Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

понедељак, 26. март 2012.

Rođendan na bombe


            Juče, 24.marta - rođendan, i to mojoj najstarijoj od svih starijih ćeraka. Slavlje u vrlo svečanoj atmosferi, veselo ali skromno, ponosno ali razdragano, dostojanstveno ali i vedro, kao i što priliči velikom prezimenu koji već vekovima nosimo. I taman se društvo njenih, mojih i dedinih drugarica razdrmalo uz poznatu stvar Riane „Našli smo ljubav al’ ne znamo je li prava ili virtuelna“ koju slušaju mladi svih generacija još od 1937. a koja je među prvima inkorporirala jedan segment još iz prve verzije radio drame „Rat svetova“ poznate po mnogim efektima ali i autentičnosti što je dovelo do većih migracija običnih slušalaca na sve strane po teritoriji SAD one noći kada je pemijerno i uživo išla iz studija jer je celu stvar smutio onaj manijak Orson Vels. Taj segment je fantastični instumentalni deo koji se ponavlja sve brže i brže sve dok ne dođe do frekvencije na kojoj više ne može da ga prati ni najnoviji strogoskopski efekat koji sam samo za tu priliku instalirao u ćerkinu sobu. Strogoskop možda ne može ali ja i deda možemo. I dok sam ja tako oznojan đuskao sa ovom šmokljavom mlađom generacijom koja ne može da izdrži duže od jedne pesme i prvog refrena sledeće, shvatio sam da mi se definitivno po glavi ceo dan mota još nešto ali nikako nisam mogao da dokučim šta. Kao da smo tog dana trebali da slavimo još nešto?! Samo šta?! Rođendan mog ćaleta? Nije, jer ni on ni keva u stvari ne znaju kada im je rođendan, pošto su posle rata popisivači upisali onako kako su im datumi navirali u glavu. Onda mora da je moja godišnjica braka....?! Možda.... ali s kim?! Ili je dan kada smo prvi put stavljali pionirske marame?! Ne to je bilo za 29 novembar, znam, zapamtio sam to po onoj mesnoj industiji iz Subotice koja je imala najbolju Tirolsku salamu u bivšoj velikoj državi. Pa šta onda može biti?! 


I onda se prosvetlih na delić sekunde, ali se odmah i zamračih. Ali sasvim dovoljno da se setim šta se na taj dan desilo u našoj (mislim srpskoj) veličanstvenoj prošlosti. Pa na taj dan je počeo prokret za nas. Mislim, ne ovaj Čedin i Vukov sad, nego onaj pravi, onaj koji donosi sudbonosne izmene za jedan narod. Tada su slobodarske SAD počele iz korena da menjaju mišljenje većine Srba iz negativnog u pozitivno, iz retrogradnog u progresivno i iz negativnog u afirmativno što je Srbiju izmenilo iz korena i zahvaljujući čemu smo mi danas jedna potpuno nova, refrešovana i na tvrdo resetovana nacija. E, a onda mi misli odlutaše u daleku, ili dosta daleku prošlost. Nisam mogao a da se ne setim tog divnog slobodarskog naroda, savremenih shvatanja koji je  uvek bio ispred svog vremena. Albanaca. Ili Šiptara (seoski-arhaično rečeno - ŠiFtara). Još odavno taj promućurni narod podiže visoke zidove oko svojih kuća znajući da će doći vreme kada će čoveku zbog raznih rialitija biti uskraćeno osnovno pravo - pravo na privatnost, posebno ako ima one kožne gaće, bičeve i kanape za vezivanje i mučenje dok se igra sa ženom ili još bolje dok je žena odsutna par dana jer je otišla kod njenih. Voleo bih to i ja ali ženini „njeni“ su i moji, odnosno s nama, pa ona nikada ne ide od kuće na duže od 2 sata, a i tada njen tata i ja zajedno gledamo „Vitezove uz blata“ na Pinkiju. I baš zbog te svoje vizoanarske i progresivne tradicije taj divni albanski narod je bio ugnjetavan od raznih ugnjetavača, mizantropa i skotova svakakvih fela, iako oni tvrde a ja nemam razloga da im ne verujem, da su oni tu od uvek, odnosno od srednjeg kamenog doba iz kog vuku većinu svojih običaja. 


Prvo su ih jadne gazili Turci. A to je nezgodan narod. Užasno zaostao. I koliko god su Albanci vukli napred, ovi su ih nadjačali u navlačenju užeta i povukli unazad. Kako su oni te Turke preturili preko glave ni sam ne znam. Verovatno tako što su glumili da su i oni Turci. To je kao kada u šumi naiđeš na medveda, padneš ničice i ne mrdaš, sve dok medved najzad ne shvati ono što i treba da shvati a to je da si mrtav i ode dalje, jer šta ćeš mu ti takav ustajao i smrdljiv. I taman su se rešili Turaka, dođoše ovi naši, tj. Kralj Aleksandar i njegov san o Jugoslaviji bez naroda i narodnosti.... onako.... kao u Americi. Ma mani se Amerike.... pa nismo mi Amerikanci. A onda mu Šiptari kao progresivan narod zatražiše pravo na šerijatske sudove koje je tada već imao sav civilizovan svet, a ovaj neda pa neda. Na kraju im je dao, ali su oni već bili toliko isfrustrirani da im nije bilo ni do čega i u tom stanju nervnog rastrojstva su potpuno poludeli i sa svim simptomima vijetnamskog sindroma dohvatili par stotina hiljada pušaka i počeli da pucaju na sve živo sem na svoje, što je i normalno. Na to je ovaj naš diktator od Kralja podigao vojsku i poslao je da pohapsi sve Šiptare sa tim sindromom, a nije znao ni kakav je to sindrom. Umesto da se lepo kod svojih zapadnih saveznika raspitao kako se to rešava na human i civilizovan način on odma’ prangiju i udri. Pa ne ide to tako. To se pokazalo kao kontraproduktivno u svim civilizovanim društvima zapada i .... da.... zapada. Oni su odavno uvideli da se takvi sukobi ne mogu rešavati silom, pa su pribegli drugim,  humanijim i životnijim rešenjima. Samo.... šta to vredi, kad ova naša bagra nikad nije znala ni prema kome da se odnosi ljudski, već samo kamdžija i piči. Tako je posle Kralja radio i Tito 1968., iako je video da su Šiptari bili skoro sasvim inplementirani u tadašnje novo, socijalističko, samoupravno i federativno društvo. Dao im je čak i jednu pokrajinu i sve je išlo glatko, a kada su oni zatražili da se pokrajina zove republika i on, kao i Kralj, odmah potegnu korbač pa udri. Mo’š misliti.... pokrajina, republika, savezna država, država.... kao da je to važno. Na zapadu na to niko ne obraća pažnju. Al’ jebiga.... mi nismo zapad, već bagra.


Onda opet 1981., samo što je najveći sin od svih nas umro, ovi nakon njega su verovatno tajno, da mi nismo ni znali, ponovo šikanirali i maltretirali te jadne ljude u njihovoj maloj pokrajinici ko zna s čim. Možda su ih terali da plaćaju struju, telefon, vodu.... i uopšte sve ono što se nigde u civilizovanom svetu ne naplaćuje jer to je narodno, a ne može narod sam sebi da naplaćuje. I oni su, shodno svojoj slobodarskoj tradiciji, odmah reagovali, ali mirno, staloženo, dostojanstveno, ponosno. Izašli su na ulice, možda usput ogrebali neki policijski (milicijski) auto, nacrtali po koji grafit i opet, onako iz čistog zezanja, tražili da im se pokrajina zove republika i ništa više od toga. Jaka stvar!? A ovi Titovi naslednici.... kao i on.... pendreci, vodeni topovi, gumeni meci.... Nikako da shvate šta treba uraditi. I tako se to vuklo i razvlačilo sve dok se nije pojavio jedan na prvi pogled simpatičan mladić iz te iste Titove garniture koji je promenio taktiku, ali su mu rezultati bili još gori. Taj je u njihovu malu i homogenu pokrajinu poslao brdo policije i vojske i to i u uniformama i u civilu, što je dodatno iskomplikovalo situaciju, jer su ovi u uniformama tukući Šiptare tukli i svoje koji nisu bili u uniformama pa se sve pretvorilo u situaciju sličnu tučama u salunima u vestern filmovima iz ranih pedesetih. Uvidevši da situacija izmiče kontroli, i shvativši da će mnogi policajci dobiti po tamburi ni krivi ni dužni, a sve u cilju da ih zaštite, slobodarski ali iznad svega humani Albanci počinju da nabavljaju uniforme da bi se nekako razlikovali i da ne strada pošten svet. Gest vredan divljenja. Ali koga je to od ove naše raspusne i siledžijske bande interesovalo. Taj naizgled simpatični prosedi mladić koji je frizuru uvek kontrolisao mrežicom za kosu se tek onda razgoropadio, proglasio ih teroristima i napao svim silama. Pazi.... teroristi....? Gledao je valjda „Šakal“ sa Brusom Vilisom koji se prikazivao tih dana i totalno odlepio. Noću je verovatno s pištoljem CZ 99, ponosom naše vojne industrije, išao kroz kućicu u Užičkoj ulici u Beogradu koja mu je dodeljena kao nužni smeštaj dok se stambena pitanja ostalih drugova ne reše, i vežbao pokrete iz „Taksiste“ sa DeNirom. Lud! Lud 100%!


Nije vredelo što su ga svi ozbiljni ljudi sa zapada opominjali i skretali mu pažnju da je vreme kauboja, indijanaca i terorista prošlo i da treba da izanalizira ono što ni Turci, ni Kralj, ni Tito nisu uradili, a to je da vidi kako to oni na zapadu rešavaju. Recimo u slučaju Severne Irske. Englezi su brate mili pustili te Irce da se istutnje sami u svojim seoskim kafanama. Nisu pokretali ni vojsku ni policiju ni civilnu odbranu.... ništa. I stvar se rešila  sama od sebe. Ili recimo ta organizacija ETA u Španiji koja samu sebe, više iz nostalgičnih i romantičnih razloga (žene to vole), naziva  terorističkom. Niko ništa ne preduzima protiv njih, niko ih ne proganja, niko ih ne hapsi.... i oni će se posle 60, 70 ili 90 godina sami od sebe utopiti u špansko društvo i prestati da se nazivaju tim smešnim klinačkim imenima. Ili oni Nemci.... Badenmajnhof.... Pustili ih lepo ljudi da se malo istutnje i .... ovi se sami predali. Pa Crvene Brigade.... isto. Dosadi ti kada nemaš s kim da se igraš. To je pravi način za rešavanje nekih napetih situacija. Mirno i Gandijevski. Šta bi sutra Francuska uradila da Korzika krene ka otcepljenju? Poslala vojsku i policiju?! Ma ni slučajno! Pustila bi ih da se odvoje i čekala.... 50, 100, 200 godina ako treba, jer bolje je 200 godina pregovarati nego ratovati jedan jedini dan. To je ono na čemu se zasniva taj civilizovani, ljudski odnos prema svemu a što mi nismo uspeli da sagledamo još od prvog srpskog ustanka.... ma od Cara Dušana.... ili i pre njega. I onda je došao i taj 24.mart 1999. godine koga sam se setio na rođendanskom slavlju svoje ćerke. Najveća svetska humanitarna organizacija „NATO“, koja pomaže milionima ljudi širom sveta je na taj dan krenula u jednu od najvećih humanitarnih akcija u istoriji ljudskog roda. Akciju su vodili najveći humanisti tog vremena; Bil Klinton sa ženom mu Hilari, Toni Bler takođe sa gospođom, Vesli Klark zadužen za što precizniju isporuku pomoći i mnogi drugi velikani tog doba. „NATO“ avioni, koji potiču iz mnoštva zemalja, pa i nekih koje su već učestvovale u raznim humanitarnim akcijama na ovoj teritoriji još davne 1914. ili 1941. a misiju su završile 1944. nekako u isto doba godine, su počeli da bacaju ogromne količine kolača, jer nisu imali dovoljno hleba, a za dijabetičare dvopek i pecivo sa saharinom, zatim ogromne količine jagnjećeg, junećeg i ćurećeg mesa, dok je svinjsko izbacivano isključivo iznad Vojvodine. Svaki njihov let let je najavljivan i s radošću dočekivan. Akcija se zvala „Milosrdni Anđeo“, i ime je fantastično smišljeno u psihološkim odeljenjima te najveće humanitarne organizacije, a kod nas je izvanredno primljeno jer se i jedna stvar od Dair Streits upravo tako zove - „Ejndžel of Mrsi“ i mi smo je kao himnu horski pevali na svim skupovima podrške „NATO“ humanitarcima, isto kao što su, nekada davno,  tridesetak godina pre tog događaja, hiljade ljudi pevali „Giv Pis d Čens“, pesmu koju je tada Džon Lenon zajedno sa svojom ženicom Oko Jono.... ili tako nekako.... napisao o veličanstvenoj akciji vlade SAD, koja je sve učinila da se dve zaraćene strane u Vijetnamu pomire i nastave zajednički suživot. Iako je ta akcija u Vijetnamu trajala desestak godina, ona se ipak srećno završila, ali na žalost tek kada se jedan od najvećih humanitarnih radnika u Americi, Ričard Nikson, zbog zdravstvenih problema povukao u penziju. Istorija je često surova prema onima koji je stvaraju. 

Najvažnije je međutim da je ta humanitarn akcija kod ljudi u Srbiji izazvala pravi efekat - preokret. I to preokret u svakom smislu te reči. Ljudi su postali drugačiji, nekako otvoreniji, srdačniji, sagledavali stvari tako što su ih bukvalno prožimali i izvlačili iz njih onaj suštinsko-esencijalni deo koji se odnosio na sve nas. Istini za volju, „NATO“ je bacao i dosta alkoholnih pića, koja su trebala da razgale i opuste ljudi u tadašnjoj Srbiji... ustvari.... tada smo još bili sa Crnogorcima.... u svakom slučaju, ova naša raspuštena banda se ožderavala iz dana u dan i tako pijana uništila pola sopstvene zemlje. Srušili su preko 100 mostova, bezbroj zgrada, televiziju koja je prenosila uspehe „NATO“ organizacije i to i u Beogradu i u Novom Sadu, zgradu Generalštaba jer se jednoglasno složio sa „NATO“ organizacijom, pa čak i neke škole i bolnice, a s najviše pakosti su rušili sopstvena preduzeća. Zašto - ko će Srbina razumeti. Težak je kao zemlja. Ali i pored razočaranja u pojedince, koje ćemo odvojiti kao i žito od kukolja, definitivno je Srbija doživela pravo pročišćenje i shvatila da što pre mora ući u porodicu tih civilizovanih zemalja koji su joj tih dana pomogli da shvati da se sa Šiptarima može i mora živeti i koja nas evo do današnjih dana hrabri da i dalje ostanemo zajedno - kao da smo jedan narod. Zato taj veliki dan mogu da slavim zajedno sa rođendanom svoje ćerke. Pa taj dan je i za Srbiju neka vrsta ponovnog rođenja. Pravi novi početak. 






недеља, 18. март 2012.

Barselona - i dalje među Srbima


            Inostranstvo te opije k’o roštilj na jugu Srbije. Počne da ti se drema i sve ti prolazi kao stalna borba da ne zaspeš a oko tebe promiču najbolje stvari. Kao u snu kad hoćeš da vikneš, da pozoveš nekoga, a ne možeš glas da pustiš. Pa se napinješ, mučiš, zevaš s nadom da ćeš dreknuti al’ ne ide. I to te drži, čini ti se satima, a u stvari traje par minuta. Mislim - ta patnja u snu, a ne u inostranstvu. Tamo traje mnogo duže, samo nije patnja nego je samo osećaj kao da si u snu. Ma .... mnogo je to komplikovan osećaj da bih mogao da vam ga opišem u par desetina rečenica. Ko će sve svoje misli i osećaje opisati. Zato se i zovu misli jer su samo u mislima. Ne daju se prostreti po papiru ili ispljunuti kroz usta. Jedino što .... kad ti pretrpaju glavu ne znaš kud bi s njima i rado bi ih nekome uvalio pa nek malo on gleda film iz tvoje glave. Ali i pored svega istraživački duh ti neda mira pa ideš da upoznaješ te druge kulture i narode u tom inostranstvu iako ti je dosta i sopstvene kulture i sopstvenog naroda koji te odgajio kao šljivu džanariku koja samo čeka da otpadne sa svog drveta i otkotrlja se niz breg što dalje (jer su šljivici obično na  nekom brežuljku). I tako pored raznih zemalja stigneš i do ove stare kulture i nacije u Španiji. Stigneš, i čim stigneš nekako ti se čini da nit je tol’ko stara nit je nacija, jer gde god u Barseloni spomeneš Kralja vidiš da im je Če (GeVara) mnogo bliži, a ni Bob Marli baš i nije tako daleko. Ma u stvari od jadnog Huana su im važniji i svi rumunski državljani na privremenom radu u Barseloni, iako im je taj isti Huan doneo bar malo mira nakon silnih godina hajdukovanja i puškaranja (kad kažem puškaranja mislim na okršaj puškama a ne na  .... ).

 
            Tako smo nas četvorica krenuli u obilazak ovog lepog grada (koji je još lepši na televiziji a posebno na turističkim prospektima) dosta raspoloženi, ali i pomalo uplašeni od svih tih bulevara i ulica na kojima su već bili okačeni Božićni ukrasi iako je bio kraj novembra. Plašili smo se s razlogom. Ja zbog gomile kretena koji su na skuterčićima zujali oko nas k’o muve zunzare, a moji drugari plašeći se da zbog moje nežne i pitome naravi ne zveknem nekog od tih kretena vratima u prolazu, pa onda ja idem na ... odmor ... a oni moraju nazad busom, a teško da bi ih i jedan autobusdžija primio sa onom gomiletinom sanduka prepunih vina koje smo kupili u nekom „Šatou“ kod Bordoa (ja sam čak razmišljao da angažujemo nekog špeditera pa da to ubacimo u Srbiju kamionom). Srećom, ni jedna od tih dosadnih muva koje su me izluđivale nije naletela na moju „muvalicu“, čak su me često pozdravljali sa tim njihovim tradicionalnim španskim pozdravom koji smo naučili u muzeju druga Pavla... ili Pabla... pa smo i mi njima otpozdravljali. Sve u svemu, da nije te španske srdačnosti, zbris’o bih ja iz tog grada u roku u kom pokojni Fredi Merkjuri otpeva onu njihovu narodnu sa onom debelom što pomalo liči na Titovu Jovanku samo je deblja. A lepo su otpevali.... baš lepo, nema šta. Nego... taj naš obilazak grada i nije bio baš najbolje organizovan. Nismo imali jasno utvrđen plan i program (što je za Srbe tipično), nasumice smo upadali u razne muzeje, izložbe, galerije, znamenitosti grada... ni malo ne vodeći računa o sopstvenom zdravlju jer po ceo dan ništa nismo ni jeli ni pili. Kad je čovek gladan sveta i kulture ni ne misli na jelo, već samo srlja i juri dovodeći samog sebe u opasnost. A i često smo se setili onih aspida iz hotela pa nam se nije ni jelo ni pilo ni spavalo. U jednom trenutku sam ja čak pristao da pri povratku u hotel ostanem sam sa njima i da im zaokupljam pažnju nekom lakom konverzacijom (jer samo sam ja znao španski dovoljno dobro da imaju bar zbog nečega da mi se smeju) dok se oni krišom na zadnji ulaz ubace u sobe, a zatim meni obezbede odstupnicu tako što bi jedan od njih na trenutak izašao na hodnik u bade mantilu, odvezao ga i raširio, dok bi mu za bokserice bilo zakačeno par novčanica od 100 Evra. Ipak sam odustao u poslednji čas, jer nisam bio siguran da bi me pustile. Ružne žene se za mene kače k’o čičak za dukser gaće.


            Naša neorganizovanost nas je na početku odvela u neki tržni centar na nekom ostrvcetu uz samu obalu mora kod spomenika onom Italijanu Kolumbu. Što li su stavili Italijana blizu rive nikad neću shvatiti?! Možda zato što ti Katalonjani... ili Katalonci, šta li su, u stvari više vole Italijane nego Špance. Moguće... lako je moguće.... Uglavnom, nakon što smo pola sata čekali da se sastavi most do ostrva, koji je bio rasklopljen po svim standardima EU, a sve da bi prošao neki čiča sa nekom ofucanom barkom koji je sigurno sreo onog seratora Hemingveja i inspirisao ga da napiše onaj roman.... „Starac i more“.... valjda... sa Gari Kuperom... ili je ipak „Za kim zvona zvone“... pa da... taj je u stvari sa Gari Kuperom. Ma nije ni važno. Kada je čiča prošao, burno pozdravljen od mnogih turista isturenim srednjim prstom, stuštismo se u taj tržni centar. Ovi moji odmah napadoše znamenitu prodavnicu sa natpisom „FC Barcelona“, a ja sedoh u jedan lokalčić da protegnem noge sedeći. Tu smo videli i ogromnu lutku Deda Mraza koja... recimo.... izbacuje fekalije iz sopstvenog tela. A oko njega sveta.... neviđeno. Okupili se i gledaju. Valjda gledaju od čega su napravljene te fekalne izlučevine da tako liče na original?! I Taman smo odlučili da brišemo sa tog ostrva, kad je jedan od mojih drugara primetio plakat za neki ogromni akvarijum sa gomilom riba (mislim morskih) i fotografijama na kojima se vide ljudi koji idu kroz neki tunel od stakla a iznad njih plivaju razne ribe, ali sam ja video najviše ajkula. Odmah nas je sve spopao da idemo u taj akvarijum. Ja sam se borio kao lav, ali ova dvojica pokleknuše kao Sloba ispred Ahtisarija i pristadoše. Srećom uspeo sam da ih ubedim da tu zmamenitost obiđemo sutra, a do sutra ćemo, tešio sam se, već nešto smisliti da u širokom luku obiđemo taj akvarijum i te ribice. Nisam uspeo! Sutradan smo ipak otišli. Najneinteresantnije mesto koje sam ikada video. Ko li tamo ide? A samo par meseci pre toga me je žena odvukla u Budimpeštu da gledamo isto neki takav akvarijum. Samo.... ovaj u Barseloni je pravi Tihi okean u odnosu na onaj ćumez u Pešti. 


            I taman kada sam pomislio da ćemo opet lepo u neki muzej, odvedoše me do crkve kod koje sam već jednom bio. Crkvu je izgleda sagradila neka familija, jer tako se i zove, a od meterijala je najviše korišćen pesak jer sve izgleda kao kada smo nekada na Dunavu od mokrog peska propuštanog kroz prste pravili zamkove. Nije bila gužva za ulazak pa smo bili i unutra. Šta ja znam... onako... interesantno je. Jedino što me ubijalo je to što je više od pola zgrada, crkava, parkova i trgova u tom gradu radio jedan te isti čovek. Neki osobenjak definitivno, jer ništa što je taj smislio nema ni jedne jedine prave linije. Sve je k’o da je rađeno od blata. Išli smo posle i u neki njegov park. Ili je to u stvari park nekog drugog za koga je ovaj samo smišljao kako će da izgleda. Sad... da li je Gueljo radio za tog Gaudija.... ili obrnuto.... ne mogu da se setim.... a i ta španska imena i prezimena... ko će to sve pohvatati. Uglavnom, u tom parku uopšte nema drveća. Ulaz izgleda kao da je Diznilend a ne park, a čim uđeš dočeka te neka statua geštera koju su majstori očigledno oblepili ostacima raznih keramičkih pločica koje su im se našle pri ruci, a koju deca jašu od rane zore do kasno uveče. A i čini mi se da je osim tog Guelja i onaj Lakosta dao neku pezetu čim se ta keramička gušterčina iskerebečila na samom ulazu. I to ti je to. Posle se popneš na neku terasu sa ogradom koja je kriva kao što je krivo sve što je taj zidar i moler Gaudi radio i preko grada vidiš more. Valjda Sredozemno! Ili je Ligursko?! Ma... u stvari i to Ligursko je Sredozemno, samo na obali valjda žive neki narcisi od ljudi pa mu dali da bude kao posebno more, a granica... ma ko zna gde je na moru uopšte granica?! Ja je nikada nisam primetio! Možda zato što nisam bio dovoljno dugo na moru?! U svakom slučaju video sam i lepših pogleda na more od ovog iz parka... Gueljo. Recimo.... kada se od Grahova spuštaš ka Risnu.... fenomenalan pogled. 


            Obiđosmo mi sve to za jedan dan i još nam ostade jedva 5 - 6 sati da posedimo u nekom na brzinu fast-fud restoranu i popijemo par čaša vina od po 7 decilitara. Italijanskog - naravno! Pa u Španiji smo! Neko reče da odemo i do stadiona Barselone. Ma šta da radimo na praznom stadionu? Bez veze je. A onda smo čuli za neke fontane. Fontane magije, valjda. Tu je, kažu, Fredi pev’o sa onom debelom pred olimpijadu 1992. Mada mislim da je kod nas tih godina bilo mnogo više događanja nego u Španiji, ipak smo odlučili da vidimo i to čudo. Samo... mene je brinulo što je zimsko doba, a znate i sami da se zimi zavrću sve slavine i ispušta voda iz njih da ne smrznu. Dobro sad.... tamo je bilo +18, ali zima je zima. Grad okićen za Božić! Ma nema veze, skoknućemo do tih fontana iako je pala noć jer je, kako su nam rekli u prodavnici erotskog rublja u kom smo nešto sitno kupili.... ženama, noću i najlepše. Potrošili smo skoro dva sata tražeći tu fontanu jer smo očekivali da se vidi sa kilometra daljine. Kada smo je jedva našli, na nekom kartonu je pisalo da zimi ne radi zbog zime, a leti radi samo jedan dan nedeljno zbog štednje vode. E jebem ti tu Evropsku Uniju. Samo štede. Pa kad će živeti?! Zbog razočarenja padosmo u neku vrstu hibernacije i jedva potrefismo neku kafanu da se malo priberemo (jer ja u blizini nisam našao ni jedan muzej). Odseli smo tu svega nekih 240 do 250 minuta, pa slomljeni polako krenusmo na počinak u hotel. 


            A u hotelu, nastavak drame. One punačkije animir dame nas zovu na piće?! One nas zovu?! Pa mamicu vam špansku jel’ znate vi red?! Ko koga zove na piće?! Jel’ se kod vas zna ko piša stojeći a ko čučne?! Ali izgleda da su se u toj EU mnoge stvari promenile! No, bez obzira na lokalne običaje, trebalo je nas četvorica da napravimo onaj „Los“ test što ga onaj Alvirović i sin čine svake nedelje u dva popodne s nekim kolima, i u tom krivudanju izbegnemo ove beštije. Podelismo im onaj erotski veš iako su šanse da se u njega uvuku bile minimalne, ali ih zamolismo da ga ne oblače do prekosutra kada će to kao biti iznenađenje za nas, a kada ćemo mi u stvari po mom proračunu biti negde između.... Monte Karla i Đenove. Ma i dalje! Spavali smo tu i sledeću noć em na smenu, em na jedno oko (za svaki slučaj), a dva dana kasnije, u dogovoreno vreme, bili smo još dalje od mojih procena. Stigli smo u Kremonu u Italiji. Tamo su se valjda muvali oni poznati Šekspirovi ljubavnici. Tako su nam tamo rekli - da to u stvari nije bilo u Veroni nego u Kremoni. E sad.... svako navlači na svoju vodenicu.... da su ovi to veče popili još koju buteljku, ubedili bi mi njih da je to bilo u ulici Modene u Novom Sadu i to iznad Narodnog bioskopa. Ma nek’ bude gde god hoće, samo da mi već jednom stignemo kući i skinemo se sa tih fast-fud nacionalnih restorana i odvratnog italijanskog, francuskog i španskog vina i najzad se vratimo starom dobrom „Banatskom“. Oni.... ja ne pijem.... to svi znaju.




субота, 10. март 2012.

Barselona - prvi put među Srbima


Nerado i teško napuštam svoj rodni grad, ali i to sam, iako nevoljno, morao nekoliko puta da uradim. Pre jedno dve godine sam bio sa tri prijatelja na nekom poslovnom putu (čak smo i mi posle nekog vremena međusobnog laganja poverovali u to - da je put poslovni) kroz Italiju i Francusku pa smo odlučili i da (istim) poslom odemo i u Španiju i trošimo (opet istim) poslom zarađene pare. A u Španiji, prva stanica nakon francuske granice – Barselona. Čim smo stigli smestili smo se u hotel koji je bio do besvesti jeftin, a da nismo shvatali zašto, jer je bio sasvim pristojan, čak odličan. Shvatili smo to malo kasnije te večeri kada smo se vratili iz grada i kada su sa vrata počele da nam se smeškaju dame sa perjem koje im je virilo iz guzice k’o u onom pariskom kabare-pozorištu, samo što su ove bile jedno 30 – 40 godina starije od onih iz Pariza. Ja naravno nisam shvatio skoro ništa, ali je zato moj verni drugar odmah procedio:
- Sine najebali smo ga. Ovde ćemo izgleda razliku u ceni za četiri zvezdice morati da odrađujemo!
- Kako - upitao sam ga - da plevimo baštu iza hotela (nju sam spazio čim smo se parkirali)?!
- Čini mi se da ćeš morati da pleviš nešto drugo, i još za to i da platiš - rekao je, sada već pomalo uspaničen.
- Ma ja ni kod kuće ne plevim ništa - odvratio sam - a sad ću ovde da plevim i još da plaćam za to?! Pa ja sam bre turista a ne gastarbajter na crno u EU!
Ni sam ne znam kako smo izbegli taj sudar u tih nekoliko večeri. Verovatno su mislile da smo guzičari! Pa sad... nas četvorica u dve sobe... svako bi posumnjao... ali... ma... pa ja bih radije prošao celim Bulevarom Oslobođenja sa natpisom „Pravda za paradu“ na majici nego s ovim tetkama (naših godina) išao istom stranom ulice.


            To veče nam baš i nije išlo sve ko po loju, jer i u gradu smo sve nešto ispromašivali iako sam ja već bio u Barseloni, a opšte je poznato da ja pamtim kao slon. Dok smo se šetali jednom malom pešačkom ulicom u kojoj sam se osećao kao Prle i Tihi u beogradskoj kanalizaciji ugledali smo da na jednoj dosta neuglenoj, zapuštenoj i izanđaloj zgradi piše „Muzej Pabla Pikasa“. Pitam ja svog najboljeg prijatelja sa kojim već 17 godina delim i dobro i zlo (mada više dobro, jer odakle nam inače pare za to putovanje) i ne sumnjajući da će me uskoro prodati kao stari sat na licitaciji:
- Jel’ to onaj španski crtač, slikar, vajar, keramičar, lončar... a uz sve to španski komunista i revolucionar“?
- Valjda je on!- reče moj prijatelj.
- Pa šta misliš, da uđemo?- pitao sam.
- Ne znam ni sam - reče - šta ako nas neko vidi?- opet će on.
- Ma ko da nas vidi, čoveče - rekoh mu - pa u Španiji smo, ovde nas niko ne poznaje?! 
- Ih u Španiji! Svugde se kreću oni naši maroderi koji samo čekaju priliku da te vide na ovakvom mestu pa te posle zajebavaju ceo život! -nastavio je.
- Ma ja idem a ti kako hoćeš! - rekoh mu i ne sumnjajući da će me to skupo koštati.
Za mnom su, jedva dočekavši da ja probijem zvučni zid srama, ušla i njih trojica.


            U unutrašnjosti muzeja lepo, samo kao i u svakom muzeju pomalo sablasno. Valjda ih zato nikada nisam ni voleo. A zašto onda nisam voleo ni pozorište? Pa.... tamo je i gore od ovoga, ako ćemo pošteno. Krenuli smo od prizemlja gde su bile neke slike.... valjda iz njegovog detinjstva, dok ga je tata učio da slika pa mu je valjda drhtala ruka! Oprezno smo se popeli na prvi sprat jer sa muzejima i izložbama se nikad ne zna šta sve može da te snađe. I taman kada smo kročili na prvi sprat dogodio se ubod nožem u moja dobroćudna ali nežna leđa. Moj najbolji prijatelj mi je pružao mobilni telefon i uz zajedljiv osmeh procedio:
- Traži te žena!
- Što me moja žena traži preko tvog mobilnog?!... upitao sam naivno, ne znajući da je on nju zvao i rekao joj gde smo i šta radimo!! Nije bilo druge - javio sam se na telefon.
- Šta radite u muzeju Pabla Pikasa?! - napala je odmah kao ženka gorskog lava i nastavila u istom ritmu – od tolikih restorana, kafana, vinskih podruma, toples barova, barova sa šipkom i bez nje, ti si našao da ideš baš u  muzej i to Pikasa druga Pabla!?! Svinjo muška!! - reče i spusti mi slušalicu. Sad, ono jes’ da sam se u poslednje vreme malo ugojio, ali nikada nisam voleo te slikovite opise sopstvenog tela. Nisam mogao da pređem preko ovoga i pitao sam drugara ljuto ali i vidno razočarano i tužno:
- Pa što si je zvao čoveče?!
- Nisam mogao da izdržim - reče - grizla me savest!
- Kakva savest!? Ti da imaš savest nikada s nama ne bi ni krenuo na ovakav put! Pa šta si mislio da ćemo raditi u Barseloni?! Jesti šunku-šunku, gledati mesec i pipati sisu, i piti vino možda?! Ma to ima samo u onim oguljenim filmovima onog... Almodovara i njemu sličnim. Život je nešto drugo! Srce si mi isčupao kao Majklu Korleoneu njegov brat Fredo na Kubi u „Kumu II“!! (Koji sam baš pred put gledao na TV Palma Plus gde uz „Kum I“, „Lice s ožiljkom“ i „Bilo jednom u Americi“ ide jednom nedeljno. I Palma ih kao i ja najviše voli.) 


Posle ovog udarca jedva sam uspeo da nastavim da razgledam slike, ali mi iskreno nije bilo više ni do čega. Kada te najbolji prijatelj proda potoneš k’o zidarski čekić. A onda je došlo do naglog preokreta jer sam imao priliku da sam spoznam veličinu, toplinu i širokogrudost španskog naroda. Dok sam kamerom snimao neke Pablove rane radove, slične Žilnikovim, prišao mi je jedan fini španski mlađi gospodin, povukao me za rame i kada sam sa kamere malo bacio pogled na njega počeo da mi govori dosta bučno nešto na španskom a onda stavio kažiprst na desnu slepočnicu i počeo da ga vrti oko sopstvene ose (ose prsta). U tenutku sam shvatio sve. Vikanje i galama su deo španskog temperamenta u trenucima razdraganosti kada ostvaruješ nova poznanstva, a prst (vrteći) na slepočnici je njihov način pozdravljanja. Ko bi rek’o, samo 2.000 km od Srbije, u istoj toj Evropi, a potpuno drugačiji način pozdravljanja. Spustio sam na trenutak kameru i ja njemu, uz osmeh, otpozdravio na isti način. On je nastavio da vrti prst i da i dalje vrlo srdačno, tipično španski nešto viče i otišao iz prostorije u kojoj smo bili. Taman sam pomislio da možda baš i nije nešto posebno ljubazan, kada eto ti njega sa još dva svoja drugara koje je očigledno doveo da se upoznaju samnom. Neverovatno kako Španci šire prijateljstva. A oni... isto obučeni.... vrlo elegantno.... plava odela dva broja veća nego što bi im trebalo, ali to je tamo moderno. A i oni su brate mali, manji od mene. Jedino što umesto šnale na kravati kao ukras nose neke kablove od sakoa do desnog uva vrlo slične kabelu od telefona do slušalice, a jedan od njih ni kabel nije imao nego neku štipaljku zakačenu na levo uvo.... ali je baš onako... svetski. Viđao sam to samo na filmovima, ali uživo.... nikada. Počeše i oni da vrte prste na slepočnici u znak pozdrava i da viču kao i onaj prvi, ali sada je to već za mene bila rutina, pa sam i ja odmah ito tako otpozdravio i rekao im:
- Mi nombre is Sinisa, karo para mi! 


To sam naučio pred put ali i u hotelu pred spavanje, dok su se ovi moji lelemudi gađali jastucima. Ali ovi Španci nastaviše da viču i dalje vrteći prst na slepočnici, ali sada i pokazujući na kameru. Sad.... ja sam znao da imam dosta kvalitetnu kameru, ali da ih toliko interesuje nisam očekivao. No, bez obzira, skinem ja kameru s ramena i dam im da vide. Kratko su pogledali u kameru, a posle u mene i počeli da se čude. Očito su bili fascinirani kamerom. Uz to, dok su mi vraćali kameru počeše polako, tek osetno, da me guraju ka izlazu i dalje temperamentno španski, ali srdačno, vičući i pokazujući mi prstom malo na kameru a malo na slike po zidovima i opet vrteći prst na slepočnici. „Jebote, ovi se pozdravljaju k’o Kinezi - oko pola sata“ - pomislio sam, ali ne mogu da kažem da mi nije bilo drago. I tako polako, stigosmo mi do ulaza, ili bolje rečeno izlaza iz muzeja. Kada smo izašli primetio sam da su moji pajtaši već napolju. Pa da, mora da im je javljeno da je u muzeju podmetnuta bomba čim su nas tako brzo izveli napolje. E stvarno je ovaj španski narod predivan. Ostao sam bez  reči i španskih i engleskih. Toliko požrtvovanje zbog nas - stvarno su me kupili za sva vremena. I čim smo mi svi bili na bezbednom, isto tako glasno i srdačno su krenuli unutra, valjda da traže bombu, i na odlasku mi svi mahali onim istim (kaži)prstom gore-dole. Tako se, očito,  pozdravljaju kada se rastaju. Zamahao sam i ja njima, a oni opet staviše kažiprste na slepočnicu i počeše da vrte. Ah, dobro, to mi je već poznato. Pitam ove moje jadnike za utiske, ali nisu mi delovali baš oduševljeno. A i ne čudi me. Gde su odrasli i dobri su....
- Kretenu - reče mi drugar iz Beograda - izbaciše nas baš kad je bilo najlepše; jel’ moraš baš sve da snimaš?
- Šta lupaš - odgovorio sam spremno – ljudi su hteli da se upoznaju a posle da vide moju kameru, ali im je očito stigla dojava o podmetnutoj bombi pa su nas na brzinu evakuisali.
- Ma kakva bomba - nastavio je - izbacili su nas zbog tvog snimanja i to baš onda kada smo došli do njegove faze ludila (Pablovog).
- A jel’ uopšte on imao još neke faze osim te - upitao sam, pa nastavio - šta ti znaš o galerijama seljače beogradski. Pa ti si u inostranstvu bio samo do „Metroa“ u Segedinu i to poslednji put negde... 1995! Ti ćeš mene da učiš?! Pa ja sam bre i u onom Luvru snimao i snimio onu Đakondu a da svi okolni panduri nisu ni trepnuli. Još su mi se zahvaljivali jer su bili ubeđeni da snimam za „Nedeljno popodne sa Leom Kiš“.
Brzo sam shvatio da neukima ne vredi objašnjavati, jer prvo te spuste na svoj nivo a onda te dokusure iskustvom.
Iz muzeja smo iz očajanja ušli u neki restoran blizu mora i spomenika onom istraživaču kome bi bolje bilo da je sedeo s mirom nego što je plovio po svetu tražeći zemlju dembeliju. Ali restorani nisu teren na kome se mi osećamo prijatno i zato smo na brzinu pojeli 8 porcija neke fast-fud teletine ispod sača A’la Katalonja i popili (oni, ja nikad) nekih 7-8 flaša vina jer je na teletinu ovaj drugar sa Telepa slučajno prosuo pun slanik soli, a mi smo bili gladni - pa se pojelo (samo su tamo te vinske flaše neke male - par deci veće od plastične Koka-kole od pola litre). Na brzinu smo sve to smlatili i već nakon 4 ili 5 sati sedenja shvatili da moramo nazad u hotel gde su nas čekale one aspide sa početka priče. Ali smo sve njihove nasrtaje na naš integritet stojički odbili i još ih usput ubedili da je Kosovo neraskidivi deo Srbije, a Katalonija Španije na šta su one reagovale kao i oni fini momci iz onog muzeja u kom smo bili ali na žalost, zbog svetskog terorizma, veoma kratko ostali.


Tako sam ja u Barseloni upoznao i dela druga Pabla, niske udarce prijatelja ali i stvorio nova poznanstva sa Špancima. Prijatelju sam oprostio ali nisam zaboravio (vidi se iz ovog teksta), a slike i crteže druga Pabla sam poneo u glavi zauvek sa sobom. Smislio sam čak i kako ću se mom nerazdvojnom drugaru revanširati. Kada ponovo negde u inostranstvu budemo ulazili u neki muzej ili galeriju snimiću ga kamerom i to staviti na JuTjub, pa neka onda ženi, roditeljima, prijateljima i celom gradu objašnjava šta je tamo radio! Ceo Novi sad će mu se smejati. I treba!  






    

недеља, 4. март 2012.

Detelinara - povratak u budućnost


            Eh, ponekada kada odvrludam mislima kačeći se za kojekakve gluposti do kojih samo ljudski um može da dosegne, pomislim da je možda šteta što ne možemo da biramo mesto rođenja. Bog nam je dao mogućnost izbora za mnogo šta ali za roditelje, decu, rodbinu, genetski sklop i mesto rođenja nije! A ponekada mislim da je šteta što se nisam rodio na Detelinari. Razmišljam - kad mi je već životna „rezidencija“ ovde, zašto nije i mesto rođenja. A možda i jeste, jer dokle se stvarno pruža ovaj deo grada koji se zove po toj vrsti plemenite trave koja je toliko tražena ako ima četiri lista? Da li je i više od pola veka staro porodilište „Betanija“ ustvari na Detelinari? Ako jeste, onda sam se i rodio u delu grada u kome i živim. Ali teško da bi se s tim složili oni koji žive u okolini „Betanije“, mada bih teško našao nekog ko zna kako se taj deo stvarno zove. Pa dobro, ako se baš nisam rodio na Detelinari, veoma brzo nakon tog čina su me, zamotanog u pelene i malo ćebe, doneli baš tu - na Detelinaru. Za ćebe u kome sam donet koeficijent iskorišćenja je bio 130%, jer sam ga navlačio preko sebe i danju i noću sve do, čini mi se, doba za koje bi arhaično rekli „klipan“ i dok mi noge, od kolena pa na niže, nisu bile u prepustu preko njega kao na „Volvovom“ gradskom busu.



            A tada je Detelinara bila prava košnica. Novi deo, koji je u međuvremenu postao stari, je jedva izdržavao pritisak velikog broja zgrada koje su tada, od 1960. do 1970., rasle jedna za drugom kao palacke iz bare, i stari, sastavljen od lavirinta uličica načičkanih prizemnim kućama od kojih su neke imale veoma dugačak staž, prepoznatljiv po krovu od trske, biljke koja bi mogla biti simbol i na zastavi Vojvodine. Na samom kraju tadašnjeg novog dela protezala se železnička pruga, koja bi mogla biti prava granica kojom se Novi Sad odvaja od beskrajnog atara da i sa one strane pruge nije postojalo, tada vrlo malo - svega stotinak kuća, a danas dosta veliko naselje, koje je dobilo ime po predratnom vojnom aerodromu koji se nalazio u blizini - Avijatičarsko naselje. To će Detelinarce skupo koštati u proleće 1999., kada je NATO izvodio manevre „Srbija ’99“ ili na engleskom „Ejndžel of mrsi“sa bojevim gađanjem pred kraj svakog dana, u trajanju od cirka dva i po meseca, jer su u kasarni „Majevica“ kao nasledniku tog predratnog RV i PVO uporišta našle zanimljivu metu u koju su ispucavali sve ono što im je tog dana bio višak, pa da se „ne baci“. Od kraja sedamdesetih Avijatičarsko naselje je počelo da buja na sve strane, dobilo dvadesetak zgrada da se sa ostatka Detelinare ne bi gledalo „s visine na njih“, ali i dva velika bloka tipskih kuća, spolja veoma interesantnih i lepih a i iznutra sve suprotno tome, koje su sa tada, još kockom prekrivene Rumenačke ulice privlačile pažnju svih onih koji su iz pravca Rumenke, Vrbasa, Petrovca, Sombora.... ulazili u grad. U prvoj kući, prve ulice od ukupno tri, tada je živeo Miroslav Antić i mi smo to s ponosom isticali gde god bi se zatekli, pa makar to bio i neki „kružok“ kome je veliki vojvođanski pesnik značio otprilike koliko i nama Haiku poezija. Nema veze, jedan je Mika Antić.


            U vreme ’70-tih kada sam ja išao u osnovno školu, ubedljivo je dominirala Dositejeva škola, dok je Tozina, za nas, bila nešto veća od zabavišta. Kasnije su se uloge zamenile i tako je ostalo do danas. Tozina škola je dobila novu zgradu i postala najveća osnovna škola u gradu, mada smo mi iz Dositejeve i dalje na nju gledali dosta prezrivo i držali se na distanci od tih „skorojevića“. Uvek je među nama tinjala doza netrpeljivosti koja se pomalo prenosila i u sledeći stepen - tzv. deveti i deseti razred koji je za nas sa Detelinare oformljen u staroj zgradi Tozine škole, u detelinarskom parku koji se samo tako zvao ali nije posedovao osnovna sredstva jednog parka – drveće, i koga se kao kroz maglu sećam samo iz ranog detinjstva za šta posedujem i dokaze u vidu nekoliko crno-belih fotografija iz šezdeset i...... možda devete. Nova škola  je dobila i novo ime: Škola za ZSVO „Petar Petrović Njegoš“ . I danas je malo onih koji znaju šta je ta skraćenica značila ali to i nije bilo važno jer smo je mi brzo transformisali u nama bližu i kraću varijantu -  „Pe Pe Njegoš“. Tu su se začele mnoge prve ljubavi koje su se kasnije završavale i kobno po neke od njih - brakom, ali i prvi lomovi u životu u vidu detaljnijeg obnavljanja gradiva po principu  „Jedan razred - dve školske godine“ pa tako oba razreda. Ko je stigao stigao, ko nije... A odatle - kud koji, gde je ko želeo ili.... možda još bolje - mogao. 


            Ono što je uvek krasilo dečarce Detelinarce je bila.... malo tvrđa verzija „nestašnosti“. Početkom ’80-tih jedan direktor poznatog novosadskog preduzeća tražio je da mu tzv. „Komisija za stanbena pitanja“ odobri stan na Limanu II iste kvadrature kao stan koji je već imao na Detelinari ili preciznije na Avijaciji. Na pitanje komisije šta će time dobiti odgovorio je kratko, dosta osiono i vrlo jasno i glasno: „Neću da mi sin raste sa radničkim huliganima“. Izazvalo je to tada pravu buru među radnicima od kojih su mnogi imali stanove u njegovoj, a tada i mojoj zgradi, ali je na kraju diša ipak „prebačen“ na novu lokaciju. Naši roditelji su bili.... recimo rezignirani a mi pomalo ponosni na to što smo u kraju koji je rasadnik huligana. Kada danas posmatram stvari, vrlo verovatno je da je „diške“ bio u pravu jer smo bili dosta.... recimo divlji i.... neki su zaista krenuli.... stazom kroz trnje. Poznate su bile i „čarke“ sa „dripcima“ iz drugih krajeva grada jer svi su manje ili više o sebi mislili isto. Na žalost, neki neraščišćeni računi su se preneli i na starije doba kada smo se svi već uveliko razlili po celom gradu, po raznim „usmeranim“ školama, kasnije i fakultetima, ali i novim mestima okupljanja - kafićima i diskotekama u kojima je Detelinara uvek oskudevala. 



Udarna mesta na Detelinari su bile kafane klasičnog tipa i sa imenima koja nisu podsećala na bilo šta „stranjsko“ ili egzotično, nego na nešto skroz naše, kao: „Pilot“, „Kolubara“, „Robnjak“, „Gol“, „Jastreb“... i..... prva piva ili „Badelov“ konjak kao i njihov „povratni udar“ u vidu mučnine, horskog pevanja, povraćanja, ludovanja u kome te smiruje pet ljudi, ali i po koje razbijanje čaše, su isprobana baš u njima. Sve su imale isti „LTH“ šank sa skrivenim frižiderima u sebi, gornjom površinom od rostfraja koju je vredna konobarica svaki čas brisala „truleks“ krpom da bi je posle toga gosti naklaćeni uz šank ispolirali rukavima svojih jakni ili tada veoma popularnih i čestih bundi braon boje u svega dve verzije: muška i ženska. Sem šanka koji je uvek bio prekratak bar za dva ili tri stojeća mesta jer je bio centar zbivanja, svaka kafana je imala i nekoliko garnitura stolova i stolica koje si noću mogao prebaciti iz jedne kafane u drugu i niko ne bi primetio nikakvu razliku, kao i svog dežurnog „podupirača“ šanka kome su svi već sa vrata zvali piće i vadili cigarete da ga ponude  jer ionako bi mu to posle pozdrava bilo sledeće pitanje: „Imaš jednu da zapalim?“. Tu smo i mi povukli prvi duvanski dim koji je donosio sličan ili još gori osećaj od onoga sa akoholom, samo nije bio „recidivan“ – jednom ga pregrmiš i gotovo je, a cuga.... ona je uvek uzvraćala udarac. Osim kafana mesto na kome su se susretali Detelinarci je bio „Musa“. To ime je bila institucija ne samo na Detelinari nego i u čitavom gradu. Dobre semenke, kokice i sladoled, a u jesen kestenje mogao si kupiti ili kod „Muse“ ili kod „Džafera“ na Limanu. Skupljanje kod „Muse“ je bilo k’o „Zvižduk u osam“ - prozivka, prebrojavanje, neopravdani izostanci.... I galerija sjajnih likova koji su ostali u našem sećanju: Ćopica, Voja Okupacija, Cuks.... i još neki.... Danas „Musa“ ima piljarnicu sa dobrim izborom voća i povrća, ali... nije to onaj stari „Musa“. Ne nosi više šešir, nema „Varburga“ karavan sa velikim rogovima na prednjoj haubi ni čizme sa špicom (tzv.“šimike“). Porodični posao je, koliko sam uspeo da vidim, manje-više preuzeo sin koji je „uneo mnoga osveženja“. 



Od vremena koje pamtim..... od neke ’69.- ’70. Detelinara je imala „bogatu“ trgovinsku infrastrukturu. Bila je to stara „Robna kuća“, u koju se posle izgradnje nove uselila „Gvožđara“ koja je tada imala sve što je jadan prosečni Detelinarac mogao da zamisli, a što je bilo vezano za bilo kakve radove po kući. Ako neko nešto traži prvo ga svi pitaju „Jesi tražio u gvožđari?“, i ako bi on razočarano odgovorio da jeste i da „to“ nemaju, razočaranje bi se prenosilo na sve prisutne jer bi to neminovno pokazivalo na prvu stanicu GSP i odlazak u grad. A to se moglo i sutra, a dotle u „Pilot“ na po jednu. Nova „Robna kuća“ koju je otvorilo Trgovinsko Preduzeće „Stoteks“ je imala dva „sprata“, odnosno prizemlje u kojoj je bila za tadašnje pojmove ogromna samoposluga kojoj mi nismo mogli kraj da vidimo i sprat gde je bila tehnika -  bela i sva druga, nameštaj, tepisi, zavese, posteljina, materijal na metar („metraža“) i razne druge stvari neophodne za domaćinstvo, ali ne i za nas jer jedino što je nama vuklo pogled su prvo bile igračke, a zatim ona tehnika koja nije bela - gramofoni, zvučnici i tada jedino dostupna „RIZ“ pojačala. Odatle smo iznosili svoje prve „Toske“ 10, 15, 20... kako je koga i kada zapadalo da mu ih roditelji za neki .... 13. ili 14. rođendan kupe. Sem „Robnjaka“ postojala je još jedna samoposluga ispod tribina stadiona FK „Novi Sad“ koju su svi zvali „Radnički“, a nešto kasnije na Avijatičarskom naselju još jedna „Centroslavijina“ mala radnja u koju se obično ulazilo postrance. Drugačije nije moglo što zbog ljudi, što zbog robe. Danas na Detelinari postoji bezbroj radnji i radnjica, ali svima još uvek suvereno vlada „Robnjak“ koji je od onda promenio dosta vlasnika, ali klijentelu nije. One koje su komšije uz dužno poštovanje i spratile na groblje zamenili su neki novi, mlađi kupci, sa približno istim navikama samo uz nešto veće prohteve koje je donelo novo vreme ili neka nova era u našim životima, započeta.... ’90-te ili tu negde.


 
Detelinarska pijaca koja je nekada subotom i nedeljom još iz daljine brujala od povika prodavaca ili žamora koji su stvarali kupci pogađajući se oko dve kile paprika ili raspravljajući jel’ kantar laže i koliko, danas je dosta tiša, mada je u međuvremenu imala svoje uspone i padove. Stariji Detelinarci su taj deo zvali „Serum“, jer je nekada davno, pre II svetskog rata tu bila fabrika seruma koji su se tada koristili za lečenje, a dobijani su većinom od konjske krvi, kao i stara konjska klanica od koje je posle rata nastao „Venac“ - današnja „Neoplanta“. Čitav taj kraj od ulice Kornelija Stankovića do Sajma je potpuno promenio lični opis i to šminkanje je i dalje u toku. Na mestu starih kuća sada su nove zgrade, koje su građene u različito vreme, ali svakako u poslednjih dvadesetak godina, i u čijem podnožju je bezbroj lokala, sa radnjicama u kojima su marketi, frizerski saloni, kafići, obućari, picerije, pekare.... Stara i Nova Detelinara su zamenile imena i uloge. Ono što je bilo staro sada je novo i obrnuto. To je neumitni uticaj vremena koje kao planinska reka nosi i menja sve pred sobom i čije se obale stalno menjaju.



„Detelinara - škola malog fudbala“ uzvikivali smo u moje vreme. Danas su u opticaju neke druge „sentence“ ali ništa lošije ili manje važne. FK „Novi Sad“ ili „Radnički“ kako smo ga zvali, je bilo mesto gde se obreo svako od nas u nekom periodu života pokušavajući da isčačka i pronađe u sebi tu nit, tu žicu koja muškarcima život znači. Skoro svi smo odustali, ali ima i onih koji nisu, koji su sa te trave otišli u „Vojvodinu“ pa „Partizan“ ili „Zvezdu“, pa.... u svet. Šule je bio nezaboravni prvi trener silnim generacijama koje su se smenjivale sve dok se krug ne zatvori i počnu da dolaze klinci očeva koji su ’70 i neke prvi put šutnuli loptu koju im je baš Šule dodao. Tu u sklopu kluba radila je, možda i najposećenija  tombola u gradu. Užasna galama, gomila potrošenih tiketa i pikavaca po podu, konobar koji i pored cirkuskih veština ne stiže do svakoga i unjkavi glas matorca koji čita izvučene brojeve posle kojih sledi jedno gromko „Dosta!“, da bi nakon toga usledila salva psovki, nervozno gašenje cigareta i paljenje novih, razočarano duvanje kroz usta i po neki zvižduk. I danas je „Radnički“ mesto gde se novi „petlići“ skupljaju, guraju kondicione ali i one druge treninge kada se „razvaljuje lopta“. Možete ih videti kada Rumenačkom ulicom prođete pored „Kanarinaca“- jednog od pomoćnih terena FK „Novi Sad“. Njihova plavo-žuta oprema prosto vuče pogled na sebe.



Nekada davno se govorilo „Nedo ti Bog da imaš devojku s Detelinare“ jer se do nje moglo samo mačetama probiti u toj zabiti na severozapadu grada. Danas je Detelinara kvart koji je odlično povezan i sa centrom grada ali i sa praktično svim izlazima iz njega u bilo kom pravcu da krenete. I kretao sam bezbroj puta i na kraće i na duže puteve. Ali uvek sam se vraćao. Na Detelinaru. 






Svim Detelinarcima, nekadašnjim i sadašnjim kao i onima koji Detelinaru vole i prihvataju kao autentični deo Novog Sada.



Poveden akcijom na Radiju 021 - "Šta to sija u mom kraju".