Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 29. март 2015.

SFRJ i agresija svih na sve


            Kada su me mobilisali na početku rata u bivšoj SFRJ, odmah sam znao da sam pojeo govno. Tvrdo, debelo i dugačko. Znao sam i da će za neko vreme, samo nisam znao koji broj godina je u pitanju, sve leći na svoje i da će biti isto, ili slično kao pre. Naravno, tada to nisi smeo nikome ni da spomeneš jer si istog sekunda postajao čovek koji je izdao sopstvenu naciju, koji druge nacije stavlja ispred svoje i koji bi se, recimo u uslovima NOR i revolucije, mogao streljati uz prvi slobodan zid kao vašljivo pseto. Odazvao sam se pozivu... kao što sam već pisao u nekim ranijim postovima... a da ni sam ne znam zašto. Ali jesam. Ratovao sam s nevidljivim neprijateljem jer smo se, bar na terenu gde sam ja bio, samo „dodavali“ minobacačkim granatama a ponekad i ozbiljnijom artiljerijskom vatrom. Oči u oči se nismo pogledali ni jednog trenutka. Samo sam ponekada kao u fatamorgani u daljini video obrise i konture ljudi koji su se, otprilike kao i mi, kretali levo-desno kao loptica u fliperu. Znam da nisam nikoga ubio. Kako? Pa, lako... nisam opalio ni jedan jedini metak. Nisam imao na koga. I... tako smo se vukli kao prebijeni neko vreme sve dok nije svanuo i taj dan da se ide kući. Po povratku, zvali su me još nekoliko puta, pokušavali da uruče pozive, ali više se nisam odazivao. Za mene, rat je bio završen. Tih prvih meseci rata, često nam je, od strane protivničke, dakle hrvatske strane, preko radija, TV i novina bilo nabijano na nos da smo deo agresije na hrvatsku državu. Narodski rečeno, da smo napali Hrvatsku. Pa... dobro... rat je, mislio sam, i svako ima pravo da svojoj strani, vojsci i stanovništvu, diže moral na razne načine. Rade to svi. I nama su govorili da se u Hrvatskoj „povampirio ustaški pokret“ koji je krenuo da ubija nedužno srpsko stanovništvo i to redom. Uz neizostavna srpska ognjišta. Propagandni rat je deo sveobuhvatnog rata.


            Ono što me čudi je da ogroman broj ljudi u Hrvatskoj i danas govori... a onda verovatno i misli... da je Srbija napala Hrvatsku i da sam i ja bio deo te srpske vojske. Ja se nikada nisam tako osećao. Nikada ni na trenutak nisam pomislio da sam pripadnik srpske vojske koja je krenula u opšti napad na Hrvatsku. Mobilisan sam kao rezervista JNA i te oznake sam nosio na svakom delu uniforme u kojoj sam bio. I ne samo ja. Koliko se sećam, svi smo nosili iste uniforme, isto oružje, slušali iste komande. I s obzirom da sam pre neko veče čuo hrvatsku predsednicu da hiljaditi put spominje „vreme agresije Srbije na Hrvatsku“, odlučio sam da se, po prvi put od rata, malo ozbiljnije pozabavim ovom ustavno-pravnom i geostrateškom zavzlamom. Evo šta sam našao; a probajte i vi... možda pronađete nešto novo... Na početku sukoba postojala je jedna država. SFRJ. Ta država je imala svoj Ustav. I pored toga što je bio jedan od najdužih Ustava na svetu, on je bio najvažniji pravni akt koji je važio na teritoriji cele države. U njemu jasno stoji da svaka republika ima pravo na samoopredeljenje uključujući i pravo na otcepljenje. Ali, u članu 5 tog Ustava isto tako stoji da ni jedna republika ne može doneti takvu odluku bez saglasnosti drugih republika. Ili, još preciznije, „Granica SFRJ ne može se menjati bez saglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina. Granica između republika može se menjati samo na osnovu njihovog sporazuma, a ako se radi o granici autonomne pokrajine - i na osnovu njene saglasnosti”. Ili... niko ne može ni da trepne bez saglasnasti drugih. Zajebano, ali bilo je tako. Skoro da ni Vasil Tupurkovski nije smeo da menja svoj čuveni džemper bez saglasnosti drugih.


            Šta se u stvarnosti događa; Srbija donosi novi Ustav po kom smanjuje nadležnosti autonomnih pokrajina. Hrvatska i Slovenija donose nove Ustave i stvaraju sopstvene oružane snage. Naoružanje za svoje vojne i policijske jedinice unose krijumčarskim kanalima. Bosna i Makedonija „odbacuju“ Ustav iz 1974, ma šta to značilo. U Hrvatskoj Srbi kreću u otvorenu pobunu jer ne prihvataju novi Ustav Hrvatske. U svim republikama na vlast na prvim višestranačkim izborima posle drugog svetskog rata na vlast dolaze nacionalisti različitih imena i retorike ali svi sa istim ciljem. Da rasture dotadašnju saveznu državu. Nema sumnje... sve je spremno za sveopšti građansko-međunacionalni rat. Počinju prva puškaranja a zatim i otvoreni sukobi. U Sloveniji traju veoma kratko. U Hrvatskoj se tek rasplamsavaju i imaju karakter čistih etničkih sukoba. Ni jedna od bivših republika SFRJ još uvek nije međunarodno priznata, pa samim tim ne može biti suverena država. Hrvatsku i Sloveniju većina zemalja Evropske unije priznaju tek početkom 1992, SAD u aprilu 1992, a najveći broj država sveta u toku 1992. godine. Za to vreme u republikama SFRJ uveliko plamti građanski rat. Početkom 1992. svom silinom zahvata Bosnu i Hercegovinu. I u Bosni svi kao papagaji ponavljaju floskulu koja se koristi i u Hrvatskoj... „Srbija je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu“ iako po mojim tadašnjim ali i sadašnjim saznanjima nije bilo mobilizacije ljudi u Srbiji za rat u Bosni, ako se ne računaju dobrovoljačke jedinice koje su koristile sve strane u sukobu. Svi svetski politički i vojni analitičari sukob u nekadašnjoj SFRJ nazivaju klasičnim građanskim ili etničkim ratom. Nisam čuo da ga je bilo ko  nazvao agresijom Srbije na Hrvatsku ili BiH. I zato... ja jesam bio učesnik u tom prokletom građanskom ratu, iako bih voleo da nisam, ali jedno sigurno nisam bio. Nisam bio agresor, pa neka priča ko šta hoće.



недеља, 22. март 2015.

Kako zdravlje ovih dana?


            Celu prethodnu nedelju sam ležao u krevetu. Temperatura... šizofrenična... 37.2 - 37.3... Ako je šizofrenici imaju stalno, onda mi jasno zašto uopše imaju šizofreniju... to ubija, izluđuje, iscrpljuje, uništava, razdire. Posle dva dana počinju neki trnci da vam prolaze kroz telo i najradije bi skočili, obukli se i... gas... neka ide sve u pičku materinu. Eee, al' nije to tako lako... čim kreneš, počneš da zanosiš na jednu stranu... kao da si pijan. Glava ti je kao košnica Afričkih pčela koje te iznutra bodu. Sve kosti te bole kao da si preko studentskog sam  istovario pet šlepera cementa. Brzo shvatiš da si nejak i slabašan i pokunjeno se vratiš u krevet. Jaukao bi ponekada, ali... sramota te dece. A noću ne spavaš. Ne možeš. Kako i zašto, jebem li ga ako znam, ali celu noć sam vileneo do pola osam ujutru i tek onda odspavao par sati. Što meni i nije baš svojstveno... da odspavam svega par sati u toku 24 sata. Najgore je u gluvo doba noći... onda kada shvatiš da nećeš ni spavati a da nekako treba dočekati jutro. A ono... čini ti se... kao da je sve dalje i dalje. Tada sam malo ozbiljnije shvatio stihove stare narodne pesme;
Ti bi hteo pesmom da ti kažem
koliko te srce moje voli
kao bolan zoru
kao cveće rosu
kao oči svoje
toliko te voli srce moje... 


            Da, da... sve ovo možda izgleda kao zajebancija, ali nije... Čovek i ne zna koliko ima dok ne izgubi to što mu je najvažnije.
I još ovo i nije neka bolest... grip... ili nešto tome slično. Šta misliš da je nešto ozbiljnije, ne daj Bože. Mada, ovaj moj drugar internista koji me „servisirao“ dok ne dođe moj lekar, koga takođe nisam birao po pravilima ovih naših drkavih ministarstava, nego čovek stanuje blizu a radio je u hitnoj pomoći preko 30 godina, mi je nabacio da je kod mene najverovatnije u pitanju neki oblik „svinjskog gripa“. Prvo sam mislio da se zeza, mada znam da on to nikada ne radi, a onda sam shvatio da on to stvarno misli. Kaže da se virus dosta promenio i oslabio ali da je u suštini to... svinjski grip. E, pa onda možda i nije zajebancija. Deluje mi kao i svi ovi raniji nesvinjski što sam imao ali oni ipak nisu bili svinjski. Možda mi je zbog toga rekao da izvadim krv i u nalazima tražio lipidni status... he, he, he... misli... sada će debelom holesterol da bude 14... kad ono... sve normalno... sem CRP koji je 12 puta veći od dozvoljenog, ali to znači da su sem virusa moje jadno telo napale i gomile bakterija. Ali, iskusni dr Malbašić je to znao i pre njega i rezultata pa je dan ranije nazvao drugara stomatologa da mi propiše antibiotike... i to neke konjske... mora stomatolog... ja još uvek nisam napravio svoj pečat... a ova bagra u apotekama ne da više ništa bez recepta. Sem drkave Afričke šljive. A ona deluje samo ako popiješ dve cele kutije a u isto vreme imaš pored sebe neki... aviJon za koji ti ne treba ništa.


            Sve u svemu, gadno je kada si bolestan pa makar to bio i grip. Bilo kakav. Još ako i neki drugi ukućani pokleknu pred istom pošasti... onda ste ga zavezali. Niko nikome ništa ne može da pomogne. Mada... baš mi nešto nije ni trebalo.
Ili mi se to samo čini sada kada je malo popustilo. A u domove zdravlja? Pa tamo nisam išao ni pod pretnjom oružane sile. Tamo možeš samo da se zabetoniraš do grla. Tamo virusi i bakterije trepere tako da se vide kada prolaziš kolima pored ambulante. Kao plankton, jebote. Oblak... veliki. Čitav roj... I samo tebe čekaju. Da se trajno nasele na tebi. Ima posle antibiotike da piješ do pozne starosti... uredno, tri puta po jedan pre jela svaki dan. Mene jedino muči to što ne jedem tri puta dnevno, pa ne znam kako mogu da ih pijem tri puta dnevno pre jela? A i sa ovim se mučim... uz antibiotike su mi uvalili gomilu vitamina koji su koštali kao solidan smart telefon pa ima materijala za pijenje, merenje, brojanje kapi i sati kao da sam Doktor Haus. Najteže mi padaju „Propolis kapi“. Ne znam zašto. Gadne su mi. Zbog njih ova moja štrikerka mora da me vija po dvorištu s rakijskom čašicom u rukama. E, to me podsetilo... kada sam bio jako mali... 6 ili 7 godina... užasno sam se bojao injekcije. A zbog problema s krajnicima su mi ih propisivali bar dva puta godišnje. Klasika... penicilin 1.600.000... Par puta su me oko zgrade Rumenačke ambulante vijale sve raspoložive medicinske sestre i moja keva koja je koordinisala akciju. Stigle bi me... ali jedva. Kad je ćale išao... nije bilo potrebe za bilo kakvom fizičkom aktivnošću tog tipa. Gaće su same spadale. Kasnije sam se navikao pa sam na prve znake gnojne angine sam tražio injekcije... da brže prođe. Ne znam... da li se danas još uvek daju penicilini tog tipa za iste bolesti? Ili je sve prebačeno na tabletomaniju? Nije ni važno. Nego... čuvajte se... nezgodan je taj virus. Ili bakterije? Ma, šta god da je... gadno je. Pripazite se. Nije ovo još prošlo.  



недеља, 15. март 2015.

Lažu baš svi, mamicu im pokvarenu


            Ovaj svet je sav sjeban i to 100%. Ne možeš zaista nikome ništa i nigde da veruješ. O ljudima neću da pričam... možda je ostao negde još po neki redak primerak, pa da ne grešim dušu. Ali sve ostalo je čisti „fejk“, što bi rekli ovi moji klinci. Na TV... katastrofa. O dnevno-političkom emisijama neću ni da pričam. To je izvor zla od Lisabona, pa u krug na desno, do Bermuda. U stvari opet do Lisabona. Da ne ispadne da se negde u Atlantiku nalazi Atlantida... zemlja obećana i željena već vekovima. Možda u njoj ne bi bilo ovako otužno kao kod nas. E sad... zašto je baš sve otužno na TV? Zato što sam mislio da postoje neki programi koji nemaju potrebu da turiraju bilo šta. Prosto... takvi su programi. A onda... opet mislim... koliko na njima ima malo reklama, nisu komercijalni sigurno. Što znači da ih neko dotira. A zašto bih, recimo ja, dotirao neki kanal ako nemam ništa od toga? Nije logično, zar ne? A sa druge strane, šta se turira na Investigejšn Diskaveriju? Broj ubica, lopova i siledžija? Pa... zašto da ne. Možda to nekome nešto znači. Vadi neke bolje proseke, minca neku samo njemu znanu statistiku... otkud znam... nešto mora da postoji. Dobro, to je za ubistva, silovanja, pljačke i ostale fine radnje čovekovog bića... Ali šta je sa „24 sata u kuhinji“? Sem Džejmi Olivera, jer kod njega i kad običnu cepanicu sitnije iseckaš i na kraju sve prekriješ listom zelene salate sve bude... hmmm... fenomenalno. Nisam na njega mislio. Mislio sam na one Holanđane u kuhinji, Portugalce, pa... i našeg „lepog brku“... što da ne. Čovek je „svetski, a naš“. Znači, mislio sam da možda nekada malo preteruju sa ukusom, ali ne lažu sa načinom pripreme baš toliko da te žešće zajebu. Ali... nije tako. 


            Gledao sam nekoga od tih čudotvornih kuvara misleći... možda i vidim nešto pametno što se može primeniti u mojim nedeljnim „ispadima“ kulinarstva dok štrikerka odmara svoje umorne zglobove od neprekidnog stvaranja novih jedinstveno-unikatnih umetničkih dela u tehnici pletenje i štrikanje u vazduhu. Mislim... nije na platnu, nije ulje, nije akvarel, nije vajarstvo... jebiga, nešto mora da jeste. I pokušavajući da vidim nešto novo kao... kulinarski doskok na prste a ne k'o konj na pete... a opet zbog malopre pomenute gospođe, kojoj je, po sopstvenim rečima, sve toliko dosadilo da joj se ne jede ništa. Ama baš ništa. Mada... ne izgleda kao da ne jede „baš ništa“ ali to sada nije predmet naše istrage... u stvari teksta... (vidi se da sam oduvek želeo da budem istražni sudija). Dakle, u želji da proširim naš meni-jelovnik nedeljnih ručkova, blenuo sam očekujući da ću naići na nešto što može da se napravi kod nas, bez korišćenja začina koje ne mogu ni da izgovorim i po koje treba putovati ili do Indije ili bar na Madagaskar. I, onda... kao grom iz vedra neba, jedna sasvim obična stvar... juneće šnicle... onako... podebele... imaju bar 3 santimetra debljine. E,... da vidim kako sprema tako debele šnicle a da ne budu kao đon od kanađanki kada se vruće stave na sto. I, eureka... ! Najzad nešto korisno. Neka žena na toj, non-stop kuhinji, je šnicle uvaljala u sodu bikarbonu i to baš, baš uvaljala... zatrpala ih sodom. Rekla je da ih treba ostaviti oko 4 sata u sodi bikarboni, nakon toga ih oprati mlakom vodom i dalja priprema ide kao i obično... a soda će učiniti da šnicle budu mekane i sočne kao babini uštipci 1975. Čiča je odmah seo u kola i pravac... „Limanski dragstor“. A tamo, na svežem mesu, ne radi moja omiljena mesarka nego neka klinka koja nožem barata k'o ja štrikaćim iglama... više se plaši da ne zajebe nokte nego da nešto odfikari k'o svet. Sve sam joj potanko objašnjavao i... džabe... nije bilo onako kako sam ja hteo... Ali dobro, ja sam poznat kao perfekcionista. Patološki. U svakom slučaju, nekako je ona nasekla junećih šnicli koje su od 4 cm išle ka nuli, na drugom kraju, i obrnuto, i to malo više od 2 kile. Tačnije, 2 kile i 400 grama. Ma... izgled nije bitan... tešio sam se... ukus je kralj svih čula... to je najvažnije. 
 

            Čim sam stigao kući uvaljao sam šnicle u sodu bikarbonu... pozamašan sloj... i ostavio ih u frižider. Mislio sam... šta 4 sata?... ostaviću ja njih 24 sata... ima da budu k'o puter. I, sutradan, otprilike u isto vreme, izvadio sam šnicle i oprao ih mlakom vodom. Mirisale su na sveže juneće meso kao ni jedne do tada. Fenomenalno. Samo da ih nasolim... vegetu ne stavljamo jer nam je sin skrenuo pažnju da je prepuna pojačivača ukusa... to sad rade u školi... i ostavim ih da čekaju nedelju. Što je bilo sutra. A u nedelju... odnosno sutradan... izvadim veliku šerpu koja u prečniku ima 39 cm i nabavljena je baš za naše nedeljne ručkove jer nas na stanju nedeljom ima sedmoro... što priznaćete nije malo ako mislite da eksperimentišete a ne da ubacite dva pileta u rernu i... ćao... vidimo se oko dva popodne... i na čistu vrelu mast počnem da ređam juneće šnicle. Samo da malo porumene pa ću onda da dodam vode, belog luka i vina i sledi lagano dinstanje. Već pri sipanju vina, učinilo mi se da se meso malo čudno raspada. Sad... ja jesam težio tome da se šnicle „same tope“, ali ne baš posle jedva 15 minuta pripreme. Ali, dobro... ne treba odmah paničiti, nego nastaviti mirno i dostojanstveno do kraja. Međutim... posle pola sata, veliki do mesa je bio u fronclama... milim, svaka nit mišića na mesu se razdvojila... Počelo je sve da liči na male rezance. A i miris koji se širio nije baš izazivao želju za jedenjem tih... šta god da su već postale. Onda sam izvadio malo parče i probao. Auu majku ti... Kao da sam istresao kašikicu sode bikarbone direktno do mesta gde želudac prelazi u dvanaestopalačno crevo. Katastrofa. Pola sata kasnije dobio sam neku amorfnu, potpuno nejestivu masu sive boje. Nema druge... nazvao sam kafanu „Žar Mance“ i naručio dve kile mešanog roštilja pomalo u nadi da, kao, neće biti primećeno. Malo morgen. Junetina je završila u smeću... prepustio sam taj deo posla štrikerki... i hteo da nađem broj telefona od te 24 časovne kuhinje pa da im se najebem mame mamine. Ali... kontakt je bio nemoguć. Zaštitila se bagra. Mamicu im pokvarenu... Pa vi sad slušajte šta vam oni predlažu za kuvanje ako ste ludi. Ja od tada preskačem taj kanal. Gori su Pinkovih „minut-dva sa Vučićem“. A roštilj?... roštilj je bio odličan, kao i obično.   



недеља, 8. март 2015.

Kad postanem slab i star hoćeš li biti moj drugar


            Da li ste ikada razmišljali šta ćete raditi kada ostarite? Gde ćete biti, s kim ćete živeti i kako će vam život izgledati? E to je mene žena pitala pre nekoliko dana. Sad... ja ovako nemaštovit i ne mogu puno da vidim, a i pesimista sam po vokaciji pa je možda i bolje da ne vidim baš puno u daljinu koja se zove budućnost. A i šta mogu da vidim? Ako budem živ, živeću s ovom mojom... sigurno neću sa Skarlet Johanson. Uostalom, ona ni nema naše državljanstvo pa kako bi mogli da živimo zajedno. Skarlet, mislim, ne moja žena. Sem da pri snimanju nekog filma o nekim srpskim teroristima koji planiraju da zveknu Belu kuću starim avionom Mig 21 uz dosipanje goriva na Kubi a za čega bi bilo neophodno da se neke scene snime u Srbiji, naletim slučajno na nju pa se zgotivimo kao Hju Grant i Džulija Roberts u onoj sladunjavo-smrdljivoj limunada komediji. Mada... šanse za to su manje nego da dobijem sedmicu uplaćujući loto na slučajnom proputovanju kroz Nemačku... pa onda dobiješ i nemačku sedmicu... a ne ovu našu... nije mala razlika. Zato i znam da ću starost morati da provedem s njom. Sa ženom, ne sa Johansonovom. Valjda. A možda ipak nešto smislim? Recimo... odem da šljakam na Aljasku pa se smuvam s onom Lizom što vozi kao matora one kamione po smrznutim putevima te američke nedođije. Možda vozi kao matora, ali nije matora. Ima 33 godine. Taman. Uz to je i vitka i plava... kao i ja. Mogli bi zajedno da vozimo. Nemojte misliti da ja ne bih znao to da vozim. Na kamione mislim... a vi ste odmah pomislili... I posle ja kvaran?... Mogli bi da vozimo i po Aljasci i po Floridi i po Misisipiju... može i po Alabami... ma gde god ona hoće. Ubeđen sam da nam ne bi bilo dosadno. U svakom slučaju bi bilo interesantnije nego da se vozim s nekom babom do Palića i nazad. Starim putem. Da ne plaćamo putarinu.


            Mogao bih, dok je još vreme i dok još mogu, da se zaposlim na nekom kruzeru. Ne mislim na bojni brod nego na putnički brod... kao onaj što je prileg'o kod ostrva Đilja u Italiji. Par kilometara od ostrva na kojem je završio Napoleon. Valjda ne bih i ja tako prošao. Mislim... i kao brod i kao vojskovođa. Mada... kada je vojskovođa u pitanju... tu smo negde. I po kvalitetima a i po visini. Dobro, nešto više po visini, ali... možda to i nije slučajno. Jedna prijateljica je počela da radi na jednom baš takvom brodu kao... recimo kao krupije. Mogli bi zajedno. Šta fali? Dobro, ona nije baš u cvetu mladosti... U stvari ima isto godina kao i moja žena, ali... nije moja žena. To i jeste suština izazova. K'o da sam ja za neko biranje? Koliko mi ih je promaklo zato što sam birao... phhh... ne sada... kad sam bio mlad. I zato, što ne bih i ja bio neka vrsta krupijea? Ima to još svojih prednosti. Upoznajete razne ljude... i razne žene. Poslovne, pametne, sposobne, lepe, simpatične... Ko zna ko sve može da naleti. Te drešine od brodova kad se otisnu na pučinu ne vraćaju se nedeljama. Mora čovek nečim da ubije vreme. Nećemo valjda igrati „Monopol“. Mada... kakvo se tamo društvo skuplja ne bi me čudilo da većinu vremena ne provode „kupujući“ kockicama hotele, zgrade i fabrike. Oni što to stvarno kupuju ne idu tim plovećim šoping centrom u kom ceo dan bauljaš po polumračnim hodnicima da bi se naveče kao mrmot uvukao u svoju kabinicu gde na miru možeš da smrdiš i prdiš. Ako se, kada počneš da pucaš, tvoji gasovi okolo i čuju zbog akustike i zatvorenog prostora bar se ne oseća. Sve cevima sprovedu na otvoreno more. Ribama ne smeta. Ali dobro... par meseci bi se nekako izguralo, zar ne?


            Ima raznih varijanti da se dočeka starost. A ima varijanti i da se ne dočeka uopšte, ali ne bih sada o tome. Svi bi mi da je dočekamo pa kakva god da nas zapadne. Mada, nas ovde i ne može baš nešto dobro da zapadne. Dobro će biti ako ostane ovako kako je ili što bi rekao Miloš Obrenović „tu si gde si i za gde si nisi“. A to znači da ću s babom gledati sve one filmove koje sam skinuo sa interneta a za koje sam mislio da ih nikada neću gledati nego da će samo popunjavati rupu u polici. E pa... izgleda da ću ih ipak gledati. Treba samo da kupim veći TV. Ovaj ima 46 inča... a nama će tada trebati bar 86, ako i dalje budemo gubili oči na ovom sranju od kompjutera. Ali dobro... možda bude i lepo. Gledaš filmove kod kuće a baba bode onim iglama po vunici k'o musketar. I još ću morati da je vozim svake srede kod onih njenih štrikerki. Neće one s tim sastancima prestati sve dok ne budu morale da vuku i boce s kiseonikom sa sobom. A ona se, inače, već sada boji da vozi od prvog sumraka do potpunog svanuća, što bi rekao Zakon o bezbednosti saobraćaja, a mogu da mislim šta će biti u buduće. Možda bi bolje bilo da tada sve te štrikerke dolaze stalno kod nas. Lakše je. A moći ću i da popričam s nekim... valjda ću do tada savladati taj britiš-ingliš onako... tečno... fluent, što bi oni rekli, pa da se izrazgovaramo na miru. K'o pravi ljudi u kafani. Sve u svemu, kada dobro rasčivijam sve, ne vidim starost u nekom ružičastom izdanju, ali ko zna... možda me život i iznenadi. Mada stvarno ne znam s čim.