Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 23. фебруар 2014.

Pirsing na... muda labudova


            Odmah na početku da kažem da ne mislim da smo mi slepo slušali svoje roditelje. Nismo. Nosili smo jaknu koja je po njima bila neprikladna, obuću koja je, po njima, takođe bila neprikladana... imao ja neke kaubojke... strava... al' 'ladno u njima zimi u pičku materinu... ali... nešto se moralo i istrpeti zbog modnih detalja... i uopšte uzev, imali smo dosta oprečne stavove oko mnogih pitanja. O pitanju „šta će s tobom biti jednog dana?“ ne bih ni da pričam. Verovatno znate sve. Taj takozvani jaz između generacija nikada nije premošten. A još se nije rodio ni arhitekta koji bi takav most napravio. Ni u mislima. I sve je tu meni jasno. Znam da moja deca neće nositi ono što bi im mi predložili, mada isto tako znam da bi ono što bi im mi predložili bilo fenomealno, i znam da će nositi baš suprotno od onoga što mi nosimo. Mada je bilo perioda kada smo i mi kačili ćaletovu kravatu a i po neki sako... u nekim prilikama... za neke posebne žurke koje tada još nismo zvali „tematske“... verovatno zato što nismo imali dovoljno mašte... i elokvencije. Ali oni baš neće. Baš 'oće da budu totalno drukčiji od nas. Njima nije fora da budu totalno drukčiji od drugih, kao što je nama vrlo često bilo, nego da budu totalno drukčiji samo od nas. Oni međusobno izgledaju k'o klonirani. Isto su našminkani, imaju iste frizure, jakne kupljene u istoj radnji, cipele mogu da razlikuju samo po broju ili da ih markerom negde zabeleže... da ne uzmu tuđe... jer deca znaju red... u tuđoj kući se izuva. K'o nekad kod braće Karić ispred njihove viletine u mermeru, staklu, koži i drvetu... cipela ispred ulaznih vrata brdo. Zna se red. Još od predaka nam turskih.


            Ali ima nešto što i nije od turskih predaka. Minđuša u levom uvu. Nosili su je nekada davno sinovi jedinci. Biti jedinac je nekada bila retkost, pa... da se zna. I zbog sebe i zbog drugih. Kad se nasrće na nekoga, uvek se znalo... nikako na jedinca. Od tada je prošlo mnogo, mnogo godina, običaji su se silom socijalističkih prilika zaboravili, pa je ja, iako sam jedinac, nisam nosio. Bila je to dosta „neprilagođena“ stvar za kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina, sad već prošlog veka... još uvek ne verujem samom sebi kada kažem da sam rođen u prošlom veku... deluje mi kao da sam rođen 1864. a ne sto godina kasnije. E pa, baš zato što nisam rođen 1864., nisam mogao ni da je nosim (minđušu, mislim). Zabranilo u Titinoj državi. Nije baš „zabranilo“ ali moglo bi se reći da nije bilo baš moralno-politički podobno. Nisam ja nikada ni pikirao na neke „položaje“ da bi mi trebala bilo kakva „podobnost“ ali... i bez toga, bilo je nekako... teško prihvatljivo. Bio sam toga svestan pa nisam ni pomišljao na tako nešto. Uostalom, moj Janko bi lakše podneo da čučnem kad pišam nego da stavim minđušu u levo uvo. Teško da bi me bilo kakva ograda na terasi odbranila od kataklizmično-pogubnog pada sa četvrtog sprata uzrokovanog Jankovim rukama. Na glavu... da se ne mučim. Znao se red. Danas... teško.


            Danas vas deca ništa ne pitaju. Urade, dođu kući i kažu „vidi?“... i očekuju da ti kažeš „jao, što je dobro... baš je strava“. Kako da kažem da je „strava“ za nešto za čega nisam ni znao da će biti urađeno a i sviđa mi se kao Amerikancu Bagdad. Tako mi je pre nekoliko dana došla starija ćerka i rekla... „vidi... napravila sam pirsing“. Ne možete ni da zamislite koliko sam bio oduševljen i koliko mi se svidelo. Od sreće sam sav blistao. Kao štedljiva sijalica. Tinja i gori iznutra a spolja daje onu hladnu plavo-neonsku svetlost što štipa za oči i sve ti titra pred očima. Valjda zbog tog titranja prvo nisam ni primetio gde je pirsing, a onda sam shvatio da je dva santimetra ispod usne. Kaže; „moja drugarica je stavila na pupak... a meni je to bilo bez veze“. Ma da... jeste. Ne znam šta je gore. Doduše onaj se vidi samo na Štrandu i na moru a ovaj stalno. Ili ja to samo mislim. Ma... mamicu vam isfoliranu i seratorsku... pa šta sam ja ovde?... Betonski potporni stub? Mene niko ništa ne pita u kući. Dobro... setio sam se mejla koji sam dobio dan ranije a u kome je neki pametnjaković napisao da starost počinje onda kada prestaneš da kritikuješ stariju generaciju i počneš da kritikuješ mlađu... ali boli me uvo i za mejl i za pametnjakoviće i za stare i za mlade... Ko normalan može sebi da probuši obraz i stavi minđušu na njega? Kaže... „nije to minđuša“... Ne, nego je narukvica možda!? Šta je pirsing nego minđuša na pogrešnom mestu? Zajeb'o se majstor za 15 santimetara. To je još dobro... kod one njene drugarice se zajeb'o za više od pola metra. Taj je zrikav k'o Ivica Dačić čoveče. I sad kad se setim svega moram da popijem pola Rivotrila... da se spustim bar malo u normalu. Ako u ovoj zemlji a i u ovoj (mojoj) kući uopšte ima ikakve normale?! Ma ne vredi... samo se iživciram. Ali... staviću i ja pirsing. I to na mošnice (što sam fin?)... ali ću birati kome ću ga pokazivati. Pa i nije to za svakoga. To će biti samo za fine dame. Ako ima zainteresovanih da vide tu atrakciju... dogovorićemo se. Naknadno.



недеља, 16. фебруар 2014.

Seks... kad sam bio mlad


            Pre  jedno nedelju dana uhvati me ova moja da gledamo neki film sa Kejt Vinslet i Melani Linskej i to na prvom programu RTS. Nagovestila ga je kao dobru dramu. „Nebeska stvorenja“. Piter Džekson režirao. Divno, pomislim. Od njega nisam voleo ni one „Prstenove“ a još manje „Hobite“, al' reko'... možda u ovom filmu ima nešto zajedničko sa onom njegovom ludom zemljakinjom Džejn Kempion. Mislim... njeni filmovi su prilično jestivi. Gledao sam prvih sat vremena i rekao; „E do kurca i ti i tvoji filmovi... nije to za seljake ove fele kao što sam ja! Ovde ima više živih glinenih figura u prirodnoj veličini nego pravih glumaca. Jebote Piter Džekson“! I besno odoh posle toga do kompjutera da vidim da li je na „Red Tjubu“ izašao neki novi švedski-akcioni sa novim MILF damama. Samo... da se razumemo... u MILF spadaju one od 30 do 40, a ne i ove starije. Te već ulaze u kategoriju „Greni“. Znaju ljudi  sa Red Tjubeta šta su „zrele“ a šta „bake“. E sad... kome se ne sviđa njihova podela... ko mu je kriv. I dok sam krstario po gore navedenom sajtu pade mi na pamet inteligencije sećanja kako je to bilo kad smo mi bili mladi. U stvari lažem. Pomisao na to mi je odvukla scena iz tog kretenskog filma koji smo gledali u kome se klinka od 14 godina kreše sa nekim tipično englesko-novozelandskim providnim tipom par godina starijim od nje. Ne zna se kome je gore, njoj ili njemu. Ona drhti od straha k'o da treba Osmi putnik da joj uđe a ne onaj... relativno tvrd muški deo tela, a on se iz sve snage upinje da pos'o nekako privede kraju kao da istovara šleper cementa preko student servisa. Tako sam se i setio tih prvih seksualnih iskustava iz svoje mladosti. Dodouše, nismo počinjali sa 14 kao u ovom filmu koji, uzgred budi rečeno, obrađuje temu iz pedesetih godina pa bi više odgovarao kao podsećanje na mladost našim roditeljima a ne nama. Ali dobro... taman toliko i zaostajemo za ovima sa zapada. Mada... jebem li ga ako znam gde spada Novi Zeland... na zapad ili na istok? Ma... još od Galileja... na isto mu ga dođe. Okruglo je.



            Nego, da se vratimo tim prvim iskustvima iz naše mladosti. Ne mogu se otet dojmu, što bi rek’o Jurica Pađen, da je i kod nas bilo bitno drugačije nego u tom kretenskom filmu. Ali, kao što sam rekao, ipak koju godinu kasnije... četrnaest je, brate mili, baš prerano. Mada... ko zna... možda je meni bilo rano, a drugima... Ali sve u svemu bilo je to više mrljanje nego seks. Ona se trese k’o prut, žmuri nadljudskom snagom i već vidi šepuriku sa dosta zaostalih zrna kukuruza po njoj, kako ulazi u nju i cepa je k’o nemilosrdna babica na porođaju, a ja u grču razmišljam; sad kad krenem, ‘oću li izdržati bar do Požege, ako već ne mogu do Bara, a da ne “istresem putnike” iz mog vozića već u Resniku na prvoj stanici posle dva minuta vožnje. Eh, da je onda bilo ovih multikomponentnih stvrdnjivača proizvedenih od čisto prirodnih produkata farmaceutske industrije, pri čemu je prirodna samo kartonska kutijica, poput Vijagre, Kamagre, Cijalisa ili Levitre, bilo bi mi sto puta lakše. Čak i ako u prvoj turi istreseš putnike odmah u Resniku bar bih drugu turu doterao, ne do Bara, nego bih preskočio i Jadransko i Sredozemno more i sve ih nagurao negde u Tunis. Znam da to tadašnjoj “partnerki” ne bi puno pomoglo. Šta više, njoj bi time onaj kukurzni klip izgledao još veći i hrapaviji, ali jebiga... ne mogu ja da mislim i na sebe i na nju. Uostalom... džaba cela ova zamišljena priča kada tada nije postojalo ništa od toga. Oni tadašnji zaista prirodni preparati su se pokazali kao vrlo nepouzdani. I onda me sada ubeđuju da moramo da se vratimo pririodi. Pa... dobro... ali ima i u ovoj hemiji nekih komparativnih prednosti. Kao u reklami... “Sipaš i voziš... i ništa ne brineš”.



            Najboli deo je išao nakon tog međusobnog “mrljanja“. Treba ustati i otići a da ne ispadneš seljačina koja je samo došla da “skine mrak” i sebi i njoj. Neki pametniji su za tu priliku birali iskusnije partnere... bude mnogo manje mrljanja i drljanja a više akcije, ali je za onoga kome je prvi put svakako veoma napeto. E sad... u pričama posle toga smo svi bili žigolo tipovi ma kako da je to u stvarnosti izgledalo. Bar mi muški. Za žene znam da su to krile skoro kao zmija noge i to što se duže može. Sem retkih izuzetaka. Do venčanja, ako je moguće. A i onda su pričale da je to bilo “nešto bez veze na moru... ma pusti... klinci... znaš već... -  Znam, znam... samo pitam... onako bez veze... ma nije ni bitno”. Kakvo foliranje. Šta nije bitno?! Kad bih mogao da saznam kada, gde, s kim i koliko puta dao bih solidnu sumu para. Ali čuvaju to u sebi k’o dobro skockano bure za džibru. Pre bi im krajnike izvadio nego da ti kažu nešto o nekom pre tebe. Ono... čisto da napraviš neki uporedni test... trajanje, brzina, izdržljivost, tvrdoća materijala, elastičnost, dužina izbačaja... ima dosta parametara koje bi mi obradili iz najbolje namere... da poboljšamo svoj već afirmisani stil. Ali šta vredi... ćute k’o zalivene. U nekim ruralnijim krajevima je postojao stari dobri običaj da se muškarci prvo navežbaju na raspuštenici koja je živela obično na ivici sela. Pametno. Znao je stari svet šta valja i kao se u životu preskaču prepreke, samo nema više ko da ih sluša. Nismo ni mi. Šteta. Možda bi sada ova moja priča bila manje gorka. Ako je gorka? Meni deluje kao da jeste. Ili je to samo sredNJovečni čiča upao u nostalgično-negativan trenutak? Ko zna? Verovatno jeste. Zato više i neću da gledam filmove onog seratora Pitera Džeksona. Ovi sa “Red Tjuba” su životniji. A ima i akcije. Nešto se događa.




недеља, 9. фебруар 2014.

Šezdeset... osam šezdeset... vratiće se opet...


            Gori zgrada Predsedništva Bosne, gori i zgrada kantona u Mostaru, Tuzla sve više liči na San Francisko 1906., gore Bihać, Zenica, Jajce... Razuzdani i podivljali huligani koji od sitosti i besa ne znaju šta će sa sobom pa nose Titinu sliku? Ne bih rekao. Po prvi put posle 25 godina ne kliče se Srbima, Hrvatima i Muslimanima. Po prvi put posle 25 godina traži se samo jedno... hleba! Hleba, stoko bezrepa... Ti koja sediš u raznim foteljama i dve i po decenije truješ ljude nekim „nacionalnim interesima“ koji su važniji od svega. Nisu... Nisu važniji od toga šta će sutra ti “huligani” dati deci da jedu... da li mogu ili ne mogu da kupe deci „Milku“ ili bar čokoladnu bananicu. Nisu važniji od toga od čega će njihova deca sutra živeti i gde će uopšte živeti. Hoće li zbog tih „nacionalnih interesa“ sutra svi, baš svi, otići u Kanadu, Ameriku, Australiju, Norvešku ili čak Južnu Afriku. U Tunguziju... u pičku materinu, ako treba, samo da se ne ostane na toj hridini od zemlje... sada nezavisne Bosne i Hercegovine. Moja rodbina u srpskom delu kom smo dali to divno i tako poetično ime “Republ’ka Srpska” ne zna šta će sa sobom. Ne znaju više gde da se okrenu i u čega pogled da upru. Sve je ravno i beznadežno u Lijevču Polju, nekada najplodonosnijem delu Bosne. Ali u Banja Luci je mir... Niko nije izašao da bar porazbija stakla na zgradi Banovine... Niko da kaže jednom od najbogatijih ljudi na „ovim prostorima“ Miloradu Dodiku samo jedno „Marš!“. Marš u pičku materinu i ti i cela tvoja bulumenta koja zajebava stotine hiljada ljudi isisavajući iz njih i poslednji evro koji imaju. Čega se plaše? Nestajanja Republike Srpske? Šta će im bilo kakva republika u kojoj nema više ni busena trave?



            A Srbija? Šta mi čekamo. Oslobodice sa helikopterima koji vade decu iz smetova u predizbornoj kampanji dok njihovi partijski vojnici sprečavaju Zimsku službu da izađe i radi svoj posao vozilima i tehnikom koja je za to predviđena. Da ne izađe i uradi svoj posao, iako za njega nije plaćena skoro godinu dana, dok supermen sa pohotnim usnama ne snimi svoj super-spot uz podršku jednog tenka za sneg, dovezenog iz Beograda specijalno za tu posebno izrežiranu urnebesnu tragediju koju smo gledali u neverici. Ako njih čekamo, najebaćemo se mile majke za to vreme. Ili možda čekamo najbolje organizovanu kriminalnu organizaciju žuto-plave boje koja se zove Demokratska Stranka, da nam ona reši probleme? Oni nam rešavaju probleme već više od decenije... Hvala... Ne treba više. Uspešno su napravili najveći ekonomski genocid nad ovom državom. Ili nekog drugog od gomile govnara poput Dačića, Krkobabića, Ilića, Vulina, jebača narodnih pevaljki Mrkonjića i ostalih prevejanih krimosa koji bi još odavno trebalo da su u zatvoru u Sremskoj Mitrovici i na zatvorskom imanju “Zelengora” po prvi put u svom životu svojim stvarnim, ličnim radom bar malo doprinesu boljitku svoje države. Motikom, naravno.


            Ustala je Bosna, kako čujem, sprema se i Hrvatska, a mi... mi ćutimo. Šta čekamo? Novu 1968. ili 2000. Ili nove izbore?! Šta će se desiti na njima? Bolesnik sa pohotnim usnama će sam napraviti vladu?! I... ? Iskoreniće korupciju i kriminal, srediti sudstvo, MUP, zdravstvo... Pozatvarati sve tajkune... ili im bar uzeti pare? Poništiti sve prljave privatizacije naše zajedničke imovine? Pozvati i dozvati dijasporu? Srušiti TV Pink? Pustiti srpskog Gebelsa, Željka Mitrovića, kroz špalir kakav je prošao nekadašnji direktor RTS Dragoljub Milanović i poslati ga u Požarevac na 40 godina zbog kulturnog genocida koji je potpuno promenio svest miliona ljudi? Uvesti Srbiju u Evropsku Uniju do 2018.? Napraviti neki sporazim sa Rusijom koji će, najzad, biti u korist Srbije. Pokrenuti milione ljudi iz smrdljivog gliba u kome su do nosa? On?! E jebala ga majka ako to neko dočeka? Niko nam ne može pomoći osim nas samih, samo to ne možemo da shvatimo. Samo mi sami moramo izaći na ulice i, isto kao Bosanci, rasturiti sve simbole i institucije bilo kog nivoa vlasti u ovoj zemlji. Samo pod motkama će svi oni početi ne samo da podnose ostavke nego da beže glavom bez obzira. Samo pod motkama, zamočenim pre toga u rupu nekog poljskog klozeta, će ustati iz svojih fotelja iz kojih kao hidre isisavaju i poslednju kap života iz nas i iskočiti kroz prozor ne gledajući pre toga na kom su spratu. Samo na taj način. Ne postoje mirna i civilizovana sredstva da oteraš divljake i samozvane kraljeve i plemstvo. Samo batina. I zato... Vostani Serbie! Vreme je da skupština opet gori.



недеља, 2. фебруар 2014.

Duni mi duni lađane


            Skoro sam spominjao da ne pamtim zimu u kojoj nije bilo ni malo snega do kraja januara. Pa... nema ga ni sada. Mestimično. Nema ga tamo gde bi trebalo da ga bude a tamo gde ne treba ima ga po par metara. U visinu, naravno. Pored puta par santimetara a na putu dva metra. I onda svi zajebavaju Zimsku službu kako je “kao i uvek spremno dočekala sneg”. Ta fraza se provlači već jedno... 50 godina. Naravno, iskovali su je oni koji sa snegom na putu imaju veze otprilike kao i ja sa kvantnom fizikom. Ma... ipak ja više znam o kvantnoj fizici. Čarobno je to kako su ljudi u ovoj zemlji spremni da istrpe gomile budala na vlasti, hrpe idiota po firmama u kojima rade a onda se istresu na putare od kojih očekuju da budu Gandalf... dobri čarobnjak iz one dosadne trilogije “Gospodar prstenova” koju nikada do kraja nisam pokopčao, i jednim zamahom ili duvanjem iz punih pluća sve to rasčiste i naprave da put bude kao u vedroj, hiljadu i jednoj, junskoj noći. I onda oni, još dok iz neba sipa k’o u Sibiru, prođu kolima po potpuno očišćenom putu diveći se, iz sedišta sa grejačima koje im greje nabrekle guzice od svih krsnih slava kojima su prokrstarili, idiličnoj zimskoj slici svuda oko njih. Divno. Kao na zapadu. Zamišljamo. Ali na zapadu nije tako. Ni približno. Ako prođe famozna “grtal’ca” - odlično... lakše se prođe... a ako ne prođe... jebi se... stavljaj lance, gde ti je zimska oprema?, lopataj, guraj, ako naiđe pandur i vidi da si mrtav-ladan a pri tom nemaš zimske gume i nisi namontirao lance ošiša te za jedno 500 evrića pa se žali upravniku porodilišta (ako hoćeš), pomaži kamiondžiji da nekako ispravi kamion jer dok ne krene on nećeš ni ti... i tako... ima događanja... da ne bude dosadno. I niko ne kaže da je kriva zimska služba nego da je kriv - sneg. A ko bi drugi? 


            A u zemlji Srbiji... svi se smeju likovima iz “Državnog posla” a niko se ne prepoznaje u njima. Svima su „neke druge službe“ prava slika i prilika iz tog sjajnog skeč-serijala, ali ne i mesto gde oni rade. Čak i kada samo u čistoj zajebanciji nekoga od drugara nazovem „gde si glavni arhivator Čvarkov“, ili „đe si Torb’ce“ odmah počinje pravdanje kako je tu gde oni rade nešto sasvim, sasvim drugačije. Kao u Monti-Pajtonovcima... „a sad nešto sasvim, sasvim drugačije“. Čak i oni zbunjeni fantomi iz katastra, o kojima sam skoro napisao manji epski komad, ne vide sebe ni kao Čvarkova ni kao Torbicu. Boškića... još i nekako. Kao... svi njih drkaju i ganjaju a oni su nemoćni da bilo šta urade. I sve je na njihovim jadnim, slabašnim i od posla savijenim plećima dok oko njih šetaju sve sami Čvarkovi i Torbice. E... upravo ti Čvarkovi i Torbice, po njima... ili vama..., rade i u Zimskoj službi i boli ih uvo što pada sneg i što je negde sneg na putu jer duva neki lagani povetarac sa snegom od jedva 150 km/h. Možeš misliti?! Pa to je sasvim obična stvar. Sneg k’o sneg i vetar k’o vetar... nije vulkan jebote. Nije prirodna nepogoda kataklizmičnih razmera. Nije zemljotres od 10 stepeni Rihterove skale pa da je sve otišlo u pičku materinu, nego samo neki dramoseri od putara ne rade posao za koji su plaćeni. Baš sad su dobili platu iz... marta prošle godine... ali zato dvadeset i šest hiljada... čisto... na ruke. Malo li je na ovu kosmičku ekonomsku krizu? 


            U neka srećnija vremena, za vreme one bivše nam države, i ja sam radio u zimskoj službi. Često sam na početku bio, što bi sada rekli, četiri u jedan. Inženjer, tehničar, vozač i radnik u istom telu i duši, zadužen za Iriški venac. Iriški venac i Fruška Gora?... malo veća bundeva ludaja u Vojvodini. Kakva je to uopšte planina? Pa to je mali breg. E... voleo bih nekoga od vas da odvedem gore, na bundevu, kada u tri noću počne da pada sneg... na temperaturi od minus deset. A isto to veče nam je Pešta javila da je kod njih sve čisto. I onda gledaš i ne veruješ... „odakle sad ovaj?“ misliš se... “kako je obišao Budimpeštu mamicu mu?...” I kad onda počne da pada... rekao bi da si na Aljasci... iako tada još nije bilo ni „Diskaverija“, ni „Historija“ ni njihovih “Ledenih drumova” u kojim plavojka Liza vozi k’o prava ljuta šoferčina po zaleđenim jezerima američkih vukojebina. Imaš i radio stanicu u vozilu... imali smo je svi, imaš svu opremu, ljude, tehniku... i ne vredi. Ništa mu ne možeš. Ponekada pomisliš da te zajebava. Navejava za pola sata toliko da ne veruješ da je to moguće. Popnem se na vrh i odem do Iriga, okrenem se i vratim i kao da nisam ni bio. Naravno, ostali vozači misle da se mi sve to vreme zajebavamo i izigravamo ludake i hajlendere sa žutim rotacionim svetlom koji samo otaljavaju platu. Jer, Bože moj, da mi nešto radimo i da smo bolje organizovani... recimo da nas neko od njih organizuje, jer naš čovek sve zna... put na Vencu bi bio ne očišćen, nego suv. Malo morgen, rekao bi bivši i sada već pokojni predsednik ovog ispljuvka od zemlje. Sneg sa vetrom je elementarna nepogoda svugde u svetu. Demokratskom, totalitarnom, razvijenom, zaostalom... I nije uopšte mala zajebancija. Ko ne veruje, neka krene u Nemačku kad pada. Da vidi kakvu su mu diobrodošlicu pripremili. Kobasice sa senfom?... malo morgen.