Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 20. септембар 2015.

Migranti iza moje kuće


            Gledam nešto ovih dana TV... pa ... eto... i ja ponekad bacim oko na tu spravu... i pokušavam da sumiram ovo žešće sranje oko ovih jadnih... izbeglica, migranata, imigranata... jebem li ga... raznim ih imenima nazivaju a niko da kaže da su to jadni beskućnici za koje su potonule sve nade da će život više ikada biti lep. Gledam, i jasno mi je da su drugovi Rotšildi i njihov sinak iliti sinovac, nazvali svoje puline u Pešti, Beču, Ljubljani i Zagrebu i izdali naredbu koju je i Hitler često izdavo svojim generalima na istočnom frontu.... „Nema povlačenja... ni korak“. I sad... oni moraju da brane nešto što je teško odbraniti ali.... mora se braniti. A sve to zbog sranja koje su gore pomenuti dirigenti napravili praveći „afričko proleće“, ustanak u Siriji i još gomilu sranja po Africi i Aziji. Doduše, ni ja ne verujem da su oni mislili da će stotinak miliona ljudi krenuti kod njih na kaficu a posle, kada razgledaju znamenitosti Londona, tražiti konačište za sledećih 400 do 500 godina na njihovom lepom engleskom ostrvcetu. Verovatno po kućama raznih lordova, vojvoda i grofova jer kod njih bi se lako ustanovio višak stambenog prostora. I... eto... sad samo tu gde smo. A nismo nigde. Ni ti jadnici, a ni mi sa njima. Ovi EU janjičari su dobili zajeban zadatak.... da stoku zaustave na kapiji carstva koje i bez njihovog prisustva puca po svim šavovima i to je svima jasno. Sem možda... Vuku Draškoviću... za njega su EU i Amerika jači i demokratskiji nego što su ikad bili. Jadni oni ako ih jedino ta pijandura i ljigavac brani... Slučajno sam gledao njegovo izlaganje na njegovoj omiljenoj TV.... „Pink 3“. Ne zna se ko je bio ljigaviji.... voditelj ili on kao jedini gost u emisiji.
 

            E sada.... dobro će biti ako janjičari ne izdrže pritisak i puste kapiju pa neka ulazi ko hoće, jer... zašto bi oni podmetali svoje meke guzice pred arapske ukrućene kite? Ali... šta ako izdrže... ne posustanu.... i izvrše naređenje koje im je dato i istraju u odbrani raspadajućeg carstva?! Ovim jadnim ljudima Srbija sigurno nije cilj jer nije ni nama.... i mi bi odavde otišli u tri pičke materine, samo da stvarno znamo gde i kako. Ali... ako migranti posle nekoliko meseci opsade shvate da zidine ne padaju i da ih ne mogu preskočiti... možda malo sednu.... počešu se po glavi i.... shvate da Novi Sad nije ni London, ni Malme, ni Kopenhagen, ni Berlin, ali da je svakako bolji, mirniji i lepši za život od današnjeg Damaska, Tripolija, Kaira, Lagosa ili Islamabada. Što je svakako tačno. Ovaj obor za stoku u kome mi živimo je daleko sređeniji od njihovog iako to do skoro nije bilo baš tako.... Ali, kao što sam rekao, nakon ozbiljnog puškaranja u cilju konačnog uvođenja demokratskih režima u njihovim zemAljama (što bi rekao Drug Tito) popucali su svi stubovi, sve rampe su pale, svi kerovi čuvari pobegli i oni su ostali negde gde život vredi 2 dolara.... ili nešto manje. I, iz njihove perspektive gledano, i ja bih pre ostao na ovoj livadi iza moje kuće nego se vraćao u čeljusti pobesnelih čopora divljih pasa koji su jedini zakon tamo gde je nekada bila njihova otadžbina. Može i domovina... ne pravim pitanje.


            U tom cilju, išao sam juče iza ograde svog dvorišta da ošacujem situVaciju. Pa.... uz malo doterivanja i postavljanja ozbiljnih šatora, hemijskih WC-a i par desetina cisterni s pijaćom vodom, na taj prostor bi se moglo smestiti.... između 25 i 30 hiljada ljudi. Možda ne baš komotno, i verovatno sa po 3 - 4 kreveta u visinu, ali.... jebiga.... kao što sam rekao.... i to je bolje od povratka u pičku materinu.... u bukvalnom smislu te reči. Doduše, kada se tu, iza moje kuće, nadviju oblaci pred oluju.... izgleda strašnije nego u nekom posranom američkom filmu prepunom kompjuterskih efekata.... a sneg i mećavu neću ni da spominjem.... veje i pada baš zavrat i ubija te u pojam, ali... tako je kako je. Novo groblje je blizu tako da u slučaju posustajanja.... a da.... zaboravio sam da tamo ima manje mesta nego na grobljima po Japanu i da su im cene „placeva“ veće nego na Per Lašezu.... tik do Balzaka. Sve u svemu.... tu iza možda nije idealno ali, kao što sam rekao, ne idu u Lajpcig, Mančester ili Amsterdam... nego ostaju na livadi iza moje kuće. I ako pronađemo još dvadesetak takvih lokacija u Novom Sadu, a mogli bi, samo u Novom Sadu bi ostalo.... pa .... 600 - 700 hiljada ljudi. U Beogradu, s banatske strane, može da se nakrca više od 2 miliona.... skromni su to ljudi.... ne traže oni puno. A mogu da zamislim koliko bi Palma svojim manevarskim sposobnostima smestio u dolini Velike Morave... par miliona.... sigurno. A i kada malo bolje razmisliš.... tolika Vojvodina.... skoro k'o Holandija po površini.... Naprimala je tolike ljude... što ne bi i par miliona Arapa. Dobro je rekao jedan drugar svom drugaru pre neki dan.... „Fin svet ovi Sirijci.... da su bar došli pre '91. i vas.... Bosanaca“. E... neki su došli 1920. neki '48. neki 50-tih i 60-tih, kao moji roditelji, neki 90-tih, a.... neki će izgleda doći sada. Al' ne iz Bosne. Svejedno.... mi sigurno nećemo odlučivati o tome.
  


недеља, 13. септембар 2015.

Zakasnela gitarijada


            Sinoć deca odoše na gitarijadu u Kisaču. E sad... verujem da to i nije baš neko ubijanje gitara nego više kao narodno veselje sa roknrol potporom ali... odoše deca na svirku. I pre nego što će otići zovu i mene... a i ovu moju štrikerku.... da idemo s njima. „'Ajde drte matore... pokrenite se malo... nije neka svirka ali.... šta?... Biće Čorba, Lavhantersi, Bitange... i još gomila bendova koji prvi put nastupaju...“ Uzbudila me njihova prozivka k'o Vučića obilaznica oko Beograda.... ni levo uvo nisam pomerio... „Deco.... baba je bio na više koncerata nego što vi imate dana.... jer za sate bi bilo preterano.... i do svirke u Kisaču mi je stalo k'o našem gradonačelniku do Novog Sada“.... odvratio sam mrtvo-'ladno.... „Nego... trpajte se u tu šklopociju od kola i rolov.... da vas ne vidim.... Mene ste našli da zajebavate?“.... A u stvari... bio sam pomalo ljubomoran. Jer, stvarno.... gde je nestala ona energija kada smo zbog neke svirke išli u.... Bavanište.... recimo. Ili u Kikindu. Ko bi me sada naterao da krenem u 10 uveče na neku svirku u Sremsku Mitrovicu? Jedino da me nose i da me tamo negde, u blizini te halabuke, met'u da spavam. Ali negde na toplo.... jebote, za'ladilo ovih dana.... bez jorgana ne idem ni do novinarke... mislim, to je gospođa koja u kiosku prodaje novine, pa je mi.... narod.... zovemo novinarka.... normalno. A kako bi drugačije?


            Sve u svemu, morao sam sa žaljenjem da konstatujem da sam omatorio i odrtaveo. Gledao sam pred polazak kako se muvaju po kući.... čekaju drugaricu koja može da vozi posle 11.... nešto se kao nerviraju.... menjaju patike jer su im truba za takvu stvar.... kradom mažnjavaju moj parfem pa miriši cela kuća a ja se kao pravim da ne osećam ništa.... Prosto trepere. A štrikerka i ja kao dva balvana koje je slučajno srušio kamion vozeći u rikverc. A da sam se zaklinjao da nikada neću biti takav.... jesam.... milion puta.... ali pre 25 godina. Rano me nešto izdala snaga. Idem skoro svako veče u šetnju.... rekreacija.... pijem neke špecije za holesterol.... hipohondrija.... razmišljam kako ću da kenjam.... staračko ludilo.... i.... sve u svemu otišao sam u kurac. Mogu da izigravam „hipstera“, kako bi oni rekli, ali nisam siguran da je to prava uloga za mene. Fali mi samo majica siledžijka, mrežica za kosu i čačkalica u ustima da budem originalan lik iz nekih otrcanih crno-belih serija s početka sedamdesetih tipa.... „Građani sela Luga“, „Autobuska stanica“, „Muzikanti“, „Ljubav na seoski način“ i sve ostale budalaštine na koje su se moji matorci ložili a koje su meni išle na živce ali sam ih ipak sve gledao.... A šta sam drugo mogao?

            Nema tu puno filozofije. Prebaciš pet banki i skenjaš se. Mislim.... znam neke koji glume ludilo i dalje ali, jebiga, meni se ne glumi. Mrzi me. Blenem u ovaj monitor k'o da sam dete od 9 godina. Kao omađijan. A priznajem da više ne znam ni šta na njemu više nalazim interesantno. A... „one stvari“.... pa to mi je dosadnije od komjutera. Ili bar tako mislim. Ništa me posebno ne privlači. Dobro.... ima nekih milfača koje me privlače ali imam osećaj da ja njih ne privlačim. A i rekao sam da mi je to dosadilo. U stvari.... da mislim da mi je dosadilo.... e, sad.... ima tu još nekih elemenata koje utiču na taj... osećaj. U svakom slučaju, ne mogu da se pohvalim nekom dinamikom koja satire. Pre bi se moglo reći da sam ja manje-više satran. Naravno.... sam sâm kriv. Ili možda i neki drugi koji su me zatvorili u samog sebe i zavarili poklopac konzerve snose deo odgovornosti?... Dobro... što sam se dao? Što sam dao da mi roštilj kod prijatelja u vreme nedeljnog ručka bude važniji od gitarijade. U Kisaču? Nema veze. Gitarijada je gitarijada. Svirka, frka, ludilo....! Ne vredi... Akumulator je loš a kompresija oslabila. Mogu samo da me gurnu niz brdo... pa ako upalim, upalim. Ali teško.