Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 27. октобар 2013.

Jubilej mrsomuđenja, budalaština i laži


            Više od dve godine pripovedam ja u pero samome sebi šta bih pisao a da ne dosadim i sebi i drugima. A jesam, priznajem. Kad krenem unazad po tekstovima, izbrisao bih dve trećine... ali nema smisla. Što sam napisao napisao sam. Rado bi svi mi za neke stvari u životu rekli da se nisu desile i prebrisali ih, ali... ne može. E, da vi znate kakva je bila moja prva devojka... ne.... druga... ipak druga. Srećom pa se nikada i nigde nismo slikali. Ne postoji ni jedan materijalni dokaz. Al' postoje svedoci. Ne mogu ih sve poubijati kao da smo u nekom drkavom američkom filmu. I sad.... bila kakva je bila... jebiga. Ne mogu da skrolujem po mozgu do 1982. i stisnem „delete all“, i rešim stvar. Jedino što mogu je da pričam... „ma to je bilo čisto zezanje ljudi... klinačka posla“, iako znam da u to ne verujem ni ja ni oni kojima to pričam. Prvo, imao sam skoro osamnaest pa to i nije bilo baš toliko klinački a drugo... nema zezanja s onim stvarima... jel' da?.... pošto sam kod prve zasr'o baš u tim nekim stvarima, ali o tome ne bih sada... nešto mi se ne priča o tome. Mada, kada razmišljam o onim i ovim vremenima.... ovoj „omladini“ je sada lakše. Mislim, bar je lakše nego nama. Imaju taj virtuelni svet, taj Fejsbuk i Fotošop... namontiraju se kako hoćeš. Dok pišu mogu da koriste Gugl koji zna sva znanja sveta i da uvek ispadnu pametni i zanimljivi. Mogu da stave slike tuđih kola kao svojih, tuđeg stana kao svog.... i, na kraju.... pametan, lep, zanimljiv, ima kintu, kola.... gotova stvar. Laž? A ko te pita?! A mi? Šta sam ja mogao nego da probam da šarmiram, da probam da budem duhovit  ili glumim odsustvo interesovanja, takozvano „udaranje čežnje“.... ali nisu ni malo čeznule za mnom, pa ta taktika ne bi prošla. Zato muškarci većinom i prave budale od sebe i malo preuveličavaju stvarnost ne bi li bar malo skrenule pažnju ženskinja koje je u Novom Sadu uvek bilo dignutog nosa i spuštenog dupeta.



            Ali dobro, našlo se nešto čime se i u to doba moglo šepuriti. Nekada su i dvorske budale mogle da ušićare nešto. Uz dosta muke i borbe, ali…. Čini mi se da je bar bilo slađe. Sada ta vremena izgledaju tako daleko. A kako li je tek nekome ko….  Eto…. skoro sam gledao “Malu”, film Predraga Antonijevića, surovu priču s početka šezdesetih kada su naši roditelji bili mladi. Kakva je tek to čamotinja bila. Pogledajte. I ako ste gledali, pogledajte ponovo. Videćete…. i onda su se ljudi nečemu radovali…. običnim cipelama ili samo parčetu vedrog neba. Ma, nikada se u ovoj zemlji nije umiralo od gladi. Bar toga nije bilo. Sekle su se uši da bi se zakrpilo dupe ali.... živelo se. Veliki broj nas je rođen u maloj podstanarskoj sobi nekog „nuzobjekta“ u nekom dvorištu u nekoj ulici na…. Telepu, recimo, a danas su.... pa dobro, i neka su. Život daruje i otima pa ko uspe više da zagrabi…. Tako je od kada je sveta i veka. Mada, moram da priznam da mi se čini da ovakvih pasijih vremena kakvo je sada nije bilo nikada. Ili se to meni ipak samo čini jer sam nabio u dupe skoro pedeset pa ponekad imam osećaj kao da živim u izvraćenoj smrdljivoj čarapi. Ona glatka strana je iznutra pa nikako da izviriš napolje. Klizi k’o led, mamicu mu, pa nikad da dođeš do vrha čarape i već jednom pobegneš od smrada. Ali, kada gledam ove današnje klince, čini mi se da se ne bi složili sa mnom. A i zašto bi kada imaju trideset i kusur godina manje.



            Oni valjda očekuju bar isto onoliko od života koliko smo i mi očekivali. Ako i mi uopšte znamo šta smo očekivali? Da li ovo u čemu smo sada? Ili ipak nešto malo drugačije? Lepše? Pa valjda…. Čovek skoro uvek očekuje i više i lepše nego što dobije. Očekuje da će svet na kratko zbog njega stati da bi došlo onih njegovih famoznih pet minuta…. čega?.... slave? Ima i onih koji govore da je upravo to što imaju ono što su i hteli i očekivali, ali lažu…. bar mislim da lažu. Čovek voli laž. Ona se za njega lepi i kada je izgovara i kada je sluša. Ide mu uz priču, uz odelo, uz cipele, kosu. Ide i kada ne ide i kada je potpuno bespotrebna, ide i kada boli i vređa, ide i kada se ne primećuje i kada štrči kao stožina usred polja dateline, i kada ga razotkriva pa izgleda kao da je potpuno nag dok stoji na trgu prepunom ljudi…. Ide uvek. I kako vreme odmiče prepoznaješ je sve lakše a biva ti i sve bliža i normalnija. Kao da je istina. Hvataš je kod drugih ali i kod samoga sebe. I prigrliš je jer i ona je naša. Samo u ljudskom rodu postoji i samo mi za nju znamo. Sa njom se lakše živi, svet izgleda srećniji i bliži a ljudi bolji i lepši. Sve sa njom izgleda lepše. I sopstveno lice u ogledalu, a i…. ovaj post…. možda i on zato izgleda i lepši i interesantniji. Nekome.




недеља, 20. октобар 2013.

Dajte nam sunca umesto kolača


            Pre nekoliko dana vozeći se opušteno Bulevarom Evrope, koji još jednom dokazuje da mi jesmo Evropa ma šta ovi što su više u Evropi od nas kenjali jer ne bi mi imali bulevar Evrope da nismo u njoj možda čak i duže nego sva njihova plemena zajedno, primetio sam okom orOvskim, kao i više puta do tada, grupu „Dece Sunca“, odnosno onih likova koji se hrane sunčevom energijom. U sam zalazak poređaju se kao zombiji i hrane se. E sad, dok smo bili u vojski (žene nikada neće spoznati sve lepote te organizacije koja je živela sama za sebe k'o Hidra) i kada smo išli kući na vikend ili neko odsustvo, komandir bi izdao dežurnom jasnu i glasnu naredbu „skini ga s hrane“. To je trebalo da znači da dežurni kuvarima podnese listu sa manje vojnika za razna obedovanja, tada obično urađena po pricipu „švedskog stola“... bar što se tiče 'leba i metalnih šolja, a oni da spremaju manje hrane. To se, naravno, nikada nije događalo jer je kuvare bolelo uvo za brojno stanje. Oni su sve spremali odokativno. Ali nije važno... naredba je naredba. Primili su k znanju da je brojno stanje - manje. Upravo toga sam se setio gledajući ove hranioce suncem. Pomislio sam dal' neko i njih skida s hrane za to veče ili im se ipak ostavi tri-četiri prženice, dve paštete, kesu majoneza i oko 300 grama Tirolske salame što se sad zove Alpska. Mislim... tek da prebrode do jutra, a ujutro... udri po bureku. Priznaću vam, probao sam i ja... ne da pojedem sve ovo za večeru, to nije problem, nego da se hranim suncem. Priznajem da se nisam najeo i kad sam došao kući nisam pojeo baš sve što sam gore nabrojao ali sam jeo kao i svaki drugi dan.



              Ali, moram da priznam i još nešto. Nije ni malo neprijatno gledati u sunce u to doba dana. Čak naprotiv, veoma je prijatno. Skoro kao seks. Mislim , ne sa svojom ženom, od toga je interesantnije i s decom igrati klikere... bar se raspravljamo ko je džidao a ko zavlačio. Mislio sam na neku zgodnu... malo stariju i iskusniju gospođu od... 27 - 28 godina... na to sam mislio. Zaista, kada probate, to je veoma lep osećaj. Mislim na sunce, a ne na gospođu... to se podrazumeva. Uostalom, pecaroši to dobro znaju. Ako sede na istočnoj strani i popodne sunce pripeče nije ni malo prijatno, ali pred zalazak je fenomenalno. Ne znaš u šta bi pre gledao... u sunce ili u vodu na kojoj isto to sunce šljašti u još milion i kusur boja. Sunce i voda izvlače iz tebe sve što je negativno. Mada... ja bih onda trebao do kraja života da sedim tako... i opet bi ostalo ohoho toga. Džabe se ja praznim u sumrak kad preko dana tovare na mene k'o lopatom. Sa svih strana. Od žene i dece do predsednika ove takozvane države. Zato sam i probao par puta to sa suncem da vidim dal' će da me resetuje i refrešuje mi bar 50% radne memorije, ali džaba. Dobro je dok si tamo i dok zuriš kao dete kad negde odluta mislima, ali čim se vratiš kući pregazi te svakodnevnica kao Fap žabu dok ide u rikverc.



            A onda sam pomislio, kolike bi uštede mogli praviti hraneći se suncem. Ionako nam pola prihoda ide na jelo i piće, pa bi ostajala lepa kinta. I ne samo to. Gde god da ideš ne misliš o klopi. Kreneš na put i negde kod Frankfurta staneš na zaustavnu traku... dobro... u Frankfurtu ima uvek zbog čega da se stane i bez toga, ali to nije važno u ovoj priči, izađemo svi napolje, odgledamo pola sata ili sat i... gas. Zdravo, ne goji, ne stvara holesterol, ne treba da pereš zube, verovatno ne moraš ni da se tuširaš jer od gledanja u sunce ne možeš da smrdiš pa što bi onda džabe tanjio kožu kupanjem (što je dodatna ušteda), ne bi se silni milioni ljudi angažovali oko proivodnje hrane ili svađali oko toga da li je organska ili neorganska, da li je dobra ili štetna, ne bi nam trebali traktori, kombajni, berači, priključne mašine a bilo bi tu još brdo pozitivnih stvari koje bi shvatili tek kasnije. Prema tome, to uopšte nije zajebancija. Ti ljudi bi mogli da unaprede civilizaciju za par stotina godina unapred u samo par koraka. Doduše, mogli bi i da je sjebu i to sasvim. Ovi bogatiji bi avionom preletali po 500 - 600 kilometara i stalno, po ceo dan gledali u sunce dok zalazi, a ovi siromašniji bi to mogli samo pola sata i to kad je lepo vreme. I eto ti sranja dok kažeš „zumba“. Moglo bi da bude gore nego u srednjem veku. Feudalci i sirotinja - raja. A kao da je i sada nešto drugačije?! Ali dobro, mi se i ovako i onako oko nečega stalno makljamo pa razlog nije ni bitan. Mada, mora se priznati da bi bar nečega bilo manje. Govana. Ne mislim na ljude koji su govna, njih bi bilo više nego ikada, nego na prava govna... narodski rečeno - fekalije. Moglo bi i da se peca na keju a da se ribe ne skupljaju na govna nego na nešto čime bi ih hranili pecaroši. Jedino... ne znam čime bi ih hranili ako nema hrane? To jeste tako, ali jebiga, ribe ne mogu da gledaju u sunce. A možda i mogu? Možda i gledaju a da mi to i ne znamo? Ko zna? Eto razloga za razmišljanje filozofima, sociolozima, rudarima, seljacima, nutricionistima, geostratezima... A dok oni misle ja idem još malo da gledam. Rekao sam vam da je to lepa stvar. Lepša od mnogih.




недеља, 13. октобар 2013.

Novi, opet mali, ministar među Srbima



            Zaprepastio me ovaj mali picopevac što ga zovu ministar i to još finansija. Prvo što je rekao da je uz ministarsku upao u još pet fotelja u raznim upravnim odborima pa mu nije jasno odakle mu šest plata?! Čovek, koji me i dalje naodoljivo podseća na teroristu ili Iznoguda, je stvarno izgledao preneraženo. Otkud jednom čoveku šest plata? E moj jadniče šmrkavče. Nije to najgore što se događa u ovoj zemlji što podseća na hemoroid na loše obrisanom dupetu. I smrdi i boli i samo što ne pukne i prokrvari i zasere gaće sve do gume što se lastiž zove. Ali... ne zaustavi se ministarčić ni na tome, pa su ovi što su ga doveli da bude kao ministar a da u stvari ide po burek svako jutro, prokleli dan kad su ga pozvali jer im je sjeb’o sve koncepcije koje su ispredali godinama. Mada.... niko njima ne može da sjebe koncepciju.... može samo malo da ih izofira i to je sve. A i zato im puca.... Ali, mali je izbacio par podataka koji su celu naciju doveli u delirijum zbunjenog trimensa šokiranjem. Reče dečačić da u zemlji gde održavamo vatru na našim vekovnim ognjištima da se ne ugasi, radi milion i sedamsto hiljada ljudi a da pemziju prima skoro isto toliko.... tačnije razlika je petnaestak hiljada u korist zaposlenih. E, jebiga.... ja sam mislio da imam samo kevu i ćaleta na grbači ali izgleda da su mi u potrošačku korpu u međuvremenu uvalili još jednog penzosa a da to nisam ni znao. Primetio jesam.... jer stalno imam utisak da mi pare nestaju iz džepa i stalno mi nešto fali ali nisam upeo da uhvatim taj trenurak sreće kad mi ga umetnoše.... penzionera mislim.


            Ali. nije to tako veliko iznenađenje.... ja sam i mislio da smo tu negde. Po brojnosti naravno. Jedino se razlikujemo po tome što se njima u mojim godinama na nekoj razdrkanoj „Olimpiji“ već kucalo rešenje za penziju a ja treba da odvalim još jedno.... jebem li ga.... bar dvanaest godina. Sam ako neko od budućih predsednika vlada u međuvremenu ne shvati da su penzije suvišan teret za naš iscrpljeni budžet. A ne bi puno ni slagao kad bi nam to saopštio. Na primer, negde u toku „Farme“.... na najgledanijoj nacionalnoj televiziji dlakoprstog vlasnika da bude što manje stresno. Nego.... ako zanemarimo penzionere, mada ne znam da li to može da se zanemari, jedan drugi podatak je bio teži od i od odlaska u samuslugu po vanilin šećer kada su kolači već gotovi.... za muževe, naravno. Naime, Iznogud nam je izneo, na tacni, kao slatko i vodu, za nekog možda beznačajan podatak, da u državnoj upravi radi 700 hiljada ljudi?! Od „Maršalata“, što bi reklo u Bosni neđe sedamdest i treće, pa do predsednika mjesne zajednice. Ili kafe kuvarice u istoj toj zajednici. Sad.... znao sam ja da ih ima par stotina hiljada ali.... toliko?! 700 hiljada ljudi? Što znači da ovih (nas) koji treba da zarade pare za 7 i kusur miliona duša koliko živi u ovoj zemlji ima oko milion. Sedam na jednog jadnog. Lep odnos snaga. Ali neka.... meni nije teško. Mogu ja to. Mogu i više od toga. Samo kad se zapizdim, guraću je dok ne dođe dvadeset na jednoga pa makar dušu ispustio.



            Zašto? Pa naši su to ljudi. Nisu to neki Nemci ili, ne daj Bože, Holanđani. To su sve naši ljudi, a mora neko i to da radi što oni rade, pa bolje da onda rade naši nego ovi stranci koje sam spominjao. Solidarnost je velika i plemenito pozitivno fina osobena karakterna crta koju naš narod gaji još od onih već pominjanih ognjišta. Pomoći svome. Uvek i na svakom mestu. Posebno ako si ti taj kome treba da se pomogne onda je to jedna od najprirodnijih stvari koje se očekuju od svakoga od nas. Zato nas vole svi ljudi širom kugle zemaljske. To nam je zaštitni znak kao Mercedesu onaj krug sa trokrakom zvezdom. Čim se spomene Srbija prvo se na to misli. U toj zmlji na brdovitom Balkanu niko ne obraća pažnju na to koliko radi i za koga radi. Važna je samo dobrobit zajedničke društvene zajednice u socijalnom društvu življenja. Što i jeste tako. Zašto bi meni moja deca bila važnija od tuđe dece kad su i oni deca a deca su deca pa ma čiji da su. Uostalom, kad se setim ko se s kim sve zabavljao nekada davno, zaista i jeste pitanje čija su? I zato je bolje ništa ne čačkati, nego raditi i dalje ovako. Praksa je pokazala da se može. Eto.... još uvek živimo. Odavno nisam čuo da je neko umro od gladi.... naprotiv, umire se od holesterola, šećera, soli, brašna, kolača.... od svega čega imamo previše. Ako imamo znači da ovako može. I ne shvatam zašto je gomila ljudi doživela skoro anafilaktički šok k’o da su im na presno nabili inekciju penicilina u guzicu. Onu od 1.600.000 što peče kao da su ti lemilicu stavili na dupe. Što su svi odjednom poskakali? Da, mora da je to ona druga karakterna crta našeg mentaliteta.... jedina negativna.... ljubomora. Lubomorni su što i oni nisu u tih 700 hiljada. A što da krijem.... i ja sam.




недеља, 6. октобар 2013.

Nije ljubomora. ali...



            Kada odeš negde preko... mislim, preko granice... u pravcu severozapada... sve ti izgleda mnogo ušminkanije, sređenije, lepše, doterano. I onda se trgneš i svesno patriotski shvatiš; „Ma sve je to veštački, bolesno, i debilno“. Vidi se da jeste. Svi idu kao zombiji, ne možeš naći pikavac od cigarete, prašinu brišu jednom mesečno što svakako nije prirodno jer u kojoj to normalnoj zemlji nema prašine pitam ja vas, nema najlon-kesa čak ni u korpi za smeće, što je takođe neprirodno jer kod nas vise i po drveću, nema konzervi od Koka kole... ovo nije reklama... nema papirića, celofančića, kerećih govana, usranih gaća... nema ništa. Oni su, u stvari, jedno siromašno društvo jer, jebote, nema nigde ništa. Onaj ko ima, kod njega se i preliva, a preliva se na ulicu. Kao kanalizacija. Stis’o Švaba dupe, mamicu mu, k’o da ’oće da ga nategnu u zatvoru. Stis’o se na sve strane, ne mož’ nigde kap da iscuri. Dihtuje na sve strane kao kederi za vrata na njihovim automobilima. I onda mi likujemo. Mamu vam usranu... šta ste se stisli. Popustite malo pa ako se nekom omakne i prdne... jebiga, naši smo. Svestan sam svega i znam da sam u pravu, ali... ipak uhvatim samoga sebe kako sam ljubomoran. Na čega tamo biti ljubomoran? Pa... ljubomoran što im je jedan Regensurg utegnut k’o tambura, što imaju podzemni parking u kome uvek ima mesta a iz kog se liftom izađe u centar centra grada... recimo... kao kod Miletića u Novom Sadu... ili kod „Konja“ u Beogradu. Ljubomoran što u nekom malom mestu Bil na nemačko-francuskoj granici, koje je veličine Žablja... ili manje... dve gospođe u kasnim sedamdesetim, vrlo negovane i ukusno obučene sede u istom kafeu u kome sedim i ja, piju vino i ćaskaju neopterećene dnevnom politikom i povećenjem penzije od 2 posto. Ljubomoran na to što se u jednom Kelnu železnička stanica nalazi možda samo dvesta metara od poznate katedrale i najužeg centra i sve funkcioniše savršeno. Ili na to što u Minhenu koji ima manje od milion i po stanovnika postoji četiri vrste gradskog prevoza. Ili možda na to što su u Drezdenu sve zgrade koje su saveznici srušili i koje je DDR ostavio jedno vreme kao spomenik ratnim razaranjima i užasima rata, ipak, za samo 20 godina, popravili i to od prve do poslednje i koje izgledaju isto onako kako su izgledale pre bombardovanja.

  
            Ljubomoran, naravno. Ljubomoran zato što moj narod, moja država i ja ne možemo to isto. A sve izgleda tako jednostavno. I jeste. Ubeđen sam u to. Samo... Pre nekoliko nedelja sam prevodio kola na čoveka koji ih je kupio. On, inače, živi u Nemačkoj pa mi ni sada nije jasno zašto je kola kupio u Srbiji. I to od mene? Ali, dobro... Baš svakavih ima... Platili smo porez u poreskoj upravi... na šalteru... i rekli su mi da dođem za dva dana po potvrdu da je porez plaćen. Dva dana za potvrdu da sam baš njima u istoj toj zgradi platio porez?! Ma majku vam jebem hohštaplersku i kretensku. Pa koliko bi trebalo da oni meni treba da plate neku razliku u porezu? Dve godine? I onda, dva dana kasnije, sa potvrdom, overili smo ugovor u Gradskoj kući, obavili sve i otišli samo još u SUP da vratimo tablice. „Ne može“ kaže kalaštura s druge strane ćube... „na punomoći koju imate ne piše da ste opunomoćeni da vratite tablice“?! Pitao sam je da li ona to mene zajebava, na šta me samo polusvinjski prezrivo pogledala. Uzeo sam punomoć i glasno da cela sala čuje pročitao, kao da držim govor, da sam opunomoćen da sa „vozilom mogu vršiti sve pravne radnje, preneti punomoć na neko drugo lice i raditi sve radnje kao da je vozilo moje vlasništvo“. Opet sam pogledao u nju i pitao je; „Du ju spik Serbiš?“. Šta tebi ovde nije jasno... džabe... kaže ne može. Jebiga.... opet sam morao gore kod druga Bore. Sišao je dole sa mnom, ona je u međuvremenu nestala a na njenom mestu je bio njen kolega koji je uzeo sve one papire, registarske tablice, probušio staru saobraćajnu i rekao; „Izvolite“. I po ko zna koji put sam rekao da se serem i na državu i na SUP... ili MUP, ko ih jebe, šta god da su, i na vlast i na opoziciju i na neutralne i na konstruktivne i na šizofrene i na budale i na govnare i ljigavce. Drugih i nema.


            Kako onda ne biti ljubomoran na neku drugu zemlju kada u tvojoj uvek šljam koji bi trebao da bude na dnu pliva po površini. Kao ustajala bara sa gomilom drezge i šaša koja ne dozvoljava vazduhu da prodre bar malo dole i donese toliko neophodni kiseonik da ne crkavamo polako i na silu i da se smrad ne širi okolo kao oko kanala u Kuli, Vrbasu ili Srbobranu. Sve su truležom zasmrdeli i potrovali. I zbog njih, baš zbog njih, moji keva i ćale nikada neće moći da sednu u Zmaj Jovinoj, popiju piće i uz opušten izraz lica pojedu parče Doboš torte u neko lepo, sunčano, semptembarsko popodne. Ni ja neću moći. Neću, jer i kada sednem kao da nisam tamo, kao da Doboš tortu bacam sebi iza leđa. Uvek živim unapred, nikada sada. Uvek mislim unapred, nikada sada. Ali džabe... jer ni unapred ja ništa ne mogu vidim. Ne daju mi. Svezali su me kao ovna u vreću i ostavili da se koprcam i blejim. Na blejanje se ne obaziru. Ni na šta se, u stvari, ne obaziru. Ni na vapaje roditelja čijem detetu treba bubreg da bi živelo, ni na agoniju onih koji gladuju, ni na plač majki na porođaju na koje medicinske sestre sikću „da su pičke“ a ne buduće majke i ostavljaju ih u hodniku da im ne bi smetale dok piju kafu, ni na stare i bolesne koji sami žive sa 100 evra penzije mesečno.... baš ni na šta. Znam... znam da je to tamo samo privid, da život tamo nije bajka, da demokratija ne postoji, da su slobodni izbori dogma, da ljudska prava često nisu ljudska i da je sve to dobro urađen film. Prihvatam sve to. Ali... hoću i ja da igram u tom filmu, ili dečijoj predstavi, šta god da je. Dosta mi je ove surove stvarnosti.