Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 7. април 2013.

Scena 147. "Rambuje" - 8. put


            Ovih dana, ili mi se čini, događa se novi Rambuje. Mislim na onaj dvorac u blizini Pariza a što nije Versaj. Nešto nam se, izgleda, cela novija istorija mota oko ta dva dvorca. U onom u Versaju su napravili bivšu nam veliku, ponosnu i jedinu ozbiljnu državu, a u ovom u Rambujeu su je definitivno rasturili. Mislim na one njene poslednje ostatke. I sada ponovo, ne znam ni po koji put u poslednjih 20 godina, na redu je još jedna sudbonosna odluka koja će, kao i uvek do sada, biti prekretnica u istoriji našeg naroda. Ponovo je u pitanju „Bolje rat nego pakt“, „Trst je naš“, ili „Ne - Staljinu“, u nekoj malo savremenijoj varijanti. Ako tu vreme uopšte može imati uticaj pa nešto može biti savremeno ili ne. Sada je u pitanju, potpisati ili ne potpisati. Šta? Malo to ko zna. Nisam siguran da i ovi što treba da potpišu oupšte znaju na šta pristaju ili šta odbijaju i šta će biti ako potpišu ili ako ne potpišu. U pitanju je neki papirić, napisan valjda u Briselu (ali se ne zna pouzdano) na kome piše nešto oko samostalnosti nekih opština na severu Kosova a da niko, bojim se, ne zna tačno šta. Ja lično, ne verujem da je to napisano u Briselu, pa ni bilo gde u Evropi, ali kao da je to važno. Ništa u stvari od toga nije važno. Čini mi se da je jedino važno smišljati nove papire oko kojih se stvara velika buka, tresu se sve planine a jedino što je važno jeste da mi pristanemo na to što je na njemu i da to isto potpišemo. Ako ne potpišemo, onda.... valjda smo najebali? Ili tako nekako, ako sam dobro razumeo. U čemu smo najebali? U čemu još više možemo da najebemo nego što smo već do sada najebali? Bombardovaće nas ponovo? To je gotovo zauvek. Nećemo dobiti datum za početak pregovora o ulasku u EU? Da li iko zna šta to znači? Šta znači „datum za početak pregovora o ulasku u EU“? Šta će tada stvarno „početi“? Koliko će trajati? Kada će se završiti? I šta će biti kada se završi?


            Da li će ikada svemu doći kraj, pa ćemo postati jedna nevažna nacija koja ne gleda Dnevnik, u novinama čita samo kulturnu i sportsku hroniku i pomalo čitulje? Otprilike kao Danska, Norveška ili Finska. Niko ništa ne traži od nas i mi ništa od drugih? Da idemo na pecanje zbog pecanja a na bolovanje zbog bolesti. Da se radujemo odrastanju dece a ne da o tome brinemo jer su velika deca i veća briga. Da na odmoru zaista možemo da odmaramo sopstvene misli onako kako to može desetogodišnje dete? Da se oslobodimo frustracija male nacije? Da li će to ikada biti? Neće. Nikada to neće biti u ovom delu Evrope i sveta, isto kao što to neće biti ni na Bliskom istoku, skoro celoj Africi, jugoistočnoj Aziji ili Južnoj Americi. Nikada, jer su to područja koja se stalno moraju tresti, da bi trešenjem, kroz sito, bilo nešto propušteno a nešto zadržano. Ko će proći kroz sito i rešeto a ko ostati, to i njie važno. Važno je da se trese. Jer dok se tu trese, u drugim delovima sveta se ne trese. Kao u onim gore spomenutim skandinavskim državama. Zašto sam se ja rodio baš tu u situ? Pa.... to nisam mogao da biram, a i sigurno je i to bolje nego u.... recimo Etiopiji, Somaliji ili Keniji, pa da gledam kako mi deca umiru od gladi a ja nemam ništa da im dam.... onako, krajnje samoživo gledano.


            Ali ako sve to saberemo i ponešto oduzmemo, jer mi kao narod baš ne volimo računske operacije oduzimanja i deljenja, dođemo do neminovnog pitanja; zašto mi uopšte treba bilo šta da potpisujemo i na bilo šta da pristajemo? Zbog nas ili zbog nekog drugog? Zašto se mi lomimo stalno oko nečega ako će posle toga opet doći nešto oko čega ćemo se lomiti i dalje? Kako da naučimo da budemo potpuno otporni na čačkanja sa strane na koje se, kao dete, svaki put brecamo? Pa odrasli smo ljudi. Ili bar mislimo da jesmo. Ketrin Ešton, Miroslav Lajček, Bernar Kušner, Pedi Ešdaun, Žoze Manuel Baroso, Havijer Solana, Kris Paten,Volfgang Petrič, Jelko Kacin, Samuel Žbogar, Peter Sorensen.... Ti su nas čačkali a mi se brecali kao da smo nenormalni samo u poslednjih desetak godina. I svaki put kada su nas svi ti čačkali mi smo „bili na prelomnom trenutku za naš narod“. Kako se kome digne, on dođe ovde, otkopča šlic i piša po nama. I to piša bez ustručavanja.... onako,.... baš opušteno. Kao kad u kafani odeš mirno do toaleta, pišaš, lagano se klackaš na petama, gledaš u plafon i još usput razmišljaš šta si ono trebao da uradiš prošle nedelje a nisi, a u stvari te zabole za to. Što bi mi tim pišačima išta potpisivali? Zašto bi bilo kome bilo šta potpisivali što ne ide direktno nama u korist. I šta mi to uopšte treba da potpišemo? I ko je ta ružna pegava engleska gospođa koju viđam na vestima? Šta ona u stvari hoće od nas?




2 коментара:

  1. Svi se mi to pitamo, da znaš! A sve znamo, kao i ti, odnosno, ne znamo!
    A ta ružna, pirgava, sitnih očiju, 'oće Srbina da joj "smesti", ali prvo da joj stavi štaniclu na glavu, jer, mogao bi je samo onaj što je slep. A smeje se kao lud na brašno, a ti su najgori. Kroz smeh ti zavuku. Sve je odvratno i bez ustručavanja nas zajebava ko god stigne!

    ОдговориИзбриши
  2. Pa... da ubacim i ženu onda u politiku? Šta misliš? Možda postane evropski komesar za bezbednost i spoljnu politiku?

    ОдговориИзбриши