Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 30. март 2014.

Polako dogoreva sveća



            Svako veče, već nekoliko dana, idem da ga presvučem i stavim u krevet. Jedna pelena nije dovoljna pa stavljamo dve. Razlog je jednostavan... njegove noge u butinama su mnogo tanje od mog zgloba na ruci. Uvek ga okrenem na desnu stranu... tako mu je lakše. Do jutra se ne pomeri. Ne može. Nema više snage ni da se prevrne na leđa. Kako ga ostaviš tako ga nađeš. Kolica i dušek protiv dekubitisa su redovni deo opreme bez koga više ne može da se zamisli njegov život. Život koji se pred očima svih nas polako gasi. Ima 77 godina. Preturio je što-šta preko glave, nije da nije ali... mnoge novosadske kafane pamte njegovu plahovitu i nabusitu narav. Čaše, flaše... sve se to može razbiti uz zvuk koji ispunjava srce onome ko voli i takvu vrstu muzike. Naravno, uz violinu, harmoniku ili tamburu nekog kao Senegalca crnog ciganina koji vrti jednu istu pesmu po ko zna koji put. Njegov burni život kao da je povukao ručnu kočnicu 1991. početkom rata i odlaskom u penziju. Kao da je još polako pokušavao da vuče, ali nije išlo. Pakne na zadnjim točkovima koče i počinju da se dime dok se miris azbesta uvlači u mozak i počinje da zamućuje misli . A možda se to samo slučajno pogodilo sa tom godinom? Ili je ona zaista prelomila skoro sve naše linije na život pre i život posle? Moja generacija je odrasla ultrazvučnom brzinom za svega par meseci te godine a njihova počela da tone kao stara dereglija koja se polako i godinama puni vodom dok sasvim ne potone. Bojim sa da njegova tek malo viri iz Dunava ili svih bara, mrtvaja i starača koje ta najlepša reka Evrope pravi tegleći se kroz ovu ravnicu a na kojima je on ostavio najlepše godine života smireno gledajući u pero ili vrh štapa što je bilo skoro nespojivo uz njegovu narav.



            Gasi se jedan život koji je, kao da mogu to da opipam, prošao kao treptaj oka. Mogu, jer i ja sam pregazio skoro dve trećine njegovog. I došli su dani, nekada tako daleki i nezamislivi, da moram ja njega da čuvam isto onako kao što je on čuvao mene. Ali samo kao bebu u krevecu. Malu, nezaštićenu i nemoćnu. Neke druge stvari nisam stigao. Nisam stigao da ga vodim u park... isti onaj u koji je on vodio mene. Nisam stigao ni da ga vodim po kafanama kao što je on vodio mene, ni da mu se smejem kao što se on smejao meni. Nisam stigao da ga vodim na pecanje kao što je on vodio mene, ni da ga vodim na Oficirsku plažu kao što je on vodio mene... nisam stigao da ga odvedem u Banja Luku kao što je on vodio mene, nisam stigao da prošetam s njim Zmaj-Jovinom kao što je on šetao samnom, nisam ga odveo na Božićno jutrenje kao što je on vodio mene. Nisam. A mogao sam. I sada, dok bespomoćno sedi u kolicima i gleda u mene nekim skoro potpuno odsutnim pogledom, ja se pitam da li mu baš to prolazi kroz misli? Ako prolazi, da li bi mi rekao? Poslednjih dana ne može ni da govori, a i da može verujem da ne bi. A i zašto bi? Reka je na domak mora i zašto sada mutiti vodu na njenom ušću? Skoro nikada roditeljima ne stignemo da damo ni deseti deo onoga što su oni dali nama. Valjda zato što se to od njih očekuje. Da rade za nas, da brinu za nas, da trpe za nas, da žive za nas. Nije on tip čoveka koji bi živeo za drugoga ali jedan veliki komad sebe je sigurno otkinuo i dao ga meni. Sâm. Nisam morao ja da mu ga otimam. Samo ga je dao. Lako i bezbolno. Kao da mi daje jabuku.




            Sada, njegovo iscrpljeno telo traži pomoć da bi ljudski moglo sasvim da uvene. Da skonča kao čovek a ne kao pas lutalica. Sva njegova lutanja su davno prestala... A bilo ih je, zašto poricati. Naslušao sam se priča... i od drugih i... i nagledao nekih starih slika na kojima se vidi da je voleo da bude šmeker. Sunčane naočare i kulerski stav... Skloni smo da često roditelje ili idealizujemo ili od njih pravimo bezosećajna čudovišta. Nekako, kao da nam je teško da priznamo i sebi i drugima kakvi su zaista bili, bez i malo laži, ulepšavanja ili prikrivanja. I onda ih ili toliko mrzimo da prekinemo sve veze sa njima ili se toliko vežemo za njih da posle njihovog odlaska gubimo tlo pod nogama, teturamo se i padamo, pomalo dižemo, nekada puzimo, ali nikada više ne budemo isti kao pre. Teško pronalazimo neku sredinu kojom bi nastavili dalje. Jedan prijatelj, psihijatar, mi je pre desetak godina rekao da dete i mlad čovek traže zaštitu od roditelja, i da je najopasniji period kada shvatamo da više ne možemo da se oslanjamo na njih. Ko tada nađe oslonac i zaštitu... u Bogu, u sebi, u prijateljima, u poslu... nastaviće normalno da živi. Ko ne pronađe novi oslonac, posrće i pada i retko uspe da se izvuče iz te jame živog blata koje nemilosrdno vuče na dno. Meni se ponekada učini da sam taj oslonac izgubio i počnem da bauljam kao po mraku... a onda se nekako, hvala Bogu, izvučem. Za sada. Ali vreme surovo gazi i preko naših fotografija i ponekada nam izmiče tlo pod nogama. Kada smo mladi, mislimo da smo besmrtni. Da život nikada neće prestati. I niko ne zna kada se i kako javi taj hladni osećaj smrti koji vremenom počne da nam biva sasvim prirodan i manje dalek. Možda baš taj trenutak odlaska roditelja uključuje u nama neku od promisli koja je sve do tada čučala prikrivena u nama i koju nikada pre nismo osetili a koja budi u nama tu hladnu realnost. Činjenicu da nećemo živeti večno. I tek onda spoznajemo život. Ili Boga... ako imamo sreće.





недеља, 23. март 2014.

Kabinet dr Nambije Šapića


            Pomalo sam umoran da pišem o našoj administraciji. Znate već... poreska uprava, MUP, katastar, opština, sud... To i nije administracija, to je Hidra koja živi za to da bi hranila samu sebe i svojih nešto više od 700 hiljada trudbenika koji se svakodnevno satiru od posla da bi nama bilo bolje. Kol'ko - tol'ko. Od svakog prema mogućnostima... onaj deo o nagrađivanju prema zaslugama je diskutabilan još od prvih marksističkih misli. Ali, svako se češe tamo gde ga svrbi pa tako i ja. U poslednjih nekoliko meseci smo dosta angažovani oko produžetka dozvole za rad dične nam i jedine firme hraniteljke... Doduše, nisam se skoro dobro najeo od njenog prihoda ali kakva su usrana vremena i mrvice se moraju pokupiti a i za to ti treba taj neki „državni ausvajs“. Mada, duboko sam ubeđen da je svaki rad na crno majka svih zarada ali, jebiga... navikli konji da sve plate... kako kome šta sleduje. Bogu Božije, caru carevo. Do petog u mesecu da sve bude čisto. I ne znamo drugačije. Nikako da se otisnemo u te sive vode rada na crno. Pičkice - rekli bi ozbiljniji muljatori. Elem, vijajući papire za novu licencu, koji zapreminski izgledaju otprilike kao Tihi Don, Rat i mir i Ana Karenjina sve u istom povezu, nailazi se na bezbroj prepreka. Iza svake čuči neki nadrkani tip ili još nadrkanija ženetina srednjih (mojih) godina i gleda kako zna i ume da ti zasoli čizkejk tako da čim probaš da ga jedeš ispljuneš sve i navališ da sapiraš grlo Koka Kolom... ko mi je kriv kad ne pijem vino. Ne može ništa glatko da prođe da ga jebeš. Svugde povlačimo mudima po šmirgl papiru. Onom krupnom... za šmirglanje zarđalog gvožđa.



            Tako šmirglajući, naletesmo neki dan na problem koji bi ekonomisti nazvali „preknjižavanje“. U istom ministarstvu i sektoru na jednom računu za plaćanje naknada imamo višak a na drugom isti toliki manjak. Treba „samo preknjižiti“, rakoše nam u Beogradu. To će vam knjigovođa uraditi za pola sata u Novom Sadu... i to nam rekođe u Beogradu. E, ali ne znaju oni novosadske funjare najgore od sve dece u selu. Jer čim su ovi u Novom Sadu to videli, počeli su da leleču i nad našom i nad njihovom sudbinom. Odvajanje Krima od Ukrajine je jedan prost i bezazlen posao u odnosu na ovo što mi treba da uradimo... bar po njima. Kada su počeli da objašnjavaju knjigovođi a ona nama odmah sam zveknuo duplu dozu Rivotrila, za smirenje, i dva Ketonala za glavu. Trebalo je, naravno jer to je normalna stvar, da dokazujemo da su naše pare stvarno naše, da ih nismo dobili od Darka Šarića, da nismo učesnici ni u jednoj organizovanoj kriminalističkoj grupi i da pristanemo da dobrovoljno skupljamo lišće oko poreske uprave u periodu jesen-zima 2014.-2015. Još kad sam ukapirao da smo mi taj zahtev za preknjižavanje podneli u okrobru 2011. a da oni od onda nisu ni pipnuli ništa (od posla ne znaju gde udaraju) morao sam sve doze gore navedenih lekova da poduplam. A onda mi je ionako sve bilo ravno odavde do Bečeja. Bilo bi i do Beča ali do tamo ima i po neki brežuljak.



            A samo par dana ranije, išao sam u Beograd... Novi... u našu centralnu upravu (ne otadžbinsku... poresku) sa zadatkom dobijenim od samoga sebe kao samozvanog direktora da podignem neka uverenja, isfotokopiram ih, overim fotokopije i sve vratim u istu tu upravu. Dan ranije nazovem opštinu Novi Beograd da pitam koliko košta overa i koji su brojevi računa pa da to platim u Novom Sadu a tamo samo overim. Posle svega dva-tri zvonjenja javi mi se umiljati muški bariton; „Opština Novi Beograd, kabinet predsednika doktora Šapića“... Pazi sad... doktora Šapića... Ja rekoh... „izvinite jel' to dom zdravlja ili opština?“... „Opština gospodine, opština“ reče bariton ali je, valjda sam ga iznervirao, sad već pomalo zvučao kao bas. Ja nisam tražio doktora Šapića, rekoh, meni samo treba informacija o overi fotokopija. Nema problema, reče bas, ja ću Vam reći sve što Vam treba. I reknu on meni da ne mogu da platim u Novom Sadu da moram da dođem tamo ali da ću sve veoma brzo uraditi. Mogu da mislim, pomislio sam... trebaće mi vremena k'o da idem u Nambiju peške a odande se vratim motorom. Ali... nije bilo druge. Što se mora nije teško. Stigao sam u opštinu oko jedan popodne. Verovali ili ne, do jedan i petnaest je sve bilo gotovo. Zajedno sa fotokopiranjem koje vam je za iste pare kao i bilo na kom drugom mestu dostupno u sali opštine. Nema ćuba zbog kojih se snishodljivo saginješ da pitaš ono što ti treba. Stolovi, iza njih službenici, veoma ljubazni, sa kojima normalno pričaš i koji te upućuju na sve što ti treba. E Novi Sade... postao si obična loše obrisana guzica. Od tvog austrougarskog gospodskog renomea nije ostalo ništa. A Vama doktore Šapiću, ma gde da ste dobili doktorat... pa čak i u Nambiji... svaka čast. Dođite u moj rodni grad doktore, da izlečite sve šizofrenike, psihopate i bolesne imbecile koji su s druge strane ćube. Ako treba i neki čarobni napitak od nekog vrača iz Nambije... ni to nije problem. Samo ih izlečite doktore, molim Vas. Ne može se više.





недеља, 16. март 2014.

Vajerles, pasvord, roming ...


            Pošalje mi žena pre neki dan mejl... vesti... Srbija u vrhu sa pružanjem vajerles usluga u hotelima, a i šire. E, neka smo i mi negde pri vrhu a da nije u pitanju korupcija, lopovluk i neko muljanje. Mada... kada sam pre petnaestak dana bio u Pešti u hotelu je bilo celih 12Mb u sekeundi. Mo'š da pričaš preko Vajbera bez i malo gutanja slova ili čitavih reči. A vidim Mađarska tek trinaesta na tom spisku. Šta ćeš... tak'i hotel valjda. Ali moram da priznam da sam često po Evropi bio razočaran upotrebom vajerlesa i u hotelima i ugostiteljskim objektima uopšte. U Italiji posebno. Pet puta ih telefonom pitaš da li postoji parking i vajerles... „Si sinjore, naturalmente“... da... ofskroz... Dok ne dođeš tamo. A kad dođeš... jedva da ima toalet papira a kamoli vajerles. Lažu više od Srba... ako je to uopšte moguće. Ma lažu i Španci, Francuzi, Holanđani... nikome više ne možeš da veruješ. Sem Nemcima. Kad ti Švaba kaže da postoji vajerles u sobama i da postoji besplatni parking... onda je to tako. Ne moraš da brineš. Ako sam ja uopšte oko nečega brinuo kada krećem na put. Samo da se negde ide. Jebeš i vajerles i doručak i šampon u kupatilu... ništa mi ne treba. Ionako nosim sve svoje... sem vajerlesa naravno. A to mi nije presudna stvar. Kada mi treba ja zovem telefonom. Pa ne idem preko tri puta nedeljno pa da imam onesvešćavajuće račune. Par minuta razgovora nikoga nije dovelo na prosjački štap. Doduše... pričao sam s nekima koji se nisu isključili sa mobilne mreže za internet na telefonu i tako proveli 5 - 6 dana u Nemačkoj. Zamalo kuće na doboš da im odu. To je takvo klepanje po ušima da odmah malo upustiš u gaće i napred i nazad kad dobiješ račun. Boje koje se ocrtaju i napred i nazad znate sigurno. Imaju sasvim prirodne nijanse. Taj roming je opaka krađa para.



            Ali, mora se priznati da nam nudi brojne pogodnosti. Ko ima para, naravno. U nekoj Španskoj nedođiji nađeš na internetu koji ti je najbliži muzej. Ili javni toalet. Pa... koga pritera neće obraćati pažnju na cenu interneta preko mobilne mreže. Ili će morati da se „istovari“ negde u nekom kutku Sevilje bez rizika od upadanja u dužničko ropstvo telekomunikacionih gulikoža. A na lokalnom nivou... kako prođe-prođe. Možda i ne bude primećen. Mada... kakvi su Španci... teško. Zato se i pitam, što nam ne puste taj internet svugde po belom svetu za male pare i zaradili bi deset puta više. Svi bi visili na njemu. Njih to ionako ništa ne košta. Centrala štekće i ovako i onako. Nije to gorivo pa da se potroši i sagori. Obični elektro-magnetni talasi koji ništa ne koštaju. Jednom postaviš centralu i muzeš li muzeš. Pa zar onda nije bolje da daš deset puta jeftinije ali da valjaš sto puta više? Recimo, jedan cent - jedan megabajt. Pa usrali bi se od para koliko bi to ljudi gulili. Ne bi silazili sa interneta gde god da su. Nikada do kraja neću shvatiti tu makro-ekonomiju. Ne znam ni čemu služi kada nema neku bolju praktičnu primenu. Svi ga samo mrsomude a ništa pametno i logično da čuješ. Eto... ja sam dao konkretan predlog. Iako ne verujem da će ga neko prihvatiti. Ako bude, javiću vam. A do tada, dobro proveravajte da li ste isključili roming internet. Moja žena ga se toliko plaši da ga isključi pet dana pred put. Džabe joj ja pričam da je prerano. „Što je sigurno, sigurno je... ovako bar neću zaboraviti“. Ne znam ni što sam joj kupovao „smart“ telefon? Bačene pare, definitivno.



            Nego... prob'o ja jednom u bratskoj nam Crnoj Gori, u kojoj su specijalno male tarife za sve, da uključim internet u romingu. Za 15 minuta su mi uzeli 10 evra. A ni jedan mejl nisam ni primio ni poslao. Samo sam bio uključen i ništa više. A zamislite onda sve to u, recimo Belgiji, na nekoliko dana i to sa skidanjem podataka. Nestaneš k'o puter na suncu. Pojedu te ale telekomunikacione. Mada... uvek sam se pitao zašto bi uopšte morao da im platiš? Ne plaćaš račune, uzmeš u drugoj mreži novi broj i udri, a oni neka te tuže... bar to u Srbiji nikada nije bio problem. Sud je uvek bio na strani muljatora, pa što ne bi i u tom slučaju? Verovatno to neko i radi, ali je meni uvek falilo malo mu... petlje. Jebiga, došla su vremena kada samo to prolazi. Što da ideš od kafića do kafića i tražiš slobodni vajerles kad je ovo lakše. A često te i zajebavaju sa tim vajerlesom. Uključe ruter, on šalje signal i ti misliš evo ga!... a oni, kurve, ne uključe internet na njega. I ti veslaš li veslaš, ali džabe. Tako smo mi skoro prošli na jednoj benzinskoj pumpi u blizini Zagreba. Samo... dosta nam je trebalo da shvatimo da nas samo zajebavaju. Sve žive opcije sam isprobao na telefonu i ne vredi. Kasno palim. Bukva bosanska. A konobarica 'ladna k'o led. Ni jednim pokretom lica ne odaje nesigurnost u informaciju da vajerles radi, da je besplatan i da nema pasvord. Mamicu im pokvarenu. Sad će opet neko reći da sam nacionalista. A nema veze s tim. Oni zajebavaju i naše i njine. Čak i nedužne Turke iz Anadolije. Sve redom. Bez pardona. Svi čukaju po telefonima i nikom ništa nije jasno. Još sam ja brzo i provalio u odnosu na druge. A i nije mi nešto posebno ni trebao internet. Nego ova moja... „uključi mi!“, „uključi mi!“... Da vidi šta štrikerke rade... valjda. Jebale je štrikerke... Išli smo na sahranu a ona navalila na internet... Niko više nema poštovanja ni prema čemu. K'o u „Maratoncima“. Nego... dok ovo pišem, izgleda da me nešto zajebava ruter... nema signala. E, jebem ti državu... pa ništa ovde ne radi k'o svet. Valjda će Vučić sve to srediti posle izbora. Ili možda već sutra? Ili još večeras? Čim pobedi.





недеља, 9. март 2014.

8.mart u našoj skromnoj porodici


            Jedva ga dočekah. Svake godine, još od malih nogu, treperim pred ovaj možda najznačajniji praznik u istoriji Srba, Hrvata, Mađara i posebno Roma. Mislim... kod Cigana je najizraženiji. Oni se za 8. mart u potpunosti posvete svojim ženama, majkama, tetkama i strinama... mislim seksualno posvete. Jebu šta stignu. Pa kud ćeš lepšeg poklona za taj internacionalno-međunarodno-oslobodilački praznik lepšeg dela čovečanstva. Mada... od kada su se pojavili ovi trans-muškarci-žene čovek ne zna šta bi rekao da je lepše. Ne znaš ko je u pitanju dok ne opipaš. Iskreno, moram da priznam da je nivo proslave 8.marta u stalnom padu. I to me veoma brine. Eto... baš sam prošao pored nekoliko pijaca juče i vidim toliko neprodatog cveća... strašno. Sad... ne znam jel' su ovi što prodaju mnogo nabrali ili se to ipak manje kupuje nego pre? Ako se manje kupuje nego pre onda je to krajnje alarmantno. Iskvario se svet totalno. Ni taj jedan jedini dan u godini ne može da posveti svojoj ženi, majci, tetki. Baš tužno. A kako se to nekada slavilo dok smo mi bili mladi. Ni sada ne mogu da shvatim odakle mi pare za svo cveće i iscrtane tanjire koji su se tradicionalno kačili na zidove kao večita uspomena na taj dan. Svake godine. Moja keva je skupila bar dva cela servisa za 12 osoba tokom tih starih dobrih vremena koja su netragom nestala. Doduše i njeni tanjiri su nestali. Valjda u toku bračnih okršaja koji su nastajali već sledećeg dana. Da se izravnaju računi. Ali ostalo je još par komada da me podsećaju na mladost i unutrašnju histeriju koju sam doživljavao dan pre, odnosno 7.marta. Šta kome kupiti? Kako zapakovati? Kada i kako odneti? Šta obući za tu priliku? Braon pantalone na peglu sa košuljom i džemperom koji mi je mama isštrikala. Onako starinski. A ne k'o sad ove ženine štrikerke. Sve skidaju sa interneta. E, pa lako je tako. Samo malo naučiš engleski i... eto ti međunarodno priznate štrikerke.


            Od kada smo u braku... ako smo uopšte u braku... ja redovno ženi za 8.mart kupujem poklon. Nije uvek po njenom ukusu, ali ko će njoj ugoditi. Dva ili čak tri puta sam joj kupio kola. Ona je posle govorila da joj se ne sviđaju i da su joj velika pa sam morao ja da ih vozim ali... bar sam probao. Još pre više od 10 godina sam joj kupio belog Pasata karavan sa svom opremom. Nije bila ni malo fascinirana pa sam morao ja da ga vozim tri godine. Onda sam joj kupio novijeg Pasata karavan, dijamantno-zelene boje... i opet joj se nije svideo i opet sam ja trpeo jer sam morao ja da ga vozim. Ona je vozila Juga. Navodno... lakše joj je sa Jugom. Doduše, moram da priznam da joj je lepo stajao. Išao joj je uz neke drečavo-žute cipele. Vrlo smela kombinacija moram priznati, ali ona je uvek volela luksuz i ekstravaganciju. A i tog Juga sam joj kupio u martu... samo nije bio osmi... i bilo je to1992. godine. Ali tačan datum je nevažan. Mart je mart. Osmi ili devetnaesti... kao da je to važno. Ako smo mogli rođendane da promašimo za po dva meseca što ne bi mogli i 8.mart za desetak-petnaest dana. Sve u svemu, retko su joj se svideli osmomartovski pokloni pa sam ih uvek koristio ja. Mada ne uvek. Sećam se kada sam joj kupio sve četiri nove letnje gume za isti taj Jugo. Ja sam bio oduševljen idejom, a ona... ni malo. A njoj sam kupio... nisam sebi. I ona ih je nosila... ili vozila... svejedno, nisam ja. Jebiga... kupim ono što znam... a i korisno je. Cveće uvene za pet dana a gume se voze i po deset godina. Mada, iskreno, znam da nikada nije volela crnu boju, ali... još nisam našao gume za kola jarko-žute boje.




            Tako je i ove godine. Danima razmišljam šta da joj poklonim. Da je Dragan Stojnić živ pa da odemo na koncert, a ovako... Neispavan sam od probdelih noći razbijajući glavu tim problemom. A znam da željno isčekuje osmomartovski poklon. Pa i ja ga isčekujem. Samo još ne znam šta je to što toliko isčekujem. Možda je to zato što ona već ima sve? Na šta god da pomislim ona već ima. Kuhinja joj je puna k'o oko. Nema više mesta ni za jedan jedini tanjir. Iscrtan ili neiscrtan... svejedno. Čaše, isto tako. Posebno one od Koka Kole... Toga sam joj nakupovao... ni sam ne znam tačno koliko. Bar 24. Minimum. I to joj se nije posebno svidelo pa samo sin i ja pijemo Koka Kolu iz njih. Ona neće. Kaže da joj Koka Kola stvar kiselinu? Svašta. Naravno da stvara. Pa ona je i izmišljena zbog toga. Nije lek, jebote. I ceo dan juče, osmog marta, razmišljam li razmišljam i ničega nisam mogao da se setim. Ali danas jesam. A jedan dan zakašnjenja i nije nešto, zar ne? Osmi - deveti... mo'š misliti. Kupiću joj svinjski vrat u Limanskom dragstoru, malo deblje isečen, da ga peče u rerni sa krompirom u čakširama. I lep i koristan poklon. I svi ćemo mu se radovati. Cela porodica. Ako joj se i to ne svidi, onda... nemam rešenje. Prestaću da joj kupujem poklone za Dan žena. Jeste značajan datum ali nemam više živaca. Svake godine u martu su mi sve tanji i tanji. Živci, mislim.




недеља, 2. март 2014.

Pedofilija, kurvanje ili...


            Pre desetak godina bio sam na venčanju jednog drugara. Veliki svatovi, skoro 500 duša. On 33 a ona 17. Godina... da godina. Njeni roditelji su potpisivali pristanak kod matičara kao da su treći i četvrti kum. I mnogi će reći; šta tebe boli uvo što je čovek našao toliko mlađu, ili... ko je tebi kriv što nisi našao takvu. Pa dobro. Neka bude. Ni ne marim puno. I sve je bilo u redu dok nije došlo čestitanje. Tada mi je, dok sam naslanjao svoj obraz na njen kroz glavu kao grom prostrujalo; Bože... pa ona je još dete. Ali stvarno... dete. Danas je ta razlika manje vidljiva. Rodila je troje dece, radi, trči, uvek je u frci. Ali ja... ja sam je zapamtio kao dete. I valjda će mi tako i ostati ucrtana u glavi. Kasnije sam slušao razne priče o njima, neke možda stvarne a neke sigurno ne, ali nikada od onda nisam smogao snage da ga pitam; Kako si mogao? Dobro... ako nisam ja, drugi jesu. Ali nikada normalno, ljudski, obično... uz kafu i piće, nego uvek u grupi, dovikivanjem iz rulje, sitnim podjebavanjima koja verovatno bole kao da te po leđima šaraju tupim žiletom ili jednostavno podsmešljivim izrazom lica koji sve govori. Neke stvari se dese da bi bile prećutane. Ceo život. Nije mu lako. A tek mu je 43 a njoj 27. Ostala je vitka, lepa i vedra, ali... više nije dete. Ne vraća se sat koji krcka minute, mesece i godine. Najlepše godine su počinjale sa 17. Ili mi se bar tako čini? Možda je to bilo u naše vreme a sada... možda ovi novi klinci gledaju svet iz neke donje tačke. Iz žablje perspektive. Možda tako vole, ili su primorani na to. Ko će sve to razumeti. Doduše... i ne pokušavam baš puno. Nije moj „mejn strim“, što bi se reklo savrenim rečnikom. Ali ipak... nisam mogao da shvatim.


            U međuvremenu došla su neka druga, čini mi se, nikada gora vremena. Moral, čast, dostojanstvo i svoje „Ja“ kao da više nema niko. Sve može i na sve smo spremni. Pa, dobro... ako se mora... kada počneš da toneš i u pitanju su tvoja porodica i ti... još nekako mogu da shvatim. Sila zakon menja. Čovek će u toj situaciji sve uraditi. Ali kada vidim da je postala uobičajena stvar za jednog matorca, kao što sam to i ja sam, koji je sebi nabio 50 godina u dupe, da ima „sa strane“ neku „ribicu“ koju redovno ili povremeno „kreše“ a da ribica ima 18, 19 ili 20 godina, onda se pitam gde je donja granica našeg moralnog posrnuća. Na žalost, to je sem što je uobičajeno, čak i vrlo moderno. „In“... što bi rekli klinci. Cena ti raste proporcionalno broju „ribica“ koje si imao, a obrnuto proporcionalno njihovim brojem godina. Ulazi se u veze sa maloletnicama... „Pa šta, ako ona hoće... šta me boli uvo?“, ili se ide čak do pedofilije. Ono što ja ne shvatam jeste šta je pedofilija i koje su granice koje je neko odredio kao dela za pedofiliju, odnos sa maloletnicama ili normalnu vanbračnu vezu. Da se razumemo... švaleraja i kurvanja je bilo i biće, i nisam nikakav moralista kada je to u pitanju. Onaj ko ima vanbračnu vezu sa drugom ženom koja ima... 31 a on 52,... i pored razlike u godinama mi je sasvim normalna. Ljubav se rađa i može da postoji i sa 60 godina. Ali imati „devojčicu“, kako je oni nazivaju, od 19 godina a u isto vreme imati ćerku koja završava studije... da li je to zaista normalno? I da li je i to pedofilija? Da li mozak tih ljudi funkcioniše normalno. Naravno i njen... ali... ona je još dete. Punoletna? Kada napuniš 18 godina ti si samo prespavao još jednu noć i ujutro se probudio kao punoletan. Ali ti si i dalje onaj stari... mlad i zelen k'o pačije govno.


            Zato se i postavlja pitanje gde je stvarno granica između pedofilije, odnosa sa maloletnicima i neke... recimo normalne vanbračne veze? Da li samo u tom datumu kada neko postaje punoletan? Ima li još igde išta za šta bi mogli da se vežemo ma kako da se to zove. Vo se vezuje za rogove a čovek? Bili smo svedoci poslednjih dana kako su neki roditelji, a i deca, imali strašno loše iskustvo sa pedofilima i Fejsbukom. I čovek se zapita da li stvarno postoje tako izvrnuti umovi koje privlači dete od 13 ili 15 godina. A tek kada je u pitanju sopstveno... njegovo dete? Doduše, slušao sam i o onima koje uzbuđuju deca od 8 godina! Šta raditi sa njima. Lobotomiju? Ali kog dela mozga? Duševna bolnica? Bojim se da tih bolesnika već ima toliko da bi tamo ili spavali po desetoro u istom krevetu ili bi sledeća najvažnija investicije buduće vlade bila izgradnja bar dvadesetak velikih ludnica... što od njih sigurno ne bi dočekali ni za sledećih 50 godina. Ali ne vidim drugo rešenje. Šta raditi sa čovekom koji preko Fejsbuka ili Skajpa priča sa devojčicom od 13 godina i pri tome joj govori stvari od kojih ti se povraća? Streljati ga? Pa... ja ne bih imao ništa protiv da nije onog, ipak otrežnjujućeg pitanja; šta ako streljamo pogrešnog čoveka? Ko to može da ispravi? Ako se pitate šta bih ja uradio da shvatim da je neko tako „opštio“ sa mojim detetom, odmah da vam kažem da ne znam. Važim za dosta plahovitog i prekog čoveka iako ja ne mislim da sam takav ali, kao što sam već jednom rekao, nismo mi ono što mi mislimo o sebi, mi smo ono što drugi misle o nama, pa onda... neka bude da je tako kako drugi kažu. Da li bih bio priseban, otkrio mu IP adresu i sve prijavio policiji ili bih otišao kod njega i rascopao mu glavu drškom pištolja ili mu pucao u oba kolena ali ga ostavio u životu... da se muči... ne znam. Ali zaista ne znam. Ne preostaje mi ništa drugo nego da se molim Bogu da do tako nečega nikada ne dođe. I to i radim. Samo to preostaje.