Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

субота, 28. април 2012.

Društvena odgovornost blogera


            Postoje razni vidovi odgovornosti. Moralna, materijalna, politička, društvena, klasna, porodična....  A verovatno po vrstama odgovornosti postoje i ljudi: moralni, materijalni, društveni.... Valjda?! Naravno treba znati odgovornost i primeniti i to na ciljanu grupu. Posebno je nezgodno ako si odgovoran na više strana, ili još gore, ako si odgovoran na sve strane. Ti ljudi koji su odgovorni na sve strane nose ogroman teret na plećima (ili plećkama - nisam siguran) i sve vreme svog mandata odgovornosti žive pod pritiskom i prismotrom jer dušmani nikada ne miruju i jedva čekaju da ti izvuku tepih-stazu ispod nogu ili kožnu fotelju ispod dupeta (a ja sam skoro kupio jednu baš dobru u „Ktitoru“ pa mogu da zamislim kako bi to izgledalo). Ne znam sa sigurnošću kada se pojavila zavist kod ljudi, ali pretpostavljam da je postojala i u prvobitnoj zajednici iako u stvari u tom dobu po definiciji ne bi trebalo da postoji jer kakva je to onda prvobitna zajednica u kojoj nisu svi bili jednaki ali.... Ma pusti ti istoričare.... ti sve vole da nakite kao venac iznad vrata mladinog stana u svatovima (mislim ono kad ovi dolaze po nju i onda je kao odvode....). E, ta zavist je kamen spoticanja celog čovečanstva, a možda i šire i duže, jer ona nas koči k’o „Ferodo“ disk pločice na keramičkom disku bez obzira na brzinu kretanja tela, tj. motornog vozila koje se kreće u određenom pravcu za koji svi tvrde da je ispravan i da vodi na pravu stranu. Da nema zavisti mi bi svi živeli srećno i bezbrižno radujući se svakom jutru, „Best“ sladoledu sa belom čokoladom, svežim čvarcima iz „Limanskog dragstora“, odlasku na odmor bez dece, celoj rolni toalet papira u WC-u ili izuvanju novijih cipela bez prisustva drugih lica. Ali, na žalost, nije život prolazak kroz „Kuću strave“ u „Diznilendu“, ma koliko bi mi to potajno želeli, pa da jednom prođemo kroz nju i mirni smo. U stvarnom životu mi svakih dva-tri sata moramo da protutnjamo kruz nju i bez obzira što su nam likovi poznati svaki put se isprepadamo. Baš zbog svega toga je neki dilindov odmah nakon te prvobitne zajednice ili možda čak još i njoj, smislio tu vrlo nezgodnu i izrazito dosadnu stvar koja se zove odgovornost.


            Stalno moraš da odgovaraš za nešto. Još od malih nogu. Dok sam ja bio mali, svaki drugi dan sam se sa pola puta do škole vraćao da vidim jesam li ugasio ringlu na šporetu. Od onda sam se navukao straha od ringli pa sada ne smem ni da priđem šporetu. Išao sam i na psiho terapiju, pokazivali su mi fotografije raznih šporeta, sedeo sam u onim krugovima od nas desetak u kome su manje-više svi bili alkosi ili narkosi pa pričamo svoje probleme i onda nam kao bude lakše, suočavao sam se sa svojim strahom tako što sam dok žena kuva virio u kuhinju, ali ništa ne pomaže. Uvuklo se pod kožu i zalepilo. I stalno mislim.... Zašto se tako nisam uplašio frižidera majku mu?! Ali nisam. Čak i ovaj strah od šporeta savladam na par minuta da bih stigao do njega (frižidera). Zato te odgovornosti i jesu gadna stvar za humano čovekovo ljudsko biće razuma. Ali ne možeš da ih se otreseš i to je problem, a tako bi bilo lepo bez njih. E sad.... da bih izlečio svoje strahove od odgovornosti morao sam da se suočim sa njima i hrabro pohrvem i oborim ih sa oba ramena na pod. Ali to ne može odjednom. Terapija kreće postepeno, od najmanjih odgovornosti ka najvećim. Zato su mi na početku, još u ranim tridesetim, rekli da bi bilo dobro da imam prvo jedno, zatim dva, i na kraju čak i ti deteta ali nikako obrnuto. To je za početak. Jedva sam ja to nekako izgurao i fizički a o psihološkom delu da i ne govorim. Šta sve ona meni nisu radila.... Od prvog do poslednjeg.... Video sam ja još na početku da terapija neće biti ni malo laka, ali.... trpeo sam. Sve u cilju poboljšanja sopstvenog i opšte društvenog zdravlja koje se sad po novom zove i „zdravlje nacije“ ili.... „nacionalističko zdravlje“.... ili tako nekako. Sve u svemu, nakon nekoliko nizova sa više godina u nizu, prebrodim ja taj prvi stepenik. Doduše on i dalje traje, ali kažu da to i jeste svrha terapeutskog tretmana lečenja terapijom. Svrha je, kažu, da to traje stalno. Pa znaju valjda ljudi. Učili su samo to.


            Drugi stepen je bio da otvorim firmu, da je vodim i da od nje živim. E sad, razumeo sam da treba da otvorim firmu, ali kako da od nje živim, to mi nije bilo jasno! Pa nije firma krava pa da je muzem, pravim sir i kajmak i prodajem mleko. Odmah mi je delovalo vrlo frustrirajuće i napeto. Kako s ovim da se izborim? A kažu mi da ako to savladam već sam prešao pola puta. Do čega? Do slobode? Ama kakva sloboda kad s tim firmama radi ko šta hoće. Ta privatnička bagra je kao Fantom. Samo se oni snalaze u ovoj njihovoj džungli prevaranata, lopova, secikesa, pilićara i iskompleksiranih kretena koji po ceo dan sede u kafanama, a ovi malo otmeniji u kafićima, da bi predveče otišli do tih svojih firmi, pokupili kintu i zatim nastavili da se zevzeče u ugostiteljskim objektima drugog tipa, tj. onim što služe hranu i piće a često imaju i neku niklovanu šipku.... otprilike ø 60.... a za čega će im ona.... jebem li ga ako znam. Da l’ kasnije naveče kad već izlude od alkohola igraju ledene vije ili se uz nju penju pa ko prvi pipne plafon.... ni sam ne znam. Ono što sam shvatio već na početku je da meni baš ne leži taj milje jer niti volim kafane, ni restorane, ni restoransku hranu a uz šipku ili konopac nisam mogao da se ponem ni u srednjoj školi i uvek sam zbog toga imao 4 iz fizičkog a kamoli da se sad u ovim najlepšim godinama pentračim uz nju. Bar da nije od prohroma, da je od nečeg hrapavijeg pa i nekako, ali ovako.... klizi kao slanina na šini. Teško, veoma teško sam se uklopio u tu dosadnu kolotečinu privatničkog života u kome ti je sve unapred predodređeno, ništa ne radiš i samo se nadlaguješ s kolegama ko ima više para. Jedino.... opet ta odgovornost.... Mada.... i nije to tako strašno kao što izgleda. To oni sami kroz svoje priče i šuketanja stalno naduvavaju. Porez, taksa, kurs, inspekcija, ministarstvo, devalvacija,  fiskalizacija, privatizacija, malverzacija, implementacija, kategorizacija, konfiskacija, valorizacija.... Sve sam morao da naučim. I sada, ujutru kad ustanem, ja ponovim u glavi sve još jednom jer ponavljanje je majka mudrosti. Ne znam onda zašto su ovi koji baš i nisu bili neki u školi ponavljali razrede?! Šta je tu bilo loše?! Ma ko će sve znati. Ne treba se ni opterećivati raznim bespotrebnim stvarima.


            A onda „završni udarac“ odnosno poslednja stepenica. Još to i zdrav sam k’o konj. Kao najveći stepen suočavanja sa odgovornostima zatraženo je od mene da otvorim blog. Sledio sam se kad sam čuo. ’Ajd’ nekako sve ovo dao sada.... deca.... pa to i nije ispalo tako strašno.... šta više sad rastu i sama i ne moramo već neko duže vreme da ih hranimo, jedino da 10-15 puta dnevno pospremimo za njima, ali to je lako.... Zatim, i na tu firmu sam se nekako navik’o, mada teško jer sam se satrao sedeći po raznim kafanama sa raznim folirantima a sve mlateći praznu slamu i plevu, ali blog....?! E to je previše. Toliki teret nisam bio spreman da ponesem na svojim slabašnim leđima. Ali.... tu me uhvati žena sa svojim raznim krvničkim razmišljanjima.... Da bežim od odgovornosti ceo svoj život (i to jadni), da se plašim suočavanja sa raznim vrlo važnim faktorima u našoj voljenoj zemlji, da nemam hrabrosti i želje da bilo šta promenim a da se danas to jedino može na blogu.... ili Tviteru.... Ma uhvatila me kao anakonda malog i dobroćudnog dabra i stezala tako da čuješ sopstvene kosti kako pucaju. Izbegavao sam to godinama i na kraju pristao - otvorio sam blog i sada sam konačno u poslednjoj fazi uspona ka savladavanju straha od odgovornosti jer ako ovo prebrodim ja sam slobodan čovek i uz to, takoreći, sposoban da vodim ako ne državu a ono bar neku manju pokrajinu ili jedan veći grad. Kad bih se ofarbao u plavo i žutom fasadnom bojom istačkao po licu i leđima mogao bih da zamenim Đilasa u Beogradu a da to niko i ne primeti. I sada od kada sam i ja bloger od kolega blogera prikupljam savete kako se nositi sa svim tim nedaćama koje vođenje bloga zahteva. Jer pisati na blogu ti je kao ići ulicom skroz go. Svi te vide, svi čitaju ono što napišeš i što je najgore imaš neverovatan uticaj na sve: politiku, ekonomiju, kulturu, zdravstvo, ribarstvo, lov, carinu, školski program, umetničko klizanje, zakonodavstvo, voćarstvo, proces pridruživanja EU, pčelarstvo, proces bežanja od EU, seksualne slobode, seksualne frustracije koje dovode do prevremene ejakulacije.... ma i na najsitniji i najtajniji (što bi na engleskom bilo isto) segmenat zdanja koje zovu država ili društvo. Ako iskritikuješ predsenika - svi počnu da prihvataju te kritike pa čak i on sam lično, ako napišeš nešto za FK „Vojvodina“ njegov direktor promeni način oblačenja, ako ukažeš na nešto u spoljnoj politici, da je previše kruta, oficijelna i konzervativna, onaj mali Vukoje odmah reaguje i na sledeći bilateralni susret ode u crvenoj trenerci i sa sportskim okvirom za naočari, ako spomeneš selo u bilo kom kontekstu, a Zaharije to pročita, za njim i tobom krenu skoro svi poljoprivrednici i to u čitavom regionu.... Sve u svemu vrlo, vrlo odgovorna funkcija - bloger.


            Ne znam ni sam zašto sam se uopšte upuštao u to umesto da idem na pecanje, sa komšijama kosim travu, idem u pozorište, zagrćem paradajz u bašti, ženi pravim nove šeme za štrikanje i opšte uzev bavim se stvarima koje će me opustiti i učiniti život prijatnijim umesto.... ali šta vredi.... čovek želi da ima uticaj i da ga prenese na što veći broj ljudi koji bi ga čuli (ili pročitali). Nisam siguran u sopstvenu istrajnost i snagu i koliko ću još moći da izdržim sa ovim teretom na leđima jer ova količina odgovornosti lomi čoveka kao karatista čamovu dasku. Mada.... kada čovek oseti kolika je moć koja ide uz svu ovu odgovornost koju ima prosečan bloger.... ili tviteraš.... oseti se nekako važnim, nekim ko je neko i nešto a ne samo običan građanin svog rodnog sela i shvati da upravo on menja stvari svugde oko sebe jer njegovo mišljenje postaje standard koji drugi moraju da pokušaju da prate pa samim tim sve kreće u pravcu kojim bi on želeo da krene. Velika je naša odgovornost u ovom društvu. Najveća od svih za koje znam. Jedino ne znam.... kad ću i kako skroz da ozdravim?!     


недеља, 22. април 2012.

50 godina kamenja koje se odavno ne kotrlja



          „Bejbi, bejbi,bejbi ti nisi tu“.... bila bi naša verzija poznate stvari Stonsa koju su gosn. Gile i ostali a la „Električni orgazam“ vrlo uspešno odsvirali....  odsvirali, jer ja baš i ne vidim da su oni tu išta obradili sem naslova i omota ploče, pošto se tada muzika snimala na neke crne tanke ploče sa malom rupom u sredini. I uz to se broj takvih crnih ploča sa omotom na kome su bile kojekakve otkačene slike i spisak pesama merio u desetinama hiljada ali ponekada i u milionima primeraka. Dal’ se i tada malo muvalo sa tim brojevima.... ko zna.... poreznici verovatno nisu nikada ozbiljno razmatrali te cifre jer bi onda većina rokera taman nekako ovih godina izlazila sa robije, pa me to navodi na pomisao da se negde nešto i preteralo. Par stotina hiljada gore-dole. Kao da je to baš tako precizno. I baš ovih dana kada čovek sa najpohotnijim usnama na svetu (za one koji žude da se telesno spoje s njim) obeležava 50 godina svog benda ne mogu da se ne setim baš takvih stvari s kojima se verovatno i onda manipulisalo ali je mogućnost proboja informacija do obožavalaca bila svedena na intervjue s članovima grupe ili oficijelnim obaveštenjima izdavačke kuće što je u mnogim slučajevima bilo isto, jer kada neko skupi dovoljno para zašto bi on svoje rođene ploče izdavao preko neke.... „Virdžinija Rekords“. Nije lud. Što bi se reklo - sve ostaje u porodici. Ili tu negde oko nje. I baš zato je deda Mik ovih dana u žiži javnosti. Ne zna se da je ikada i jedna grupa, skupina, ili određeni broj istih umetnika ma koje vrste ostao zajedno toliko vremena. Pola veka..... Nešto više nego što sam ja živ.... Kako god da pogledaš i s koje god strane da osmotriš, da ne kažem obzerviraš, vreme dostojno trajanja jedne države. Sad.... baš.... verovatno ne neke bitne države, ali.... Moglo bi se reći da su Stonsi stariji od dosta zemalja koje danas postoje u svetu gledano po azbuci, abecedi, veličini ili bilo kom drugom redosledu. Doduše.... od mnogih su i bogatiji i uticajniji.



           Kada su ono pre tri.... samo da proverim na Guglu..... pardon, pet godina (kad pre) svirali u Beogradu nisam mogao da preskočim tu kulturno-umetničku manifestaciju širih razmera koja je tresla Srbiju. Samo dve godine ranije, sada već daleke 2005. (iako mi se čini kao da je to bilo pretprošle godine) sopstvenom krivicom, koja se sastojala u tome da poslušam ženu, a svi vrlo dobro znamo kakve se greške tada prave, bio sam na koncertu Bijelog Dugmeta u istom tom gradu, samo otprilike.... dva kilometra južnije. Nezaboravan događaj koji bih rado zaboravio ali ne vredi jer je nezaboravan pa se ne može zaboraviti (nekada se samom sebi divim kako je sve što mislim strašno logično). Najluđi pastirski rok se čuo kao da slušamo Radio Luksemburg 1956. .... ili nešto lošije.... a megalomanske želje šefa benda, koji je u isto vreme najbriljantniji i najuspešniji privrednik, investitor, menadžer i komercijalista na prostorima bivše Evrope, da skupi rekordnih pola miliona ljudi, a da razlog tome ne bude Slobodan Milošević, skoro da su se ostvarile. Jedino je razlog okupljanja ostao nerazjašnjen. Svako, ili skoro svako, se pitao - zašto? Čika Džeger nije patio od prevelikog broja ljudi, niti se trudio da obara svoje ili tuđe rekorde nego da napravi još jedan koncert-predstavu-komediju-performans-tragediju u više činova i u tome je, naravno i uspeo. Sve je izvedeno skoro besprekorno; tehnika i specijalni efekti nisu zakazali, greške u svirci takoreći neprimetne, zvuk odličan, a i tekst na srpskom sasvim pristojan, što znači da su i sufleri i inspicijenti radili k’o Dokse (neko je čak primetio da govori srpski bolje od prestolonaslednika Aleksandra što je bilo samo glasno razmišljanje ali se podudaralo sa mišljenjem ostalih prisutnih). Već tradicionalna jezičina koja se bekelji je funkcionisala dobro, mada mislim da su oni koji su bili ispod te smarlame često stezali dupetom dok se bekeljio iznad njih. Sve u svemu - profesionalno i dobro urađen koncert. Ako je to uopšte koncert?!.... ili neka vrsta cirkusa.



            Upravo to je razlog zbog čega su se pripadnici moje, ali i nešto starijih i mlađih generacija, delili na one koji su „Stonsovci“ i one koji to nisu. Pravih „Stonsovaca“ je kod nas u stvari bilo veoma malo. Kada to kažem mislim na one koji su zaista i slušali Stonse, sa neprekidnom vatrom skupljali njihove ploče, i kojima nije bio važan taj scensko-senzacionalističko-incidentski program koji su oni proizvodili iz godine u godinu, već isključivo muzika. Moglo bi se reći da ja nekog takvog nisam nikada ni upoznao. Bilo je onih koji su tu i tamo uplivavali u njihove rifove i ritam, ali niko se, koliko ja znam, nije zalepio za njih nekom neraskidivom vezom. U proseku oni su izdavali albume svake druge godine i moglo bi se reći da se baš i nisu „oznojani vode napili“ jer su za ovih 50 godina izdali 22 studijska albuma, a sve ostalo su bile raznorazne kompilacije i snimci sa koncerata (mada postoji spisak od čak 28 studijskih albuma koji je „mutan“ kao Dunav u naponu). Sasvim je jasno da će pravi „Stonsovci“ reći da ja kao očito druga strana iz petnih žila pokušavam da umanjim njihov značaj u svetskoj rok muzici i poistovetim ih sa nekim „kratkoročnim“ bendovima koji nisu izdržali duže od dva poslanička mandata u skupštini (bilo kojoj sem Titove), što je u stvari tačno. Glupo bi bilo da ih ja kao neko ko baš i nije ljubitelj čitavog njihovog opusa uzdižem na tron rokenrola. 50 godina je zaista puno, ali.... ja ću biti bezobrazan i pokušati da stvari ogolim toliko da se vidi da je car go tako što ću pitati bilo koga da mi iz glave nabroji 25 stvari od Stonsa. To je manje od jedne pesme po izdatom albumu (u proseku). Većina će doći do 10, možda 15, ali 25 pesama je petnaesto pitanje u kvizu „Milioner“ za 99% posto ljudi koji su slušali ili slušaju rok muziku. To govori samo po sebi da je možda neko za 10 ili 15 godina napravio više stvari koje su obeležile rok muziku nego Mik, Kit, Roni i ostali za 50 godina. 


            Ono u čemu su bili dosta produktivni su bili skandali, i to i u augmentativu i u deminutivu te reči. Besmisleno bi bilo nabrajati sve afere vezane za narkotike, alkohol, žene (maloletne i punoletne), seks (hetero i homo), „pozajmljivanje“ rifova od kolega, prečesto isticanje veze sa satanizmom i demonizmom pri čemu niko nikada nije znao u čemu se ta veza sastoji i još raznorazne nestašluke „večitih dečaka“. Izlazak skoro svakog albuma je pratila nameštena i nikako slučajna antireklama koja je na kraju prelazila u najbolju moguću reklamu. Naravno nisu oni jedini to radili i svakome je jasno da je sve to deo jednog velikog umetničko-muzičkog programa ali.... ili me utisak vara ili mi se čini da su oni to iskoristili do te mere da su im posteri postali izlizani i „isfurani“. Posebno u poslednje dve decenije. Šta više, čini mi se da je njihov opstanak kao grupe baš negde od tog doba sam sebi razlog, odnosno da se uporno gura i vuče leš koji je odavno umro, ali im to još nije javljeno. Bilo bi sasvim vulgarno reći da iza njih nije ostala gomila stvari koju ćemo i pamtiti i pevati i u narednih bar 50 godina, a verovatno i duže, ali bi za ceo opus ipak mogao reći da je u ondašnjem tekućem vremenu bio predimenzionisana stvarnost. U redu.... „Endži“ je „Endži“ i nema tu puno diskusije.... mada sam ja lično preferirao neke manje udarne pesme, ali to nije slučaj samo kod njih.... dešava se to po pravilu i kod drugih grupa a i nije to samo moj specifikum. Možda će neko ovo doživeti kao čistu pljuvačinu, nekoga ko nije „Stonsovac“ ili je, za njih, čak „Stonsomrzac“, ali to mi zaista nije bila namera jer ih nikada nisam mrzeo, samo ih, možda po nekome, nisam dovoljno voleo. Možda je u pitanju to što sam premlad, jer oni su kao grupa ipak nešto stariji od mene? Ko zna..... Ili su možda trebali da se raspadnu kao i sav ostali svet iz njihovog vremena - najkasnije sa raspadom Sovjetskog Saveza..... sve posle toga deluje veštački i usiljeno jer je samo njihovo postojanje obesmišljeno. Došla su neka druga vremena, neka druga muzika i neki novi klinci a oni su u toj bulumenti sve više bili kao slonovi u staklarskoj radnji koji su se iz petnih žila trudili da ne izgledaju tako. Hteli su da ostanu žive legende a to još nikome nije uspelo.... jer legende nikada nisu žive. One su uvek samo legende.   








недеља, 15. април 2012.

Kolonizacija - Vizionarstvo u humanizam 2


            Humanost i pomaganje siromašnijem je vrlina koja se uvek isplati i mnogostruko vraća ali je to teško sprovesti u stvarnost u ovoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu (čini mi se da sam to već čuo negde....)     Dok sam preko misli prebacivao Španiju i njene odlučne korake u budućnost, slučajno sam spomenuo i Englesku. A tek šta su sve oni uradili za ravnopravnost u svetu u kojoj se sada bezbrižno ljuljuškamo! Ma.... da radimo svi za njih sledećih 50 godina ne možemo im se odužiti, toliko su toga dobrog uradili. Teško je i setiti se svih zemalja koje su bukvalno podigli iz mrtvih. Nosili su u te jadne i tek pronađene i zaostale zemlje toliko da su im brodovi par puta zbog pretovaranja nestajali, jer sigurno nisu mogli poneti tu težinu i potonuli su. Prosto je neverovatno koliko hrabrosti, požrtvovanja, odricanja i nesebičnosti su oni kao nacija, iako dosta razuđena, imali kada je pomoć siromašnim zemljama u pitanju. Recimo.... Indija. Napraviti tamo toliko prelepih zgrada i sve ih savršeno urediti, a vrlo često i ukrasiti vrlo skupim dragocenostima koje su sve donošene iz Engleske je zaista neverovatno. Ne može se reći da je Indijancima.... ili Indijcima.... šta li su, bilo baš svejedno. Nekada ih je bilo prosto sramota zbog svih stvari koje dobijaju i kojima Englezi kupuju svoju budućnost, pa su se nekoliko puta i pobunili protiv tolikog dovlačenja raznog bogatstva u njihovu zemlju. Ali to ni malo nije pokolebalo ovu veliku  evropsku naciju u njenim željama i nastojanjima da se bogatstvo što pravilnije rasporedi po svetu, jer su znali da od toga zavisi i njihova i naša budućnost. I upravo zato se nisu zadržali samo u Indiji. Naprotiv, gledali su da to budu zemlje koje se nalaze na različitim krajevima sveta da bi tas na vagi bio uvek na pravom mestu. Cela Severna Amerika, od koje su posle nastale čak dve velike države, SAD i Kanada, ali i nekoliko manjih zemalja južnije zbog čega su dolazili u sukob sa Špancima i Portugalcima koji nisu želeli da im iko pomaže u njihovoj misiji koju su sebi zacrtali slično kao i što naš čovek ne dozvaljava da mu se plati piće u kafani. Ali lako je drčiti se u kafani! Spakuj ti pa ponesi nekom drugom, prijatelju moj, a nemoj samo sedeti i plaćati turu za turom.


Australija je, moglo bi se reći, jedan pomalo kilav eksperiment. Tamo su odmah nakon što su je otkrili odvezli praktično sve naučnike, umetnike i najumnije ljude pa su u Engleskoj ostali neko vreme samo lopovi koji su u zapretili da unište srce Velike Britanije. Za to vreme ovi najpametniji ljudi carstva su na tom velikom ostrvu skoro poludeli od nekih ogromnih zečeva koji su skakali i po pet metara u dalj i tim skakanjem se kretali veoma vešto, pa ih je bilo veoma teško uloviti, a nije bilo ničega drugog da se jede. Džabe ti zlato, srebro i sve dragocenosti koje si poneo.... ne možeš njih jesti. Malo kasnije su naišli na neke divljake koji su tamo živeli i oni su im dali neke zakrivljene štapove kojima su lovili sve i svašta pa su i mudri Englezi to veoma brzo shvatili i počeli i sami da koriste to veoma opasno oružje. Ali, veoma brzo nakon dolaska Engleza ovi primitivni ljudi su shvatili da ne mogu da prihvate sve te stvari koje su im nuđene pa su se povukli u osamu u najnepristupačnije delove Australije. Šteta! Sigurno bi se dobro uklopili u progresivni način života koji im se nudio kao na tacni. Zaista šteta. Za to vreme u Engleskoj su se nekako izborili sa onom gomilom lopova i nitkova i krenuli još dalje. Afrika.... tamo nije bilo baš ničega dok britanski brodovi nisu pristali uz njenu obalu. Čak ni voća i povrća.... ništa! A ljudi.... milioni! Taman kada su se Englezi zabrinuli, šta će s tolikim ljudima.... kako ih nahraniti, obući, školovati, zaposliti, oni su sami, uvedevši ozbiljnost situacije, počeli masovno da izvršavaju samoubistva da bi drugi njihovi sunarodnici mogli da žive normalno. A neki drugi su uzimali Engleske brodove i njima odlazili u Ameriku da svojim radom pomognu i koliko god mogu bar na neki način uzvrate dobrotu koja im je pružena. Najužasnije priče su se mogle čuti od Engleza koji su se vratili u domovinu. Ne zna se koje su bile gore; one o stotinama hiljada ili milionima ljudi koji su se ubili za dobrobit svojih sunarodnika ili one o prosto ludačkom instiktu tih primitivnih ljudi da se ukrcaju na brod i krenu put Amerike. Ali sve je to ovaj hrabri narod koji živi na tom prebogatom ostrvu na domak Evrope izdržao. Jer čemu sve to bogatstvo ako ga nećeš podeliti sa drugima da bi kasnije imali svi. Kakva dalekovidost.... kakvo vizionarstvo. 



Ali nisu Englezi jedini koji su shvatili značaj širenja mnogih bogatstava koje su njihove zemlje posedovale. Zbog toga je na otvorenom moru ponekada, mada veoma, veoma retko jer ipak su to pametni i napredni narodi, dolazilo do male ljutnje ili čak sitnijih čarki jer svi su hteli da budu oni ti koji će pomoći nekoj udaljenoj i siromašnoj zemlji. Išli su i nosili sve što god su imali i Belgijanci i Holanđani što u Srednju, što u Južnu Afriku. Holanđani su sve svoje dijamante koje su pronašli u dijamantima prebogatoj Holandiji odneli u Južnu Afriku. I ne samo dijamante. Praktično sve što su mogli. I dugo, zaista dugo, ostali i pomagali narodu Južne Afrike. Sve do pre dvadesetak godina. Poznat je slučaj jednog crnca iz Južne Afrike koji je skoro 28 godina proveo na jednom malom ostrvu moleći se za večni spas Holandije. Dolazili su i drugi povremeno da se mole s njim, na dve, tri ili pet godina, ali on je bio najuporniji i istrajao u svojoj osami iako je čak i Holandska Kraljica dolazila lično da ga moli da se vrati svakodnevnom životu. Zaista je mnogo primera među stanovništvom tih siromašnih zemalja koji su na razne načine pokušali da se na neki način oduže za sve što im je pruženo. U Indiji je bilo mnogo takvih ljudi, ali najznačajniji je verovatno jedan dobroćudni čičica koji je ceo život krišom vraćao na brodove sve ono što bi bilo doneto u njegovu zemlju. Pozivao je svoje sunarodnike da ne uzimaju više ništa od Engleza, jer je shvatio da se neće nikada moći iskupiti za sve što im je poklonjeno. Velike ideje su tada gradile velika dela. Toliko velika da ih verovatno nećemo nikada u celini sagledati. 


Setio sam se i Francuske koja je kao deo koji će pomagati svim i svačim izabrala skoro celu Severnu Afriku, Indokinu, Indoneziju i još neke male zemaljčice u Srednjoj Americi. Francuzi imaju posebno važnu  ulogu u ovom procesu izjednačavanja koji je trajao vekovima. Naime, shvativši da ovi primitivni narodi nemaju sistematizovan proces čuvanja nekih svojih spomenika, primitivnih skulptura, relikvija i svega ostalog što nema nikakvu vrednost, ali ih je ipak trebalo sačuvati za sledeće naraštaje i generacije koje će živeti u blagostanju,  Francuska je preuzela na sebe veoma odgovornu i nezahvalnu ulogu. Veliki francuski narod je odlučio da u svojim poznatim francuskim lađama, za koje i mi vrlo dobro znamo, iz Francuske nose zlato i ostalo što će pomoći tim jadnim narodima, a da u povratku ponesu sve te bezvredne znamenitosti i da ih čuvaju u Francuskoj sve dok budu imali snage i novca da to čine. Činili su oni to i mnogim drugim narodima, pa čak i nekim evropskim kao što su Grčka, Rumunija, Bugarska, Italija.... i time zaista sebe upisali kao naciju koja je spremna da za kulturnu baštinu žrtvuje sve. U tome su, i pored velikih materijalnih izdataka, istrajali do danas, pa se u Parizu i drugim francuskim gradovima sve mlađe generacije iz tih nekada siromašnih zemalja, koje sada žive i bolje nego sami Francuzi, mogu podsetiti kako su živeli i šta su stvarali njihovi siromašni preci. Taj gest Francuske neće biti zaboravljen nikada. Pa onda Portugalija. Dosta mala zemlja ali sa puno, puno prirodnih bogatstava koje je razdelila po celom svetu, mada je najviše odnela u Brazil, a poznata je i po tome što je prva shvatila važnost šumskog bogatstva pa je uz reku Amazon, i pored opasnosti od svirepih pirana koje su najviše volele Portugalce, posadila milione i milione stabala raznog drveća. Ono se do danas pretvorilo u najveću džunglu na svetu koja usisava ugljen-dioksid iz skoro celog sveta a sve nas hrani ogromnim količinama kiseonika što znači da mi Portugaliji dugujemo ono najdragocenije - život.


Na možemo a da ne spomenemo one koji baš i nisu bili daroviti, ili su delili tamo gde već ima svega i svačega. Recimo Italija. Oni su bezecovali Etiopiju i to na vrlo kratko vreme. Čak su i u Albaniji nešto delili. E pa braćo Italijani, niste se baš pokazali. A možda najgora od svih je Nemačka. Ili možda Nemci nisu stigli tako brzo da naprave brodove, čamce i lađe pa su izvisili i nisu uspeli da nađu svoje parčence zemlje za dobra dela?! Tražili su oni nešto malo po Africi, ali dosta je to traljavo išlo. Doduše, oni su jedna od retkih zemalja u Evropi koja baš i nije imala, a nema ni sada šta da ponese toj sirotinji po svetu jer je zaista bez ikakvih prirodnih bogatstava. Skoro kao i Rusija. Valjda je zato i počinjala te neke manje sukobe sa drugim zemljama Evrope, posebno u 20. veku. Definitivno su bili isfrustrirani činjenicom da ne mogu skoro nikome da pomognu i sigurno im nije bilo svejedno da gledaju kako druge zemlje nose i dele po celom svetu a oni.... ma nije to lako. Treba ih razumeti. Ali.... bilo pa prošlo. Činjenica je da su sve to započeli Španci i zato im svaka čast. Sigurno je da njima pripada oreol. Setite se samo svih onih veličanstvenih građevina koje su izgradili onim divljacima.... Majama.... Inkama.... Astecima.... Preneti sav taj građevinski materijal iz Španije, osmisliti i isprojektovati sve to, povesti toliki broj ljudi koji to može da uradi.... zaista veliki podvig! Ali ako je narod vredan, ako zna i hoće da učini.... može se. Oni su dokaz da se može. I šta tu možemo mi uskogrudi, samoživi, lenji, mali i nikakvi narodi koji smo navikli da otmemo sve, da istrgnemo iz tuđih ruku pa onda nosimo kući jer drugačije ne bi ni imali, da kroz čitavu svoju istoriju prisvajamo samo tuđi znoj i muku, da pljačkamo ono što su velike Evropske nacije nesebično nosile drugima.... Ništa! Na žalost ništa! Daleko je to od nas hiljadama kilometara.... i verovatno zato mi i nismo za Evropu. Nas bi trebalo nekim ogromnim svemirskim bagerom iskopati odavde i preneti u celosti na neko pusto i usamljeno mesto, a da na našem mestu ostane rupa. Vremenom bi u tu rupu ušla voda i stvorilo bi se jedno veliko i lepo jezero. Pa.... bar bi tako Evropa imala neke koristi od nas. I to je nešto.      

    




           

недеља, 8. април 2012.

Kolonizacija - Vizionarstvo u humanizam 1.deo


Bliže se izbori i trenutak konačne odluke. Da li ćemo to biti mi ili ćemo ipak biti mi, odnosno hoće li biti baš oni ili će možda biti oni. Velika je i široka lepeza stranaka, mogućnost izbora nikad veća, a i naša odlučnost da pobedimo baš „mi“ najveća od svih izbora u demokratskoj Srbiji, odnosno u njenoj istoriji višestranačkih izbora još od  druge polovine 9. veka i prvih izbora koje su raspisali Vlastimirovići od kojih su demokratskom genezom nastali Nemanjići. To dokazuje da smo mi narod koji svakako i nesumnjivo ali i nedvosmisleno i  sigurno ima najveći demokratski potencijal u Evropi. Demokratija je dakle, duboko, duboko usađena u svako ljudsko biće u Srbiji i tu usađenost nam niko ne može i ne sme oduzeti, jer smo na svaku pomisao da nam je neko uzme u stanju da preskočimo ogradu i iscepamo tog nekog kao krmača masnu krpu. To je nešto što se ljubomorno čuva, pazi, neguje, zaliva, đubri, okopava, prska, zagrće, sadi, rasađuje, ukršta, pelcuje i brani. I baš zato što oko te kulture zvane demokratija ima toliko posla i obaveza da već vekovima ne možeš dići glavu od brige i stresa (koji su upravo Srbi otkrili i to još u 10. veku), nije nam ostalo vremena da se bavimo prvenstveno  humanitarnim radom, ali i radom nad samim sobom u cilju stvaranja lepšeg, uređenijeg i organizovanijeg života. Za razliku od nas, mnogim zemljama Zapadne Evrope je baš to uspelo, iako se i kod njih to razvuklo na pet-šest vekova. Ali šta je par vekova u odnosu na stotine onih koji još nisu iskorišćeni, a biće. Znaju oni to sigurno. Moraju znati jer su toliko stvari u prošlosti podredili višem ciljevima, odricanju i žrtvovanju za druge da je najzad došlo vreme da odahnu i konačno i oni malo uživaju.

Mnogo vekova već oni nesebično dele i daruju po svetu mnogim nacijama koje su samo zahvaljujući njima i izrasle u ozbiljne države iako su bili šaka jada koju nije ni ker nije imao za čega da ujede. Ali trebalo je biti dovoljno dalekovid u svojoj misiji i ne odustajati iako je u prethodnih 5-6 vekova bilo veoma mnogo iskušenja i proba pred koje su stavljani ali su ih sve izdržali. I baš u tome se i ogleda njihova snaga i moć izmešana sa svim tim humanim akcijama kroz koje su zaradili iskupljenje za sopstveni narod i zemlju. Zamislite samo, pre šesto godina doći do ideje da skupiš velike pare, napraviš gomilu brodova, napuniš ih zlatom, srebrom, dijamantima i raznim drugim skupocenostima, i otisneš se od obale sopstvene zemlje u potragu za narodima kojima je to bogatstvo mnogo važnije i potrebnije, rizikujući da u toj svojoj misiji izgubiš i brodove i posade i sve te dragocenosti koje si natovario a sve zbog želje da ih nesebično podeliš drugim ljudskim bićima širom planete. Bilo je to veoma mudro i vizionarski. Već tada su vladari svih tih zemalja shvatili da moraju napraviti  ravnotežu u bogatstvu po celom svetu i u svakoj zemlji, jer to je bio ključ i njihovog uspeha. Dok svi na svetu imaju sve i ne oskudevaju ni u čemu, dotle će i njihove zemlje živeti u blagostanju. Moraš dati da bi imao. Naši to, zbog te večite prokupacije demokratijom, demokratskim institucijama i principima kojih su se držali k’o za tarabu (koja je takođe među najstarijima na svetu), nisu na vreme uvideli i propustili su šansu da se izbore za svoje večito iskupljenje. Na žalost, nikada nismo imali vizionare za kraljeve ili političare već večito neke principejelne lelemude. Oni i njihova demokratija i i nstitucije sistema.... Gde su im sada te institucije da nas vade iz blata, ili bolje rečeno stajskog đubriva kojim smo se pretrpali pa nas žive udavi, umesto da smo i njega (đubrivo) darovali drugim narodima širom sveta kao što je to radila cela civilizovana Evropa?! Eh, nikada se mi nećemo osvestiti i početi da mislimo svojom glavom o nekim drugim, dalekim, ali nama bratskim narodima i glavama. 


Nisam mogao a da se ne setim Španije, jer sam o njoj poslednjih par puta po nešto napisao. Kako da zaboravim svo to prirodno bogatstvo koje ta zemlja ima i koje sam svojim očima video, a koje je nesebično podelila sa drugim zemljama, posebno u Južnoj Americi. E tu se vidi kako ozbiljne zemlje razmišljaju. Još davne 1490. godine, tada prebogata Španija je imala vrlo mudru Kraljicu koja se razumela u sve i svašta kao i moja žena. Samo što je ona uz to što je bila dobra domaćica bila i Kraljica, a moja žena.... samo domaćica.... i to ne baš.... ali dobro sad..... Španija u svojoj prošlosti nije imala nekih zavojevača, sem nekih divljaka Mavara koji su još u 6-7 veku iz Severne Afrike upali na jug Španije i na žalost srušili sve divne građevine koje su Španci do tada napravili i  na njihovom mestu izgradili neke kamene udžerice od par spratova koje su izgledale kao pozadina za snimanje filma „Hiljadu i jedna noć“ ili još gore kao onaj otužni Tadž Mahal, ali se srećom po civilizovanu Evropu (jer su ti divljaci u međuvremenu stigli do.... otprilike.... Tuluza u Francuskoj) nisu dugo zadržali - svega nekih 200-300 godina. Kada su ti divlji Mavari isparili, potpomagnuti vatrom junačke Španske vojske, civilizacija se vratila i počeo je potpuni procvat koji se održao sve do kraja XV veka. Tada je gore pomenutoj Kraljici pala na pamet genijalna ideja jednog genijalnog genija, koju su masovno koristili i drugi najcivilizovaniji civilni narodi tadašnje Evrope. Ona je žena shvatila da neće u Španiji večito biti tako dobro, i da se zato deo španskog bogatstva mora odneti i podeliti i nekim drugim, siromašnim i primitivnim narodima, naseljenim u nekim nepoznatim zemljama i na taj, pre svega humani način, preneti sve tekovine Evropske kulture tim divljacima koje će oni sigurno primiti kao pravi dar sa nebesa i biti zbog toga večno zahvalni Špancima na tome, a to je za Španiju kao neka vrsta penzije. Znate ono - odgajate dete da bi vas pazilo kad ostarite. 


I baš dok je crtala neke mape i razmišljala kako bi mogla do Indije stići s druge strane od one na kojoj su se već iskrcali oni pirgavi Englezi i već podelili skoro sve što su sa sobom poneli, i praktično je pretekli u nameri da to ona učini jer su oduvek imali dobro organizovanu špijunsku službu pod tajnim nazivom MI-1, koja je kasnije stigla do MI-5, ili su čak sada izbacili i najnoviji model MI-6, nisam najsigurniji, baš tada joj u kancelariju na 3 spratu njenog dvorca upade neki neotesani lik koji je strašno ličio na Žerara Depardijea i predstavi se kao Kristifor Kolumbo, od milja zvan „Crni sin“ - nadimak koji mu je iz ljubavi još mama dala dok je bio mali. Vrlo rečit, šarmantan, visok, crnomanjast, ali sa more plavim očima i blagim italijanskim naglaskom joj reče da je on već sve osmislio i da mu fali par ili možda bolje reći desetak brodova koje bi natovario zlatom, dijamantima, draguljima, svilom i krompirom i krenuo preko Okeana da stigne u Indiju ali s druge strane - s leđa onim skotovima Englezima, jer su oni već toliko stvari odvukarili što u Indiju i okolinu, što u neke delove Afrike, da Španija neće stići ništa da podeli svim siromašnim ljudima u tom delu sveta, pa će joj biti teže da nađe još siromašnije i necivilizovanije narode od kojih bi napravila snažne i jake zemlje, pa da ima s kim da trguje i nastavi normalne bilateralne odnose u budućnosti. Nije Kraljici trebalo puno da shvati da pred njom stoji izuzetan čovek koji može tako nešto i da ostvari. Napakovala mu je za 15-20 minuta što je mogla više stvari u brodove, pozdravila se s njim, izljubila ga i na kraju, za sreću, prolila malo vode iz svoje skupocene vaze koju su oteli od.... u stvari koju su zaboravili oni divljaci Mavari.


I otišao je Kolumbo, našao i Indiju i Indijance, podelio im sve što je imao, i ostavio nekoliko stotina svojih ljudi da ih uče i podučavaju svemu. Da ih uče da crtaju, pišu, igraju nula-puta, sade krompir, kukuruz, krompirovu zlaticu, da uče da idu na posao u 9 ujutru, i uopšte da savladaju sve tekovine civilizovanog sveta. Za to vreme, on se u međuvremenu 2-3 puta vraćao u Španiju, gde je svaki put dočekan kao Novak Đoković posle Vimbldona ali bez "Tap 011", i gde je svaki put tovario nove i sve veće količine zlata i srebra koje je pri svakom povratku delio Indijancima, na čemu su mu oni bili beskrajno zahvalni, i iz tog poštovanja, njemu za ljubav, skoro svi naučili španski u rekordnom roku od 3 ili 4 veka. Ali bila je to svakako vrlo promišljena i dobro isplanirana ideja koja je u potpunosti promenila svet i po prvi put uspostavila ravnotežu između bogatih i siromašnih. Da, da... to je bilo još onda, a ne za vreme Oktobarske Revolucije kada je Lenjin poubijao one nesposobne i pohlepne, takozvane Careve i Careviće Romanove, koji nikada, ali baš nikada, nisu smogli snage da se odreknu svog silnog bogatstva koje su posedovali i da ga, kao i druge Evropske civilizovane zemlje, podele drugim narodima i kulturama, ne shvatajući da na taj način i sebi obezbeđuju sigurnu budućnost. Možda je to zbog toga što oni u stvari nikada nisu ni bili deo Evrope, a još manje su gajili bilo šta od civilizacijskih tekovina. Verovatno zato i ne znamo ni jednog ruskog pisca, pesnika, kompozitora, vojskovođu.... Odakle im kada su oni u stvari bili divljaci kao i svi ovi primitivni narodi u koje je Evropa velikodušno nosila i vukla i šakom i kapom. Zato je bilo potpuno logično da ista ta Evropa proba da uradi isto to i u toj ruskoj zabiti.... Ali, nije vredelo.... Nikada ti ruski divljaci nisu prihvatili ništa od tekovina savremenog čoveka iako su mnogi probali da im odnesu i poklone i gomile dragocenosti.... Turci par puta.... Nemci.... A najdalje je stigao jedan francuski čuveni vojskovođa, inače veoma fin, dobar i obrazovan čovek, veoma nizak rastom, koji je često kapu nosio naopačke i na taj način zbunjivao neprijatelje jer su mislili da su mu to leđa.... kad ono.... trt! Čak ni on nije uspeo da ih podigne da budu normalan narod i da prime sve te poklone koje im je cela Evropa spremila. Ništa od onoga što im je nošeno nisu hteli da uzmu. Sve živo su još sa granice te njihove nedođije vraćali nazad. Taj Francuz, a kasnije i jedan Nemac, je sa svim tim poklonima i bogatstvom od kojih bi najzad postali normalni, civilizovani ljudi, stigao skoro do tog njihovog glavnog sela, i čak i odande su ih vratili. I njih i sve poklone i bogatstvo. Ne vredi pred svinje bisere bacati. Poješće ih stoka. Mada, onda ne znam zašto ih i mi jedemo?! Mislim... svinje?!  


Nastaviće se čim smislim šta bih pisao u drugom delu. 
Ovih dana... valjda.
Iskreno... ne znam ni zašto pišem u dva dela.
Valjda da izgleda duže.




недеља, 1. април 2012.

Rat je prošao kroz Pančevačku


            Nekada.... davno, dosta davno, na periferiji ovog grada za koji smo vezani lancima debljim od onoga na sidru broda „Kvin Meri“, igrala se jedna grupa dečaka ili bolje rečeno dečaraca, sve ono što su se tada obično  igrali dečarci. Pravili smo kolibe... otprilike na mestu na kome je sada moja kuća. Valjda sam još kao dete okolčio svoj plac i ostavio ga da miruje, da kapitalizuje sve ono što sam naučio dok se nisam opet tu vratio - na to malo parče  detinjstva. A nikada nisam ni otišao daleko. Valjda plašeći se da ga neko ne zauzme. Tu u blizini je bilo i naše zimovalište. Gomila bara i kanala koja se zimi pretvarala u pravu ikebanu klizališta kao stvorenih za nas. Doduše, svoja iskustva u odmeravanju debljine leda smo nekoliko godina plaćali prekorima i čuđenjem naših roditelja gde se to u sred zime može pokvasiti do pojasa, i zašto smo baš mi te budale koje su upale u vodu dok je okolo sneg do kolena. Sve dok, naravno, tu tehniku u proceni debljine leda nismo doveli do savršenstva. Ali tada se već kretalo dalje... ka.... nekim devojčicama i .... nekom novom svetu koji nas je privlačio kao veliki, ogromni usisivač iako smo mu se dosta oprali, ali.... bili smo nemoćni. Bilo nas je petorica. Petorica skoro nerazdvojnih drugara. Trebalo je da prođe još 15 godina da saznamo da su dvojica bili Srbi, da je jedan bio Mađar, jedan Hrvat a jedan.... pola-pola.... nešto između Srbina i Mađara. Ma koga je to tada interesovalo. Veći.... mnogo veći problem je bio podeliti se na dve ekipe za male goliće. Bilo nas je uvek manjka jer pet nije deljivo sa dva a nama je to baš nekako teško padalo. Neko je obično sedeo na travi dok su četvorica igrala i čekao na svoj red.



            Ponekad, kada smo imali više slobodnog vremena i kada se našoj stalnoj izložbenoj postavci pridruživalo još par dečaraca iz bližeg ili daljeg komšiluka išli smo na Bikaru. Bila je to velika ledina između „TAM“ servisa i industrijske zone na kojoj je sada velika ranžirna stanica. Bili su tu i pravi golovi od 7 metara sa metalnim stativama koje su napravili tada veliki, veliki momci koji su radili u „TAM“ servisu. Napravili su ih za razonodu od pola sata za koju je žrtvovano vreme predviđeno za doručak. Nisu bili toliko posesivni i škrti da bi im zasmetalo što neki novi klinci kreću da cakaju loptu na njihovom terenu. Na početku sezone, u martu i aprilu, igralo se čak i u lakim dečijim čizmama koje su malo probile termin. Pa šta?! Ako su mogli ovi momci iz „TAM“ servisa u crnim radničkim cipelama sa debelim đonom i ripnama kao na bageru, što ne bi mogli i mi u čizmicama koje su za te cipelendre bile kao lake patike za tenis. A kasnije su, u talasima, stizale kopačke. Za neki rođendan ili kraj školske godine. Izbor sužen - „Adidas“ ili „Puma“. Ja sam dobio „Puma“. I posle tog doba još dugo, baš dugo sam ih čuvao i znao u svakom trenutku gde su, a onda su iznenada nestale i .... nikada ih više nisam video. Šteta. Da su sada tu mogle su mi zamirisati na visoku travu koja je bila svuda oko tog terena, prepuna čičaka koji su nas uvek iskompromitovali kada bi roditeljima pričali da smo, kao,  bili... tu blizu.... na ulici i .... igrali klikere... i da nam nije jasno kako ih nismo čuli kada su nas zvali da dođemo kući. A toliki silni čičci na nama? Ma nemamo pojma!? To i meni moja deca sada govore.... a ja.... prećutim jer.... znam.... znam da su i naši roditelji.... ma gde proleti svo ovo vreme?



            A on je bio virtuoz sa loptom. Igrao se s njom kao starac koji unuku pokazuje čigru. Daleko najbolji od nas petorice. Bio je lud za fudbalom. Ne znam kako je kasnije ikada našao ozbiljnu devojku, jer on se zaista najbolje i najduže zabavljao s loptom. Svi su ga želeli na svojoj strani. U školi, u ulici, na Radničkom.... Još kao klinac je zaigrao za žuto-plave petliće sa Detelinare. A kasnije... Vojvodina.... Naše druženje skoro da se sasvim ugasilo kada sam zavoleo i neke druge stvari i krenuo u život sa nekim drugim klincima i nekim drugim željama koje te odvuku na drugu stranu kao na železničkoj skretnici.... koliko god da voz ide brzo, kada dođe do skretnice ne produži istim kolosekom. Nama su u izlozima pogled vukle male crvene tkanine na kojima je belim slovima pisalo „Levis“, tenis patike „Danlop“, naočare „Rej Ban“.... ili.... to kako su sve te stvari tako dobro stajale jednoj .... da.... teško i imena mogu da se setim. A njemu.... trenerice, kopačke, dresovi, štucne.... ali.... sigurno je i on susretao neki pogled koji ga je uporno tražio. Da, sigurno jeste.... U stvari znam da jeste i da su se zauvek poklopili. Prolazile su godine i naši susreti su sve više postajali slučajni. Na onoj skretnici neki železničar je, ne sluteći ništa, potpuno pocepao jedno drugarstvo na dva.... ili.... bolje reći na.... pet koloseka. Pet sličnih koloseka koji su išli u skoro istom pravcu ali se više nikada nisu spojili ni ukrstili. Samo su se ponekad slučajno približili toliko da se moglo videti koliko im se šine sijaju i da, ne daj Bože, nisu počele već da rđaju. Ni danas ne mogu da se setim da li smo ikada za sve te godine seli negde da popijemo piće, da porazgovaramo o nekim potpuno prirodnim a toliko glupim stvarima. Stvarno ne mogu.


            Ali.... nikada neću zaboraviti taj dan, to sunčano rano jutro početkom 1992. u kasarni „Majevica“ u Novom Sadu. Išao je prema meni na štakama, ali mi se činilo tako lako kao da ih nema i kao da je na travi fudbalskog terena.... Ja sam išao da razdužim uniformu posle.... Još iz daljine se nasmejao njegovim potpuno klinačkim osmehom koji se nije promenio još od Bikare i propadanja kroz led na našem klizalištu. Kosa i dalje izrazito plava i potpuno ravna sa skoro dečijim retkim šiškama kao na starom velikom plastičnom češlju. Samo tri meseca ranije stigla je do mene vest.... da je ranjen u obe noge, praktično izrešetan, i da možda više neće nikada prohodati. Tada, nakon toliko godina u kojima nije bilo važno ko je Srbin a ko Mađar, ko je Hrvat a ko Slovak.... Eto jedan Mađar je mobilisan i odveden u rat za „našu stvar“. I.... eto, baš jedan Mađar je ranjen u obe noge za „našu stvar“.... Fudbal.... kakve on ima veze s tim.... to je samo prošlost. Sada je najvažnija „naša stvar“. Ali šta jedan Mađar ima sa „našom stvari“? Da li je to i njegova stvar ili samo „naša“? Gledao sam u njega a nisam bio siguran da li je to stvarnost.... Možda ja to ipak sanjam.... Kako je moguće da je moj drugar ranjen u ratu?! U kom ratu?! Pa zar je počeo rat?! Ma to je nemoguće.... to se dešava tamo negde na Bliskom istoku.... Iraku ili.... Iranu.... ili još dalje.... u Vijetnamu možda. Otkud rat kod nas?! Moram da se probudim.... moram što pre da se probudim i prekinem ovu moru.... Ali i ako se probudim neću zaboraviti ono što sam i ja tamo video. Pričao mi je kako je.... čini mi se da i sada jasno čujem njegov glas, tu prepoznatljivu boju, govor iz kojeg niko nije mogao ni da nasluti da je Mađar.... bez pogrešnog akcenta, bez i jedne greške u izgovoru. Samo ga je ime u vojnoj knjižici moglo odati.... samo ime i ništa više. Ležao je ranjen jedan dan i dve noći.... užasno duge noći, u oklopnom transporteru. Zaustavili su mu krvarenje i previli ga.... oko njega su tela 4 ili 5 mrtvih vojnika a transporter je zatvoren.... ne zna gde se nalazi.... odjekuju detonacije.... viče, doziva bilo koga ko može da ga čuje. Niko ga ne čuje dve noći i jedan dan! Strašno je hladno.... užasno hladno.... samo slaba svetlost koja kao sablja probada mrak na nekoliko mesta mu govori da li je noć ili dan. Oko njega su mrtvi ljudi koji su do juče sedeli s njim i kidali ceo hleb na komade da bi lakše pojeli paštetu.... „Gavrilović“ paštetu..... gde se ono beše pravi ta pašteta? Ma jebeš paštetu.... mani sad paštetu.... gde je on.... gde se nalazi? U mraku transportera prepoznaje dva od pet mrtvih lica.... Koliko puta za dan i dve noći.... za tih 36 sati čovek može da pomisli na smrt?! Da pomisliš na nešto što leži pored tebe. 36 sati! Koliko je to sekundi?! A u svakoj pomisliš samo na to što leži tu pored tebe. Smrt. Tako blizu. Samo što te ne dotakne. A onda glasovi.... Čiji su majko moja?! A onda svetlost.... neko otvara vrata.... strah mu je paralisao čak i pokrete očiju.... dobro je.... naši su.... 



            Umro je svega par godina nakon našeg susreta. Rak je pojeo sve što je bilo u njemu.... sve ispod njegove kože. Iza njega su tužnih pogleda ostali žena i sinčić. A otac, majka i sestra.... Majka nikada više nije skinula crninu.... Sa groba je neko pokrao cveće odmah nakon sahrane.... Cigančići.... valjda.... Sutradan su zatekli humku bez i jednog cveta.... Kao da su ga ponovo sahranjivali.... Vojska je negirala bilo kakvu vezu između njegove bolesti i ranjavanja. Samo slučajnost.... to je samo slučajnost.... Ma da.... Što bi to imalo bilo kakve veze? Ne zna se od čega rak nastaje ali se sigurno zna da od ranjavanja i svega 36 sati u oklopnom transporteru  ne nastaje. Možda od neke radijacije, zračenja, trovanja.... ali od ranjavanja.... ne, to je namoguće. Pa znaju ljudi.... Učili su to, radili toliko puta na tome.... Rat je jedna potpuno prirodna pojava u ovoj jebenoj zemlji u kojoj svaku generaciju zatruju tačno doziranom količinom mržnje koja se u njih unosi intravenozno.... kao transfuzija.... A u krvi, od davaoca, dobiješ i taj vekovima star ljudski nagon i želju za satiranjem svega. To je za nas toliko prirodna stvar da ne može da izazove bilo kakav poremećaj, i na čega smo već stekli urođeni imunitet. Svi! Srbi, Mađari, Hrvati, Slovaci, Rusini.... Svi! Kažem vam.... znaju ljudi.... izučavali su to bezbrojnim stručnim metodama i dokazali da nam rat ne može ništa! Da smo u tome jači od svih nacija na svetu. Da možemo da izdržimo sve ono što drugi narodi ne mogu i da nam se prepisuje na svakih 30 do 40 godina - zbog vežbe. Posebno ako je u pitanju borba za „našu stvar“. Sve znaju i sve je dokazano i utvrđeno! Jedino.... za sve ovo vreme nisu mogli da objasne.... šta je to „naša stvar“!?   







Svima koji su izgubili deo sebe zbog drugih.