Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 30. октобар 2011.

Sujeverje, močvara ili Dan mrmota



          Pre nekoliko dana dobio sam brdo mejlova od starog školskog drugara koji mi često prosleđuje raznorazne mejlove „zezatorske“ sadržine. Bude tu svega i svačega – viceva, kratkih filmova (ponekad i neprimerene sadržine), interesantnih pričica i podosta stvari sa „Vukajlije“ koji je već odavno postao neka vrsta ozbiljne institucije i bez koga mi ne stiže ni jedna „doza“ dnevnih mejlova čiji broj se kreće od 20 pa do 50. Ja od svih tih mejlova proberem one koji mi se najviše svide i pošaljem ih dalje u svet. 


            U ovom brdu bio je i jedan mejl čiji me sadržaj začudio. Ide otprilike ovako: „Prosledite ovu poruku na 6 adresa i ubrzo nakon toga stići će vam nenadana suma novca. A ako ne prosledite ovu poruku nećete imati novca do sledeće godine“. Nije da meni ne stižu ovakve poruke, i nije ovo prvi put, ali od tog čoveka koji je uvek stajao s obe noge na zemlji bilo mi je skoro neverovatno. Nisam izdržao da mu se ne javim i ne upitam ga za razlog. Objašnjenje je bilo prosto. "Hteo je da vidi reakciju ljudi na ovako nešto. Da vidi koliko će ljudi biti „preneraženi“ ovakvom porukom". Većina i jeste - po njegovim rečima – ali bilo je i onih koji ne da nisu bili iznenađeni nego su tražili „detaljnija“ uputstva za dalje prosleđivanje pa do (čak) nekih koji su mu se zahvaljivali (valjda što je odlučio da „tu lovu“ usmeri baš njima, i da baš njima „pošalje“ sreću)!? Na kraju mi je ipak tiho i uz blago ismevanje samog sebe dodao “A zašto i ja ne bih probao? Pa stalno mi stižu takve stvari i ja ih dilitujem uz neskriveni bes u sebi (i drugima), i jebiga – činjenica – nikada nemam dovoljno para!“




            U jebote! To me toliko pomerilo da sam na kraju i ja prosledio poruku na 6 adresa. Pa slušaj, nikad se ne zna!? I ja baš ne stojim „najbolje“ poslednjih godinu – dve. Šta „najbolje“? Uopšte i ne stojim! Moglo bi se reći da lebdim jer uopšte ne osećam čvrsto tlo pod nogama! Ali tek što sam (posle više pokušaja i razmišljanja da li ću ili ne) stisnuo „pošalji“, nešto me iznutra „ubolo“ u dušu, srce ili možda i dupe – nisam siguran!? Da li je moguće da ja to šaljem!? Da sam se ponadao da ću na taj način nešto dobiti, a ako ne dobiti onda bar „blokirati“ dalju propast „skroz“ do nove godine do koje ima čitavih 60 i koji dan!? Zato što sam prosledio 6 jebenih poruka?! E, Sindžo kukavče jedan jadni. Jadan si kao i cela ova zemlja što vekovima živi čekajući nešto što će doći sad iza nedelje ili posle nove godine. Baš odmah posle! Svi sanjamo nedosanjani san i kao u „Danu mrmota“ započinjemo uvek isti dan ispočetka. Jedina razlika je u tome što je Fil (Bil Marej) u „Danu mrmota“ svaki dan učio po nešto i polako, korak po korak, svaki dan bio bliži svom dobitku. Dobitku koji je na početku prezirao, baš kao što smo i mi nekada prezirali ono što bi sada mogli nazvati sreća (ili možda sigurnost)! Ali Fil je učio određene zakonitosti u redosledu ponavljanja, i ponavljajući, ispravljajući i učeći na greškama, baš kada je kao davljenik pomislio da je površina daleko, da je nedostižna i da neće imati dovoljno vazduha da stigne do nje, odjednom izronio i duboko udahnuo vazduh kao da mu je prvi put. A onda se dosta brzo sabrao i nastavio život normalno, ustvari još „normalnije“ nego pre jer je shvatio da mu se sreća koju je prezirao sviđa.


            Mi za to nismo sposobni. Džabe se nama taj jedan te isti dan hiljadu puta ponovlja - mi i se sledeće jutro budimo kao na početku prvog. Ništa ne primećujemo! Neki su kao Fil prvog ili drugog jutra – potpuno zbunjeni i uopšte ne shvataju šta se događa i tako već četiri, pet ili deset hiljada jutara. Većina je kao Fil trećeg dana. Shvatila je u kakvu je rupu upala, uhvatio je očaj i panika i, ili u tome živi i sada stalno očajavajući, ili se u tome svemu uljuljkala i skoro da joj je lepo. Mazohizam – naša stara dobra vrlina. Neki su počeli i da se igraju, a nekada i da namerno preteruju shvatajući kako novi dan poništava prethodni.


            Mada, mora se priznati u našem „filmu“ je organizacija malo drugačija. Scenarista i ne zna šta je sve  napisao i čeka da mu kraj iskrsne sam od sebe, a režiser nije ni pročitao scenario i loše poznaje glumce iako s njima radi godinama. I zato u našem slučaju niko neće naučiti da sledeći dan ne upadne skoro do kolena u istu rupu na ulici prepunu vode u koju je upadao hiljadu puta. Mrzi ga da uči. Lakše je svaki dan prati pantalone. Niko od nas neće u pedesetoj početi da uči ono što se uči u četrdesetoj čak i ako to nije nikada ni naučio. A i što bi!? Šta će biti kada nauči? Biće deset godina mlađi možda? Ili će promeniti život sebi i drugima? Neće. I on zna da neće.


            Mnogi su i probali. Probali su, pokušavali su, počinjali su, izmišljali i smišljali su, napredovali su, grabili su napred, a onda se budili u istom. Pa opet kretali i sve to isto radili ali nikada nisu izronili. Nisu, jer kod nas je na površini debela drezga i žabokrečina i ne možeš da izroniš jer ne vidiš svetlost koja te vodi. Da bi izronio moraš da imaš fantastičan smisao za orijentaciju, pluća kao kit, životinjsku snagu i zube aligatora da njima rastrgaš drezgu, lokvanj i žabokrečinu koja sve pokriva. Zubi aligatora ti ne trebaju za drezgu i žabokrečinu, ali ti trebaju da njima bez razmišljanja odgrizeš ruku onome ko te gore čeka s namerom da te ponovo zagnjuri i ne dozvoli ti da izroniš. Onima koji su tu žabokrečinu i napravili. Možda su ti isti poturili nekog klinca i rekli mu da je to neka nova igra, a možda klinac i zna šta čini ali je zao kao i oni i voli to da radi.  Svakako će ostati bez ruke. Tako je u močvari. A u močvari smo jer su nam rekli da je močvara odlično stanište. I mi smo prihvatili misleći da ćemo u toj mutnoj vodi i mi moći da ugrabimo neku manju ili veću ribu. A nekada smo (čini mi se) živeli u mnogo čistijoj vodi. A onda su počeli da je mute prvo velike somine, a za njima i mi sami. I sada smo se izgubili. Potpuno. Drezga nas je prekrila tako gusto da se nigde ne nazire ni tračak svetosti koja bi značila nadu.


            I zato u očajanju, u danima koji se ponavljaju, ljudi prosleđuju i-mejl poruke potajno se nadajući da će tako doći do površine i iskobeljati se iz mulja. Ljudi koji ih prave odlično znaju ljudsku psihu, a posebno ovu „našu“ i igraju se njome. Nemaju ni oni ništa od toga, ali valjda misle da će tako malo razdrmati žabokrečinu. Varaju se, jer to se sve radi u potaji i bez talasanja. Blam je! Neki možda misle da se na tome može zaraditi jer će za svaku prosleđenu poruku u njegovom nizu dobiti neku kintu (pa makar to bilo i 0,0002 centa). Kao da stvaraju svoj „multilevel“ rukavac! A na kraju (i početku) niza je onaj ko dobije takvu poruku, od koje, kao da se malo pribojava. I onda prvo razmišlja: „Kako slanje poruke može uticati na to da ja dobijem pare. Ili, još gore, da ih ne izgubim?!“ – „Nikako“. A onda ipak mali crv: „A šta ako stvarno postoji nešto? Uostalom šta me košta?!“ I shvatam da je u stvari u mraku ove močvare u kojoj se ponavljaju jedni te isti dani malo, veoma malo onih koji ih ne prosleđuju. Možda oni u stvari i ne postoje. Oni samo pričaju i pišu u porukama da to ne rade. A u stavri – šta ih košta?!   



          

3 коментара:

  1. U početku su me masovne poruke, ne mislim na spamerske, već kojekakve .pps prezentacije i širenje urbanih legendi, jako uzrujavale, pogotovo što su mi zaspamali nekoliko adresa. Problem je prestao biti minoran u trenutku kada je moja IP adresa blokirana od nekih američkih mail servisa i onemogućena mi komunikacija jer je s jednom takvom porukom zaražen moj kompjuter i počele kružiti spam poruke bez mog znanja sa moje adrese.
    Danas čim vidim ekstenziju .pps znam da je nekom bilo dosadno na poslu ili je taman naučio praviti prezentacije, pa lijepi sličice sa saharinskim porukama koje bi mi kao trebale uljepšati dan. Uglavnom, brišem sve čak i bez čitanja.
    Najveći spamer mojih mail adresa je jedan prijatelj koji je u 36. godini obolio od leukemije. Uspješno se liječio i izliječio, čak postao otac u 40. godini, ali nakon bolesti koja god glupost mu stigne na mail, on šalje dalje, pogotovo ako je začinjeno sujevjernom porukom da će se dogoditi nešto loše ako poruku dalje ne pošalje. Jednom riječju, morala sam ga blokirati na svim adresama, jer njemu nije dovoljno da mi pošalje tu glupost na talijansku adresu, redovno mi šalje i na hrvatski mail.
    Prije sam imala maniju da na kojekakve urbane legende pošaljem pošiljatelju link da vidi da je riječ o bedastoći, danas se više time ne zamaram, jednostavno stavim pošiljatelja na crnu listu. Ne zanima me nečije saharinsko viđenje prijateljstva, ljubavi, girl power i slične .pps gluposti, ne zanima me niti nečije viđenje humora ... problem je što sve te, u većini slučajeva imbecilne poruke, idu dalje svijetom nakon samo jednog clicka. Reci, kada te zadnji put ili uopće ikada nazvao prijatelj da ti trenutačno ispriča vic koji je čuo? Ili kada je sjeo da ti napiše pismo s nekom inspirativnom pričom, otišao na poštu i zalijepio marku i poslao? Nikada? Komunikacija nam se svela na sms poruke i na slanje ogromne količine mailova koji malo koga zapravo zanimaju. Iz svoje okoline imam čudo jedno primjera gdje me ozbiljni ljudi spamaju s porukama koje mi uglavnom podižu tlak ... možda bih im kao niskotlakašica zapravo trebala zahvaljivati?
    Ne mogu ti dokazati, ali morat ćeš mi vjerovati na riječ da sam jedna od onih koja nikada, baš nikada otkako imam kompjuter i mail adrese nisam dalje poslala lančani mail, čak niti onaj začinjen sujevjerjem da će mi se nešto jako loše dogoditi ako mail ne pošaljem. Ako mi se nešto jako loše treba dogoditi u životu to sasvim sigurno neće biti radi nekog maila kojeg nisam poslala na sljedećih 10 ili 20 adresa ... ali je definitivno zanimljivo koliko je ljudi sujevjerno, po meni brojke su poražavajuće, nismo se daleko intelektualno odmaknuli od vremena kada smo spaljivali vještice.

    ОдговориИзбриши
  2. Ja još uvek primam dosta mejlova od gomile drugara sa svih strana sveta. Ne znam da li bih to mogao svrstati u spam ili ne. U pitanju su prosledjene poruke, kao što sam napisao, zezalice.
    Ne smetaju mi. Imam neki programčić - Mejlvošer - preko koga mogu na serveru da vidim ko mi šalje poruku, pa ako je sumnjiv - prebrišem ga još na serveru. Od ovoga što mi stigne, svidi mi se možda 5-6 (od 30 ili 40 dnevno)i to prosledjujem. S tim što ja pre prosledjivanja na poruci koja je stigla PREBRIŠEM SVE PODATKE KOJI SU VEZANI ZA PRETHODNE PRIMAOCE I POŠILjAOCE A ŠALJEM NA BCC OPCIJU, tako da posle mene niko ne zna ni ko je to meni poslao, a ni kome sam je sve to prosledio. Izgleda kao da sam poruku napravio ja i poslao samo njemu.
    E sad ozbiljniji softveraš iz toga može da izvuče podosta iako sam ja to obrisao, ali koliko znam s takvima baš i ne komuniciram.
    Inače moj tekst se više odnosio na "dno" situaciju u Srbiji (ne znam kako je u Hrvatskoj, mada Tanjina rodbina u Zagrebu "plače" isto kao i mi ovde")i to da će takvu poruku sa "novcem" na 10 adresa danas poslati i ozbiljan čovek, što samo po sebi govori o dubini našeg "dna". Mada se bojim da čak ni ovo nije najdonje dno! Čak sam Tanji rekao da mi u misli dolaze sve više neke predapokaliptične slike za sve. Jeb... Srbiju ili Hrvatsku. Kada smo mi bili merilo bilo čega!? Ali pogledaj šta se dogadja po celom svetu! Ovo je bukvalno sodoma i gomora na sve strane. Pogledaj samo jednu situaciju - Libiju! Pa to je strašno. Nekada su ratovi (Koreja, Vijetnam...) započinjani sa bilo kakvim razlogom kao odbrana demokratije, borba protiv komunizma i slično, a ovo sada?! jedan mali prcmoljak od čoveka koji se penje na hoklice kada se fotografiše je nameračio da uzme Libiju i pokrenuta je čitava "lavina revolucija u Severnoj Africi" samo da bi pala Libija i pripala Francuzima. Ovde sam od prijatelja koji često ide u Italiju jer tamo nabavlja robu čuo (tako su mu rekli Italijani - on kaže ozbiljni ljudi) da se u Italiji već priča da Francuska ima nameru bukvalno da "pripoji" Libiju majci zemlji - Francuskoj!
    Ovo je samo jedan primer. Toga ima na sve strane gde god se okreneš. Pa pogledaj samo lidere u Evropi i Americi. Pa takve smešne likove istorija ne pamti. Kada sam opisivao "močvaru" mislio sam isključivo na Srbiju. Ali mislim da je dno svugde.
    Pozdrav, Sindža.

    ОдговориИзбриши
  3. Interesantno da su ti "lanci sreće" veoma stara zafrkancija. Sećam se tih pisama iz vremena kada sam tek krenuo u školu (ima tome 40-tak godina)- a čuo sam da su još mnogo stariji. Bila je i neka varijanta sa kvascem (tobož sa Hilandara), pa sa nekim algama koje se piju... Itd.

    "Šalji dalje" je moćan refleks, verovatno arhetipski kao zevanje ili masovna panika. Verovatno se može zloupotrebiti (kao što se SVE može zloupotrebiti) - ali može da bude i hir iz čiste dosade. A u našoj kulturi ima i ona fraza "valja se" koja mi je uvek išla na živce. Šta se to i zašto "valja" nikada neće niko da ti objasni da nebi valjda razbio "magiju". Ili da ga ne potera maler? Mnogo smo primitivan svet ponekad...

    ОдговориИзбриши