Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 28. септембар 2014.

Novi Episkop Jegarski u Novom Sadu


            Juče je u Sabornoj crkvi Svetog Georgija u Novom Sadu i zvanično za Episkopa Jegarskog postavljen Jeronim Močević, monah manastira Kovilj, u kom je boravio od 1990. godine i čijem je obnavljanju dao veliki doprinos. Zamenio je Episkopa Porfirija koji je postavljen za Mitropolita Zagrebačko-Ljubljanskog. Episkop vikarni (pomoćni) Jeronim je izuzetno obrazovan čovek. Nakon studija Bogoslovije u Beogradu postdiplomske studije je završio u Rimu, na Papskom orijentalnom institutu. Govori šest jezika, ne računajući maternji. Sve jezike je usavršavao u zemljama gde je taj jezik i službeni. Teško da bi se za njega moglo reći da je „proguran na brzinu“. Sveti Arhijerejski Sabor SPC je napravio dobar izbor, jer nije lako naslediti takvog čoveka kakav je sadašnji Mitropolit Porfirije koji je zaista mnogo učinio da manastir Kovilj zasija punim sjajem i postane jedno od njvažnijih mesta okupljanja pravoslavnih vernika u Srbiji, i neće biti ni malo lako održati taj nivo koji je postigao Porfirije. Ali, ja ne sumnjam u sposobnost i spremnost novog vladike Jegarskog da dostigne i možda i prestigne svog prethodnika bez obzira na zlurade komentare da je „Papski vladika“. Da li će stići i da bude predsednik Republičke Radiodifuzne Agencije nije toliko ni važno. Svedoci smo da medijima u Srbiji niko ne može stati na rep, da mogu da rade šta hoće, i da Episkop Porfirije nije mogao sankcionisati nikoga. Čak su neki pokušaji ispali kontraproduktivni. Pokušaj kažnjavanja TV „Pink“ je prošao dosta neslavno... uz klasičnu floskulu koja ide uz poznati scenario; „Neće nama onaj pop određivati šta ćemo puštati na našoj televiziji?!“



            U Sabornoj crkvi u Novom Sadu prisustvovao je veliki broj gostiju iz Srbije ali i iz inostranstva i to uglavnom sveštenih i visoko sveštenih lica od kojih su mnogi učestvovali u samom činu rukopoloženja koje se preko razglasa moglo čuti u Zmaj Jovinoj i nekoliko okolnih ulica. Sve je bilo veoma svečano i dobro organizovano uz veliki broj ljudi iz obezbeđenja Eparhije Bačke koji su bili vidno obeleženi. Doduše, na bočnoj kapiji porte Saborne crkve su stajali momci koji i nisu izgledali baš tako pitomo, mada ne mogu da kažem da nisu bili ljubazni. Na sva pitanja su spremno i ljubazno odgovarali i upućivali ljude na glavni ulaz crkve koja i nije bila baš krcata. Ali na sve strane su stajale table da je zabranjeno snimanje, fotografisanje, pa čak i prilaz mobilnim telefonima? Sve se dešava samo dan pre „parade ponosa“ zbog koje je SPC napadana dosta grubo zbog komentara koji je dala povodom sad već „tradicionalne“ manifestacije LGBT populacije ili, kako bi narod prostodušno rekao, parade pedera i lezbejki. Nemam nameru nikoga da vređam... to je prosto terminologija koja se kod nas najviše koristi. Možda je to razlog dosta ozbiljnom obezbeđenju koje je meni izgledalo malo neprimereno događaju koji se odvijao. Nabildovani momci, mnoštvo nepolicijskih polu-uniformi i naravno... gomila skupih automobila. Čak i ja koji relativno redovno odlazim u crkvu i trudim se da posvetim što više pažnje duhovnom delu čovekovog bića sam bio malo... preneražen.



            Preneražen i nije možda prava reč. Pre bih rekao postiđen. Postiđen jer često branim stavove crkve, koji su po definiciji kruti i konzervativni, ali to je najstarija organizacija kod nas pa je i za očekivati da bude takva. Ne očekujem da se vladike voze Floridom, kao sada već pokojni prvi predsednik čuda od države koja se zvala SRJ, Dobrica Ćosić... ako se sećate... Mada... ako su sveštenici u pitanju... zašto da ne? Ali i za vladike postoji mnogo primerenija klasa vozila kao ljudima koji su predstavnici crkve, od onoga što se juče moglo videti u blizini Saborne crkve u Novom Sadu. Iz tih kola više-srednje i više klase su izlazili ljudi u mantijama o kojima bih ja trebao da imam drugačije mišljenje od onog koji oni svojom pojavom reprezentuju. Veliki broj njih je imao i svoje vozače. Nisam mogao a da se ne zapitam; da li iko od njih razmišlja šta o tome misle obični ljudi koji mesec dana rade za 30 hiljada dinara? Za te pare jedva da se mogu kupiti dve solidne gume za ovakav tip kola. Svi Episkopi (vladike) se u pravoslavnim crkvama biraju iz monaštva. Pri činu postriga, odnosno prijema u monaško bratstvo, monah se zaklinje na vernost, poslušnost, bezbračnost i siromaštvo. Dobro, siromaštvo u ovom slučaju ne treba da znači život u starim ritama i krpama i provođenje vremena u nekim straćarama. Ali kupovati Mercedese E, pa čak i S klase, BMV, Audije, nove Pasate, Opel Insigije i još mnogo drugih skupih kola koja su se juče mogla videti u centru Novog Sada je daleko i od skromnosti a ne od siromaštva. Mnoge visoke crkvene glave su se, na očigled velikog broja vernika, baš pogordile. Ne znam zašto se onda čude oštrim reakcijama javnosti kada daju saopštenja, posebno ona u kojima oni pozivaju na uzdržanost i skromnost? A... gordost...? Beše li to prvi i najveći smrtni greh? Ili sam možda ja pobrkao redosled? Ako jesam, molim te Bože, oprosti mi. Oprosti i meni i njima.    




недеља, 21. септембар 2014.

Drugarstvo iz detinjstva


            Znamo se oduvek, ili sve dokle nam sežu najdalja sećanja. Godinu dana je mlađi od mene ali smo uvek imali osećaj kao da smo isto godište ili čak kao da smo rođeni istog dana. Nerazdvojni kad god je to moguće. U igri na ulici, sa loptom, sa očevima na pecanju, na horu.... ali ne i u školi, a to nas jako bolelo. On je bio „Nemac“ a ja „Rus“. U osnovnoj školi Dositej Obradović u koju smo išli, raspored je bio organizovan tako da su svi đaci koji su ičili nemački jezik išli u jednu, a oni koji su učili ruski u drugu smenu i na taj način škola nas je razdvojila dok god smo išli u nju. Nije to bilo toliko važno zbog škole.... svakako nismo mogli ići u isti razred.... više nas je mučilo vreme posle škole.... Tu nas je preko radne nedelje samoća izjedala. Ništa nam se nije poklapalo pa je uvek onaj koji ide u prepodnevnu smenu vreme provodio iščekujući onoga koji je išao popodne.... a sa godinama je rastao broj časova i svako popodne je bivalo sve duže i duže. Bar meni.... A Kerma.... da, taj nadimak je zaradio već u prvim školskim danima jer je drugarima iz razreda valjda pomalo ličio na žabca, a od „kermit“ se lako stiglo do skraćene verzije „Kerma“. Znamo kako su deca surova.... ili.... možda iskrenija od odraslih.... pa svaku tvoju sitnu glupost ili neki, ne uvek i stvaran, „poklon“ prirode obeleže za čitav život tovareći ti nadimak koji nekima bude kao magareći samar i s teškom mukom ga vuku ceo život, a neki taj svoj „opis“ okoline ističu i pre pravog imena, kojim ga kasnije samo još roditelji zovu. Ali deca, sem što su surova, vide možda i nešto što drugi ne vide. Kermine crte lica a posebno oči zaista su pomalo davali sliku tog vodozemca koga smo poludetaljno sekcirali na biologiji u nekom.... sedmom razredu.... mislim! A sećam se i njegove priče da je upravo tada, pri naučnom otkrivanju unutrašnje anatomije te životinjice u školi, bio pravi urnebes u njegovom razredu u kom je, naravno, on bio glavna meta i opšti predmet sprednje svih.... pa čak i onih od kojih to nije očekivao. Čovek počne da se razočarava u ljude a da još nije ni postao čovek.



            Bio je težak na knjizi i učenju. Nekako.... kao da mu nije išlo. Uvek vrlo dobar. Ne odličan nego baš vrlo dobar, ali teškom mukom. Moglo bi se reći da je i za takav njegov uspeh zaslužna njegova majka Veronka, plod ljubavi jednog okupacionog nemačkog vojnika i novosadske Mađarice, Kermine babe, koja je zbog te ljubavi posle rata ispaštala i iskajavala dugi niz godina. Mi smo to saznali mnogo kasnije kada smo već bili odrasli ljudi jer takve priče baš i nisu bile za decu. Zvali smo je baba Anuška.... jedna plavooka baka koja je u sebi krila neku nama nedokučenu misteriju.... Bila je, davno, za vreme rata, udata za nemačkog podoficira?! Kako li je to moglo izgledati, probali smo samo da zamislimo. I to onih godina kada su Prle i Tihi kokali švabe po beogradskim ulicama i kanalizaciji. U svakom slučaju, džabe sam ja u popodnevnoj smeni žurio kući da bi uveče mogli da se igramo. Pod budnim okom majke Veronke, moj drug je sate provodio nad knjigom.... ili sveskom iz matematike koju je uvek i svakodnevno vežbao. Ja tada nisam ni znao da se matematika vežba.... doduše, ne znam ni sada.... ja je nikada nisam vežbao. Ono što sam znao znao sam, a ono što nisam, nikada nisam ni naučio. Nema tu šta da se uči.... to se shvati ili ne shvati.... primi ili ne primi.... kao vakcina.... ili transfuzija. Dospu ti dozu za taj dan i.... gotovo. Ali on je morao da vežba. Stalno. Naša dva dvorišta delila je jedna drvena ograda od gusto zbijenih dasaka za mene tada nedostižne visine od oko metar i osamdeset. Na sredini ograde bila je jedna veoma velika jela.... visoka bar desetak metara.... ili možda i više.... ko zna. Drugačije su onda gledale oči jednog dečaka nego što bi gledale danas.... da još uvek postoje naše kuće u staroj Pančevačkoj ulici koja je bila, ne na kraju grada, nego, za nas, na kraju sveta. A mi smo baš voleli što smo na ivici te ravne ploče zvane svet, što nismo u centru događanja i što smo u slučaju bilo kakvih turbulencija koja nam nisu prijala mogli uvek da zbrišemo tamo, na ivicu sveta. A odatle.... ko zna.... kosmos je povelik i možeš na puno mesta da se sakriješ a da te ne nađu.




            I danas živi sa majkom. Njegov otac, čika Voja, od koga sam saznao puno velikih tajni o tome kako se sve može vezati udica, kako se peca na olovicu, kako Dunav nosi malo nizvodnije od Sremskih Karlovaca i još mnogo toga što je jednog dečaka interesovalo, umro je pre nekoliko godina. Dobroćudni Bosanac iz jednog malog mesta u Semberiji je skoro ceo život proveo uz taštu i svastiku. Tek u kasnim četrdesetim se odvažio da na kredit kupi stan u Kamenici i sa ženom i sinom konačno osamostali. Valjda mu je u većem društvu bilo lepše i lakše. Sigurno, jer ako je neko voleo prijatelje, društvo, priču, vino i pecanje, onda je to bio on. Na njega je Kerma, čini mi se, i povukao taj nedostatak želje za samostalnošću i vlastitim životom, ali ne i onu crtu koja je vukla na druženje, priču, vino i ostale srećnije stvari. Rat, sankcije, inflacija i nepostojanje normalne države u kojoj bi našao neki normalan posao, skoro sasvim su samlele mog drugara. Švercovati gorivo, raditi nešto na crno, preprodavati cigarete ili bilo šta od tih polumutnih poslova od kojih smo se izdržavali tih godina je za njega bilo isto kao da treba spejsšatlom da skokne do Jupitera. Gen za to nije preuzeo od majke koja je učešće za stambeni kredit zaradila švercujući godinama stvari iz Turske i uz to redovno stizala na posao na blagajnu bioskopa „Arena“.... Koliko smo samo filmova besplatno gledali zahvaljujući toj sposobnoj i snalažljivoj ženi. Iz svog kratkotrajnog braka, Kerma je poneo samo gorčinu. Nisu imali dece, a i razvod, sem za zlurade, nije bio lepa predstava ni za koga. Još više se povukao u dečaka iz koga nikada nije ni izašao. I sada ga vidim, kroz rupu na drvenoj ogradi koja je razdvajala naša dvorišta, kako satima naučnički posmatra gusenicu koja se začaurila, a sve iščekujući da se iz čaure izvuče leptir koga bi posle toga poskakujući pratio po bašti koja je za njega bila prava mala džungla. Kada nije bilo mene i kada nije morao da po peti put prepisuje lekciju iz geografije da bi umirio mamu Veronku, mogao je, kao Robinzon Kruso, čitavo prolećno popodne potpuno sam da provede u toj svojoj džungli sve dok ga iz bajke ne trgne glas baba Anuške.... „Zorane.... ’ajde sine u kuću“.... na mađarskom ili srpskom – svejedno, razumeo je oba a govorio samo jedan. Dugo ga već nisam video. Sigurno.... tri godine.... ili tako nekako. A trebao bih. Moram ga nazvati ovih dana.     





недеља, 14. септембар 2014.

Mladost je radost... i bol


            Mladost je velika radost, govore stari ljudi. I zaista, tek sada sam svestan te činjenice. Onda mi nije bila jasna. Šta više, mislio sam da je ljudima u zrelijim godinama mnogo lakše... ni sam ne znam zašto. Onda sam još mogao da maštam šta ću sve u životu postići i dokle ću dogurati a ljudima u srednjim godinama je to već bilo isprojektovano. Kao na grafoskopu u školi... sećate se tog tehnološkog čuda i profesora koji su po providnoj foliji crtali ono što smo mi trebali zauvek da zapamtimo. Mada... obično su to bili grafikoni koje smo zaboravljali već u školskom hodniku. Eto... i ta bezbrižnost je bila deo mladosti. Ali, da li mi se to samo čini ili je to svako tako proživeo, nije ona bila baš tako umiljata i mazna kakvom je sada vidimo... mislim na mladost. Bilo je tu puno trenutaka koji nisu bili baš najslavniji. Nije svaka „korpa“ od devojke baš tako lako podneta kao što mi sada pričamo. Znalo je to da boli... A bol je uvek dizana na kvadrat od strane društva koje nije propuštalo priliku sledećih par nedelja da te uvek tako gadno podbode da ti se smuči ceo izlazak... negde. I najradije bi posle toga rekao svima da idu u tri pičke materine i otišao kući, ali... ipak ostaneš, i sa njima se, kao, od srca smeješ svom „proplivavanju“. U mladosti nismo baš tako surovi kao u detinjstvu, ali nismo ni operisani od toga. Često su se poeni i kod devojaka i u samom društvu dobijali tako što se ostrviš na nekoga ko u tom trenutku nije sposoban da se odbrani nego kao žaba pred zmijom samo ćuti i trepće i čeka da ga progutaš. Mogu da se vratim u neku takvu situaciju kao da sam se teleportovao 30 godina unazad.



            Neke davne... čini mi se 1987. udavala se sestra jednog našeg baš dobrog drugara. Bila je 4-5 godina starija od nas i nikada nije bila deo naše ekipe, ali... drugaru se udaje sestra i treba da idemo u svatove... takav je red. Sad... neka se niko ne nađe uvređen ali ona nije bila baš neka lepotica, vrlo malo se družila s ljudima iz Novog Sada i rezultat je bio možda i očekivan. Udala se za mađarskog Cigan(in)a iz Ade, koji je nas onako blesave kakvi smo bili, neodoljivo podsećao na Vilmoša kauboja... sećate se onog lika što je jedno vreme bio rekvizit u „Laboratoriji zvuka“... Bog da mu dušu prosti. Bio je kao i Vilmoš. Nizak i debeo, sa majicom koja mu je uvek bila kratka pa se uvek videlo koliko mu je kaiš zasecao stomak koji je uzaludno pokušavao da sakrije i uz to crn kao da je iz Senegala a ne iz Ade. Svatovi su, naravno, bili na „mladoženjinom terenu“. Naš drugar je otišao dan ranije... valjda da pomogne ako nešto zatreba, a mi smo trebali da dođemo na dan svadbe. E, sad, možete zamisliti koliko se neko ko ima 23 godine spremao za svatove... farke, neka košulja, nešto para u kovertu kao poklon i... gas. Nas trojica smo u to predvečerje kasnog letnjeg dana tako „skockani“ krenuli u Adu kolima. Ako se Jugo 55 može tako nazvati, ali tada i nismo znali za mnogo bolje. Još usput su ova dvojica drugara malo „potegli“ a ja... ko mi je kriv kad ne pijem... zato moram da vozim. Mada, meni nikada nije trebalo piće da bih izgledao i ponašao se kao neko ko se dobro „zagrejao“.



            Svadba... Šta o tome pričati a da ne povrediš osećanja nekih nacionalnih manjina. U svakom slučaju, dosadno u p.... Sve te kerefeke sa izvođenjem i dovođem mlade, kupovinom, trgovinom, kreveljenjem i ostalim glupostima su mi onda bile dosadne svakako, ali ako uz to još ništa ne razumeš jer ceo „ciganski protokol“ ide na mađarskom, onda... jebiga. Ubacili smo nešto malo pečenja u stomake, ali nam nije baš nešto leglo. I ni sam ne znam zašto ali sva trojica smo se naoštrili na torte. Valjda zato što su na jednom stolu stajale kao na izložbi. Gomila torti. Raznih veličina, oblika i boja, pa samim tim, verovatno i ukusa. I zaista, čim je došlo vreme za tortu i čim su sve one veličine, oblici i boje iznete po stolovima mi smo zaređali, pa od par komada uzeli svako po parče i vratili se na svoje mesto još usput polako tarupirajući „materijal“. Čim smo počeli da jedemo shvatili smo da oblik, boja i veličina nemaju baš puno veze sa ukusom, ali... uzeli smo i sad nema nazad. Dok smo mi mrljavili one torte i izmotavali se, po običaju, ja sam primetio da nešto ne štima u zoni svih ostalih svatova i da svi nešto kiselo i dosta mrko gledaju u nas. Naravno, svoje Džems Bond špijunske osećaje sam odmah preneo drugarima, ali oni se nisu baš nešto uzdrmali zbog toga.



            A onda, stala je muzika, svi su zaćutali i nastala je ona neprijatna tišina koju zovu i „sranje u najavi“. Ispred našeg stola je stao čovek koji je očigledno bio jedan od važnijih likova te... ceremonije. Pitao nas je nešto na mađarskom, a ja sam mu kao jedini koji je znao bar da zviždi na mađarskom rekao da ne razumemo i ne govorimo mađarski jezik... i da smo tu... onako... baš nevažni gosti. „Dobro... ako tako, zašto uzeo torta?“ pitao je na očajnom srpskom. E, sad... jebiga... „Ma nismo mi padobranci“- kažem mu... „i mi smo gosti... mislim, i mi smo u svatovima“. „Jo (dobro)... ali gde je vaš torta?“- pitao je. „Pa odakle nama torta“?- rekao sam mu... „jel' ti ja ličim na nekoga ko zna da pravi torte?“- odgovorio sam pitanjem. „Ja ne zna, ali ako ne donese torta, ne može uzima drugi torta“- rekao je vrlo autoritativno. E, do kurca... pomislio sam... uvalismo se u sranje bez potrebe. „Dobro, poglavice, šta sad da radimo?“- pitao sam. „Jel' treba da povraćamo i ovo što smo pojeli ili će biti u redu ako vratimo ovu parčad što smo „načeli“. „Ne treba vraća ništa... samo treba pita kad uzme“- rekao je poglavica. „Ne zna red a doDJe u svadba... nije lepo to“- zaključi glavnokomandujući neprijateljskih snaga. Tad mi se već povraćalo svakako, ali svaka dalja rasprava je očito vodila ka mnogo većem sranju, a pošto je neprijatelj imao apsolutnu nadmoć u ljudstvu i naoružanju mi smo seli k'o popišani golubovi, odgurnuli tanjire sa tortama do ivice stola i to tako da su balansirali između pada i ostanka na tome što su oni zvali astal. Utešne reči našeg drugara i njegove sestre nam baš nisu puno pomogle... kad su naša „gordost i slava“ bili u pitanju, ali su nas ipak smirili rekavši nam da bi svako dalje suprostavljanje bilo ravno samoubistvu s krvoprolićem. I šta ćeš... sediš i zaćutiš. Sedeli smo još... oko pola sata a onda se uz izveštačene osmehe „javili“ domaćinima, seli u kola i... marš kući. Pri povratku se mogao čuti i komarac u kolima kakva je tišina vladala. Nismo pričali, nismo pušili, nismo zviždali, nismo se čak ni nakašljali. Ja sam vozio polako i umrtvljeno, k'o pandurska patrola. Mol, Bačko Petrovo selo, Bečej, Bačko Gradište, Temerin, Bački Jarak, Novi Sad. Stigli smo. „Ma... nek ide sve pičku materinu“- rekao sam kad smo stali... „jebe mi se za budale!... idem da spavam!“. Ali... loše smo spavali te noći... sva trojica. Bolelo je, mamicu mu... baš je bolelo.




недеља, 7. септембар 2014.

Kako uprskati stvar na priredbi


            Bilo je to dosta davno. Čini mi se, proleće 1979. Maj. Ne znam zašto ali nikada nisam bio ljubitelj proleća, ali ne mogu poreći da maj nije jedan od najlepših meseci u godini. Bar je nekada bio... danas... nisam više siguran ni kom godišnjem dobu pripada. U svakom slučaju, tog maja, kao i svakog pre od kada znam za sebe, zemljom Jugoslavijom je špartala štafeta mladosti. Jedna lepo urađena palica koja je bila simbol mnoštva stvari. Teško bih se sada mogao setiti šta je sve simbolizovala, ali 'ajd' da probam; Mladost, ljubav, drugarstvo, humanizam, sreću, nesvrstanost, bratstvo i jedinstvo, solidarnost, tekovine narodno-oslobodilačkog rata i revolucije, jedinstvo zemlje, snagu partije, volju da se istraje u svemu što je napredno, najbolje želje svih građana naše domovine, veličinu socijalističkog radnog naroda, odlučnost državnog rukovodstva... jebiga... moglo bi se još koliko hoćeš. Na isto se svodi. Na lojalnost Drugu Titu. I to nije sporno. Malo ko je onda zaista bio protiv... to što sada pričaju, većinom lažu. Kao... oni su... recimo... 1975. znali na šta će sve da izađe za 20 godina? Ne verujem da je iko sem par ozbiljnih analitičara u Lengliju znao šta će biti ni za 5 godina, a o 1991. da ne pričam. Sve u svemu, velika većina nas je tu lepo oblikovanu palicu, za čiji izgled je svake godine izlazio konkurs... pa ko pobedi, alal mu ćufte... dočekivao sa velikim ponosom. I toplinom oko srca i duše, naravno. Posebna stvar je bila, gde će štafeta prenoćiti. Tu gde štafeta spava, drugi oko nje nisu spavali. Bio bi to Ol Najt Parti, ali ne ovakav kakve danas imamo. Tada je postojalo nešto što se zvalo kulturno-umetnički program.



            Taj program je podrazumevao gomilu dečijih horskih pesama, malih pozorišnih predstava iz života radnika ili revolucionara, revolucionarnih i partizanskih pesama, prigodnih recitacija, nastupe kulturno-umetničkih društava, čitanja odlomaka iz knjiga revolucionarnog sadržaja i sve ostalo što je dolikovalo primernim pionirima i omladincima. U publici bi sedeli razni gradski, lokalni ili pokrajinski rukovodioci sa debelim naočarima, povelikim stomacima i bezličnim odelima i kravatama. Dobro... nije to ništa strašno. Takvo je bilo vreme. Najteže je, u stvari, bilo izvođačima. Bili su to obični klinci, članovi nekih sekcija u školi, kojima su na pleća odjednom navalili scenski nastup koji nije smeo da omane. Nema zamuckivanja, preskakanja strofa, ili zaboravljanja teksta. To se nije smelo desiti. Kao da je lično Tito tu u sali pa će malo skupiti obrve i skinuti naočare da ih obriše... što bi bio dovoljan razlog da nastavnica srpskog, koja se živa slomila oko cele manifestacije, momentalno dobije jači moždani udar. Naravno, pripreme su bile obimne. Bilo je bar desetak običnih proba i jedno četiri-pet generalnih od kojih su dve poslednje bile kao da je u sali ne samo Tito nego uz njega i Čaušesku, Brežnjev, Nikson, Indira Gandi i Robert Mugabe... svi zajedno. Nema labavo. Ovi iz hora bi već polako posrtali s tendencijom da sruše one famozne mini tribine rađene specijalno za njih ali bi nastavnica muzičkog i dalje tražila da se ponovi... „Konjuh planinom... vetar šumi bruji... lišće peva žalostive pesme...“ i... znate već dalje. Bilo bi to jedno... 137. izvođenje tog dana, ali... nema veze... ponavljanje je majka mudrosti.



            U celoj toj ludnici niko nije mislio na decu... obične klince od kojih se očekivalo da nastupaju kao akademski glumci. Hladan i težak znoj ih je probijao satima, ali... mora se i kraj. Te 1979., ako se dobro sećam, štafeta je „spavala“ u školi Svetozar Marković –Toza pa su đaci iz moje generacije bili zaduženi za celu tu zavrzlamu. Ja, srećom, nisam išao u Tozinu školu a pri izboru iz Dositejeve me za divno čudo nisu „zakačili“ pa sam celu tu frtutmu posmatrao sa strane i bio neviđeno srećan što i ja ne učestvujem u celoj toj zajebanciji. Doduše, zakačilo me u trećem srednje da učestvujem na sletu, što je tek žešće drkanje, ali sam bio tri godine stariji što u tom uzrastu nije malo. Sve u svemu, niko nije bio svestan pod kakvim pritiskom su bila sva ta deca i to danima. Sve te probe... A tek glavna stvar... da ne kažem premijera... pred svim tim ljudima... svetlima... pogledima... Nisam mogao a da se ne setim svog učešća u jednoj predstavi u „Elanu“, kako smo zvali zgradu mesne zajednice na Detelinari, za 29. Novembar, Dan Republike i najznačajniji datum u tadašnjoj domovini. Ne mogu da se setim ni ko je sve sedeo u publici, ali Neletov naziv „guzonje“ bio bio najprikladniji. Koliko njih?... Nisam smeo ni da pogledam. Bio sam baš klinac... koliko se sećam, treći razred. Naš deo je bio neka vrsta „igrokaza“, što bi rekla braća 'Rvati, sa temom iz već pominjanog NOR i revolucije. Moj deo teksta i nije bio nešto posebno dugačak... nije bio ni komplikovan... ali... kada je došao red na mene ja sam jednostavno blokirao i uštopovao kao fudbaler loptu. Učiteljica je sigurno navukla očnu mrenu te večeri jer se iza zavese toliko bečila na mene podstrekujući me da krenem da sam mislio da će joj ispasti oči. Govorila mi je početak teksta, ali... džabe. Što je najgore, kada je pokrenula sledećeg koji je trebao da govori posle mene i on je ostao kao ukopan. Dugačka i mučna tišina se razvukla kao svetlosna godina celom dužinom sale koja mi je tada izgledala kao Zlatna sala bečkog muzikferajna. Kako je predstava nastavila dalje?... Ni sam ne znam. Uvek sam želeo da zaboravim na to pa sam taj detalj jednostavno izbrisao. Čak i te 1979. dok smo „čuvali“ štafetu sam se samo na trenutak setio, pomalo stresao i sa uživanjem slušao Balaševića, koji je s nastupom počeo oko ponoći... da ne bude samo revolucionarnih pesama... srećan što i ja ne učestvujem u toj paradi. Ipak je lepše samo gledati. I opuštenije. I to mnogo.