Странице

_____________________UMIŠLjENA RAZMIŠLjANjA JEDNOG ZAMIŠLjENOG NAMĆORA___________________

недеља, 6. новембар 2011.

Jezičarske dileme i ubeđenja



            Pre nekoliko dana čitajući tekst jedne moje "blog drugarice“ (ni sam ne verujem šta pišem) s kojom se ustvari nikada nisam ni video (što ne znači da će stanje tako i ostati), naišao sam na reč koja me malko „podbola“, posebno što mi ona nije izgledala (čuj mene - izgledala – kao da se znamo trista godina) kao tip koji bi takve reči prihvatao. U tekstu, u jednom delu stavlja reč „psihološkinja“ pri tom misleći na psihologa – ženu (fimejl). Sad, ja sam ubeđen da je ona to uradila iz praktičnih razloga – htela je da naglasi da je psiholog bila žena ali joj je bilo preopširno da sve to napiše (želim da verujem u to).




            Zašto kažem „želim da verujem u to“? Zato što se nadam da nije (pot)pala pod trend koji nam se polako natura, a koji je (čini mi se) u Hrvatskoj već uveden u pravopis, a to je (po meni) potpuno nepotrebno insistiranje na ženskim nazivima zanimanja ili ti profesija. Na nekim TV stanicama (B-92) vidim da se već uveliko „rabe“ takve reči koje mi uzgledaju kao Frankeštajn Junior. Čujem i kod nas sve više „psihološkinja“, „stomatološkinja“, „psihijatrica“, „sudinica“, „advokatica“, „biologica“... s tim što se često ne zna da li je „psihološkinja“ ili „psihologica“, odnosno „biologica“ ili „biološkinja“!? Ako se to bude uvodilo ko će to sve da savlada?! Da li to rade mangupi (bolje dilindovi) u našim redovima ili se od nas opet traži nešto što treba da uskladimo sa EU. 


Ravnopravnost polova? Pa zar nije odvajanje na muška i ženska imena upravo ubijanje  ravnopravnosti i to puškom pa u glavu na licu mesta. Meni „psihološkinja“ više dođe kao „sluškinja“ nekog psihologa. Ili recimo pomoćni radnik. Onaj koji briše kožni (obavezno) kauč na kome „mušterija“ (obavezno) leži, pa ako je leto a ovaj malko znojav, treba to srediti da sledeći „znojavi“ mož’ da prilegne a da se ne ulepi. A „psihologica“!? To mu dođe kao neka „ženska“ koja zna dobro da ti zagolica maštu (mušku naravno)! Pa tu je i zanimanje „Pisac“. Pisci su i muškarci i žene, ali bi ženska izvedba (pisačica – predpostavljam) imala dosta problema pri izgovoru i verovatno bi mnogi slučajno, a za one lošije (pisačice) i namerno - brkali ono „s“ i „š“!



Da bi apsurd bio veći neka tipično muška zanimanja bi se i mogla prevesti u ženska, a da ne izgledaju nakaradno. Recimo: bravar, stolar, tesar ili čak i rudar sa nastavkom „ka“ ne bi izgledala toliko rogobatno kao ona zanimanja kojima se bave i nuškarci i žene ali je sam naziv zanimanja u muškom rodu. 


A nije samo lista zanimanja u pitanju. Eto uzmimo na primer neke ljudske vrline ili poroke. Pa kažemo: „On je strastven pušač!“ Pa zar mora i to da se izjednači u polovima. I kako bi izgledala ta rečenica u „izjednačenom“- ženskom obliku. Bezveze mi je i da je pišem (zna se šta se sme a šta se ne sme metiti na internet)! Ili „On je budala“! Šta je ekvivalent? „Ona je budalača“!? A da ne bi ispalo da je problem samo sa muškar(činama) može i jedan suprotan primer: „Ona je alapača“! (Možda je pogrešan primer - to ipak stoji samo ženama u svakom obliku – muškarcima nikako!!) A tek bolesti! Puuuh. „Psihopata“, „Sociopata“, „Meteoropata“... ’Ajd prevedi?! Ili „Poliglota“ (jebiga, nije baš čista bolest ali ako znaš više od 3 jezika neka daska ti se ukrivila  - sigurno)!




Naravno, postoje zanimanja koja već odavno imaju i jednu i drugu varijantu: doktorka, učiteljica, profesorka, ministarka, zubarka, prodavačica.... i verovatno će sad neko misliti: “Pa eto, i ta zanimanja su nekada možda na silu „poženstvena“ pa smo se posle 150 – 200 godina navikli na njih“. Ma da! Šta je 150 – 200 godina?! Nekoliko (desetina milijardi) puta kažeš „Miš uz oružje duge cevi, miš niz oružje duge cevi“ (i tu je došlo do promena – nema zezanja – ko više spominje „pušku“?) i eto ga. Ustalilo se u jezik. Činjenica jeste da je jezik „živ“ i da se stalno menja. Nešto „upada“ u njega, a nešto „ispada“ i to je proces koji traje stalo i verovatno se nije zaustavio ni pre ni posle Vuka (Karadžića – naravno)! Ali da li su ovakve promene koje nam serviraju (i pored pravopisa srpskog jezika koji jasno nalaže kako se koriste nazivi zanimanja) način da se jezik menja ili to sve više liči na „Ekstrauterinu“ (što bi rek’o Bruno Langer pre jedno tri’es’ godina)!?


Zanimljive su i reči koje smo nekada koristili u „Srpskohrvatskom“ (a koje su nam ubačene u školi kao sada u Hrvatskoj ovaj „novogovor“), a od kojih su se neke „zalepile“ i očito će ostati zauvek, neke su „isparile“ vrlo brzo, a oko nekih se i sada lome koplja (manje lingvistička a više naša – narodna). Pa da spomenemo neke reči: „Vrtić“ (dečiji) je reč koja je stigla iz hrvatskog, ali se potpuno primila i definitivno ostaje ovde zauvek. Mada ma koliko da smo je mi koristili u priči za svoju decu, za sebe nikada nismo. Ko je (od naše generacije) ikada rekao „Znamo se još od vrtića“. Niko nikada. Uvek je to bilo „Znamo se još od zabavišta“ (a ponekada i „balavišta“). Što tačno (ili otprilike) pokazuje granicu (vremensku) do kada se koristila jedna reč, a kada je preovladala druga (negde između nas i naše dece). Tu je i reč „Hrenovka“ koja je brzo izbačena da bi se vratila stara dobra „Viršla“ (možda zato što smo mi u Srbiji viršle mnogo ređe jeli uz (h)ren, a mnogo češće uz majonez i senf), ili „Mirovina“ koja je vrlo kratko bila u upotrebi da bi se vratila „Penzija“ (i tu bi objašnjenje moglo biti da su ljudi u penziji mnogo ređe „mirovali“, a mnogo češće rmbali tri puta više nego pre penzije). Ima toga još, i verovatno će se ljudi koji ovo budu čitali setiti još mnogo toga. Ove reči su ubačene još nama u školi obrazlažući to „činjenicom“ da su „Viršla“ i „Penzija“ strane reči i da za to postoje „naše“ reči koje treba koristiti. Kao da nije postojala i gomila drugih stranih reči za koje nismo imali zamenu, a Hrvati jesu (formalno, ali nikada u narodu prihvaćeno) kao „automobil“ („samohod“), „avion“ („samolet“), „aerodrom“ („zračna luka“), „telefon“ („brzoglas“).... kao i neke za koje su imali zamenu i tu zamenu su i koristili (skoro svi): „fudbal“ („nogomet“), „tim“ („momčad“), „vakcina“(„cjepilo“), „karfiol“(„cvjetača“)....





UHO - GRLO - NOS

Meni lično su najinteresantnije one reči oko kojih se, kako sam rekao, još lome koplja. „Suhomesnato“ – na primer. Srpska varijanta bi (je) bila „Suvomesnato“ ali će i danas više ljudi reći „Suhomesnato“ iako u (skoro) svim marketima na tom odelenju sada piše „Suvomesnato“. Slično je sa reči „Uvo“. Iako nikada nismo govorili „Uho“, sve do nedavno je u svim bolnicama i poliklinikama pisalo „Klinika za uho, grlo i nos“ i tako smo i govorili, a većina i sada govori iako sam primetio da je i to svugde promenjeno u „Klinika za uvo grlo i nos“ (naravno tu su „najvisprenije“ one, većinom privatne ordinacije, gde „mudro“ stoji „specijalista za ORL“). Naravno, trebalo bi spomenuti i one „čistunce srpskog jezika“, u koje (nadam se) ne spadam, a koji često ismevaju hrvatsku reč „Tisuća“, misleći da je i  to jedna od nasilno ubačenih reči, zaboravljajući pri tome da svi slovenski narodi govore „Tisuća“(ili tome slično) sem Srba. Mi smo reč „Hiljada“ preuzeli, koliko ja znam, od Grka.


Ono što meni mnogo više smeta pri čitanju nekog hrvatskog teksta, osim nekih „preteranih“ hrvatština za koje sem lingvista ne verujem da više iko zna kao: „snubiti“ tj. „prositi“ (devojku), „preuzetnost“ tj. „oholost“ i td. je to što Hrvati strane reči, nazive i lična imena pišu u originalu i to bez (u zagradi) objašnjenja kako se to (otprilike) izgovara. E sad! Ako je engleski u pitanju – većinom se snalazimo, iako za lična imena nema pravila (a ja se podosta snađem i sa mađarskim – čisto zbog „komšijske“ radoznalosti), ali kada je u pitanju portugalski, holandski ili danski zaribam u momentu k’o koren od kupusa na tupom ribežu (što je sada aktuelna pojava). Zaista ako pretpostavite da nisu svi Portugalci (Brazilci) Žoao ili Žeraldinjo a vidiš da piše nečije portugalsko ime – kako da znam kako se taj čovek stvarno zove!? Interesuje me i kako se oni (Hrvati) snalaze u tome? Koga da pitaš kako se izgovara ime nekog rumunskog političara čije si ime našao u tekstu? Profesora rumunskog jezika valjda?! Gde ga samo nađu. Ajd’ mi ovde u Vojvodini imamo Rumuna pa bi se snašli, ali sa Šveđanima bi išlo malo teže! I čemu uopšte trud i gubljenje vremena u potrazi za informacijom kako se nečije ime izgovara! A s druge strane ispadneš ordinarna seljačina ako negde to isto ime ne izgovoriš kako treba, pa se svi pomalo vadimo na ono: „Ma ovaj... kako se beše zvaše... Šveđanin.... političar....“ – sve dok neko ne kaže ime čoveka i em te izvuče iz usrane situacije, em saznaš kako se čovek zove (sem ako i taj što ti je rekao nije „slepac“ k’o i ti pa ti je rekao neko „proizvoljno tumačenje“)! Imam ja još jednu „blog drugaricu“ (postajem zaista neverovatan) koja živi u Italiji, a Hrvatica je (e, al’ nju sam video, i to „uživo“), možda mi da neko objašnjenje (ja sam zadovoljan i sa nekim „ofrlje“ objašnjenjem). Mada mi se čini da ni tu nisu dosledni. Ne bih da spominjem kineski, japanski, ili arapski (a i glupo je), ali imena na ruskom ili bugarskom (ćirilična) obično ne pišu u originalu! Zašto!? Ako je pravilo - pravilo je!


I na kraju jedno filozofsko-mrsomudski nastrojeno pitanje sebi (i drugima - bilo da se „osećaju“ kao Hrvati ili kao Srbi): - Zašto Hrvati ne uče ćirilicu?! Šta je tu pogrešno za njih?! Oni kao i mi imaju tu „jedinstvenu“ mogućnost da znaju oba pisma, jer se oba ta pisma u potpunosti poklapaju. Od prvog do poslednjeg slova! Sva slova se isto i izgovaraju, samo se različito pišu! Jedan poznanik mi je rekao: „Pa ne treba nam. I bez nje možemo pisati i čitati Hrvatski“ (stavio sam veliko slovo pošto je to kod njih u pravopisu, a čovek je Hrvat)! Pa, ako ćemo tako, ni nama ne treba latinica da bi čitali i pisali srpski, pa je opet (srećom) učimo. Čak je smatramo ravnopravnim pismom (što je dobro), iako je ćirilica „službeno“ pismo. „E pa vama latinica treba za engleski ili francuski, italijanski.... pa je zato i učite“ – reče mi poznanik. „E pa i vama ćirilica treba za ruski (a tek će nam svima trebati), beloruski, bugarski.... a ne učite je“. Ne uče pismo koje bi kao deca savladali dok kažeš „popokatepetl“, koje se podudara sa njihovim a s kojim bi sigurno u znanju bili bogatiji. Teško će me neko ubediti u to da je loše znati još jedno pismo! Pa ja bih voleo da znam da čitam i pišem i na slovačkom i na mađarskom i na rumunskom i na poljskom.... Ne razumem kako niko kod njih ne shvata značaj jednog celog pisma preko koga bi imali mnogo lakši „upliv“ u sve istočne jezike (sem rumunskog – oni pišu latinicom)! Šta tu uopšte može biti loše?! Posebno što ga dobijaš na dlanu – kao poklon! I prepuštaju nama Srbima da imamo „ekskluzivno“ i moglo bi se reći jedinstveno pravo da pišemo oba pisma. To ne mogu ni Rusi, ni Belorusi, ni Bugari, ni Grci, pa čak ni Makedonci, iako oni na „silu“ prevode svoje reči u latiničnu verziju, da im slučajno na kamionu ne bi pisalo nešto ćirilicom! (Što, čini mi se, znači da se pomalo stide svog pisma?!) Da li je iko u Hrvatskoj razmišljao na taj način?! Teško! Kanda je samo u pitanju ono staro – napraviti što veću razliku, a s njom i distancu. Pa dobro.... ako tako mora....





6 коментара:

  1. Što se tiče imenica ženskog roda kojima se označava neko zanimanje, samo naizgled je riječ o modernom problemu - problem se stvorio onog dana kada su žene krenule u školu i prestale biti samo majke, kućanice i kuharice. Postotak žena koje završavaju upisane fakultete je danas veći nego njihovih muških kolega, tako da statistički gledano ako ti sva djeca upišu fakultet statistički gledano vjerojatnije je da će djevojke diplomirati, a sin neće (nije pravilo, samo primjer kakva je danas statistika). Ujedno kao tati ženske djece, inzistiranje na spolnom definiranju zanimanja koja su nekada bila rezervirana za muškarce, govori u prilog tvojim kćerima, dok negiranje govori protiv njihove buduće ravnopravnosti. Zašto danas-sutra ne bi mogao izjaviti da si tata pilotkinji, biologinji i sl. Vrijeme pred tebe stavlja izazove na koje nije rečeno da ikada možeš biti spreman, a to je da se tvom djetetu uskraćuje napredak, posao ili bolja plaća samo zato što je riječ o ženi. Ne vjerujem da si tip čovjeka kojem takva nepravda ne bi digla tlak, ne vjerujem da bi svojim djevojkama mogao reći "ma najbolje je da se udate i manite vel'ke škole".

    Što se tiče novokomponiranih hrvatskih riječi, vrlo ih malo ima, riječi poput zrakomlata su korištene na nivou zezancije i nitko ih ozbiljno nije uvrstio u svakodnevni rječnik, dok neke koje tebi možda strano zvuče, meni nisu nimalo strane, npr. zračna luka, cvjetača ili rajčica ... uzmi u obzir da sam u školu krenula nakon hrvatskog proljeća kada se nastojalo odmaknuti od novosadskog dogovora i dati nešto prostora zahtjevima koji su izašli na površinu tokom proljeća. Niti riječ snubiti nije mi nimalo strana, kao ni svima onima koji su čitali Šenou npr. Isto tako, iako je u bivšoj državi predmet bio hrvatski ili srpski jezik, većini je to bio hrvatski odnosno srpski, ovisno o republici. Na jedinstvenom imenu se inzistiralo po vojnim školama (znam jer me jedan učenik iz vojne škole ispravljao), ali u svakodnevnom govoru malo tko je rabio taj predugački naziv. Radi li se o dva jezika? Da, ako uzmeš u obzir da se radi o dva naroda koji jezik osjećaju svojim; to naravno ne znači da mi treba prijevod ispod tekstova na srpskom ili na ćirilici, no ako pogledaš sintakse su nam različite, neke glagole oblikujemo na specifične načine itd. Nisam lingvista, ali osjećam da govorim hrvatski, ijekavicom i trudim se održati živim svoj materinji jezik čak i pisanjem bloga, jer svojim jezikom vrlo rijetko govorim. Pored svakodnevnog hrvatskog jako dobro se služim i sa kajkavštinom i sa čakavštinom, ali nemam prilike govoriti ni jednom ni drugom.
    Što se tiče ćirilice, pripadam generaciji koja je obavezno učila to pismo i ne vidim razloga da djeca danas ne uče to pismo, jer to pismo čini i dio hrvatske povijesti, jednako kao i glagoljica. Naravno, naivno bi bilo misliti da antipatija prema ćirilici nije posljedica nedavnih ratnih događanja, a gdje se upetljaju emocije s negativnom konotacijom ... U mojoj kući još uvijek su na polici djela Herodota, Julija Cezara, Ksenofonta i ostalih na ćirilici u izdanju Matice Srpske - nismo svi u Hrvatskoj zaboravili ćirilicu niti se odrekli knjige samo zato što je tiskana na ćirilici.
    Činjenica je da hrvatski jezik poštuje originalno pisanje vlastitih imena osoba i gradova, ako ne postoji uobičajena hrvatska verzija kao što je slučaj s Bečom i Rimom. Ponekad je malo naporno, ponekad bi trebalo u zagrade dodati i kako se pojedina imena izgovaraju, sjećam se da je u dječjim knjigama objavljenima na području Hrvatske način izgovora stranih imena uvijek bio dan u opsakama na dnu stranice, dok su knjige tiskane u Sarajevu ili Beogradu redovno davale samo izgovorni način - mene je to jako smetalo jer je ponekad izgovor tuđih imena nemoguće prenijeti, pa me recimo smetalo vidjeti Đejms, Haklberi Fin isl Po meni je poštenije napisati originalno ime i dati način izgovora, koliko je moguće blisko originalnom načinu izgovora.

    ОдговориИзбриши
  2. @roman tales
    Primio k znanju.
    Iako se i dalje ne mogu složiti oko dosta stvari.
    To da nam je jezik različit je tačno, ali je u isto vreme i toliko jednak da je za svakog stranca razlika minorna.
    Što se tiče pisanja originalnih imena i ja sam rekao da negde treba da stoji kako se ime izgovara (u zagradi - na primer), ali to nisam primetio u hrvatskim knjigama i novinama.
    Ma nema veze, nećemo sad tupiti o krivoj grani 2 dana.
    Drago mi je da si postala "dostupna" (avejlbl, a može i available)!
    Pozdrav, Sindža.

    ОдговориИзбриши
  3. Lijepo bi bilo da si naveo oko čega se ne možeš složiti, pogotovo što kažeš da se "oko dosta stvari" ne slažeš. Moj komentar nije ostavljen radi praznog polemiziranja već na tvoj poziv.

    Kako stranci doživljavaju jezik, kao identičan ili ne, vrlo je sporedno u ovoj priči. Bugarski i makedonski su strancima također identični, ali niti jedan Makedonac neće reći da priča bugarskim ili nekim dijalektom bugarskog. Norvežani su mi rekli da se jako lijepo razumiju s Dancima, strancima vrlo vjerojatno identično zvuče, ali može li to biti dokaz da se radi o jednom jeziku? S druge strane, jedan jezik koji se ne tako davno počeo odvojeno razvijati na različitim stranama svijeta poput engleskog za posljedicu ima američki i australski koji se sve više razlikuju od Britisha. Portugalci govore portugalskim koji nije identičan onom koji govore Brazilci ... jezik je poput živog organizma koji se razvija, čak i kada ne postoje nacionalne (ili nacionalističke) težnje za još većim razlikovanjem. Jezik je dio nacionalnog identiteta, pa ako postoje nacije Hrvata i Srba, ne vidim problem u postojanju hrvatskog jezika i srpskog jezika, čak i ako su se razvili na istom mjestu i iz jednog jezika. Osobno nemam problem s postojanjem srpskog jezika, nikada mi ne bi palo na pamet uskratiti im pravo da svoj jezik zovu srpskim samo zato što i ja taj jezik razumijem bez prevoditelja.

    Ne znam zašto ti predstavlja toliki problem pisanje imena u originalu, otvori bilo koju svjetsku novinu i vidjet ćeš imena napisana u originalu bez ikakve interpretacije o izgovoru; to uistinu nije samo hrvatska specifičnost. Rekla bih da je daleko veća specifičnost srpsko "prevođenje" svih imena jer nije logično na ćirilici napisati Michelangelo i narušavati osnovno Vukovo pravilo "piši kako govoriš".

    ОдговориИзбриши
  4. @Roman Tales
    Pa dobro, evo ovako:
    1.Ne mislim ja da ne postoji hrvatski jezik, naprotiv, samo sam rekao da su toliko slični da su skoro isti.
    2.Što se zanimanja tiče, mislim da su u pitanju imenice muškog roda koje su u isto vreme i zanimanja. Ne bih voleo da mi ćerku oslovljavaju sa na pr. "psihološkinja". Više bih voleo da bude "psiholog" i kao što sam i u postu napisao ne mislim da je to diskriminacija, već upravo suprotno - insistiranje na ženskoj opciji zanimanja smatram diskriminacijom jer "na silu" razdvajaš zanimanje na mušku i žensku varijantu.
    Eto recimo - otorinolaringolog. Kako to treba da zvuči u ženskom obliku - otorinolaringološkinja?
    Pa zar to ne zvuči toliko veštački da para uši?!
    3.Što se imena tiče, čini mi se da ti nisi dobro shvatila Vukovo pravilo - piši kao što govoriš. Da li ti govoriš Michelangelo ili Mikelandjelo? Ako izgovaraš Mikelandjelo (a izgovaraš) onda tako treba i da napišeš, a da u Zagradu staviš originalno ime. Kao primer si dala im a"Đejms".Eto možda je to razlika između hrvatskog i srpskog! Ne bi niko na srpskom napisao "Đejms" nego "Džejms" sa "DŽ", što u potpunosti odgovara onome kako se to ime i izgovara i to od slova do slova.
    U vojsci sam imao dosta drugara Purgera i oni su se (interesantno) delili na one koji su odlično znali ćirirlicu i one koji nisu. Ovi koji su znali ćirilicu me nikada nisu pitali "a jel' meko Ć ili tvrdo Ć". Za njih je kao i kod Srba postojalo "Č" i "Ć" kao dva različita slova i vrlo često su znali da "napiče" svoje sugrađane rečima "Jesi li ti naučio abecedu?" "Nema ništa tvrdo ni meko, postoje dva slova - Č i Ć". Koliko vidim ti si napisala "Đejms" i to zaista ne zvuči dobro, ali "DŽejms" - sasvim normalno (još da se u zagradu doda "James" - sve je tu).
    Ima još jedna stvar u nedoslednosti pisanja imena u originalu. NIKADA nisam video u hrvatskom izdanju rusko, bugarsko, ukrajinsko.... (ćirilično) ime u originalu (na primer Леонид Ильич Брeжнев) nego je to uvek bilo Leonid Brežnjev - na latinici i onako kako ga izgovaramo.
    Ako je pravilo onda treba da važi za sve. Zar ne!

    Pozdrav, Sindža.

    ОдговориИзбриши
  5. Ne znam kakvo je pravilo u standardnom srpskom jeziku, da se tvoja kći bavi psihologijom u Hrvatskoj bila bi psihologinja ili u primjeru liječnice za uho,grlo i nos, otorinolaringologinja. Oko ovoga teško da ćemo se složiti, nemam problema sa zanimanjima u ženskom rodu, vjerojatno zato što sam žena i što me tata nikada nije zvao "sine" :-)

    Na konkretnom primjeru Michelangela i mi i Talijani izgovaramo to ime na jednaki način, ja ga nastavljam pisati po pravilima jezika iz kojeg potiče, jednako kao i ime svoga supruga. Njegovog imenjaka i mog susjeda u Hrvatskoj koji nosi isto ime pisat ću kao Đani, ali samo zato što je on tako upisan u maticu rođenih. Talijani poštuju moje ime i ispravljaju prvo slovo na K kada im na to skrenem pažnju, bez pogovora, iako to slovo ne postoji u talijanskom alfabetu.
    Primjer Đejmsa nisam izvukla samo tako, tiskovine u Srbiji su itekako nakaradno ponekad prevodile strana imena. Konkretni dokaz, moja prijateljica iz djetinjstva, čija je mati Ruskinja, dobila je ime Đeraldina, po glumici "Đeraldini Pejdž", čiju je sliku vidjela u Praktičnoj ženi.
    Istina je da se imena koja su pisana na ćirilici prevode na latinično pismo, uz nastojanje da se ne povrijedi originalna ortografija. Iako pokušavaš ovo svesti kao na problem sa ćirilicom, ista praksa vrijedi i za druge nacionalnosti koje koriste pisma drugačija od latiničnog, pa se tako na latinicu "prevode" i imena inače originalno pisana kineskim, japanskim, indonežanskim ili nekim drugim pismom.
    Iskreno, primjer s Č i Ć mi nije posve jasan; postoje oni koji tu razliku ne čuju dobro i istina je da uglavnom vuku porijeklo sa sjevera Hrvatske. No, ipak ne možeš izvući tako generalizirani zaključak da je za sve Srbe ta razlika tako očigledna. Ne pravite li viceve na račun Piroćanaca? Ne samo radi izgovora, već i padeža ako se ne varam ... doduše može biti i da griješim, jako mnogo godina je prošlo od mog bavljenja jezičnim temama (otprilike barem 26).

    ОдговориИзбриши
  6. Piroćanci i jug Srbije su posebna i duga priča. To su Srbi s govornom manom, kako mi to ovde volimo da kažemo, a ovi od Vranja pa na jug govore više makedonski nego srpski. Mada i Makedonce nazivamo isto (Srbi s govornom manom) jer većina Srba i Bugara smatra da su Makedonci izmišljena nacija (Titovo rešenje nacionalnog pitanja, koje je u Kraljevini Jugoslaviji po njima bilo nerešeno) i da su svi Makedonci ili Srbi ili Bugari. Oni čija imena se završavaju na "ski" su po Bugarima - Srbi jer im je završetak prezimena promenjen, a oni čija se prezimena završavaju na "ev" i "ov" su Bugari.
    Ali to već zadire u neke druge teme koje bi nas odvele predaleko.

    Pozdrav, Sindža.

    ОдговориИзбриши