Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 26. мај 2013.

Oj vozači svih zemalja



            Otvorim pre neki dan vesti radija „021“ i vidim... ni jednim zakonom nije regulisano ko i gde smešta snimke sa desetina kamera koje su postavljene u gradu. Mo’š misliti. Boli me uvo za kamere u gradu. Sem ako me neka nije snimila da sam prošao kroz crveno ili da nisam pustio pešaka. Pešaci su u poslednje dve godine postali zaštćeniji od Panda u Kini. Ne samo da svi koče pre pešačkog prelaza, nego su u poslednje vreme vozači počeli da pitaju i šetače po trotoarima da li imaju nameru da u sledećih pet do deset minuta pređu ulicu. Još malo pa će ih voditi i na ćevape. A i ovi su se osilili, mogu vam reći, pa stupaju na kolovoz (tako piše u zakonu) kao da su na pustom ostrvu. Čitaju novine, kucaju poruke, dive se svom novom smart telefonu koji im je „Telenor“ poklonio uz neki ugovorčić po kom treba da pričaju mobilnim trideset minuta svaki dan, a oni nek gledaju šta će i s kim će, i uopšte uzev, rade šta hoće a mi vozači smo postali najugroženija vrsta u državi i niko o nama više ne vodi računa. Pre su se svi plašili kad daš malo vatre, trzali se na zvuk kola... osećao si se k’o čovek dok voziš, a sada... osećaš se kao slina izbačena iz nosa dok trčiš. I svi onda pričaju kako se poremetio sistem vrednosti. Pa naravno da se poremetio. Daš petnaest hiljada evra za kola, ili više, i nisi niko i ništa, a on kupio papuče na pijaci za 150 dinara i paradira ti ispred nosa. Nekada smo te nesavesne pešake mogli malo da dovedemo u red... malo se potpišeš uz jači gas kad on krene da „stupi“ i da vidiš kako dupe gaće žvaće. Zatim, ako vidiš da je neki dileja nameračio da pređe ulicu preneš ga iz sna sirenom tako da skoči dva metra unazad. Postojao je i kodeks vozača, koga smo se svi držali; ako vozač pre tebe nije pustio pešaka, ne smeš ga ni ti pustiti. Nije kolegijalno. I odmah je sledila kazna svih tvojih kolega koji su te videli da činiš takvu jeres. Svirali bi ti, okretali kažiprst na slepočnici, mahali istim tim kažiprstom gore dole ili najčešće izbacivali ruku kroz prozor sa izbačenim srednjim prstom kojim su takođe mahali, ali blago. 


            Zato se i pitam dokle će to tako. Danas više moraš da buljiš u noge pešaka nego u sav ostali saobraćaj. Dobro sad... nekada noge mogu da budu i prijatne za gledanje, ali i toga je sve manje. Sve su postale nekako jače i stubastije. K’o da drže Partenon a ne neku našminkanu namigušu. Ni štikle im ne vrede. Ne da ne vrede, nego im dođu kao otežavajuća okolnost. A nama otrežnjenje... i upozorenje. Beži, najebaćeš! I zbog svih tih razloga, ja sam nešto razmišljao da napravimo neko udruženje vozača nostalgičara iz cele zemlje. A može i šire. Eto u Rimu, na primer... Pa nećeš ga majci preći ulicu da si pita. Neda rimski vozač pešaku ni trenutka opuštanja. Sviraju ti još dok si pomislio da kreneš prema ulici... u stvari kolovozu. A ako slučajno ima vremena da pređeš, oni daju gas da te stignu i da ti sviraju uz obavezan, gore već pomenuti, gest sa srednjim prstom. Kakav grad, jebote! K’o stvoren za život. Ma i u Beogradu je bolje nego ovde kod nas... ravničara... Samo mi glumimo bečku školu. Kakav Beč... 60% Bosanaca (ili Srpskorepublikanaca... neka čita kako ko hoće), 20% Crnogoraca (u svakom slučaju više no što ih ima u cIJelu Crnu Goru), i nešto više od 10% onijeh što su s one „Kapele, gore zelene“ i bliže i dalje okoline i to je to. U Beču bili samo na Marijahilfeštrase, da kupe Geoks cipele jer su tamo najjeftinije (to sam slučajno čuo, u nekoj opuštenoj priči u kafani). I zato treba da se manemo tih manira i da se vratimo korenima. A kad sednemo u kola da se osećamo k’o ljudi. Ali moramo se izboriti za to Neće se niko drugi umesto nas izboriti. Jebem ti i tu Evropsku Uniju i proces pridruživanja. Pa ako tako nastavimo, svi ćemo prestati da vozimo kola i preći na biciklove ili šipčenje pešaka u onim sada modernim od dole polukružnim patikama za pešačenje u kojima kad staneš na semaforu jer je crveno svetlo za pešake, još skoro ceo minut se ljuljaš napred-nazad sve dok se amplituda ne svede na nulu (učio sam s decom fiziku za kontrolni ovih dana). Ti iz Evrope stalno nešto mrsomude a voze kole tri puta više nego mi. I šta sad... mi da pazimo na atmosferu i gasove? Ma zabole me.


            I zato... vratimo stare običaje u ponašanju u saobraćaju. Mi smo staro, patrijarhalno i konzervativno društvo gde se sve zasniva na običajnom pravu. Pa dobro, ako prihvatimo i ono Rimsko... mislim pravo... rekao sam vam kako oni voze. To im je valjda ostalo još iz tih starih vremena kada su organizovali trke dvokolica. Gledali ste to u Ben Huru. Čoveče. Berni Eklston i žena mu Slavica mogu samo da sanjaju o tome. Koliko su samo bili ispred vremena. A da znate, tamo se nije odgovaralo ako dvokolicom na ulici odvališ pešaka. Što je i normalno. Pa kome je lakše da stane? Onom Rimljaninu u sandalama sa kožnim kaiščićima ili ovom sa zajapurenim vrancima-atovima? A ja danas imam 150 vranaca ispred sebe u kolima... imao sam i 270, ali sam deo ergele prodao... pisao sam već o tome... da ne stavljam so na ranu. I kako zaustaviti tu silu a sve zbog nekog dramosera koji je baš tada nameračio da pređe ulicu na obeleženom pešačkom prelazu? Stani brate mili malo. Sačekaj. Ja zbog tebe treba da trošim diskove i disk pločice, gorivo, gume... Pa to košta, ljudi! A njega ništa ne košta. Nego... dalo mu, pa mu se može da jaši nama na glavi. ’Ajd’ nama, ali zamislite kad ceo gradski bus mora da zakoči zbog jednog kretena. Pazi... njih 110 u autobusu, vozač baška, vozilo teško 20 tona koje troši više od ruskih Zilova, i sve to mora da se ukopa da prođe neka napirlitana gospođa srednjih godina (sve misle da su u tim srednjim godinama... čak i moja žena...) jer žuri na aerobik da bi što duže ostala u tim srednjim godinama za koje se drži kao za ragastov od vrata. Pa to je kao da voz treba da stane da neka tetka (istih godina) pređe prugu?! Nego, ne vredi tu više pisati o tome. Treba početi implementaciju. Samo... nisam još kupio novi auto pa trenutno vozim onu belu ženinu emajliranu šerpu, a u njoj se, iskreno rečeno, osećam kao pešak, pa pazim da ne naleti neka budala i ne žvajzne me na semaforu. Voze svi k'o sumanuti. 




недеља, 19. мај 2013.

Mezimci na četiri točka a da nisu Varburg


            Kada sam pre pet godina kupovao kola, i k’o muva na... med se zalepio za Krajzler 300C, koji mi je izgledao vrlo specifično, elegantno, lepo, prefinjeno i čak pomalo oholo, svi su u kući skočili na mene kao zolje na... med, da sam potpuni kreten. Deca su govorila da se neće voziti samnom, ili ako se i budu vozila da će držati kese na glavi. Od malena sito i besno! Govorili su da neću moći da ih vozim u školu jer će ih biti sramota, a putovanju negde „preko grane“ nisu mogla ni da zamisle. A tek žena?! Krv mi je popila na slamčicu. Te šta će ti takav auto, te za koga ti treba?!, te kol’ko to troši, koliko košta, kako se vozi.... Ubila me u pojam. Ali, moja tvrdoglavost je naširoko poznata. Onako zaljubljen (u kola naravno), nisam mogao biti skrenut s puta koji sam sebi zacrtao, pa kud puklo da puklo. A jedino gde je moglo da pukne je po džepu. Mom, čijem bi drugom. Dok sam tražio auto po Nemačkoj, moja žena je smišljeno vodila subverzivne akcije protiv mene. Svaki put kad bi trebali da zovemo nekog Švabu za kola, ona bi nestala negde iz kuće i namerno me ostavljala da s njima pričam na „ofrlj“ englesko-nemačkom na kom bi uvodni deo bio na engleskom a stručni na nemačkom. To je zato što ni ja ni Švabe na engleskom ne znamo da kažemo ništa od opreme za kola... sem možda „reinsenzora“ ali to zaista nije problem ni na nemačkom. Da je trebalo, puštao bih im ja preko telefona vodu sa tuša, kao kišu, a zvuk brisača bih dočarao onomatopejom. U svakom slučaju, i pored njenog stalnog podrivanja mog mega-prijekta „Krajzler 300C - 2008“ snašao sam se i sam i nekako uspeo da nađem mezimca koji mi odgovara. Čak sam se sa Švabom dosta lepo ispričao... telefonom, naravno. E, a onda je došao operativni deo projekta, odnosno, odlazak u N(J)emačku po kola. S obzirom da su nam tada trebale vize za Euniju, shvatio sam da ću po kola morati da idem sa rođenom ženom, jer niko od drugara i prijatelja nije imao tu šarenu nalepnicu u pasošu. Unapred sam se radovao putovanju za koje sam znao da će biti "božanstveno". Odavde ona i ja sami sve do nekog malog mesta Bil (Bühl), na francusko-nemačkoj granici i to u delu iza Švarcvalda, što je u Nemačkoj otprilike kao Zaječar u Srbiji. Divno! Kako nam je samo bilo lepo! Mada, kada smo se vraćali, svako u svojim kolima i nije bilo tako strašno.


            Na putovanju do te nemačke zabiti imali smo manjih problema s navigacijom, i to iz prostog razloga. U nemačkoj ima 19 Bil-ova. Pa ti sad nađi pravi. A u navigaciji u Pasatu kojim smo išli po kola nije bilo opcije za kucanje poštanskog broja. I.... pored sve tehnike, vratismo se na onu staru: navigaciju-kartu čitaj, seljaka (ljude na benzinskoj pumpi) pitaj. I to kad smo stigli u Karlsrue. Objasni nam čovek da Bil ima i nastavak u imenu (Krais Raštat) i nađosmo ga iz topa iz petog pokušaja. Usput, moja žena je mrko gledala na sva mesta gde u bili radovi na putu, i gde smo svi iz dve trake na auto-putu išli u jednu, a po toj jednoj su žutim linijama bile obeležene saobraćajne trake. Bile su mnogo uže od normalnih i znao sam da muku muči razmišljajući kako će pri povratku tuda proterati Pasata. Zanoćili smo u hotelu u centru Karlsrua.... ili beše Karlsruea.... i pošto je soba bila lepa, a ona voli lepe hotelske sobe, zaboravila je i na put i na saobraćajne trake i pojela sve čokoladice koje su ovi ostavili na krevetu više kao ukras. Možda su se bile ukočile kao one bombone što smo nekad kačili na jelku za Novu godinu. Al’ ništa joj nije bilo. Ima imunitet k’o poslanik u skupštini. Čak smo se malo i prošetali kroz grad. Zamislite užasa.... ne šetam ni po Novom Sadu a morao sam po Kalsrueu. Ma istrpeo bih ja i gore, samo da se dočepam Krajzlera.... ako ima nešto gore od toga.... mislim, šetati sa ženom po Karlsrueu...?! Ali, sve se zaboravi kad se hoće. Sutradan ujutro, čili i veseli platismo račun koji je bio kao da sam spavao sa sedam  najekskluzivnijih kurvi u Nemačkoj uz uključenog crnca koji me lepezom „razlađuje“ dok ja „radim“, i vrlo brzo nađosmo taj Bil, a s njim i kola. Izusmo se za dosta para i pravac - Srbija. Uz dosta muke na onim deonicama sa radovima koje sam već spominjao. Srećom, pri povratku smo u Minhenu odlučili da ne idemo preko Mađarske nego preko Slovenije, pa smo i deo radova na putu izostavili. Ali, ne izdržasmo dalje od Ljubljane, a u Ljubljani... spavanje i skoro sve isto kao u Karlsrueu. Ta spavanja su me ubila više nego da sam doterivao stari ruski tenk T-55. Sutradan smo se jedva dovukli do kuće uz manje komplikacije kroz Hrvatsku gde sam glumio i vozača i uvoznika i špeditera. Ali i to se zaboravi. Mada ja, očigledno, nisam.



            A kada sam doterao Krajzlera, platio carinu i registrovao ga, svi u kući su ga naprasno zavoleli. Bila je to ljubav na prvi pogled. Skoro kao da su se rodili u njemu. Od onda su k’o nokat i meso. Uz to se mojoj ženi svideo automatski menjač pa je gospođa izričito zahtevala da se odma’ proda Astra koju je vozila i nađe manji auto sa automatskim menjačem. To je, otprilike, kao da tražite da kupite Zaporožca u Nemačkoj. Jedva sam iskopao jedan Pežo 206, čiji je vlasnik jedna isto tako fina gospođa iz Luksemburga, ali sam po kola morao da idem u neko manje mesto kod Hano(F)era u Nemačkoj. Srećom, nisam išao s njom.... mislim, sa ženom. I od onda svako voli svoj automatski menjač i uživa u njemu, ali kada treba negde na put.... recimo u „Ikeu“.... daj Sindžo kola. Da se gospođe komodaju do Budimpešte u Krajzleru. Kažem vam, srodili se s njim. I.... ovih dana, u meni se, kao što je i došla želja da ga kupim, naprasno pojavila želja da ga prodam. Ajao kuknjave i plača. Kao da prodajemo neko od dece. Nekoliko dana nisu pričali samnom. Za najstariju, a i najnamćorastiju, ćerku bio sam običan komad nameštaja. Ne postojim. Dan pre nego što smo ga predali čoveku koji ga je kupio, celo veče su sedeli u njemu, puštali muziku sa CD-plejera i maštali da idu na more. Slikali su se za uspomenu iz svih aparata i mobilnih telefona. Ali, stari otac je bio neumoljiv i „oterao“ njihovog mezimca. Život zna da bude baš surov prema njima. A ja sam u njihovim godinama jedva znao za škodu.... Š 100. Eh, kakav je to auto bio. Još je se sećam. A ovi moji... ma zaboraviće na svog mezimca čim kupim neku drugu gomilu limarije. A i treba. Ko se još danas vezuje za stvari? Možda jedino ja.





недеља, 12. мај 2013.

Hostel za Jovana



            Gledajući i slušajući već potpuno otupelo razne vesti na TV, ili internetu, mnoge stvari nam postaju obične, svakodnevne, normalne. Retko kada se na neku vest ozbiljno trgnemo i počnemo da razmišljamo o njoj kao nečemu što boli, kida, razdire, muči. Kao nešto što se sanja noćima, što proganja na javi, kao šakal povređenu košutu.... prevelika je za njega, ali on čeka... čeka svoje vreme. Tako već godinama slušamo o trgovini ljudskim organima na Kosovu, i... dosadila je pomalo, a već se i zaboravila, „žuta kuća“ i priče vezane za nju. Kao i ostalo, gledali smo sve to dosta tupo, možda se pomalo stresli ponekad kada bi samo na trenutak zamislili da su nas neki ljudi, sa crnim kapama na glavama, iz kuće odveli prvo u mrak a posle pod reflektore operacione sale sastavljene u nekoj oronuloj kući u nekom zabačenom selu u nekoj tuđoj zemlji. I pomisliš... Bože, da li su im bar dali anesteziju.... pa morali su.... svaki trzaj izmučenog tela mogao bi da napravi pogrešan rez skalpelom, a onda.... to što su dobili ne vredi ništa. Gospode, kao u filmu „Hostel“, prava klanica za ljude. Samo.... to pomisliš i posle... prođe te, misli odu na neke svakodnevne stvari koje nama, čini nam se, život znače. A ne znače nam ništa. Jer život je nešto drugo. I živi se tako, kao život... onako kako nam je od Boga dat. Ali, ponekada neko mora i da se izbori za njega. Po svoj novi život dolazili su, u tu oronulu kuću i to zabačeno selo u tuđoj zemlji, mnogi ljudi sa zapada. I za njih je to bila tuđa zemlja, ali.... donosila je nadu da će se izboriti za život. Novcem, a čime bi drugo. Neko je umirao da bi neko drugi živeo. I govorili su da nisu znali, da im je rečeno da je to od ljudi koji su nastradali nesrećnim slučajem, da je sve regularno, samo.... malo više košta jer ide preko reda. „Nisam znao“.... to kao da oslobađa. Nekoga. A nekoga zauvek zarobi.



            Johan Vagner je bio zarobljen u samom sebi. Presađeno mu je srce, a jedino čega se seća je da je došao na jug Italije i onda.... mrak. Kada je došao sebi sve je bilo gotovo, rezervni deo je ubačen i podešen. Polovan, ali očuvan. I vratio se Johan u Nemačku srećan, iako u već poodmaklom životnom dobu. A onda je počeo da sanja. Nikada pre toga nije pamtio snove. Sada bi svako jutro imao čitav mali film u glavi. Film koji je neki unutrašnji kinoprojektor puštao na njegove kapke iznutra a on ga gledao bez pokreta, govora, zvuka. U san je tonuo sa zvukom crkvenog zvona. Prvo tiho a onda sve jače i jače. Išao bi nekim makadamskim putem i došao do dvorišta koje kao da je znao od pre. U dvorištu su bile dve stare kuće i dva psa vezana lancem koja su besomučno lajala na njega. Nije bilo ljudi, ili ih on nije video. Samo zvona i lavež. I tako svaku noć. A onda, u snu je video i stariju ženu kako hrani živinu, čoveka pod orahom, mladu ženu kako ga zaljubljeno gleda i dečaka koji trči. Bili su to snovi koji su mu na početku čak davali polet u novom životu sa novim srcem. Ali nakon nekoliko meseci postali su neizdrživa noćna mora. Sanjao je grupu ljudi kako vezani idu kroz šumu. On je bio jedan od njih. Govorili su srpski i on ih je odlično razumeo. Satima su išli, a kao da su stajali. Nekako uvek u suton, čija je igra svetala unosila jezu i paničan strah svima. Sve dok nisu stigli do kuće. Stajala je usamljeno i štrčala na blagom brežuljku kao stena na sred livade. Nije bilo dvorišta ni ograde. Kroz prozore kao da je sijala neka vrsta ultraljubičaste svetlosti. I svaki put kada bi došao do vrata te stare kuće budio bi se kao zver u kavezu. Posteljina bi bila skoro iskidana ispod njega, a grlo suvo toliko da koliko god bi vode popio, ne bi utolio žeđ. Shvatio je da razume srpski jezik kao da je uz njega odrastao. Nije bio siguran da li upada u neku tešku psihozu ili ipak postoji neka nit sa nekim koga više nema a koga samo on vidi. Bilo mu je jasno da mora da izađe iz začaranog kruga.



            Kao imućan čovek, preko prijatelja je stupio u kontakt sa ljudima iz nemačke obaveštajne službe. Do detalja im je opisivao predele na Kosovu u Albaniji i Italiji. Ljudi iz BND su već imali ogroman broj fotografija, snimaka i dokumentacije. Sve je prepoznao bez problema, a zatim ih i vodio na sva ta mesta, kao da je tamo oduvek živeo. Počeli su da se pune novinski stupci, na televizijama ogromnog broja zamalja počele su da se vrte priče od kojih su svi bežali i okretali glavu. I.... ništa! A Johan je sa jedinicom KFOR-a , kao ranjeni kurjak lutao Kosovom. Tražio je nešto a da ni sam nije znao šta. A onda, naišao je na skoro nestvarnu sliku. Seosko groblje i sahrana. Jauk i lelek. Crnina. Prilazeći ljudima, odmah je prepoznao dečaka koji je uplakan stajao kraj groba. Bio je to onaj dečak iz onog dvorišta koje je toliko sanjao. Sa fotografije je prepoznao i ženu koja je sahranjivana. Dečakova majka. Obesila se nakon što su je četiri nepoznata muškarca silovala skoro celu noć. Njen muž, dečakov otac, nestao je pre dve godine, i od tada se ne zna ništa o njemu. Samo se nagađa da je otet zbog trgovine ljudskim organima. I njega je prepoznao sa fotografije. Zvao se Jovan. Dečak više nije imao nikoga sem strica. Čak i psi koji su u snu lajali na Johana su pobijeni. Svi u tom zaseoku su bili mrtvi. Trebalo je da prođe još puno vremena, bezbroj dolazaka i toliko suza u Johanovim očima da bi se ostvarilo ono što je poželeo čim je prvi put ugledao dečaka. Da ga usvoji. Za čudo, dečak se ni malo nije protivio iako bi Johan po godinama mogao da mu bude deda. I on je od prvog trenutka kada je ugledao Johana video nešto što drugi nisu. Najveća prepreka je bio dečakov stric. Imao je uslov. Veoma težak. Tražio je ne samo da se dečak ne može nikada pokrstiti, promeniti ni ime ni prezime, nego i to da Johan pređe u pravoslavnu veru. Nije se dvoumio ni trenutka. Rođen i kršten kao evangelista Johan je odmah nazvao svog sveštenika i saopštio mu svoju odluku. Nekoliko meseci kasnije, krstio se u jednom kosovskom manastiru i uzeo novo ime. Jovan. Od tada, sa dečakom živi na pola puta između Nemačke i Kosova jer, kako sam kaže, i on je negde tu.... na pola puta.   


  Poveden mejlom koji sam dobio od prijatelja o knjizi "Srpsko srce Johanovo" Veselina Dželetovića.

недеља, 5. мај 2013.

Prvomajski ringišpil


            Još jedan prođe Prvi maj. Gde smo bili - nigde, šta smo radili - ništa. Po ko zna koji put. Odavno već ne putujemo na taj daum, kao jedini preostali važan datum iz starog socijalističkog kalendara. Bar mi ne putujemo. U stvari, već par godina i inače ne putujemo. I kad nije Prvi maj. Ali, to nije razlog da ga ne obeležimo malom prigodnom svečanošću uz skromni meni sa roštilja i mladi luk kao imperativ svih salata... jedino moja žena uz roštilj, i to za Prvi maj, jede krastavce sa belim lukom?! E, čoveče... kad li ću se toga rešiti?! Ali dobro, svi smo mi po malo namćorasti i na krivo nasađeni... ona možda malo više, ali... Ma nek’ jede šta hoće, samo nek spremi sav onaj strv koji ostane posle tog prvomajskog „uranka“... od oko 2 popodne pa do 10 uveče. Ne mogu ja baš sve. Ja pečem roštilj. Kao što i priliči čo’eku mojiEh godina. A još dok sam se psihički pripremao za taj veliki broj gostiju, kao i za količinu mesa koju treba ispeći.... setio sam se jedne male epizode iz ranog detinjstva vezane za taj, tada veoma važan praznik. Ćale je imao prijatelja koji je bio „s juga“, odnosno iz LebanE... to vam je kod Leskovac. I pošto prijatelj nije imao kola, a mi smo te... dal’ ’71. ili ’72. već bili ponosni vlasnici jednog belog Fiće, zamolio je ćaleta da njega i ženu „odbacimo“ do Lebane, a kad smo tamo, malko da se i priFatimo sa služenje od prasići i razne druge kerefeke. Put je tada bio dug. Skoro kao u srednjem veku. Stari auto-put Beograd-Niš, koga se verovatno više ni stare babe iz Jagodine ne sećaju... a ni Palma, sigurno. Ja sam ga zapamtio, i to dobro, jer se po njemu truckalo kao da smo u vozu. Napravio ga je još kralj Aleksandar... pa.... mislim da je duže trajao od ovih novijih.... a neka mi onda neko kaže da monarhija nije dobro rešenje. U svakom slučaju, stigosmo i to jedva. Bila je to onda saobraćajna avantura kao da sada preko Bosfora polako krenete u Laos... ili Kambodžu.


            A kad smo stigli, još s večeri rane, skida se prase sa vatre a jagnje je već pečeno i polako se ’ladi da bude mlako.... baš kao što i treba. I, tu je meni dupe dobro zinulo na sve to, pa sam se dobro prihvatio s mesište i naravno preterao. A to me koštalo neprospavane noći, povraćanja i sranja, pardon, vomitusa i dijareje, a o razočaranom licu mog oca bolje i da ne pričam Bar da je samo bio razočaran. Krpio me na povratku bez prestanka od Leskovca do Novog Sada. Eto ti Prvi maj na jugu. Bolje bi bilo da sam ostao na severu. Upravo zato, neke... ’81. ... mislim... skupilo se nas par kurajbera s izrazitom namerom da idemo negde na kampovanje. Prvomajsko, naravno. Lokacija... kanal DTD kod Bačkog Petrovca. Opremu smo imali... kupili smo i litru „Badela“... onako... da se nađe... sakrili je vrlo vešto da je moj ćale, koji nas je vozio, ne primeti. Mada... kada sad malo bolje razmislim... nisam siguran da nije. Šator smo podigli veoma brzo... za 4 do 5 sati. Usput, cedili smo onaj Badel „brandy“ tako da se čudim da smo ga uopšte i podigli na visinu veću od pola metra. Litra Badela na nas trojicu.... krupan je to gutljaj bio. Ali kako bi rekao Gobac... „Kada sam imao šesnaest...“ Ništa ti ne smeta. Možeš da povraćaš i opet piješ, ili obrnuto, tebi je sasvim svejedno. Kruženje materije u prirodi je nezaustavljiv proces. Jedina nezgodna stvar je što je sutradan ispred šatora bilo pravo minsko polje od „bačenih pegli“, a smrdelo je kao pun podrum komine od šljiva koja stoji već oko petnaest dana. Ali, nije nas to sprečilo da se isto veče prošetamo par kilometara do poznatog mondenskog mesta za izlaske u Bačkom Petrovcu koje je nosilo internacionalno i naširoko poznato ime „Vrbara“. Doduše, tamo se nismo preterano kurčili jer smo brzo stekli dojam da ljubazni meštani baš i ne vole toliko „one gradske džibere“, a bili su, brojčano, a i svakako drugačije, mnogo nadmoćniji. Samo smo „zabetonirali“ stvar sa po jednim pivom i vratili se u naš apartman u senci topola. I onda me danas pitaju zašto ne pijem?! Pa tada je malo falilio d’umrem. Nisam to još puno puta reprizirao u životu.


            Nekoliko puta sam naseo i na odlazak u Kamenički park, tradicionalno mesto prvomajskog okupljanja radničke klase Novog Sada i bliže okoline. Budala. Možeš na svašta da me nagovoriš. Jer to je takav cirkus da ti posle odlaska tamo ne nedostaju okupljanja ljudi veća od tri čoveka bar par godina. Sve je tu. Gomila šatora sa raznim zabavama.... od gađanja vazdušnom puškom u konzerve, ili loptom u iste te konzerve, do nezaobilaznog ringišpila na kojem se vrte polupijani „macani“ koji vešto privlače korpe u kojima sede devojke koje su namerili da fasciniraju, pa ih onda izbacuju iz putanje ringišpila dok one vrište, što bi sada rekli „k’o da im se sestra udaje“. Ni najgrđi svatovi se ne mogu porediti s tim doživljajem. Samo par godina kasnije, kada smo malo odrasli pa su nam i kola bila dostupna, kretali smo u pohod na Frušku goru sa pokretnim roštiljima koji su u stvari bili rešetkasta žica izvađena iz rerne kućnog šporeta koja posle toga više nije bila za normalnu upotrebu jer je doživela totalnu deformaciju. O stajanju, pri povratku, u nepreglednim kolonama na svim prilaznim putevima ka Novom Sadu, na koje smo bukvalno bacili sve bonove za benzin koje nam je Milka Planinc u svom programu stabilizacije dala za taj mesec ne vredi ni govoriti. Koštao nas je roštilj uvek toliko da smo svi mogli ići na jedan carski ručak u bilo koji restoran. Doduše... to je bila sledeća faza provođenja Prvog maja koja nas je držala nekoliko godina. A onda je došla ova, sadašnja. Ne podnosim gužve, glasnu narodnu muziku, ljude oko sebe, pakovanje i raspakivanje iz kola, travu sa krpeljima i sve druge radosti tog prolećnog praznika. Ostajem kod kuće, imam sreću da imam dvorište u kome može onako kako ja hoću i... eto prave zabave. Ako to uopšte meni više i treba. A ni roštilj nije što je nakad bio. Ništa nije kao što je nekada bilo. Ni Prvi maj. A ni ja... a ni svi ostali.