Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 6. октобар 2013.

Nije ljubomora. ali...



            Kada odeš negde preko... mislim, preko granice... u pravcu severozapada... sve ti izgleda mnogo ušminkanije, sređenije, lepše, doterano. I onda se trgneš i svesno patriotski shvatiš; „Ma sve je to veštački, bolesno, i debilno“. Vidi se da jeste. Svi idu kao zombiji, ne možeš naći pikavac od cigarete, prašinu brišu jednom mesečno što svakako nije prirodno jer u kojoj to normalnoj zemlji nema prašine pitam ja vas, nema najlon-kesa čak ni u korpi za smeće, što je takođe neprirodno jer kod nas vise i po drveću, nema konzervi od Koka kole... ovo nije reklama... nema papirića, celofančića, kerećih govana, usranih gaća... nema ništa. Oni su, u stvari, jedno siromašno društvo jer, jebote, nema nigde ništa. Onaj ko ima, kod njega se i preliva, a preliva se na ulicu. Kao kanalizacija. Stis’o Švaba dupe, mamicu mu, k’o da ’oće da ga nategnu u zatvoru. Stis’o se na sve strane, ne mož’ nigde kap da iscuri. Dihtuje na sve strane kao kederi za vrata na njihovim automobilima. I onda mi likujemo. Mamu vam usranu... šta ste se stisli. Popustite malo pa ako se nekom omakne i prdne... jebiga, naši smo. Svestan sam svega i znam da sam u pravu, ali... ipak uhvatim samoga sebe kako sam ljubomoran. Na čega tamo biti ljubomoran? Pa... ljubomoran što im je jedan Regensurg utegnut k’o tambura, što imaju podzemni parking u kome uvek ima mesta a iz kog se liftom izađe u centar centra grada... recimo... kao kod Miletića u Novom Sadu... ili kod „Konja“ u Beogradu. Ljubomoran što u nekom malom mestu Bil na nemačko-francuskoj granici, koje je veličine Žablja... ili manje... dve gospođe u kasnim sedamdesetim, vrlo negovane i ukusno obučene sede u istom kafeu u kome sedim i ja, piju vino i ćaskaju neopterećene dnevnom politikom i povećenjem penzije od 2 posto. Ljubomoran na to što se u jednom Kelnu železnička stanica nalazi možda samo dvesta metara od poznate katedrale i najužeg centra i sve funkcioniše savršeno. Ili na to što u Minhenu koji ima manje od milion i po stanovnika postoji četiri vrste gradskog prevoza. Ili možda na to što su u Drezdenu sve zgrade koje su saveznici srušili i koje je DDR ostavio jedno vreme kao spomenik ratnim razaranjima i užasima rata, ipak, za samo 20 godina, popravili i to od prve do poslednje i koje izgledaju isto onako kako su izgledale pre bombardovanja.

  
            Ljubomoran, naravno. Ljubomoran zato što moj narod, moja država i ja ne možemo to isto. A sve izgleda tako jednostavno. I jeste. Ubeđen sam u to. Samo... Pre nekoliko nedelja sam prevodio kola na čoveka koji ih je kupio. On, inače, živi u Nemačkoj pa mi ni sada nije jasno zašto je kola kupio u Srbiji. I to od mene? Ali, dobro... Baš svakavih ima... Platili smo porez u poreskoj upravi... na šalteru... i rekli su mi da dođem za dva dana po potvrdu da je porez plaćen. Dva dana za potvrdu da sam baš njima u istoj toj zgradi platio porez?! Ma majku vam jebem hohštaplersku i kretensku. Pa koliko bi trebalo da oni meni treba da plate neku razliku u porezu? Dve godine? I onda, dva dana kasnije, sa potvrdom, overili smo ugovor u Gradskoj kući, obavili sve i otišli samo još u SUP da vratimo tablice. „Ne može“ kaže kalaštura s druge strane ćube... „na punomoći koju imate ne piše da ste opunomoćeni da vratite tablice“?! Pitao sam je da li ona to mene zajebava, na šta me samo polusvinjski prezrivo pogledala. Uzeo sam punomoć i glasno da cela sala čuje pročitao, kao da držim govor, da sam opunomoćen da sa „vozilom mogu vršiti sve pravne radnje, preneti punomoć na neko drugo lice i raditi sve radnje kao da je vozilo moje vlasništvo“. Opet sam pogledao u nju i pitao je; „Du ju spik Serbiš?“. Šta tebi ovde nije jasno... džabe... kaže ne može. Jebiga.... opet sam morao gore kod druga Bore. Sišao je dole sa mnom, ona je u međuvremenu nestala a na njenom mestu je bio njen kolega koji je uzeo sve one papire, registarske tablice, probušio staru saobraćajnu i rekao; „Izvolite“. I po ko zna koji put sam rekao da se serem i na državu i na SUP... ili MUP, ko ih jebe, šta god da su, i na vlast i na opoziciju i na neutralne i na konstruktivne i na šizofrene i na budale i na govnare i ljigavce. Drugih i nema.


            Kako onda ne biti ljubomoran na neku drugu zemlju kada u tvojoj uvek šljam koji bi trebao da bude na dnu pliva po površini. Kao ustajala bara sa gomilom drezge i šaša koja ne dozvoljava vazduhu da prodre bar malo dole i donese toliko neophodni kiseonik da ne crkavamo polako i na silu i da se smrad ne širi okolo kao oko kanala u Kuli, Vrbasu ili Srbobranu. Sve su truležom zasmrdeli i potrovali. I zbog njih, baš zbog njih, moji keva i ćale nikada neće moći da sednu u Zmaj Jovinoj, popiju piće i uz opušten izraz lica pojedu parče Doboš torte u neko lepo, sunčano, semptembarsko popodne. Ni ja neću moći. Neću, jer i kada sednem kao da nisam tamo, kao da Doboš tortu bacam sebi iza leđa. Uvek živim unapred, nikada sada. Uvek mislim unapred, nikada sada. Ali džabe... jer ni unapred ja ništa ne mogu vidim. Ne daju mi. Svezali su me kao ovna u vreću i ostavili da se koprcam i blejim. Na blejanje se ne obaziru. Ni na šta se, u stvari, ne obaziru. Ni na vapaje roditelja čijem detetu treba bubreg da bi živelo, ni na agoniju onih koji gladuju, ni na plač majki na porođaju na koje medicinske sestre sikću „da su pičke“ a ne buduće majke i ostavljaju ih u hodniku da im ne bi smetale dok piju kafu, ni na stare i bolesne koji sami žive sa 100 evra penzije mesečno.... baš ni na šta. Znam... znam da je to tamo samo privid, da život tamo nije bajka, da demokratija ne postoji, da su slobodni izbori dogma, da ljudska prava često nisu ljudska i da je sve to dobro urađen film. Prihvatam sve to. Ali... hoću i ja da igram u tom filmu, ili dečijoj predstavi, šta god da je. Dosta mi je ove surove stvarnosti.





4 коментара:

  1. Sad ću i ja da pucam od ljubomore. Najstrašnije je to što je silan narodj video zapad pa za tim i pati, bar ono što se vidi. Čistoća, organizovanost, tišina a opet, grad živi punim plućima.
    Odlično si sve opisao. Živimo u odvratnom dobu. Ni ja ne mogu da pojedem doboš tortu, veruj mi. Poslednje što sam sebi PRIUŠTILA je torta u Vremeplovu za 60. rodjendan. Ostatak je domaća radinost ili slatkiši po pekarama, uz koje moraš imati sodu bikarbonu, inače, izgore ti želudac.
    A Laze Telečkog, Miletićeva, Dunavska, Zmaj Jovina, ulice kojima se dičimo i na koje stranci seku vene, bolje da i ne spominjem. Sin, gospodje na položaju, dobio je "poslovni prostor" pored stogodišnje privatne kuće u centru grada, da otvori noćni klub. Možeš li da zamisliš kako porodica do tog bara živi. Žalili su se i kurti i murti, ali, niko nema sluha za njihove žalopojke. Samo što im nisu rekli, pa ko vam je kriv što živite u centru. Kako je predlog skraćenja radnog vremena kafića, sada se kafedžije hvataju za glavu: moraju da otpuste mnogo radnika, neće biti posla, biće još više nezaposlenih, ovi što si ih pustili da rade kako hoće, sada ćute kao kurve.
    Ma, sve je trulo u državi Srbiji.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Znamo svi sve. Ali ne vredi.
      Mada, moram da priznam da se u slučaju tog noćnog bara ne bih složio.
      Ne znam gde se nalazi, ali i ja mislim da ako živiš u strogom centru grada moraš biti svestan da je to udarna zona i da tu i ne možeš očekivati mir. Ima toliko mirnih ulica koje nisu u tom najužem centru pa... idi tamo ako hoćeš mir. A ako hoćeš da živiš u Pašićevoj, Zmaj Jovinoj ili Laze Telečkog... onda moraš da pristaneš na to.
      Ni na zapadu nije ništa drugačije. Naprotiv... isto je. Sem toga svako plaća svoje... u Parizu se plaća veliki novac za održavanje zgrade a posebno fasade u arondismanima koji su u centru Pariza. Ne plaća im grad za to. Ima dosta penzionera koji zbog toga prodaju te stanove i sele se u druge kvartove. Kao što sam i rekao u postu, nije tamo sve super i postoji gomila naših zabluda i predrasuda o životu tamo, ali mislim da smo mi dno dna i da je u poslednjih 13 godina ova država uništena više nego za prethodnih 100. A ja sam jurišao na skupštinu da bi ove nakaze došle na vlast. Zajeb'o sam se? Jesam, i to žestoko.
      Ali mleko se prolilo po zemlji i niko ga više ne može vratiti u šerpu.

      Избриши
  2. Pravo u sridu - kako bi rekli alkari, nekad, a opet, nije zlato sve što sija. Mnogo tog bismo mogli da usvojimo od gospode sa zapada ili ti severozapada, ali bi isto i oni mogli mnogo tog da usvoje i od nas. Ono što bismo prvo trebali da usvojimo je odnos prema radu, da bi nam bar donekle bilo kao i tamo, a oni opet, da malo olabave, ne baš kao mi, ali da npr. uveče, u nedelju, u pola 10, u gradu Passau, veličine jednog Zrenjanina, nema na puškomet nikog na ulici, u centru grada. Spremaju se za posao, jer, sutra je ponedeljak, dok mi, mi pijani dolazimo na isti taj posao koji jedva imamo. Spisak bi bio mnogo dugačak, tako da, pre svega MI treba da se promenimo.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Znam sve... baš u Pasau imam strica pa sam imao prilike da vidim. Ali... kada smo pre par godina dva drugara i ja u proputovanju ostali u Insbruku jedan dan a taj dan je bio petak. I nigde nikoga u deset uveče. Neverovatno. Da... sve ima svoju cenu, i staro je filizofsko pitanje; Šta je čovekova sloboda? Ko zna, možda nikada nećemo saznati.
      Jedno je sigurno... ovo ovde nije.

      Избриши