti bila normalna stvar. Doduše ne u avgustu nego dva meseca ranije, ali bi bila isto što i nama malo jača grmljavina.




            A Tara... Tara je jedna od retkih planina divljakuša u Srbiji koje su sačuvale svoju lepotu i šta god čovek da uradi ona bude još lepša i divljija. Jezero Zaovine je veštačko jezero koje je napravio čovek krajem sedamdesetih godina 20. veka. Po nekima, to je zauvek promenilo i naružilo izgled takozvane „Ravne Tare“, a po drugima, u koje bih i sebe ubrojao, je Ravnoj Tari dalo još veći sjaj i lepotu. Naravno, iseljavanje ljudi iz sela Zaovine i Vežanje koji su potopljeni i pokušaj da se isto to napravi na drugom mestu su prošle dosta traljavo, ali se stvaranjem jezera na takvom mestu puno i dobilo. Jezero nema karakterističan izgled akumulacionih jezera nego više podseća na zvezdu sa puno manjih ili većih krakova. Kao da se desetak reka sliva na jedno mesto. Ali lepota mu je zaista nestvarna. Kao da ga nije stvorio čovek nego kao da je Božije ruke delo. Nekoliko dana sam sa sinom proveo na jednom od planinskih grebena koji se kao mala poluostrva uvlače u jezero. Ovo na kom smo mi bili je dobilo ime „Samar“ jer neodoljivo podseća baš na magareći samar. Sa njegovog vrha po kome ide put se dosta strmim padinama spuštate pravo do jezera. Ali prilaz jezeru na tom mestu nije nepristupačan i divlji. Naprotiv. U vodu se ulazi po travi... kao po tepihu koji vas vodi pravo u biserno čistu vodu koja na nekim mestima ima boju mora sa plaža u Kanu ili Nici... boju azura. Azurna obala na vrhu Tare. Šta ti više treba od toga?





            Nadmorska visina od oko hiljadu metara ima veliki uticaj na prirodu. Mi iz ravnice i urbanih krajeva teško možemo da proniknemo u stvarnu lepotu života na tom mestu. Naš dolazak od par dana je samo bledi pokušaj da probamo da doživimo istinsku lepotu ove divlje planine. Istinska i stvarna gostoljubivost ljudi koji ovde žive je nama skoro neshvatljiva. Kada vam neko napravi i donese ujutru toplu pitu savijaču sa sirom i domaćim kiselim mlekom... to zna da bude ekskluzivnije od doručka serviranog u hotelu „Ric“ u Parizu... ili se to meni samo tako čini. Nema izveštačenih osmeha, nema uvijanja dok se priča niti tema koje se ne dotiču. Odmah se pita odakle ste, koliko imate dece, kolika su vam deca, koliko imate godina... i žene se pitaju, ne brinite... jeste li zdravi ili, ne daj Bože, imate neku bolest i kako vam oni mogu pomoći da se izlečite... ili kako da vam u bilo čemu drugom pomognu. Najinteresantnije je što imate utisak da je njima žao što vi morate da živite u ovom košmaru i ludilu koje se zove Beograd, Novi Sad, Niš, Kragujevac... Gledaju vas sažaljivo i kao da kažu... „izvini prijatelju... pomogao bih ti, ali ne mogu... a znam kako je tamo teško...“ I, na žalost, vi shvatate da su u pravu. Nemamo nikakvu prednost u odnosu na njih. Blizina samoposluge, restorana, kafića, pozorišta, bioskopa, pešačke zone prepune lokala... šta to zaista znači? Kod njih je sve pešačka zona, sve je pozorište i sve je samoposluga. Za onoga ko zna gde da traži. I sve je zabava, ako hoćeš da se zabaviš. Koji je to film zaista bolji od izlaska punog meseca na Ravnoj Tari dok se u svoj svojoj veličini oslikava u Zaovinskom jezeru? Koji direktor fotografije može da napravi da to bude lepše na platnu nego u živo? Ko može da napravi pozorišnu predstavu u kojoj se to samo za tebe događa? Ti i još par ljudi oko tebe, bez kupljene ulaznice gledate svako veče premijeru najboljeg režisera i scenografa na svetu... prirode. Prirode na Tari. Planini koja je ostala divlja... zbog nas... zarobljenih u ovom životu.





недеља, 17. август 2014.

Kolači za štrikanje


            Koliko sam vam samo puta pisao o mirisu sveže pečenih kolača u kući? Ni sam ne znam. Ili sam ipak malo preterao u proceni? Nije važno... miris pečenih kolača ne može da zameni ni jedan usrani „Ambi-pur“ ili „Aost“ ili bilo šta od tih električnih ili sprejastih mirisa koji svi po malo vuku na „Pokošrno seno“... ludački miris s kraja sedamdesetih koji je svaka dobra domaćinska kuća posedovala. Naravno, uz „Bum“... sprej za muve i komarce. Sve pozamašne zalihe tih „apsorpčivača neugodnih mirisa“ koje posedujem, a one nisu male verujte mi, menjao bih za miris sveže pečenih kolača. Žerbo kocke, Doboš torta, Buškani kolači, lenje pite,  razni Japanski i drugi vetrovi... sve su to najbolji osveživači prostorija za svako domaćinstvo dobronamerno prema svojim ukućanima ali i putnicima namernicima koji bi još više namerno navraćali kad bi tih mirisa bilo više. Miris kolača nas je nekada privlačio više nego vuka miris ženke. Ili bar isto... jebem li ga. Nisam nikada bio vuk. To sam samo čuo. Valjda od Memedovića. Ne znam od koga bih drugo? Sve u svemu, magnetna sila koju stvara miris kolača jača je od magneta na generatorima u Đerdapu, u to sam siguran. Što ih ređe osećam iz rerne, sila je sve jača i jača. To se, valjda, zove obrnuta proporcionalnost... ako se dobro sećam. A izgleda da se bolje sećam matematike iz drugog srednje nego mirisa Princez-krofni dok se peku. Mislim na kore... o filu da ne pričam. Eh... a kakve je sve kolače moja mama pravila... Pravi ona njih i danas ali ja ne živim više s njom. Danas živim s ovom... što najviše voli da pravi, a i to jednom godišnje... kolače po metodu „smućkaj i prospi“... ili „umuti i baci“... ili... ma ne znam ni sam kako ih sve zovu. Samo da se ništa ne peče. Rerne se boji kao da je aligator iz Misisipija ušao u nju. U rernu mislim. Mada... i za nju nisam siguran, ali...


            Situacija se dosta izmenila od kada su ona i one njene štrikerke odlučile da njihove sastanke na kojima kao štrikaju, a u stvari se bolje zajebavaju nego mi kada zaglavimo u kafani... negde do pola tri noću, prave kod nas u dvorištu. Kažu... letnja šema. Nešto ih vreme nije htelo, jer je sve do avgusta svake srede padala kiša i to baš negde oko pet popodne kada se one skupljaju... kao majstori velike lože Srbije. Zato su svoje aktivnosti prebacile na našu terasu. Mada, nisam primetio da su bile nešto potištene zbog toga. Ma... sedele bi te i na sred Bulevara Oslobođenja i još bi bile srećne što zbog njih sav saobraćaj mora da ide preko ostrva i trotoara. Sad bi neko pomislio da mi smetaju? Ma kakvi. Od kada su njihovi „jadranski susreti“ kod nas, ova moja svake srede pravi kolače. Sad... nekad one „umuti pa baci“ a vrlo često i one prave... što mirišu. K'o kiflice od sala. Mada mislim da su za nju kiflice od sala isto što i za mene da konstruišem novi Žeželjev most. I napravim ga. Sam. Al', mislio sam možda neka od štrikerki napravi salenjake. A posle se setim... otkud salenjaci u sred leta? Ali, dobro... ima tu još raznih lepih, čisto letnjih kolača, pa sigurno će pasti i neka dobra tura. Međutim... evo prođe već pola avgusta a ja se još nisam osladio s nečim... onako baš dobrim. Sve se svodi na ono njihovo „smućkaj i prospi“. Recept pročitaš za 10 sekundi a kolače napraviš za 15 minuta? Pa moja keva se za pravljenje kolača sprema ceo prethodni dan. Masira ruke, pucka prstima, malo provrti glavom kao na jogi, recept koji ionako zna napamet pročita još jednom pred spavanje... tada se najbolje pamti... To je prava domaćinska priprema za pravljenje kolača.


            Dobro... ne mogu da kažem... par puta je i zamirisalo... Ali kratko. Miris se razišao pre nego što su se i one razišle. Ni jedna košulja ili majica mi se nije na'vatala ni malo mirisa. Izluftirale se za pola sata. Kakvi su to kolači? Nigde mirisa vanile, čokolade, lešnika, kakAa, pečenih oraha... samo neka smesa iz nekih kesica koje nikad nisam u životu video. Bar da su onaj... „Doktor Etker“... uvek zaboravim kako se to piše... Taj je mirisao do Limana. Njemu, čoveku, svaka čast. Njega je i moja keva koristila. Te njegove kese su mirisale i dok su zatvorene. U samoposluzi samo prođeš pred rafa sa njegovim proizvodima i već ti je dosta. A ove nove za to „umućivanje i prosipanje“... Pa to nema dušu... nema šmek... nema ništa. Jebem ti ovu globalizaciju. Sjebali su nam i kolače. Nego... sve se nadam... dok traju ove njihove letnje „igre bez granica“ sa štrikaćim iglama raznih debljina... da ne kažem Fi-jeva... što je, nadam se da znate, međunarodna oznaka za prečnik (ᶲ)... da će doći neka nova štrikerka. Nova članica. Nisu primali „novo meso“ bar pet godina... ili više. Ako dođe, možda bude iz neke domaćinske kuće gde se s kolena na koleno, odnosno s ruke na ruku, prenosilo kako se prave kolači. Ma, ne samo kolači... sve kako valja i kako Bog zapoveda. Ali trenutno su mi samo kolači na pameti. Toliko su me „smutile i prosule“ da nemam volje da mislim na bilo šta drugo. Već sam počeo da razmišljam da zastaklim terasu i uvedem grejanje... pa da i preko jeseni i zime ostanu ovde. Ko zna... možda jednom i zamiriši... bar oko Božića. Katoličkog. On prvi dolazi. Jer ni jedna od njih mi ne deluje kao da slavi Mitrovdan ili Aranđelovdan... Pa onda, kad već ne slave jesenje svece... čekaću... do Božića. Katoličkog. Šta se može?





недеља, 10. август 2014.

Hodočašće na Svetu Goru 3.deo



           Počeo je doručak na Hilandaru. Bar tako smo mi mislili. Šta bi drugo moglo biti u 7 ujutro. Međutim, u priči sa čovekom koji je sedeo pored mene a koji veoma često dolazi na Hilandar, shvatio sam da je ovo ručak a da je obrok koji se jede oko 3 sata popodne večera. Još jedan susret sa vizantijskim vremenom o kome sam pisao u postu o Zilotima. Kada je onda doručak? Organizovano ga nema a svako bi trebao nešto malo da „pregrize“ pre nego što krene u crkvu na jutarnje Bogosluženje. Sem mesa, naravno. Meso se ne jede na Svetoj Gori. I ne samo na Svetoj Gori nego i u mnogim drugim manastirima. U suštini, svi monasi ne bi trebalo da jedu meso, ali to ne postoji kao tvrdo, pisano pravilo pa ga se u mnogim manastirima ne pridržavaju. Samo se, što je moguće više, uzdržavaju. Ali, na Svetoj Gori je to strogo pravilo i pridržavaju ga se svi. I poklonici koji dolaze ali i radnici koji su tu mesecima a nisu monasi. Kada im se jede meso oni jednostavno sednu na brod, odu van Svete Gore i jedu ono što žele. Naravno, niko vas neće kazniti šibanjem ako unesete meso na Svetu Goru, ali... to se jednostavno ne radi. Mi smo na Hilandaru bili van posta i videli da je na jelovniku monaha, a i nas gostiju bilo svega; testo sa sirom, gibanica, pite sa sirom, veliki broj variva kao i neke vrste kolača. Sve sem mesa. Dan uoči pričešćivanja se posti. Pošto smo i mi hteli da se pričestimo dobili smo posni obrok koji je, mora se priznati, veoma oskudan. Jedan paradjz i jedno parče hleba. Isposnički, nema šta. Ispovedanje je na Svetoj Gori posebna stvar. Gosti koji dolaze bivaju upozoreni od iskušenika kako koji monah vrši svetu tajni ispovesti. Neki su veoma kruti i strogi, ispituju vas u detalje o vašem dotadašnjem životu i često se dešava da vam ne daju „razrešenje“, odnosno blagoslov da se pričestite. Zato je kod nekih „mekših“ monaha pravi red za ispovest. Šta ćeš... naš ljudi brzo pronađu „prečice“. Nema mesta na svetu gde parola „snađi se“ ne funkcioniše.






            Šta reći o osećaju koji imate dok ste na Svetoj Gori? Da se osećate isto kao da sedite u bašti nekog kafića... to sigurno ne. Čak i ljudi koji sebe smatraju ateistima, ili bar agnosticima, kažu da je to mešavina osećanja blagog nemira i leptirića u stomaku uvezanih potpunim spokojstvom što bi trebalo da je kontradiktorno ali... na Svetoj Gori nije. Teško je to opisati. Mora se osetiti. I to nekoliko dana. Mi smo na Svetoj Gori proveli 4 dana, od kojih smo prva 3 dana proveli na Hilandaru a onda još jedan dan u Kareji i okolini. Kareja je središte i administrativni centar Svete Gore. Imali smo sreću što smo naleteli na pokloničku grupu iz Uba koja je došla preko crkvene organizacije „Dobročinstvo“ a koju je vodio sjajan vodič, čovek enciklopedija za sve... ne samo za Svetu Goru, nego za sve što ima veze sa verskim turizmom ali i istorijom uopšte. Od njega smo saznali stvari koje nam verovatno niko ne bi rekao. Osim toga, jedan od zaposlenih na Hilandaru nas je odveo u kosturnicu Hilandara. Prilika koju mnogi nisu imali da vide. U Kakovu i okolini, Vlada, vodič iz „Dobročinstva“, nas je proveo kroz nekoliko skitova, odnosno manastira koji nemaju samostalnost nego su deo nekog drugog, na Svetoj Gori po pravilu grčkog manastira jer su ih zbog blizine grci „prisvojili“ ali i kroz samu Kareju kao „glani grad“ monaške države. Tako smo imali sreće da vidimo sabornu crkvu u Kareji koja se tada rekonstruisala ali isposnicu Svetoga Save u kojoj je ikona Bogorodice Mlekopitateljnice koja je jedinstvena u svetu. Naravno, bilo je divno upoznati i „čuvara“ na njenom ulazu, nadaleko poznatog oca Nikodima. Nakon toga obavezno se obiđe i skit Svetog Andreja koji je nekada bio ruski manastir kao i Kutlumuš, rumunski manastir, koji je takođe prešao u ruke Grka. Za skit Svetog Andreja se nikada ne bi moglo reći da nije samostalni manastir. Impozatna građevina još na prilazu, dobija pravi sjaj kada prođete kroz ogromnu kapiju u prolaz koji vodi u unutrašnjost do ogromne i prelepe crkve. Vidi se da je ruski. Sve je veliko, dugačko, visoko. Kutlumuš izgleda malo skromnije... dok ne sagledate sve... a onda, kada saberete sve što ste videli, shvatite da na Svetoj Gori nema manje ili više važnih manastira. Svaki je jednako važan i svaki je kao poseban mali srednjevekovni grad.






            Kako dolazi do „osvajanja“ manastira od strane grčkih monaha? Svaki manastir na Svetoj Gori mora da ima određeni minimalni broj monaha. Kada manastir ostane bez minimalnog broja monaha u njega dolaze drugi monasi da „popune brojno stanje“. To su već nekoliko vekova, a posebno za vreme socijalizma u istočno-evropskim državama, koje su mahom pravoslavne, činili Grci. Kada broj grčkih monaha pređe polovinu, oni biraju svog igumana, manastir se prisajedinjuje nekom drugom grčkom manastiru i na taj način gubi samostalnost. Sve ovo je malo komplikovanije nego što sam napisao ali bi to bio način da se najlakše shvati kako su neki pravoslavni narodi zauvek izgubili svoje manastire na Svetoj Gori. Srbija srećom nije. Za vreme Sovjetskog Saveza je samo za dlaku izbegnuto da i najveći manastir na Svetoj Gori, ruski manastir Svetog Pantelejmona, ne pređe u grčke ruke. Danas je to pravi grad sa velikim brojem zgrada i još većim brojem monaha. Nalazi se na zapadnoj obali Svete Gore i obično može da se vidi samo preko dana... za prenoćište se u Rusiji i Ukrajini čeka mesecima pa su naše šanse da i mi dođemo na red veoma male. Mi, na žalost, nismo uspeli da uđemo bar preko dana u manastir Svetog Pantelejmona, ali... daće Bog... ima vremena. Na Svetu Goru sam išao još jednom, 2009. godine sa sinom ali samo na jedan dan i samo u manastir Hilandar. Za drugo nismo imali vremena. A i bio je premlad za svetogorska pravila. Imao je 10 godina. Ali, Sveta Gora neće nigde otići a ja se nadam da ćemo, uz Božiju pomoć, imati prilike da opet sa feribota u daljini, kroz izmaglicu, ugledamo obrise Atosa. Do tada, svima koji imaju priliku, preporučujem da odu na Svetu Goru. To je jedinstveno mesto za pravoslavne, ali i sve druge hrišćane. Naravno i za one koji nisu hrišćani. Boravak na Svetoj Gori je blagodat... iskoristite ga ako možete.








недеља, 3. август 2014.

Hodočašće na Svetu Goru 2.deo


            Posle iskrcavanja u luci Jovanice na zapadnoj strani Svete Gore i ukrcavanja u minibus krećemo na suprotnu, istočnu stranu, neasfaltiranim, makadamskim putem dučačkim desetak kilometara. Na određenim deonicama vožnja ne deluje ni malo bezazleno posebno na mestima gde je mimoilaženje nemoguće, a put je prepun veoma oštrih krivina. Pa dobro... treba srce da prolupa malo jače pre nego što se dođe na takvo mesto. Posle nekih pola sata vožnje i uznemiravanja adrenalina pred vama odjednom, kao iz magle, izranja Hilandar. Prvi pogled na manastir pada sa visine i vidi se svaki deo manastira kao da je maketa. Ni sam ne znam kako, ali istog sekunda shvatate šta je šta u manastiru, koja prostorija gde stoji i čemu služi. Par minuta kasnije minibus staje blizu glavnog ulaza u Hilandar a gosti, pomalo zbunjeni, počinju da se vrte unaokolo ne znajući gde bi sada i šta im je činiti. Nedoumica traje veoma kratko jer se vrlo brzo pojavljuje otac Simeun koji vam uz reči dobrodošlice ukaže na neka od pravila ponašanja ali i na to da će nam neki od iskušenika pokazati gostinske sobe, reći nam raspored bogosluženja i opisati nam bližu okolnu kako bi i sami mogli da vidimo sve što je u blizini manastira. Konak za goste je odmah uz zidine manastira. To je potpuno novoizgrađena zgrada jer su gostinski konaci izgoreli u požaru 2003. godine, četiri godine pre naše posete. Zgrada je veoma lepa, čista i uredna ali se u isto vreme arhitektonski potpuno uklapa u okruženje. Uz nju je omanja zgrada koju nazivaju gostoprimnica, a koja služi da se po dolasku gosti malo odmore, popiju rakiju, opuste i jednostavno utope u manastir kao da su tu oduvek. Dok sam ispred  gostoprimnice skidao poveći ranac sa leđa zakačio sam sat na levoj ruci koji se otkačio, pao i razbio se. Pa... dobro. Dokaz da ovde vreme otkucava na jedan sasvim drugačiji način. Mobilni telefoni ne rade, sat više nemamo, nalazimo se na najsvetijem mestu za pravoslavne hrišćane... šta čoveku više treba od toga.




            Nakon što smo se smestili počinjemo da cunjamo po okolini manastira da bi malo kasnije izbili na istočnu stranu Svete Gore i Egejsko more. Na samoj obali je kula svetog Dimitrija u kojoj je tada sam boravio otac Danilo koji je izrađivao ikone. Od pripreme drveta do završnog lakiranja... sam, sopstvenim rukama. Pogled iz kule na Egejsko more je teško opisati. To se mora doživeti. Vrlo brzo nakon dolaska u manastir upoznajemo neke od monaha, pa i tadašnjeg epitrofa oca Metodija, koji je danas iguman... iako na Svetoj Gori nema pravog zvanja igumana jer to mesto pripada Majci Božijoj. Sem monaha upoznajemo i zaposlene u manastiru... ljude koji su došli da rade za platu na određeno vreme. Neki na šest meseci, neki na godinu a neki i na duže. To su sve ljudi čija zanimanja su neophodna za održavanje a sada posebno i za obnovu jednog takvog velikog zdanja. Bravari, tesari, vozači, zidari, traktoristi, varioci, poljoprivredni inžinjeri i tehničari... prosto se začudite koliko tu ljudi i profesija ima. Ali smo brzo zaključili da su veoma dobro organizovani i da sve rade veoma sinhronizovano, marljivo i pedatno. Naravno, svi su muškarci. Žena, kao što je poznato nema. Možda bi u nekim segmentima posla i života dobro došla i ženska ruka, ali... pravilo je pravilo i nikom ne pada na pamet da ga prekrši. Zna se smo za jedan izuzetak. Car Dušan je to pravilo prekršio dovodeći na Svetu Goru svoju ženu Jelenu nadajući se da će je na izolovanoj Svetoj Gori spasiti kuge koja je harala Evropom te 1348. godine. Na žalost dozvolio joj je i da bude ktitor kelije Svetog Save u Kareji, administartivnom centru Svete Gore i to ga je koštalo... ne para... svetiteljstva. Većina istoričara i teologa tvrdi da je to razlog zašto nikada nije hirotonisan u sveca. Iako je učinio sve da ona fizički ne dodirne tlo Svete Gore. Naime, po izvorima iz tog vremena od izlaska sa broda pa sve do povratka nošena je u ogromnoj nosiljci. Ali nije vredelo. Očigledno je da se takav greh ne oprašta.





            Mislili smo da ćemo na spavanje rano jer se ustaje u tri ujutro i ide na službu koja svako jutro počinje u pola četiri. Ali pošto smo se brzo zgotivili sa zaposlenima malo smo se... recimo „zarakijali“... bar moje društvo, a ja... ja ne pijem, ali volim da sedim sa ovim „zarakijanim“. Tako raspoloženi ostali smo do kasno u noć. To kasno je negde oko ponoći što je za ove vanmanastirske uslove u Novom Sadu tek vreme za zagrevanje, ali kada treba da ustanete u tri... pa tako nekoliko dana zaredom... nije vam svejedno. I nije ni bilo. Kada je iskušenik došao da nas probudi nešto pre tri mislio sam da sam zaspao pre pet minuta. Nekako smo ustali, umili se... i po mrklom mraku otišli u manastirski krug a zatim u crkvu gde je sužba upravo počinjala. Tu mi se desio jedan od većih pehova na tom pokloničkom putovanju. Crkva je iznutra osvetljena samo svetlošću sveća što daje izuzetnu lepotu i uzvišenost celoj službi. Ali ima i nedostataka. Vidljivost je veoma mala. Tražeći mesto uz zid gde bih se naslonio na jednu od klupica koje su postavljene skoro celim obimom crkve, seo sam u krilo monahu... ocu Teodoru koji je tada radio u maloj prodavnici ikona koja postoji na Hilandaru. Zbog njegove crne mantije oupšte ga nisam video. Pet munuta sam se izvinjavao čoveku iako je on reagovao veoma blagonaklono. Moja dva drugara s kojima sam došao kao i cela jedna grupa hodočasnika iz Uba me je prosto pojela sledećih dana... da sam još uvek spavao i da sam hodao u snu i da sam se stropoštao čoveku u krilo kao avion koji pada. Dobro... neke stvari morate da istrpite... to je zajedničko putovanje a na njemu se sve deli. U toku službe, popeli smo se na takozvani „treći nivo“ gde je stajala poznata ikona Majke Božije – Trojeručica i imali priliku da je dotaknemo i poklonimo joj se. Služba je trajala do 7 sati ujutro. Bio je kraj oktobra i već je svanulo. Na izlasku iz crkve monasi su nas, uz duboko klanjanje, odveli do obedovaonice. O ukrasima u obedovaonici (trpezariji) i ispred nje ne vredi ni pričati. Posebno ako se uzme u obzir da je sve rađeno pre hiljadu godina. Još jedan dokaz da naraštaji pre nas nisu bile neznalice i ni malo primitivni. Pre će biti da naš savremeni odnos prema građevini i tehnici nije ni malo u skladu sa prirodom i prirodnim materijalima. Ono što mi danas pravimo jedva da dobaci do stogodišnjice... a hiljadu godina?!... mislim da je danas nemoguće napraviti nešto što bi toliko trajalo. Tolika su naša naučno-tehnička dostignuća. Kakva vera, takva i zaostavština.