Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

субота, 22. октобар 2011.

Jadranska magistrala - 2. deo


           Produži druže, brže još brže, za sreću zemlje da sebe daš .... Kakve lepe pesme koje su se u srećna vremena pevale na raznim Radnim akcijama (za jednu sam se čak i prijavio (kreten) tamo negde '80. – ja mislim?! Ali o tome drugi put). Nego da ja produžim sa lenstvovanjem (ili ti letovanjem) i putešestvijem po bivšim nam republikama SFRJ.
            Kao i što sam mislio i očekivao, nije prošlo ni 5-6 dana „totalnog opuštanja“ u Risnu, uz Internet USB priključak „Promontea“ uz koji sam „povremeno“ provirivao u nazovi svet, zazvonio je telefon („Nacionalna klasa“-ring ton), prenuo me iz pregledavanja nekih sajtova (većinom erotskog sadržaja) i momentalno uneo nemir u moju glavu jer sam znao šta je u pitanju, a svi moji prijatelji vrlo dobro znaju koliko ja „mrzim“ bilo gde da putujem. Shvatio sam poruku, upisao odredište i spremao se da dam gas. A onda nešto pomislim!? „Pa sad ću ja lepo da povedem sa sobom i Miloša (najmlađi sin naših domaćina). On je malo gde putovao i ovo će mu biti strašno interesantno“.




            Odmah sam ga  pozvao i pitao šta misli o avanturici. Iz Crne Gore U Rvatsku i to s leđa. Da li mi se učinilo al’ ko da je malko pobeleo i od same pomisli na tako nešto. Ali vrlo brzo (kao i svaki mladi svesni Crnogorac) se osvestio i rekao: “Al’ šta vrijedi, neće mi majka dat’“. „Ma šta majka! Ne brini ti za majku, nego je zovi na posao i daj mi je na telefon, ja ću joj reći“. „E, Siki (tako me Tamara, njihova majka zove) nemam ja ništa protiv da on pođe s tobom, no kako ćeš preć granicu“. Mislim se, kakva granica, pa dečko ima važeći crnogorski pasoš, ja imam pasoš, kola imaju Zeleni karton – ko nam bre šta može?! „Punomoć, Siki nemaš punomoć za Miloša. Neće ti dat preć’ ako voziš tuđe dijete“. Au. Toga se nisam setio. Šverc dece? Pa da! Njima ću ličiti na takvog - k’o da gledam. Već sam se video kako me prepipavaju dok ja sa raširenim nogama i rukama iza glave „podupirem“ auto. Ma ove godine sam u više pravaca prelazio granicu sa raznom decom, djecom, čildrnovima, ribjatam i svim ostalim i niko me niš’ nije pito’. Na sve to me Tamara još dodatno okuraži – „Ma piči ti Siki, ako te vrate javi se ja sam ti na tri kilometra od granice (radi u Institutu u Igalu)  i ja ću doć’ po Miloša“. Ma da! Ko ga šiša! Jednom se živi, a treba dete da vidi deo i „tuđeg“ mora, a ne samo svog (crnogorskog). Pravac – Kazablanka (u Hrvatskoj).




Za nepun sat – „Granični prijelaz Debeli Brijeg“ – naša (pardon – crnogorska) strana. Kontrola granične policije. Iskusni pogranični policajac, rođen kad sam ja imao oko 25, pregleda pasoše. A onda hamletovsko: „Kuda gospodine“?. „U Cavtat kod tetke da joj odnesem lek“ rekoh, jer me uvek, k’o risa, oraspolože ta glupa pitanja za koje su njima valjda u školi (ako su u nju išli posle „osmoljetke“) rekli da u „potpunosti omogućava da po određenim postupcima prepoznaju lice koje je sklono kriminogenim postupcima“. E, na to će „stari policijski vuk“ – „A dijete, čije je dijete“? Preseče me k’o Bekunis čaj! Ipak se setio!? „Dijete je komšijsko“- rekoh. „A đe komšijsko gospodine, pa vi živite u Novi Sad a on kol’ko vidim u Risan“. „Ma mi smo dugogodišnji prijatelji i već dugi niz godina letujemo kod njih, a ja sada idem po svog sina u Zadar, pa sam dečka poveo da malo vidi susednu Hrvatsku i ...“ solim ja sve u šesnaest, ali ne vredi – prekinuo me taman kad sam hteo da mu opišem nešto od prirodnih lepota iste te Hrvatske i reče sad već dosta ozbiljnije: „ A imate li vi neki papir od njegovih roditelja o tome“. „Ne ja Bogomi“ rekoh. „Pa jel’ to treba“ pitam kao potpuno „rasejano“. „Naravno“-reče „Bez toga dijete ne može izać’ iz Crne Gore“. E do kur... – pomislih. „Ništa“- kažem, „Onda ću pozvati njegovu majku, ona radi tu u Igalu, da dođe po njega i da ga vodi“. „Ako ona dođe niđe ga ne mora vodit’! Dovoljno je da ja vidim da mu je majka i da ga pušta s vama i vi možete ić’ đe oćete“! „Kako to misliš“ – rekoh, a hrvatska strana. „Oni nebi trebalo s tim da imaju išta, jer ako sam ga JA, kao policajac matične zemlje, pustio onda oni ne bi smjeli pravit’ pitanje“. Dade mi krila čovek k’o „Red Bul“. Odlično. Stanem malo sa strane, nazovem Tamaru, iznesem joj problem u par kratkih crta ubijajući 15-tak minuta (polu)rominga i kažem policajcu da majka stiže za pet minuta.



On je za to vreme „obrađivao“ jadnog Miloša. „Kol’ko ti je godina?“ „14 ili 14 i po“ – kratko odgovori dečak. „Pa jel’ 14 ili 14 i po?“ – promućurno upita policajac, „iskusno“ pokušavajući da iz  temelja poljulja Miloševu (ne)sigurnost i izvuče neku informaciju koja bi „nas“ mogla raskrinkati! „14 i po“- odlučnije ponovi dečak. „E, eto vidiš. 14 i po godina i već praviš probleme i imaš posla s policijom“- reče (kao) šaljivim tonom pokušavši da malo odobrovolji Miloša kome očito nije bilo baš do njegove zajebancije, i verovatno ga i danas vidi u mislima dok drugarima prepričava prepreke koje smo zajedno preskakali. U tom stiže i Tamara. Taman na vreme da Miloša izvuče iz kandži Herkula Poaroa kome se činilo da je falilo samo još minut i „mali bi sve priznao“. Doduše održao je kraći kurs materinstva Tamari o puštanju djece na put, al’ to je ostalo iza nas. Mi smo zbrisali na hrvatsku stranu. A tamo – divni ljudi. Ni reč nam nisu rekli. Nisu pitali „Čije je dijete“, nisu pitali „Čije je auto“, nisu pitali „Imate li Zelenu kartu“.. ništa. Dobro, ono „Kuda idete“ nisu preskočili (stara škola, šta ćeš).



Pređosmo preko hrvatske grane k’o preko cigle na kant. A onda – Magistrala. Gas! Sve do prvog kamiona iza koga sam se vuk’o bar 5 kilometara. A onda opet – gas. Pa onda opet kamion. Pa gas, pa kamion, pa gas pa.... ma vidim ja bolje da ja vozim brzinom kamiona – pre ću stići. Jebem ti Magistralu. A toliko sam kao klinac (od 22-23) želeo da prođem njome od „vrha do dna“, a sad kad imam priliku – sve mi smeta. Mislim se  - možda je to zato što mi je smer pogrešan?! Ja sam ipak krenuo od „dna ka vrhu“- gledano po geografskoj širini (moj profesor Saobraćejne geografije bi bio ponosan na mene, a i biće ako ovo bude (čisto sumnjam) nekada čitao). Možda da sam krenuo od vrha?! Ono jes vala da je Crna Gora, iako malena, na vr’u, al’ jebi ga - geografski nije. I sad se valja „pentrati“ ’vako do Zadra! Kad smo prošli Dubrovnik, pa još koju desetinu kilometara put kao da se malko „zateg’o“. Pravac, malo krivina, pa pravac, i vidim ja ide to.



            Na jednom pravcu i nizbrdici, iz stanja prosečne opuštenosti pruzrokovane muzikom i krajolikom „Lijepe naše“ trgnu me alarm anti radara. Ne previše, ali dovoljno brzo, spustio sam brzinu na oko 60 km/h i isključio anti radar. Miloš je zapitao „A što ćemo sad“? A ja mu pun samopouzdanja kažem: „Dok si sa čika Sindžom – ništa se ne brini“, a u glavi koja već ima dosta rolni punih filmova za taj dan razmišljam kako ću se izboriti sa pandurima u Hrvatskoj i jesu li ukapirali kakav uređaj imam!? U daljini sam ugledao (samo) jednog saobraćajca pored nekog policijskog „Enduro“ motora. Pomislih „Jebote, ovi mogu da vijaju ljude i po ovim čukama okolo sa ovim motorima. Ili drugačije rečeno -  „Sindžo – najebo si ga“. Zaustavlja me rutinski dok drži radar u ruci. Izašao sam napolje, iako znam da su i oni uveli glupo pravilo po kome moraš da sediš u kolima i čekaš. Odma’ sam išo’ na one fore „Simidi gardru“ i to. A ispred mene pravi primerak punokrvnog Dalmoša sa svim atributima koje poseduju. „E, a okle vi?“- pita, ali više neformalno. Kao da je pitao: „Otkud vas kod nas“. „Iz Crne Gore“ – odgovaram, i već osećam da ovde nema „zatezanja“ već je samo u pitanju cifra oko koje ćemo se pogoditi. Onda ide sve šablonski. Za početak – 500 kuna (70E). „Ma što je to za takog čovika“ reče. „Puno“- rekoh ja. „E, a kol’ko si ti mislia“- upita, ali vrlo simpatično i očito bez ikakvih namera da me (mal)tretira kao jednog tipičnog Srbina. Brzo smo se dogovorili, i „čovik“ me isprati bukvalno mi crtajući mapu patrola koje me čekaju sve do Splita. „Ma dobro je matori“ mislim se, prošli smo i ovu prepreku i sad gas do izlaska na Autoput i eto nas u Zadru za 2-3 sata.



            Taman se zaletih k’o čovik (opet – u Rimu si Rimljanin), kad ugledah nekoliko kola koja stoje, neku nadstrešnicu iznad puta, pored puta neke kontejnere (za ljude) i jarbole sa zastavama. Na jednom bosanska zastava, a na drugom hrvatski stijeg. „Kakvo je sad ovo sranje?“ „Ma nije valjda da i u stvarnosti postoji usrani bosanski izlaz na more (u dužini od 2km i 467m), i da ću ja sad ulaziti u Bosnu, pa izlaziti iz Bosne, pa ulaziti u Hrvatsku pa....?“ Prvo što sam pomislio bilo je „Što ja iz Risna nisam lepo išao na Beograd, Novi Sad, Budimpeštu, Zagreb, pa u Zadar. To je pet puta manja zajebancija od ovoga“ I odmah nakon toga ukapiram. „Šta ako i ovi budu pitali „čije je dijete“ i tražili da dovedem njegovu majku? Pa odavde mi je lakše da dovedem moju majku, nego njegovu“. I tek tada mi je prvi put prošla ona misao sa početka 1. dela ovog posta: „E moj Sindžo, krajnje je vreme da položiš tu maturu i postaneš čovek!“ Dolazim na red, dajem pasoše. A mlađahni policajac (ne verujem da je imao više od 20) ispali zrno direktno u moj mozak: „Čije je dijete?“ Tada mi se Zadar već učinio daljim od San Fraciska. „Dete je od prijatelja iz Crne gore i idemo u Zadar po .....tralala!“ „A imate li punomoć za dijete?“ Kakav šamar! „Nemam, ali su mi na izlasku iz Crne Gore rekli da ako su ga oni pustili nadalje ne bi trebalo da imam problema“- rekoh, sad već pomalo usporeno, kao da me hvata prvi san. „Sačekajte malo“- reče i uđe u kućicu. Zvao je, čini mi se (a u očaju su veliki minuti) i Jadranku Kosor osobno. Najzad izlazi. Kaže: „Vidite gospon (okud ovaj Purger ovde prođe mi kroz glavu), ja ne znam što su vama rekli „tamo“ (daleko), ali ako s vama vodite djecu koja nisu vaša vi morate imat’ punomoć! Ja ću vas sada pustit’, ali nemojte tako olako vjerovat’ ljudima č(ć)ak iako su policajci“ . „Pa ovaj Purger je najbolji od svih do sad. On je bre genijalac. Očitao mi malo, ali od tog „malo“ ja sam naučio puno“ – pomislih. I Odmah ga upitah: „Je li dečko do koliko sati si ti ovde?“ „ Cijelo popodne i cijelu noć“- reče mi. „Znaš šta“- rekoh mu, „ Ne miči se odavde, eto mene ovde u roku od 4-5 sati, jer kao ptica trkačica gasiram ka Zadru, ubacujem sina k’o sportsku torbu i vraćam se ovde brzinom svetlosti. Nećeš uspeti (malko je gurao poveći stomak ispred sebe) ni da večeraš. Nemoj molim ta da napravite neku rokadu, jer ako opet neko bude zvao Jadranku (Kosor), ja ću se dobrovoljno prijaviti za prijem u hrvatsko državljanstvo i ostati da živim ovde s vama, kao Tom Henks na onom šugavom aerodromu (zračnoj luci).“


            Odatle pa do Makarske bez problema, a kod Makarske sam izašao na Hajvej i onda „Gas, gas“ što bi rekla S(j)everina i sve klizeći autoputem (kojim je Miloš bio fasciniran) pravac u Zadar (Sukošan). I čim smo stigli rekao sam Vidu (sinu): „Uprtljavaj bulje krećemo juče“! A onda sam ipak malo o’ladio, seo i ja na brod (komšija je već otišao u Novi Sad), popio kiselu vodu i dok je Miloš sa Vidom i društvom sa krstarenja razgledao „čamčić“, ja sam vreme za odmor i razonodu iskoristio i za osnovne higijenske potrebe (zapereš se ispod pazuha i nakvasiš oči i to ti je dovoljno). I tu sam još jednom utvrdio! Ova današnja kola s klimom imaju jednu tehnološko – higijensku prednost. Ako počneš da se znojiš i to na vreme „čuješ“, samo namestiš ruku tako da ti hladan vazduh iz klime duva u rukav (kratki) i posle dva-tri minuta k’o da si se istuširao. Milina jedna. No veče se približavalo i trebalo je kretati natrag. Imao sam osećaj da će put nazad biti rutina i tako je manje-više i bilo. To jeste deoničica od oko 500 kilometara, ali ipak bih radije vozio do Barselone nego po ovim gudurama.



            Pri povratku smo otišli skroz do kraja autoputa, što je negde u okolini Imotskog (rodno mjesto dičnog poglavnika Ante Pavelića) i baš tu stali da se odmorimo i sipamo gorivo. Ljudi na pumpi su bili izuzetno ljubazni, ali ja sam sa dvoje dece (komšijin sin je ipak odustao od dolaska u Crnu Goru) držao kontakt ključ u bravi sve vreme, kao da sam vozač pljačkaša banke i samo čekam da oni posle završenog posla upadnu u auto a onda je moj posao da ih žešćom vožnjom izvučem odatle! Opet jebene predrasude ili loše iskustvo iz vojske koju sam služio nedaleko odatle – u Čapljini! Šta nam je taj rat uradio?! Nekada je to što sam gledao bila i moja zemlja. A sada?! Razmišljam o tome da će me neki ljudi sa benzinske pumpe (jedan mladić i tri devojke od oko 20 godina) napasti, pa ubiti, pa istranžirati, pa zakopati....?!? I malo kasnije, kada sam sišao sa autoputa, prolazeći kroz jedno manje mesto u neposrednoj blizini Imotskog, stao sam na crveno svetlo na semaforu (ko li ga samo tu postavi da mi je znati?) i gledao u ljude koji su sedeli na klupi pored puta. Gledali su u nas netremice. Verovatno im je bio interesantan auto. Sumrak. Duvao je neki vetrić i blago dizao crvenu hercegovačku prašinu oko njih. Tu scenu sam već video negde, ali ne u stvarnom životu. Mislim da znam! Čini mi se.... na početku i kraju filma „Zavet“ sa Džekom Nikolsonom. I delovalo je kao na filmu. Pomalo nestvarno. A ja sam čekao da se upali zeleno svetlo i  da presečem taj kadar koji mi je unosio nelagodu. A semafor s crvenim svetlom traje već 40 sekundi. Kao 40 minuta. Klinci se zezaju. Oni ne osećaju ništa. Šta oni znaju ko su Srbi, a ko Hrvati, ko je bio Ante Pavelić, ko je ovde i zbog čega ratovao, ko je koga granatirao i zašto i ko je palio „ustaške“ ili „četničke“ kuće. Oni pričaju o brodu. Šta sve ima na njemu, koliko brzo može da glisira, koliko troši, kako je dobro na velikom skuteru, kako je dobro kada te vuku gliserom.... A ja čekam da se upali zeleno svetlo na semaforu! Dva sveta. Dečiji i naš. Kada bih mogao samo na par dana da se vratim u taj njihov svet. Da se odmorim od ovog našeg.



            Pali se zeleno svetlo i ja lagano dajem gas. Baš lagano. Nestaje iz mene bilo kakav strah od tog nekog „hrvatskog“. Mogao sam se vratiti, sesti s tim ljudima i početi neku neobaveznu priču. Ali nisam. Stisnuo sam papučicu gasa oštrije i brzo tu sliku ostavio iza sebe. Mislio sam da sam je ostavio! Na Hrvatsko-Bosansko-Hrvatskoj granici drugi policajac (policajka). Ne interesuju je „djeca“. Interesuje je broj šasije mojih kola. Nekoliko puta ga proverava kao da ni svojim očima ne veruje. Daje mi pasoše: „Sretan put“- kaže dosta službeno. Uskoro svetla Dubrovnika, pa onda i crnogorska granica. Zašto je put pri povratku uvek „kraći“? Ulazimo u Crnu Goru ali ja imam utisak kao da stižemo kući. A to nije država čiji sam ja državljanin. Tako piše u papirima.



            Stižemo u Risan oko ponoći. Svi su budni i čekaju nas. Standardne priče o putu i sve što već sleduje. Legao sam dosta kasno. Zaspao mnogo kasnije. Tada sam se ozbiljno zapitao da li sam ja to jutro krenuo u malu neizvesnu avnturu ili na rutinski put kao i mnogo puta pre toga. Ni danas to ne znam.


    


1 коментар:

  1. Meni se nešto slično desilo, s tim što je dete bilo MOJE, al' pošto nije imalo i moje prezime (ili, bolje, ja njegovo, tj. njeno), ostadosmo mi u CG ;-)

    ОдговориИзбриши