Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 26. фебруар 2012.

Umetnost - investicija budućnosti II deo

 
            Pošto sam u potpunosti odbacio ulaganja u tog pop crtača Endija rešio sam da se možda bacim na neke druge umetnike, jer tu je možda oplodnja (love) veća. Uzmem leksikon i polako krenem.... Ali, crv u dupetu mi ne dade mira da mirno na miru tražim nekog novog, većeg, plavljeg i lepšeg umetnika, nego me vrati opet na Endija. Naterao me da se vratim na Gugl i vidim pošto je taj soboslikar prodavao svoje umotvorine. I kada sam našao cene ruka mi je počela da klikće po mišu k’o Beloglavi sup koji je na pragu nestajanja sa spiska živih vrsta. Jebote.... pa taj je te svoje crteže iz detinjstva, veličine sada već zaboravljene kutije šibica, valjao za 15 ili 20 hiljada funti i to sterlinga! Preračunam funtu u evro.... auu.... „Koje li su to budale kupovale?!“- pomislio sam i odmah došao na genijalnu ideju kao da sam u nekoj srušenoj zgradi pronašao žabu koja peva. Pa ja ću sa sinom da pravim tih crteža koliko hoćeš. A i starija ćerka nešto stalno škljoca foto aparatom za koji me je izula kao za ekskurziju za ceo razred plus džeparac svima, pa nek onda i ona otplati bar deo tog čuda za koje sam mislio da se upisuje u katastar nepokretnosti kad smo ga kupovali. Ma ima da napravimo porodični posao koji očito nije težak a lova je laka. Bacio sam se na opservaciono-anamnezno-analitičko-detaljnoposmatračko skeniranje Endijevih ručnih radova i cena. Nađem jednu koju su sigurno uvaljali nekom sa vrlo lošim vidom, veoma bogatom i u trenutku kupovine mortus pijanom klincu koji je rešio da u inat svom ocu sve pare spizdi za jedan dan. Na crtežu sedam Elvisa prislija i još jedan koji viri iza onog sedmog. U stvari svi kao da pomalo stoje jedan iza drugog ili se malko preklapaju. To nacrtati je za našu porodicu isto što i za moju ženu skuvati viršle.... ma, u stvari, mnogo lakše od toga jer ih ona uvek prekuva i budu tvrde, a zna da svi više volimo rovite.


            Pogledam cenu - 100.000 dolara Sjedinjenih Američkih Država. Pa to!!.... To je prava stvar... nećemo se zamlaćivati sa ovim jeftinijim crtežima na bloku broj 5, nego ćemo pravo u glavu - odma’ pravi keš u ruke. Uzmem paus papir i krenem da kopiram crtež razmišljajući kako bi pravi potez bio ubaciti još jednog - devetog Elvisa, koji bi se tek nazirao iza onog osmog. Kada sam počeo precrtavanje, onako kroz paus slučajno prebrojim nule na cifri koja je označavala cenu slike. Osam nula! Osam nula - osam Elvisa! Logično! A onda još jednom preračunam sve te nule i .... U jebote! Pa to je 100 miliona dolara!! 100 miliona su uzeli nekom mazohisti za ovaj crtež?! Gde li pronađu sve te mamlaze da mi je znati?! Ali, zašto preterivati sa cenom?! Čoveče, pa mi možemo da ga valjamo za jedan promil te cene i da i dalje poslujemo pozitivno i sa vrlo skromnim primanjima od oko pet do šest milona dolara ili evra ili funti (kao da je važno?!) mesečno! Poučen dugim životnim iskustvom nastojao sam da se smirim i ne dižem dževu po kući, a da dedi ni slučajno ne govorim da prestane da uplaćuje loto jer bi to izazvalo sumnje svih komšija ali i trafikantkinja na 26 uplatnih mesta a samim tim i šire javnosti što bi moglo negativno da se odrazi na naše poslovanje. Mada moram da priznam da sam u jednom trenutku pomislio kome ćemo prodavati sve te Endijeve Elvise, istovremeno mi je kroz glavu prošlo da je cena više nego primamljiva, a u kopiranju ne možeš da pogrešiš jer radiš ono što je i Endi radio - kopiraš sa nekog postera koji je neko već napravio i potpišeš Endija. Prosto k’o pasulj (mada poznajem neke žene kojima kuvanje tog istog pasulja baš i nije tako prosto, pa ne znam da li je pogrešna izreka ili žene)!


            No, ipak sam seo, popio malo jogurta, i pokušao da se još jednom presaberem. Palo mi je na pamet ko će da kupi tolike Elvise! Zašto baš Elvise?! Kao da mi on baš i nije lik za srpsko-hrvatsko-bosansko i ostalo tržište.  A da stavimo Ejmi Vajnhaus?! Njoj su i čitulje davali u svim novinama odavde, pa bi i prodaja sigurno išla bolje nego sa Elvisom koga pamte samo još čiče što piju pivo ispred minimarketa već od šest ujutro! Ili Dip Parpl? Pa nema muškog čeljadeta u Srbiji koje ne zna da odsvira „Dim na vodi“ na jednoj žici. Ako ne zna da odsvira, zna bar da onomatopejom u potpunosti dočara živu verziju sa koncerta u Japanu. Tu melodiju i moja keva tiho pevuši uvek kad sprema sataraš. Ufff... nađoh se na mukama... koga staviti....? Možda ići na masovnu produkciju pa raditi celu svetsku i našu pop-rok-narodnu-turbofolk-rep-haus-vaš šlager sezone-hiphop-rejv-bluz.... scenu? A onda mi pade na pamet najgenijalnija ideja jednog genija. Te slike u stvari ne treba ni prodavati. Treba ih napraviti, ali ne previše, i čuvati. Jer samo je pitanje godine kada će ih neko otkriti i utvrditi njihovu basnoslovnu vrednost. Tako su i ostale umetnike otkrivali. Sad, ko ih je otkrivao ni sam nisam najsigurniji, ali sigurno mora da postoji nešto zašto je taj dizajner-fotograf-crtač Endi proglašen za otkrovenje 20-tog veka. Možda zato što je bio dupedavac pa ga „njegovi“ proguraše?! Sad, baš, da li je bio topdžija il’ furundžija ne zna se pouzdano ali nama je ta njihova preraspodela i onako nebitna. Ma da, treba to napraviti i ostaviti da odleži koju godinu ili deceniju. ’Leba ne traži. 


            Ali, ubrzo sam se setio još jedne uklapajuće komponentne činjenice. Svi koji su bili otkriveni, tada kada su otkriveni već su odavno bili prekriveni i to sa dva metra debele ilovače. E, to baš i nije neki podsticajno-afirmativno-promotivno-entuzijastički element! Što da me zatrpaju pre nego što imalo osetim ukus slave?! Da stvaram slavu za unuke?! Ma da, k’o što je i meni moj deda stvarao!?! A onda, prebirajući po glavi, setim se da je ovaj Endi otkriven pre nego što je prekriven (zemljom)! Ali ko ono još beše tako prošao? Pa da, onaj Španac, kompanjero Pablo. Kako se ranije njega nisam setio?! Za njega od početka znam da je neki slikar, crtač, vajar ili tako nešto i ne bi ni bauljao po Guglu tražeći neke njegove pesme iliti kompozicije k’o za ovog Vorhola. E da, taj Endi je izgleda bio Rusin, samo čini mi se da nije bio ni iz Krstura ni iz Kucure nego iz neke selendre u Slovačkoj. Otkud tamo Rusin? Nego, da se vratimo na druga Pabla koji je, kao i svaki pravi Španac, bio i član KP Španije i to pre Žikice Jovanovića ali, koliko sam shvatio, nije baš redovno dolazio na sastanke i nije mu baš legla ni ona parola „No Pasaran“ ili nije nešto imao volje da je brani. Nije bilo ni neke potrebe, jer u Španiji je tih godina, po podacima SUBNOR SFRJ, bilo više Srba i Hrvata nego Španaca, pa su mnogi Španci bili samo požarni i to kod kuće. Ali nisam ja nešto posebno zainteresovan za njegove memoare, više me interesuje koliko su na slobodnom tržištu um(j)etnina (a jel’ postoji nešto tako?) te njegove maksimalno dosegnute umetničke impresije. I nađem! A kad sam našao.... Uuuu... jebote! Pa tek je ovaj imao visoko mišljenje o sebi! Ili neki drugi, pomalo izvraćeni likovi, o njemu?! Našao sam neku sliku na kojoj su valjda on i njegova švalerka. Na prvi pogled mi je izgledala kao da su je crtali oni manijaci sa BBC koji su napravili Teletabise, ali kada sam je malo bolje pogledao i izanalizirao.... izgledala je još gore! Dal’ on drži nju, ili je drži bista ili ona malko ’pava ispod nekog lišća - to ni on ne zna sigurno, ali da je zajebavao gomilu budala - to je sigurno, jer da sam ja ovo predao kao završeni rad kod moje nastavnice likovnog Zore Šibul u šestom razredu, ubola bi mi keca koji bi jedva stao u njenu rubriku za likovno u dnevniku. 


            Cena? Ovoga puta nisam hteo da pravim greške s nulama pa sam broj’o jednu po jednu. Uhh.... ošišaše Endija i Elvise. 106 miliona! Ne znam čega!? Ma da je i dinara pa je zadovoljavajuća kinta za ovo malo boje i desetak minuta koliko otprilike treba da neko od moje dece ovo nacrta, al’ lepše. Ma iskopiraće tebe Sindža, neće niko primetiti čak iako bude na velikom hameru. A šta dalje? Čuvati ih kao i one Endijeve umotvorine? Što da ne! Samo što nisam siguran da će ovo više iko ikada otkriti. Nije lud! Samo se budala spotiče o isti kamen dva puta. Al’ dobro, u budalama ovaj svet nikada nije oskudevao, pa to možda i ne bude toliki problem. Ali i pored toga ostaje problem koji me muči još sa početka priče. Ako sve ovo sam islikam, što nije problem, i obezbedim svetlu budućnost i za neku dečicu kojima ću biti Parćupan, ostaje i dalje problem sa viškom para sada. Viškom koji sam najtvrđe rešio da grunem u umetnost, a ne znam više gde. Mislio sam o onom drugom Špancu – Mirou, samo to su sve neki prevrtači. Svi su bili za revolucionare, a kada je revolucija pukla k’o najlon čarapa, naglo zavoleli kralja. Imam osećaj da bi u slučaju pobede revolucionara svi slikali neke rudare kako kao pravi fundament rmbaju mlateći krampovima i velikim macolama po tunelima rudnika u Melilji za koju bi tada verovatno zaboravili da je u stvari u Maroku, jer je i pored toga neraskidivo vezana za srce svakog poštenog Španca. I kada razmislim o svemu - jebeš ti umetnost. Sve sam go peder, isfolirani folirant i najskoriji skorojević. Bataliću ja to i vratiti se prvobitnoj ideji sa velikim brojem garsonjera. Mora se malo više raditi ali je lova sigurnija. Obrni-okreni, garsonjere su zakon!  









уторак, 21. фебруар 2012.

Umetnost - investicija budućnosti I deo


            Čovek je oduvek bio neodlučan. Evo na primer moja mama. Dok ona izabere četiri paprike babure na pijaci, u Njujorku na berzi paprici baburi padne vrednost bar za 25% pa je onaj jadni poljoprivredni proizvođač (da li takvih uopšte ima na pijacama) koji joj je prodao paprike pukao a da to i ne zna. Ko mu je kriv kada nema stalnu internet konekciju na mobilnom telefonu pa da bar svakih sat vremena odleprša na Vol Strit i zrikne situaciju. Gadna su vremena i mora se i što se ne razume. Moraš se boriti s neodlučnima koji će te načisto upropastiti. Ali, iver - klada, klada - iver, i ja sam izgleda na sličnoj santi leda. Neodlučan i sluđen. Već godinama razmišljam u čega da uložim svoj slobodni kapital koji mi kao proton i elektron zuji oko glave i stvara poveliku glavobolju. A bilo bi tu podosta para. Možda za jedno 240 do 250 garsonjera, u zavisnosti ko koga nadvlada u trgovini. Ali razmišljam; ko će kupiti tolike kirije mesečno? To je deset kirija dnevno (vikendi su neradni), i ne znam kako bi to uspeo a da ne lipsam skroz na skroz. Jer kad kod svakog malo sedneš, popiješ kafu i neko piće, dođeš kući pregažen k’o tenkovskim gusenicama i sa izjednačenim gornjim i donjim (krvnim) pritiskom i to na 190. Mada, ne mogu da kažem, znam neke kolekcionare garsonjera i čini mi se to dosta primamljivo. Ali ja sam ti brate lenj, što bi rekao onaj bećar Aradski, k’o lenja pita ili još i više pa bi verovatno imao dosta zanemarljiv odnos prema prikupljanju tih svojih prihoda (što su drugima rashodi).


            I vozeći se opušteno snegom raščišćenim ulicama rodne grude ali sa zimskim gumama i lancima u gepeku, pa samim tim rasterećen briga, pogledah u vis pod uglom od 42 stepena severoistočne dužine, a tako gledam još od III srednje gde sam to naučio kod profesora geografije kome mnogi od straha još uvek ne smeju da spomenu ime, pa iz solidarnosti neću ni ja, i ugledah interesantan bilbord (to su one velike daske na kojima piše da Kiki Lesendrić ima koncert sad - 17. decembra 2011.). Na ovom nije bio Kiki nego nacrtan crtež nacrtane Merlin Monro i pored toga (crteža) crvenim latiničnim slovima na engleskom ili amerčkom piše „Endi Vorhol u Somboru“. Znači tako! Sad je Sombor postao važniji od Novog Sada?! Kiki svira u Novom Sadu a u Somboru Endi Vorhol!! Pa ko je prestoni grad ove užegle pokrajine, Sombor ili Novi Sad?! Zašto Endi svira u Somboru a ne u Novom Sadu?! I onda probam da se setim neke Endijeve stvari i ne mogu da me ubiješ. Na vrh jezika mi je, ali neće preko njega da pređe do mozga. Lupao sam glavu sve do kuće do koje sam izvrteo skoro sva imena muzičara koje znam. Setio sam se čak i Alena Slavice, Zdravka Škendera i Milića Vukašinovića, ali ovaj Endi nikako da mi upadne u neki dokument koji mi je sačuvan u najmekšem tkivu mog  tela (ili bar glave). Kada sam došao kući hteo sam još sa vrata da pitam ženu da li se ona seća neke njegove stvari, ali sam je zatekao kako pegla posteljinu a ona strašno ne voli da pegla bilo šta, a posteljinu, posebno našu - bračnu, nikako, pa sam naprečac odlučio da ipak pitam „Gugl“.


           Ukucao sam Endija u „Gugl“ i na „Vikipediji“ mi izađe da je bio najznačajnija figura američkog pop arta. Kakav pop art?! Kako ja ne znam ništa od njega?! Da vidim... koga ja znam od američkih pop grupa... „Juritmiks“... ne oni su Englezi... „Simpl Majnds“... i oni su Englezi... ili Škoti, Irci ili već neki koji nose suknje bez gaća, ali na žalost muškarci a ne žene... iskrivljen narod skroz... ili „Komjunards“... ma i oni su Englezi... da vidimo... „Alfavil“... e da oni su Nemci (Švabe)... „Simpl Red“... pa i oni su Englezi, a i imaju onog riđokosog dramosera koji tvrdi da oni sviraju soul... jes, mora biti, ko što i ja zviždim bluz..... I onda se nešto mislim... pa najveća i vojna i ekonomska i politička i privredna i seksualna sila na svetu nema ni jedan pop sastav..... Pa da li je moguće?! Valjda samo neki metalci koji prangijaju kraš-soul tako što svojom apsolutnom nestvaralačkom bukom čupaju dušu iz svakog slušno zdravog tela.... I na kraju sam se setio.... „Toking Heds“... jesu li i oni... ma ne ipak su Amerikanci.... Pa eto setio sam se bar jednog sastava..... Mada.... i njihova glavna glavata glava čini mi se beše..... opet neki karirani suknjonosac koji je odbeg’o u Ameriku. Ma dobro.... nemama više snage da razmišljam o američkom popu a da Majkl Džekson ne iskoči k’o neki džoker iz horor filmova. Setio sam se Toking Hedsa i dobro je! Setio se jesam, ali ne mogu da nađem ništa od tog Endija.... Odlučim da ipak priupitam ženu, ona zna više od svih pretraživača na internetu zajedno. I prođem tako nehajno kroz prostoriju za peglanje koju smo joj napravili kada smo shvatili da svojim neraspoloženjem s peglanja direktno implicira sukobe u skoro celom kvartu, i onako... (kao) potpuno nevažno je upitah:
- Jel’ znaš ti neku stvar od Endija Vorhola...?
- Kakvu stvar?
- Pa plastičnu stvar!..... Pesmu bre, pesmu od Endija Vorhola?!
- Seljače goljo, prosikta kao Indijska Vipera od koje inače najviše ljudi strada kada su otrovnice u pitanju.... Endi Vorhol je umetnik.
- Pa i Bora Spužić Kvaka je umetnik... Ja te pitam jel’ znaš ti neku njegovu pesmu?! Ja ne mogu da se setim ni jedne.
- Pa to ti i govorim, nastavi vrlo zajedljivo i prezrivo, on je slikar, ili bolje rečeno multimedijalni umetnik čija su dela kombinacija slikanja, fotografije, stripa, crteža i svega što ima veze sa umetnošću, reče i namrgodi veđe k’o moja učiteljica kada sam je pitao zašto uvek nosi iste „Borosane“.
- A što onda piše da je pop umetnik?!.... pitao sam ja, sada sa veoma povišenim tonom,  spreman da uzvratim udarac kao Imperija u Ratu Zvezda.
- Pa zato što su sve to delovi pop kulture, ooo balvanu bosanski!!
- Misliš ništa ne slika, slaže sve te crteže, fotografije i strip junake k’o neki pazl, a umetnik je?!
- I to kakav!!... reče dosta nadmeno.... samo što kada je u Novom Sadu bila izložba ti nisi hteo da me vodiš!! A znaš zašto?!.... Zato što imaš osećaj za umetnost kao ja za..... i zastade ne mogavši trenutno da se seti ničegašto bi me skrljalo u potpunosti, a što sam ja iskoristio da dodam:
- Kao ti za kuvanje!!....rekoh sa veoma malom dozom zajedljivosti i dosta diskretno, skoro neprimetno, jer znam da ne smem mnogo da je čačkam dok pegla, i zbrisah iz njenog bližeg okruženja u spokoj svoje sobe koja je i njena, ali bar sad dok ona nije tu da se malo odmorim i razmislim o svemu ovome k’o čovek.


Sad.....ono.... jeste ona spominjala pre par godina neku izložbu, ali to je bilo onda kada samo što smo se vratili sa izložbe onog Dačmana bez jednog uva koja mi je presela toliko da posle nje nisam mogao da vidim ni crteže mlađe ćerke koja mi ih redovno i s ponosom donosi u krevet skoro svako jutro, a kamoli da idem na neku novu izložbu. Ali bar sam se setio odakle znam to ime! Da ne prebiram više po glavi sve pesme koje mi padnu na pamet. I, šta ću, zaronim ja na internet da vidim šta to taj majstor slika, crta i secka. Pogledam slike.... ili šta li su već.... crteže.... fotografije.... skice iz skicenbloka.... ne znam ni ja baš sigurno. I odmah sam primetio nekoliko stvari. Prvo - taj je im’o veći pik na Merlin Monro nego Džon Kenedi, samo što je Džek nešto i ubo, a Endi.... tako lep k’o i njegove slike.... ne verujem. Drugo - nigde ni jedan meni poznat lik iz stripova; nema ni Zagora ni Komadanta Marka ni Bleka Stene ni Teksa Vilera i njegovog sina Kita.... nikoga. Treće - taj je sve radio na paus papiru koji smo mi u školi koristili samo kada treba da prekopiramo neki crtež. Četvrto - najviše je voleo gotova jela iz konzervi. Peto - kada se natovrne na nekog ne zna da sjaši i kopira ga i po 20 puta na istoj slici.... ili šta li je već. Šesto - od pića je najviše pio viski s Koka kolom. Sedmo - ono sa Merlin Monro je pogrešan zaključak jer ovaj je sigurno (100%) više voleo plavušane nego plavuše. Osmo.... Ma provalio sam sve kao da sam Marsovac koji mu je upravo napravio kompletan CT glave i izvukao dijagnozu kao bris iz dupeta. Umetnički dojam - kesa Milesa. Slikarska tehnika - kesa Kontesa. Umetnička vrednost - kesa Desa. Pa danas prave interesantnije tetrapak mleko ili crevo za Tirolsku salamu od svih tih njegovih „ludo burazere“ zaostavština. Vidim ja nema tu ništa oko čega i u čega bih ja strpao svoju mukom stečenu ušteđevinu. Nije to vredno moje okupaciono-interesne pažnje. I turnuh kompjuter u „of“ dok sam još pri lošem raspoloženju - a obično sam takav uvek, sem dok slušam Seku Aleksić a i to više zbog istog ukusa po pitanju kola nego muzike.

Nastaviće se.... verovatno sutra posle ručka. 
T bi kntinju(d).... tumorou after lanč-a (probabli). 











        

уторак, 14. фебруар 2012.

Sent Valentajn baj ol najt


           Probudih se jutros posle kraće ali gadne noćne more. U snu sam usnio ružan san. Totalno me pomerio. Sanjam ja kako je došao dan Svetog Valentina, odnosno Dan zaljubljenih, koji svi mi preko cele godine iščekujemo više nego prvi kiseo kupus u decembru i kako je počelo tradicionalno srpsko slavlje u kome smo, kako to stari običaji nalažu, međusobno razmenjivali žene, devojke, kućne pomoćnice, razredne (ženske) starešine svoje dece, kafe kuvarice u raznim Javnim preduzećima, oficire (ženske), policajce (ženske), direktorice i direktorke, profesorice i profesorke, manekenke, slikarke, rudarke i ostale pripadnice pola za koje one tvrde da je lepši od onog drugog pola u koji sam ja slučajno upao. Krenuli smo prvo sa ispipavanjem terena, uvek mnogo više očekujući od realnog stanja koje je u velikom broju slučajeva kao Potemkinova sela, jer ovi poslednji modeli steznika koji se upravo reklamiraju na „Top Šopu“, mogu i od Keti Bejts za dva minuta da naprave Šeron Stoun u jednoj od najbolje urađenih scena u „Niskim strastima“ (kada su specijalni efekti u pitanju), gde nam je silna kompjuterska animacija omogućila da vidimo da li je gospođica Stoun stvarno plavuša ili se farba. Dok smo mi započinjali dan onako kako tradicija nalaže i kako su to radili svi naši preci na taj dan, poštujući običaj koji smo još u sedmom veku preuzeli od Ujedinjenih Panameričkih Država koje su u to doba bile vodeća sila u kreiranju narodnih običaja širom sveta, odjednom poče neko talasanje i uzburkavanje širokih srpskih i ostalih narodnih masa.

 
            Kakav li je sad to remetilački faktor koji preti da nam upropasti ovaj divan dan koga volimo skoro kao 8.mart, najveći praznik slobodarske Srbije. Šta može da pomeri ili promeni jednu od najvećih tradicionalnih vrednosti ovog malog ali hrabrog, mirnog ali ratničkog, dobroćudnog ali goropadnog, ljubaznog ali odbojnog, nepokorenog ali kupljenog, gordog ali rasutog i smernog naroda pa makar to bilo i samo u mom snu. Pa i san je deo života. Ako ti sjebu snove, šta ti je još ostalo? U želji da to otkrijem svesno sam u snu čvrsto odlučio da nastavim da spavam i ništa me u toj želji nije moglo pokolebati, čak ni neki duboki ženski glas koji mi je sa jave (ili Sumatre - uvek mešam ta stanja i ostrva) kao sa dna jeftino kupljene visoke peći u smederevskoj železari govorio da kod mene nešto smrdi (vrsta neprijatnog mirisa za ljude sa istančanim osetilima, naviklih na svilu i saten) uz to spominjući - da li usta ili noge - nisam baš najsigurniji. Čini mi se da je taj glas ličio na glas moje žene, ali u znatno poznijem životnom dobu, onom kada postanete baba ili (samo dosta kasnije) deda. 


Ali, kao što rekoh, nisam ja neka latinoamerička državica da me slome reči i dela nešto severnijih komšija i zato sam, ne obazirući se na te sablasne glasove, nastavio da spavam da bih do kraja video zaplet radnje u mom toliko životnom snu koji je sve više podsećao na sjajnu tursku seriju „Junske noći“ koju prati moja majka i za koju tvrdi da je slikama potpuno podseća na neke Selenićeve romane za koje je čula od zaove komšinicine ćerke. Ili beše jetrve? Moram je pitati čim dođe kod nas da zajedno, kao i svake godine,  proslavimo Dan zaljubljenih. Moja mama svake godine na taj dan dođe kod nas sa tatom (mojim tatom a ne svojim), koji je od malih nogu najviše voleo baš ovaj veliki srpski praznik i slavio ga u inat svim članovima SKJ u firmi, o tome otvoreno govorio i čak nosio mali ruzmarin na reveru na taj dan da se zna da su njegova opredeljenja srpskog nacionaliste i tradicionaliste nepokolebljiva, a posle posla žurno dolazio kući i uvek, ali baš uvek, svake godine, sa crvenom ružom u ustima namerno zvonio, da mama otvori vrata, i da mu nežno izvadi ružu, i blago ga šeretski ali zaljubljeno kao da su se upoznali prošle subote na igranci, pomiluje s njom po glavi. I ta tradicija se održala do danas, samo danas Dan zaljubljenih slavimo u mnogo većem broju kako u kući, tako i u celoj Srbiji jer se sve više ljudi vraća tradicionalnim srpskim vrednostima.

 
Sve te slike su mi prolazile kroz glavu u teškoj borbi da ponovo vratim san na oči, da bih bar u snu prozreo šta se to dešava i zbog čega neki ljudi ne poštuju ništa što je svakom od nas sveto. Na jedvite jade, posle 4 ili 5 minuta prevrtanja u krevetu kao u oraniji s čvarcima vratih se u san i to baš tamo gde sam i stao,  kao da sam nišanio iz pljuce koju sam savladao sa nepunih deset godina. U nastavku - velika previranja. Neki foliranti i  takozvani proevropski Srbi počeli da spominju nekog Svetog Trifuna. Kažu, bio je zaštitnik vinara i vinogradara a u vinu i vinogradima je budućnost ove zemlje što je i vlada istakla u svom pedesetogodišnjem planu. Aman ljudi ko je sad taj? Kakvi vinogradi, kakvo vino, kakvi bakrači, kakve kovalentne veze?! Zar ćemo sada opet da se prešaltavamo na nove tradicije i gradimo ih iz početka?! Pa gde ću i šta ću ja dok ovaj tvrdoglavi narod ne prihvati Trifuna, vino, vinograde, berbe, vinske podrume, sedenje i ispijanje vina?! Ljudi,  ovaj narod je navikao da voli i da radi, a ne da sedi i loče. Nisam ja, kao što je svima dobro poznato, protiv Evrope! Naprotiv! Sve prave vrednosti su tamo! Ali lepo smo ljudima iz UPD (otvorena skraćenica se nalazi u prvom pasusu) pre 14 vekova obećali da ćemo slaviti Svetog Valentina, odnosno Dan zaljubljenih iliti Valentinovo. 




Opet ćemo ih ispaliti kao što smo to umalo uradili za Deda Mraza i počeli da slavimo Božić i unosimo neke grane u kuće ili da ih javno spaljujemo uz okupljanje velikog broja ljudi koji celu tu noć pevaju neku novu pesmu „Roždenstvo tvoje“ i to taman kada sam ja naučio sve reči stare srpske pesme „Hepi Nju Jir“. Pa nisam ja više u godinama da mogu sve to da popamtim, a dosadilo mi je i da stalno kopiram svoju decu. Osećam se pomalo izgubljeno. Valjda mi zato deca stalno i govore „Ćale, gubiš se!“ A s druge strane, kada ću ako ne na taj dan voditi ženu i sebe na kolače u „Vremeplov“? Ostalim danima nije interesantno! Kada ću joj kupiti bombonjeru sa lepom fotografijom ogromnog crvenog srca na A strani? Za rođendan možda? Kada ću izvesti ženu u bioskop da gledamo „Paranormalne aktivnosti 2“? Prvi deo je bio sjajan! Kada otići na „Indeks“ kod sajma? Kada na čaj u.... ma taj dan je ispunjen od 8 ujutru do poslednje bioskopske predstave u 10 uveče kada idu oni filmovi za omladinu (posle „Paranormalnih aktivnosti 2“)!


No ništa nije vredelo. Počeo narod da se lepi za novi praznik, sve više i više. Vidim ja da je Dan zaljubljenih propala stvar načisto. I onda onaj užasan osećaj kada si svestan da sanjaš i hoćeš da se probudiš i rasteraš to što dalje od sebe a ne možeš. Upinješ se, stežeš zube, pomalo kao da se koprcaš, blago stenješ i radiš sve ono što tvoju ženu ubija i zbog čega te obično gurne mrmljajući sebi u bradu „ Uu mrcino“, ali te bar probudi. Sada kada ti to treba k’o davljeniku obučen spasilac (ne spasilac u odelu, nego spasilac osposobljen da spašava), baš sada kada vapiš za tim da te po običaju prene iz teškog i mučnog sna koji te pritiska i nabija sve dublje u madrac kao da je cela Keopsova piramida na tebi i to sa šiljkom na dole ona spava k’o međed na Aljasci. Sve uvek moram sam! Posle mučeničke borbe u trajanju od nekoliko kao dan dugih minuta jedva sam se probudio. „Noć prođe, a san nikad“ rekoh sebi dok sam se umivao da malo dođem sebi. Sve ne verujem, da li sam sanjao ili je to stvarno danas.... Otvorim kalendar pravoslavnih naroda i njihovih podstanara s doživotnim stanarskim pravom i odahnuh. Piše:  14. Februar - Dan Zaljubljenih.  Uff...Dobro je! 









недеља, 5. фебруар 2012.

Sneg na breg



            Pao je sneg i, normalno, prekrio breg. A kod nas u Bačkoj bregova nema sve do Titela na istoku i Crvenke na severozapadu, pa moramo da pravimo veštačke od samog snega. Ako ne mi zbog sporadi sebe, a ono bar zbog mlađahne nejači naše, trudeći se da i njima priuštimo srećno detinjstvo kakvo su imali njihovi roditelji, za razliku od njihovih baba i deda koji baš i nisu uživali u tim prvim godinama života. Ali su zato to dosta kompenzovali raznim zadovoljstvima u srednjem dobu u koje smo mi ušli s puškom o desnom ramenu i četiri okvira metaka kalibra 7,62 i iz koga još nismo izašli, mada smo puške privremeno naslonili na zid ali ih redovno čistimo i podmazujemo s pritajenom nadom da će se vratiti oni srećni, herojski i u istoriji velikim slovima upisani dani mladosti naše kada smo s njima (puškama M-70 i M-70a) jurišali na neprijatelja koji se čvrsto zabarikadirao iza roletni, prozora i teško osvojivih ulaznih vrata svojih kuća često ispred sebe kao neprobojni štit držeći jastučiće za stolice ili heklani milje sa TV-a. I tako još uvek čekamo a srednje, ili koje li je već, doba prolazi ostavljajući za sobom ršum i večitu nesigurnost u našim glavama u kojima su se stvorili siroti mali hrč(k-c)i koji od cvrčaka napraviše jedinstvenu vrstu džangrizavih, mrzovoljnih i sebičnih mrava. Da bi što manje sami sebi bili takvi, i što dalje pobegli od izgubljenih godina, mi svojoj deci obezbeđujemo što veću sličnost sa našim detinjstvom, ne prihvatajući nečije glupe teze da je to u disproporciji sa jednosmernom dimenzijom koja se još uvek naziva vreme.


            I tako zaluđeni čekamo da se nameste nama dobro znane situacije u kojima smo prave vidre, pa da podmlatku pričamo i objašnjavamo šta smo i kako mi radili kada bejasmo tih (njihovih) godina. Ali vreme je učinilo svoje i skoro u potpunosti k’o čarapu izvratilo štošta na našoj matičnoj planeti. Ni jedno godišnje doba nije isto kao pre, vazduh nije kao pre, misli nisu kao pre a ni deca nisu kao pre. I taman kada smo se u potpunosti razočarali skoro u sve dođe on - sneg. Još malo pa k’o nekad. Pada kao da neko rasipa meko guščije perje iz gomile aviona za zaprašivanje koji danima ne sleću čak ni da naprave pauzu za čaj. A dugo su nas i zaobilazili. Čim je pao, sneg je u nama aktiviriao uključivanje „memorije pamćenja“ koja je podigla gomile slika zimskih idila iz sedamdeset i ... neke. Slike je malo pokvario sadašnji suženi pogled koji obuhvata i lopate za sneg na koje naši dlanovi baš i nisu navikli, zavejane ulice koje naše omiljene igračke bacakaju levo desno uz realnu opasnost da tu voljenu igračku slupamo, zatrpane parkinge u koje te naše igračke sa mukom i tek iz petog ili šestog pokušaja ulaze zbog čega nam se srce cepa, veliku verovatnoću da dišući „čisti zrak“ na trotoaru ulubimo dupe i trtičnu kost što u ovim godinama može..... ma dobro sad. Sneg je pao k’o „zelen oro na oranje“, ali nije znao da stane s izvršavanjem poslova i radnih zadataka već je k’o neki suludi radoholičar nastavio da pada i pada i pada i napadao.... skoro 30 cm! Ozbiljan sneg. Nije šala. Uz sve to temperature su pale na neverovatnih -12 stepeni. Zaista neljudski uslovi. Ja ovako nešto ne pamtim! 


            Bilo je zima i u naše vreme, ali sa toliko snega i takvom hladnoćom... ne znam. Pa u naše vreme bi već na 15cm sve stalo. Roditelji ne bi išli na posao, prodavnice ne bi radile, kafane ne bi radile... dobro sad.... kafane.... pa negde su ti ljudi morali da se skupe da se malo ogreju pa su one uz portire jedino imale radnu obavezu.... nije bilo ni vode, kanalizacija nije oticala pa su WC šolje stalno bile poklopljene, na TV-u je bilo mnogo više snega nego inače, liftovi nisu radili i naravno mi nismo išli u školu. A i kako bi? Krenuti u takvu suludu i samoubilačku akciju kao što je više stotina metara dugačak put do škole u tim uslovima bi bilo krajnje okrutno prema nama (deci). Postojala je mogućnost da nas užasni vetrovi koji su nosili čak i bačene kontrolne iz fizike oduvaju tako da nas niko nikada više ne pronađe ili da nas sneg sa vetrom zaveje dok pred polazak iz škole cupkajući k’o da ćemo se upišati ne pretresemo još jednom sadržaj poslednjeg časa iz likovnog na kome je smotani Nikola prevrnuo punu kantu vode iz koje smo sebi u sudićima nosili vodu za akvarel koji smo inače više voleli nego gvaš ili tempere ili bilo koju drugu tehniku. Rizik je bio prevelik i ništa se nije smelo prepuštati slučaju. Tada se mnogo više vodilo računa o čoveku kao biću nego danas.


            Imali smo sreće. Jedino to je objašnjenje. Generacija koja se rodila da bude srećna. Srećno i bezbrižno detinjstvo u kome su nas pazili kao malo vode na dlanu i u kome ništa nismo morali da radimo, čak smo i učili veoma, veoma malo - skoro ništa, mladost još lepršaviju, a onda nešto malo rata i posleratne krize koja se vrlo brzo i bez nekih ozbiljnih tragova na duši vrlo brzo zaboravila, da bi potom nastupilo jedno pravo blagostanje koje traje sve do danas u kome, za razliku od naših roditelja, ne moramo da mislimo na posao niti da se brinemo zbog toga ili da lupamo glavu o, ned’o Bog, nekoj bolesti jer nam je osigurana sva moguća zdravstvena zaštita, penzije smo već sada obezbedili i sve se nekako sredilo i namestilo baš onako kako treba.  Možda zato što smo tako navikli?! Pa ne kaže se džabe „Ne jede pitu ko ima, već ko je navik’o“, a mi smo vala i navikli a i oduvek smo imali sve što nam srce ište. Tako su nam se zvezde poklopile. Samo da živiš i uživaš u životu.


            Ali kako da živiš i uživaš ako moraš sopstvenu decu da gledaš kako se pate i bukvalno moraju da u životu i uče i rade i trpe i za nas i za sebe. Nekako te to sasvim pomeri i..... skrlja kao tanki drenov prut pa ti svo to uživanje nekako.... ma kao da si pojeo dobru, baš dobru riblju čorbu ali ti je na kraju jedna kost ostala ubodena u levi krajnik. Šta su oni to toliko zgrešili? Detinjstvo bez igre, škola koja iz njih iscedi sve k’o poslastičar l(j)imun i zbog koje uče bez prestanka, u koju moraju da idu i za vreme vikenda jer se ili čisti dvorište ili sprema školska zgrada ili čisti sneg ili.... dobro sad.... sve te vannastavne aktivnosti i sekcije su sami izabrali, i uporno na njih idu mada ih i tu ne razumem - šta će im to?! Vole, jednostavno vole. Nemam drugog objašnjenja. Ali da bar ponekad naprave pauzu, da stanu, da se.... igraju kao što smo se i mi igrali ili da izdvoje bar pola sata vremena nedeljno za neku igricu na kompjuteru. Pa toga sad bar ima na kubike. Ili sada kada je ovaj sneg pao, da ih kao u naše vreme oslobode nastave bar na desetak dana pa da se sankaju, grudvaju ili prave jezuške u snegu neopterećeni time da li će sutra odgovarati geografiju, oni se mislili, mislili (Ministarstvo prosvete) i na kraju - marš u školu! Pa da li se iko, iko zapita kako je toj deci i šta sve treba da preture preko svojih malih glavica. Nisu ni oni od nerđajućeg čelika. Slomićemo ih prerano i u najgorem dobu. A onda će biti kasno.